Benedikt Kuripešić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Benedikt Kuripešić (Kuripečić, Curipeschitz), putopisac.

Rođen je u Gornjem Gradu u Štajerskoj oko 1490. godine. Podaci o njemu su vrlo skromni. Imao je humanističko obrazovanje. Poznat je kao putopisac. Poslije Mohačke bitke 1526. godine Osmanlije su pustošile Hrvatsku i Ugarsku. Ferdinand, kralj Austrije, Češke i Ugarske uputio je 1530. godine jedno značajno poslanstvo u Carigrad sultanu Sulejmanu Zakonodavcu radi sklapanja mira ili bar primirja. Poslanstvo je trebalo tražiti od sultana i da se Osmanlije povuku iz Hrvatske i Ugarske. To čuveno poslanstvo se sastojalo od 37 osoba: 23 plemića (iz austrijskog, štajerskog, njemačkog i hrvatskog plemstva), 14 sluga i ostale pratnje. Poslanstvo su predvodili Josip Lamberg, vitez i namjesnik Kranjske i Nikola Jurišić, vitez i nasljedni komornik u Hrvatskoj. Ovom poslanstvu pridodat je tumač latinskog jezika Benedikt Kuripešić. Sama misija nije postigla nikakav uspjeh. Poslanstvo je krenulo iz Ljubljane 22. augusta 1530. godine i išlo je preko Hrvatske, Bosne, Srbije, Bugarske i Rumelije te stiglo u Carigrad 17. oktobra. Iz Carigrada se vraćalo 22. decembra 1530. a stiglo je u Ljubljanu 9. februara 1531. godine. Tokom puta Benedikt Kuripešić je pisao zabilješke i poslije je objavljen njegov putopis. Njegovo djelo poznato pod naslovom Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. štampano je prvi put 1531. godine (Itinerarium, Wegrayss Kün. May. potsehafft gen Constantinopel zu dem Turkischen Keiser Soleyman. Augsburg Anno MDXXXI). Kuripešićev putopis je jedan od najstarijih putopisa po Balkanu u 16. vijeku, a najstariji je putopis kroz Bosnu u osmansko doba. Veći dio putopisa odnosi se na Bosnu. Putopis se sastoji od 32 strane, veličine 38x13,5. U njemu je 10 slika (drvorez) od čega 6 slika bosanskih tvrđava (Krupa, Kamengrad, Ključ, Sokol, Višegrad i Zvečaj), 2 slike prijema u Carigradu, 1 slika karavansaraja i 1 slika audijencije kod Husrev-paše u Glavogodini.[1]

Izvod iz putopisa kroz Bosnu[uredi | uredi izvor]

... U subotu, 27 avgusta, ostavljajući grad Klokoč, uputismo se brdom prema tvrđavi Velikoj Kladuši (Obercladusche), pređosmo vodu Kladušu, udarismo prema tvrđavi Maloj Kladuši (Niedercladusche), pređosmo potok Glinu (Cliua), dođosmo u Novigrad (Nouigrad) i tu zanoćismo.

U nedelju, 28 avgusta, pođosmo iz Novigrada opet preko brda, pa, ostavljajući na lijevoj strani Nemcig (Nemtzig) ili Jezeriane (Jeseriani), krenusmo put tvrđave i trgovišta Krupe (Cruppa). Tu zatekosmo petoricu Turaka, koji su noću radi nas došli iz Kamengrada (Camergrad) i na nas čekali. Oni su večerali sa gospodom, prijateljski se razgovarali; sve je bilo veselo.

U ponedjeljak, 29 avgusta, krenusmo iz Krupe preko brda ka pustoj crkvici, koja je ležala sa desne strane. Tu bijaše za hrišćanskog vremena selo zvano Goremi Polle, tj. Gornje Polje. Pošto smo gorom vrlo dugo jahali, ugledasmo s lijeve strane zidine gradića zvanog Japra (Japra), siđosmo u dolinu pa, došavši do potoka Japre, pređosmo ga. Tu nam dođe u susret, dobru njemačku milju puta, oko 50 dobro naoružanih konjanika iz Kamengrada. Dočekaše gospodu lijepo. To biješe Malkošić (Malkosthitz), (Malkočević), subaša u spomenutom gradiću, zapovjednik nad otprilike 200 konjanika. O njegovim junačkim djelima pjevaju mnogo u Hrvatskoj i Bosni. Rukova se sa gospodom i s njima ljubazno razgovori. Kad smo se primakli Kamengradu (Camergrad), i kad ga već ugledasmo, pripucaše puške. Tada pristupi k nama jedan stari Turčin imenom Merusija (Merussia), pozdravi gospodu ljubazno i povede do konačišta. Tu smo svi zajedno sa Turcima, kojih je bilo mnogo, večerali; i bilo je vrlo veselo.

