Indoevropski jezici

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Rasprostranjenost indoevropskih jezika u svijetu
  Većina koja govori jedan ili više indoevropskih jezika
  Manjina koja govori jedan ili više indoevropskih jezika sa službenim statusom
  Manjina koja govori jedan ili više indoevropskih jezika bez službenog statusa

Porodica indoevropskih jezika je jedna od najproširenijih jezičkih porodica, koja obuhvata gotovo sve evropske jezike (u Evropi i u zemljama koje su naselili Evropljani) i znatan broj jezika u jugozapadnoj i južnoj Aziji.[1] Ti jezici, posebno u svom starijem obliku, pokazuju takvu srodnost i takva podudarna obilježja u fonetici, morfologiji i leksici, da se bezuslovno mora zaključiti da su oni, u starije doba, bili tješnje međusobno povezani i da su tvorili jezičku zajednicu. Pretpostavljeni prajezik iz kojeg su se razvili svi indoevropski jezici naziva se praindoevropski jezik. Od njega nije ostalo nikakvog pisanog traga, ali se metodama komparativne lingvistike može rekonstruisati dio rječnika i gramatike tog jezika. Na osnovu rekonstruisanog rječnika može se pretpostaviti da se tim jezikom govorilo na prijelazu iz mlađeg kamenoga u bronzano doba.

Indoevropski jezici se načelno dijele u deset grana:

Baltoslavenski jezici[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Baltoslavenski jezici

Dijele se u dvije grupe:

Baltički jezici[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Baltički jezici

Slavenski jezici[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Slavenski jezici

Južna grupa[uredi | uredi izvor]

Istočna grupa[uredi | uredi izvor]

Zapadna grupa[uredi | uredi izvor]

Germanski jezici[uredi | uredi izvor]

Germanski jezici su dio indoevropske jezičke porodice. Najraniji književni dokument na jednom germanskom jeziku je prijevod Svetog pisma episkopa Vulfile na gotski. Danas se germanski jezici dijele na tri grupe:

  1. istočnogermanski jezici su mrtvi, a to su gotski, vandalski i burgundski.
  2. sjevernogermanski su švedski, norveški (skoro jednaki jezici), danski, islandski i farski.
  3. zapadnogermanski su engleski, njemački (sa brojnim dijalektima, od kojih se neki vrlo razlikuju od standardnog njemačkog), holandski, flamanski, afrikans i jidiš.
Slavenski jezici u Evropi
  Službeni jezik većine govornika
  Neslužbeni, ko-službeni ili historijski jezik
  Neslavenski ili bilingvalno korišten jezik

Germanske jezike odlikuje skup fonetskih promjena, prije svega u konsonantizmu (najupadljivije one promjene poznate pod zajedničkim imenom „grimov zakon“), restrukturiranje indoevropskog glagolskog sistema i visok procjenat riječi koje se ne nalaze van germanskog jezičkog prostora.

Italski jezici[uredi | uredi izvor]

Italski jezici su grana indoevropskih jezika u koju spadaju stari jezici poput latinskog, oskijskog, umbrijskog, itd, kao i moderni romanski jezici, koji su se razvili iz latinskog.

Romanski jezici su dio italskih jezika. Ovaj skup obuhvata jezike koji potiču od latinskog jezika. Većina njih se razvila iz narječja latinskog jezika, odnosno „vulgarnog latinskog“ (Latina vulgata), kojima su, po raspadu Rimskog carstva, govorili „obični“ ljudi na prostorima koje danas zauzimaju Italija, Portugal, Rumunija, Francuska i Španija.

Grčki jezik[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Grčki jezik

Grčki jezik jedan od najbolje dokumentovanih jezika, kako svjetskih tako i indoevropskih jezika. Postoje pisani dokumenti na starom grčkom jeziku za period od skoro 3000 godina. Najstarija forma grčkog je mikenski grčki koji se govorio za vrijeme tzv. ahejskog perioda. Savremeni grčki je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, sa fondom od preko 600.000 riječi. Neki stručnjaci prenaglašavaju njegovu sličnost sa hiljadama godina starijim klasičnim grčkim. Razumjevanje između ova dva jezika je stvar rasprave.

Porodica indoevropskih jezika (zeleni — živi, crveni — izumrli jezici )

Albanski jezik[uredi | uredi izvor]

Albanski jezik je indoevropski jezik, koji sam predstavlja jednu granu ove porodice jezika. Tokom historije, albanski jezik je usvajao riječi iz niza stranih

jezika: latinskog, slavenskih jezika, turskog, starogrčkog, italijanskog i drugih jezika. Albanski jezik je u dalekoj vezi sa slavenskim i baltičkim jezicima, a smatra se da je u bliskoj vezi sa izumrlim ilirskim jezikom.

Jermenski jezik[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Jermenski jezik

Jezik Jermena koristi oko 3 miliona ljudi. Sadrži elemente preuzetih iz drugih jezika, najviše perzijskog, grčkog i sirijskog. Od ostalih indoevropskih jezika razlikuje se fonetskim sistemom, koji je preuzet iz kavkaskih jezika. Starojermenski je ostao u upotrebi u crkvi i nauci. Zajedno sa indoiranskim, baltoslovenskim, albanskim i tračkim jezicima pripada satemskoj skupini. Ima 32 dijalekta.

Keltski jezici[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Keltski jezici

Potekli su od protokeltskog jezika. Tokom prvog milenijuma prije nove ere, korišten je širom Evrope, od Britanskih ostrva do Male Azije. Danas su keltski jezici ostali u upotrebi samo u nekim dijelovima Velike Britanije, Bretanje (Francuska) i Kanade.

Arijski (indoiranski) jezici[uredi | uredi izvor]

Dijele se u tri grupe:

Iranski jezici[uredi | uredi izvor]

  • Iranski
    • Zapadnoperzijski jezici
      • Sjeverozapadnoiranski jezici
        • Medijski jezik
        • Parćanski jezik
        • Belučki jezik
        • Kaspijski jezik
        • Kurdski jezik
          • Kurmandži jezik
          • Soranski jezik
          • Južnokurdski jezik
      • Jugozapadnoiransk jezici
        • Persijski jezik
        • Luri jezik
    • Istočnoiranski jezici
      • Sjeveroistočnoiranski jezici
        • Baktrijski jezik
        • Avestanski jezik
        • Skitsko-osetinski jezik
      • Jugoistočnoiranski jezici
        • Pašto jezik
        • Pamirski jezici
          • Mundži jezik
          • Šungi jezik

Indoarijski jezici[uredi | uredi izvor]

Nuristanski jezici[uredi | uredi izvor]

Anatolski jezici[uredi | uredi izvor]

Anatolski jezici predstavljaju grupu jezika koji su se govorili na tlu Male Azije, pa stoga imaju i drugi naziv - Maloazijski. Ovi jezici su faktički izumrli, ali je dokaz njihovog postojanja sačuvan u mnogim crkvenim spisima.

  • Stariji
    • Hetitski jezik †
    • Luvijski jezik †
    • Palajski jezik †
  • Noviji
    • Likijski jezik †
    • Lidijski jezik †
    • Karijski jezik †
    • Sidetijski jezik †
    • Pisidijski jezik †

Toharski jezici[uredi | uredi izvor]

Toharski jezici su jedna od najzagonetnijih grana indoevropske jezičke grupe. Sastoji se iz dva jezika, Toharski A (Turfanski, Arsi ili Istočno Toharski) i Toharski B (Kučeanski ili Zapadno Toharski). Ovi jezici su bili živi negdje od 6. do 8. vijeka, a onda su izumrli, usljed širenja Ujgurskih plemena.

Toharski jezici su korišteni u basenu rijeke Tarim u Centralnoj Aziji, što danas odgovara provinciji Sinkjang u Kini.

Ime jezika je uzeto od pojma Toharci (grčki: Τόχαροι, Tokharoi) koji su koristili grčki historičari (Ptolemej VI, 11, 6). Izraz Toharistan se obično povezuje sa Baktrijom u prvom milenijumu nove ere.

Paleobalkanski jezici[uredi | uredi izvor]

Na području Balkana i južne Italije se u antičko doba govorilo nekoliko jezika koji su klasifikovani kao indoevropski. Za njih se koristi zajednički naziv paleobalkanski jezici, iako su podaci o njima oskudni, pa se ne može tačno utvrditi koliko su oni bili srodni jedni drugima ili srodni ostalim indoevropskim jezicima.