U utorak, 30 avgusta, pošavši iz Kamengrada putovali smo dosta dugo preko lijepe poljane, pa se onda spustismo u dolinu k vodi zvanoj Mren (Mren), pređosmo preko mosta i dođosmo do druge vode, koja se zove Sanica (Szanitza). Tu se na malom brežuljku nalažahu dva pusta razrušena gradića: Kamenac (Klanenatz) i Liskovac (Liscouatz). Na lijevoj strani duž rijeke Sane (Szana) diže se vrlo visoko, dugačko i kamenito brdo zvano Klemenac (Klemenatz). Pod brdom se nalazi jedno mjestance, a prema istoku dva pusta gradića Sekulur i Gursev (Szekollour i Gurseu). Tu, u blizini, stanuje mnogo martaloza i ovčara. Poslije pređosmo planinu i siđosmo u dolinu k vodi Sani. Tu nas dočeka Bahada, subaša od Ključa (Glutz), koji je sa još devetoricom izašao u susret gospodi, oko milju i po puta, lijepo ih primio i dopratio do grada Ključa, koji je na brdu. Zatim siđosmo u dolinu, i pređosmo preko Sane, pa prenoćismo na polju.

U srijedu, 31 avgusta, ostadosmo cio dan u logoru, jer je vojvoda Murat cio dan tražio za nas kod hrišćana 3.000 konja. Otprilike oko 2 sata poslije podne odjahaše gospoda, milju i po puta, u susret vojvodi Muratu, koji im takođe dođe u susret sa oko 300 vrlo dobro opremljenih i naoružanih konjanika. Gospoda su dočekana vrlo lijepo i prijateljski. Pošto su duže vremena nasamo govorili, povratila se svaka strana u svoj logor.

U četvrtak, 1 septembra, došao je vojvoda Murat k nama vrlo rano sa svom svojom pratnjom. Poslije krenusmo odatle i dođosmo u selo koje je ležalo na lijevoj strani, a zvalo se Zablaće (Szablacke). Selo je do nedavno imalo oko 80 kuća, ali sada ima samo 7 do 8.

U petak, 2 septembra, krenusmo od Zablaća, kraj vode Sane, pa, idući dolinom dobru milju puta, dođosmo do brda zvanog Prisrer (Prisrer), na kome je do nedavno bila tvrđavica Prisrer. Zidine su se još dobro vidjele. Ispod tvrđave teče rijeka Sana, koja izvire nedaleko od razrušenog gradića. Zatim pređosmo preko brda i dođosmo u dolinu, te, udarivši nalijevo, dođosmo u selo zvano Goleš (Golosch), i tu prenoćismo.

U subotu, 3 septembra, krenusmo iz Goleša, pa, idući preko visokog brda, dođosmo do carskog bunara (Keysers prun nen), koji je tako nazvan zato što je turski car, otprilike prije 74 godine, kad je napao Bosnu i sa cijelom svojom svitom došao do tog bunara, tu zastao i dalje nije išao, već je poslao svoje paše s vojskom protiv grada Ključa. Oni pobijediše bosanskog kralja, koji se bio zatvorio u gradu Ključu, i uzeše Ključ i Kamengrad. Odatle dođosmo u selo Gerzovo (Gersono), pa tu prenoćismo.

U nedelju, 4 septembra, krenusmo od Gerzova brežuljkom do tvrđavice Sokola (Szokoll), što znači koliko i "sokolov kamen", a leži s lijeve strane i ima šest do sedam okruglih kula u zidovima i sa sve tri strane veliki dubok šanac. Poslije toga dođosmo do vode Plive (Pluia), pređosmo nju i još jednu vodu što je tekla prema nama, pa, udarivši malo ulijevo, dođosmo u selo što je ležalo na brdu Sonion (Szonion), a zvalo se Vlasinje (Vllahen). Tu prenoćismo.

U ponedeljak, 5 septembra, krenusmo iz Vlasinje preko vrlo visoke planine Senim (Szenim), spustismo se u duboku dolinu, pa dođosmo do potočića Janja i sela Babindola (Babindol), što ležaše na brežuljku. Tu prenoćismo.