Spisak paleobalkanskih jezika:

  • Staromakedonski jezik
  • Dački jezik
  • Ilirski jezik
  • Liburnijski jezik
  • Mesapski jezik
  • Mizijski jezik
  • Peonski jezik
  • Frigijski jezik
  • Trački jezik
  • Venetski jezik

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Quiles, Carlos (jun 2017). „Indo-European demic diffusion model” (PDF) (2nd izd.). Badajoz: Universidad de Extremadura.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Anthony, David W. (2007). The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-05887-0.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Auroux, Sylvain (2000). History of the Language Sciences. Berlin: Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-016735-1.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Fortson, Benjamin W. (2004). Indo-European Language and Culture: An Introduction. Malden, Massachusetts: Blackwell. ISBN 978-1-4051-0315-2.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Brugmann, Karl (1886). Grundriss der Vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen (jezik: njemački). Erster Band. Strassburg: Karl J. Trübner.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Houwink ten Cate, H.J.; Melchert, H. Craig; van den Hout, Theo P.J. (1981). "Indo-European languages, The parent language, Laryngeal theory". Encyclopædia Britannica. 22 (15th izd.). Chicago: Helen Hemingway Benton. Nepoznati parametar |lastauthoramp= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Holm, Hans J. (2008). "The Distribution of Data in Word Lists and its Impact on the Subgrouping of Languages". u Preisach, Christine; Burkhardt, Hans; Schmidt-Thieme, Lars; et al. (ured.). Data Analysis, Machine Learning, and Applications. Proceedings of the 31st Annual Conference of the German Classification Society (GfKl), University of Freiburg, March 7–9, 2007. Heidelberg-Berlin: Springer-Verlag. ISBN 978-3-540-78239-1.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Kortlandt, Frederik (1990). "The Spread of the Indo-Europeans" (PDF). Journal of Indo-European Studies. 18 (1–2): 131–40.
  • Lubotsky, A. (1988). "The Old Phrygian Areyastis-inscription" (PDF). Kadmos. 27: 9–26. doi:10.1515/kadmos-1988-0103.
  • Kortlandt, Frederik (1988). "The Thraco-Armenian consonant shift". Linguistique Balkanique. 31: 71–74.
  • Lane, George S.; Adams, Douglas Q. (1981). "The Tocharian problem". Encyclopædia Britannica. 22 (15th izd.). Chicago: Helen Hemingway Benton.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Porzig, Walter (1954). Die Gliederung des indogermanischen Sprachgebiets. Heidelberg: Carl Winter Universitätsverlag.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Renfrew, C. (2001). "The Anatolian origins of Proto-Indo-European and the autochthony of the Hittites". u Drews, R. (ured.). Greater Anatolia and the Indo-Hittite language family. Washington, DC: Institute for the Study of Man. ISBN 978-0-941694-77-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Schleicher, August (1861). Compendium der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen (jezik: German). Weimar: Böhlau (reprinted by Minerva GmbH, Wissenschaftlicher Verlag). ISBN 978-3-8102-1071-5. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: nepoznati jezik (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Szemerényi, Oswald; Jones, David; Jones, Irene (1999). Introduction to Indo-European Linguistics. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-823870-6. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • von Bradke, Peter (1890). Über Methode und Ergebnisse der arischen (indogermanischen) Alterthumswissenshaft (jezik: njemački). Giessen: J. Ricker'che Buchhandlung.CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Beekes, Robert S.P. (1995). Comparative Indo-European Linguistics. Amsterdam: John Benjamins. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Chakrabarti, Byomkes (1994). A comparative study of Santali and Bengali. Calcutta: K.P. Bagchi & Co. ISBN 978-81-7074-128-2. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Collinge, N.E. (1985). The Laws of Indo-European. Amsterdam: John Benjamins.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Mallory, J.P. (1989). In Search of the Indo-Europeans. London: Thames and Hudson. ISBN 978-0-500-27616-7. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Renfrew, Colin (1987). Archaeology & Language. The Puzzle of the Indo-European Origins. London: Jonathan Cape. ISBN 978-0-224-02495-2. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Meillet, Antoine. Esquisse d'une grammaire comparée de l'arménien classique, 1903.
  • Ramat, Paolo; Ramat, Anna Giacalone (1998). The Indo-European languages. Routledge.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Schleicher, August, A Compendium of the Comparative Grammar of the Indo-European Languages (1861/62).
  • Strazny, Philip; Trask, R.L., ured. (2000). Dictionary of Historical and Comparative Linguistics (1 izd.). Routledge. ISBN 978-1-57958-218-0.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Szemerényi, Oswald (1957). "The problem of Balto-Slav unity". Kratylos. 2: 97–123. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  • Watkins, Calvert (2000). The American Heritage Dictionary of Indo-European Roots. Houghton Mifflin. ISBN 978-0-618-08250-6.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Remys, Edmund, General distinguishing features of various Indo-European languages and their relationship to Lithuanian. Berlin, New York: Indogermanische Forschungen, Vol. 112, 2007.
  • P. Chantraine (1968), Dictionnaire étymologique de la langue grecque, Klincksieck, Paris.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Baze podataka[uredi | uredi izvor]

Leksika[uredi | uredi izvor]