U utorak, 6 septembra, krenusmo iz sela Babindola visokom planinom, koja se takođe zvala Sonim (Szonim). Gore visoko na brdu Vestin (Vaestin) bijaše lijepa prostrana poljana. Zatim se spustismo duboko u dolinu ka rijeci Vrbasu (Verbossa), koja je tekla prema nama. Prešavši Vrbas, dođosmo do dvije puste razrušene tvrđavice, Gornji i Donji Novi (Ober und Nieder Novi), pa, prešavši ponovo Vrbas, udarismo udesno prema tvrđavi i varošici Pruscu (Prussan), pa tu ostadosmo u srijedu, četvrtak i petak.

U subotu, 10 septembra, krenusmo iz Prusca, pređosmo opet Vrbas pa idosmo lijevom stranom rijeke punih pet sati vrlo visokom i dugom planinom, koja se zove Radovan (Radanno). Tu gore, na brdu, s lijeve strane, ugledamo mali gradić zvani Kaštel (Castel). Taj gradić sazidali su Turci da bi nasilu uzimali živež i hranu, što je tuda prolazila za Jajce (dok su ga još držali hrišćanj) i branili prolaz. Zatim dođosmo u dolinu gdje se sa obje strane ispiraše zlato, i iđosmo dugo tom dolinom. Poslije pređosmo potok zvani Lašva (Laschua) pa, udarivši nadesno, dođosmo u selo Kruščicu (Khruschitza) i tu prenoćismo. Te iste večeri dođoše i Turci, nekoliko časova poslije nas, u isto selo Kruščicu gdje smo mi konačili, vodeći oko dvadeset sirotih i bijednih hrišćana, djece, dječaka i djevojčica, koje su otprilike prije šest do sedam dana uhvatili. Noću, prije našeg odlaska, pre¬dali su ih Usrefbegu, paši od Vrhbosne (koliko je otpalo na njega). Ah, siroto i bijedno vavilonsko ropstvo!

U nedjelju, 11 septembra, krenuvši iz Kruščice, pređosmo nekoliko brežuljaka, zatim siđosmo u dolinu, gdje se sa obje strane ispiralo mnogo zlata, pa preko potoka Željeznice (Schelesnitza) dođosmo do Kiseljaka (Saurer prunnen). Tu pređosmo vodu Lepenicu (Iippenitza), udarismo poljem, pa, skrećući ulijevo, dođosmo u selo Rakovicu (Khakonitza) i tu prenoćismo.

U ponedjeljak, 12 septembra, predanismo u Rakovici.

U utorak, 13 septembra, idući iz Rakovice, dođosmo u selo Blažuj (Blaschoua), koje je prije nekoliko godina bila velika varoš, ali sada ima jedva 10 ili 12 kuća. Zatim dođosmo do vode Bosne (Wassua, Wossna) i pređosmo je. Tu nam dođe u susret vojvoda Murat sa otprilike 130 dobro naoružanih i opremljenih konjanika, gospodu lijepo i predusretljivo dočeka i doprati do malog seoceta, Kovači (Khonatza) zvanog. Tu prenoćismo. Poslije otprilike sat i po vremena uputiše se gospoda sa cijelom svitom Usrefbegu, bosanskom paši. Oko 30 hrabrih Turaka jahalo je pred njima. Paša se nalazio u selu Glavagodinu (Glauogedin), nedaleko nad našim selom. Kad smo došli blizu logora gdje je paša stanovao, sjahaše gospoda i prođoše kroz dva duga reda Turaka, koji su bili najhrabriji od svih, obučeni u lijepo, zlatno (kadifeno) i svileno odijelo, sa turbanima i zlatom izvezenim samcima. Kad su gospoda prošla kroz prvi red i primicala se salašu ili kolibi, sagrađenoj od lijepog zelenog lišća, kroz koju je tekao mali potočić, sretoše ih dvojica najviših pašinih dvoranina, pognute glave i sa rukama presamićenim na prsima; i naša gospoda su se takođe poklonila pred njima. Zatim su ušli u kolibu, gdje je paša (krupan i snažan čovjek) sjedio u svom sjaju. Po zemlji, travi i pod njegovim nogama, bio je prostrt vrlo lijep ćilim. Gospoda su ušla k paši, bila lijepo dočekana sa svim počastima i pozvana da sjednu. Razgovarali su s njime oko dva sata, pa se poslije povratiše u konačište.

U srijedu, 14 septembra, krenusmo iz Kovača preko širokog Vrhbosanskog Polja, prođosmo kroz varoš Vrhbosnu (Sarajevo, Verchbossen), pa, idući dugo nekom visokom gorom, skrenusmo udesno od puta, siđosmo u dolinu i dođosmo u selo Mokro (Mokro), pa tu prenoćismo. Jutros kad smo ulazili u varoš Vrhbosnu, tjerahu mimo nas, s desne strane, kao stoku petnaestoro do šesnaestoro djece, dječaka i djevojčica, jer ih ne mogaše sve prodati na tržištu. Neka im se Bog smiluje!

Ovdje donosimo kratak opis kraljevine Bosne, kroz koju smo putovali kakvu smo je otprilike našli. Iako bih sad trebao da opišem cijelu Bosnu, ne mogu to izvršiti zato, što nisam vidio drugi dio, Gornju Bosnu (Ober Wossen), nego samo Donju Bosnu (Nieder Wossen), koja se prostire od rijeke Une (Wuna) pa do grada Vrhbosne, kroz koji smo danas prošli. Prije svega, Donja je Bosna vrlo brdovita, ima na sve strane velike šume, i, izuzev malo mjesta, slabo je, osobito na granici, obrađena, zbog toga što je Hrvati i drugi često plijene. Dok je bila još u hrišćanskim rukama, nisu vlasti dozvoljavale da se obrađuje ta zemlja. Ali otkad su Turci osvojili Jajce, počeo je veliki dio pomenute Donje Bosne, koji je dugo ležao neobrađen, da se ponovo obrađuje. Dalje, u pomenutoj kraljevini Bosni našli smo tri nacije i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bosanci (Wossner); oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (Ćići, Čiči) ili martolozima. Došli su iz mjesta Smedereva (Smedraw) i grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv. Pavla (Sanndt Pauls). Mi ih držimo takođe za dobre hrišćane, jer ne nalazimo nikakvu razliku između njihove i rimske vjere. Treća nacija su pravi Turci. To su naročito ratnici i činovnici, koji vrlo tiranski vladaju objema prije spomenutim nacijama, hrišćanskim podanicima. Njih (hrišćane) je turski car, da samo obrađuju zemlju, ostavio dosada u njihovoj vjeri (izuzev one koje mladost i lakoumnost navede da se poturče). Ostavio im je i njihove sveštenike, crkve i druge obrede. Oni nisu bili dužni da od zemlje koju obrađuju daju kakav drugi porez, osim godišnje po jednu ugarsku forintu, tj. 50 aspri od svake kuće. Ali sada, ove godine, pošto je osvojio najveći dio Hrvatske i veliki dio Ugarske sebi potčinio, počeo je oba spomenuta hrišćanska vjerozakona da jače oterećuje i novim nametima, koje ćemo sada pobrojati: Najprije, on uzima svake godine, kao što je običaj u Turskoj, iz svakog mjesta ili kraja, treće, četvrto ili peto muško dijete ili dječaka. Pri tome bira najljepše i najokretnije, tako da se od oca i majke, iako imaju samo jedno dijete, oduzima i to dijete, ako je samo lijepo i okretno; dok se roditeljima, koji imaju po četvoro ili petoro djece, ako nisu lijepa i okretna, ostavljaju sva. Drugo, on uzima svake godine od osobe, mlade i stare, osobiti porez od 30 ili 40 aspri. Treće, on uzima po nekoliko aspri za svaku glavu stoke, na svaku njivu, vrt, livadu i vršaj; isto tako uzima i na svaka vrata u kući po nekoliko aspri. To radi tako, da se poneki put pretjera svaka mjera. Osim toga, Turčin ne da više da se crkve popravljaju ili nove zidaju. Na taj način misli on da ih prisili da pređu na njegovu vjeru. Zbog toga su pomenuti hrišćani obiju vjerozakona vrlo nezadovoljni, pa se može razumjeti da bi se vrlo rado odatle preselili u hrišćanske krajeve. To se može naslutiti i po tome što su nama, kadgod smo dolazili do njihovih kuća, ne samo svoje kuće ustupali, nego nam se i mnogo tužili na sve nevolje što su trpjeli od velikog turskog zuluma (često su Turci pred nama nemilo tukli ne samo stare nego i mlade, pa i žene). Zato često nisu smjeli javno primiti od nas ništa. Primali su samo ono što smo im kriomice davali. Uz to nam tajnim znacima govorahu da bi radije bili kod nas, nego ovdje. Ah, koliko smo ih puta gledali kako i pred nama stoje sa skrštenim rukama, uzdišući i na nebo pogledajući, ne smijući s nama govoriti. Ali kad bi se po koji od njih našao s nama nasamo, govorio je: "Ah, koliko smo željno očekivali da nas Hristovom pomoći oslobodite! Htjeli bismo rado da se od ovoga tiranstva preselimo u vašu zemlju. Ali smo sada izgubili nadu, jer vidimo da se i vi morate pokloniti turskom caru i da k njemu idete sada da tražite mir". Odgovarajući im, sažaljevasmo ih mnogo i tješismo boljom sudbinom i nadom. Dao Bog da svi oni, čija srca ne mogu ganuti nasilja Turaka, vide to! Tada bi doista imali sažaljenja sa ljudima, koje mi držimo za prave hrišćane, a koji, i pored neopisivih nevolja i velikih nasilja, ostadoše postojani u spasonosnoj hrišćanskoj vjeri. Pomenuti hrišćani priznaju takođe da je veliki grijeh što vojuju protiv hrišćana. Ali, ma koliko vješto to izbjegavali, opet moraju nasilu da idu s Turcima protiv hrišćana. Ipak neće mnogi od njih da učestvuju u diobi plijena, a pričaju da malo koji od njih koji vojuju protiv hrišćana umire prirodom (pravom) smrću. Ali ima i onih koji iz zlih pobuda i zlobe (kao što i kod nas ima zlih ljudi) rado idu protiv nas, pa i na tursku vjeru prelaze, govoreći: "Sada ćemo pomoći da i vas rastjeraju (satru)". Pomenuti hrišćani obiju vjerozakona odjevaju se gotovo kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što hrišćani ne briju glave, kao što Turci rade.

U četvrtak, 15 septembra, krenusmo iz Mokrog preko visoke i kamene gore, zvane Medenik (Medegkh, Medenick), pa, jašući dosta dugo preko nje, ostavismo je na lijevoj strani i stigosmo u selo Gračanicu (Grachonitza), koje leži s lijeve strane puta. I tu prenoćismo.

U petak, 16 septembra, polazeći iz Gračanice, putovasmo dosta dugo brdom Medenikom, dok ne dođosmo do nekih velikih kamenih grobova (stećaka). Odatle se uputismo prema Zelenom Pazaru ili Rogatici (Czelempasar), turskoj varošici, i tu prenoćismo. Na uzvišici (kojom smo danas išli) ima pet vrlo velikih kamenih grobova (stećaka). Ne samo mi, nego i sami Turci čuđahu se kako je tih pet velikih kamenova, četvrtasto istesanih, izneseno na ovu glavicu. Tu leži vojvoda Radoslav Pavlović (Hercog Paulovitz von Radasel), koji je nekada vladao u toj zemlji, njegova žena, jedan sin, njegov brat i vjerni mu sluga (dvorjanin). Na velikom nadgrobnom kamenu je istesan na srpskom jeziku i srpskim pismenima napis sa ovim mislima (riječima): "Ja, vojvoda Pavlović od Radasela, (Radoslav Pavlović), gospodar i knez ove zemlje, ležim ovdje u ovom grobu. Dok življah, ne mogaše me turski car nikojim junaštvom, ni kakvim darovima, pa ni borbom, ni velikom silom za moje zemlje ni potisnuti niti pobijediti; još manje sam mislio da se odreknem svoje vjere. Bog mi je dao da sam mnogo puta pobijedio Turke. Hvala Bogu i slava što vazda vjerovah i što svoju zemlju ostavljam još u hrišćanskoj vjeri". Zatim, blizu pomenutog velikog groba, a na drugom mjestu, nalazi se drugi nadgrobni kamen, ali drukčijeg oblika i ne toliko velik. Tu leži vjerni sluga rečenog vojvode, koji je bio vjeran vitez. O njegovim junačkim djelima još mnogo pjevaju Bošnjaci i Hrvati. Na kamenu je istesan krst i natpis na srpskom jeziku i srpskim slovima, sa ovim mislima (riječima): "Vojvodo Pavloviću, gospodaru moj, tebe ljubljah za svoga života, vjernom službom služah tvojoj glavi (služih tebi). Sada ležim mrtav pod tvojim nogama, jer hoću i u zemlji da sam ti vjeran sluga. To si ti zaslužio, slavni i junački kneže, jer je tvoj mač za vjeru hrišćansku posjekao mnogog Turčina".

U subotu, 17 septembra, krenusmo iz Rogatice ili Zelenog Pazara preko vrlo velike, duge i kamenite gore, koja se zove Semeć (Semetz), zatim siđosmo u dvije vrlo duboke doline k vodi Drini (Drona, Trena). Prešavši Drinu, dođosmo u lijepo izidan karavansaraj (khoruassaria), izvan trgovišta, koje se zove Višegrad (Vischegrad). Nad trgovištem nalazi se na stijeni visoko utvrđe-nje koje se takođe zove Višegrad.

U nedjelju, 18 septembra, krenusmo iz Višegrada prema rijeci koja se zove Rzav (Risona), i dođosmo do malenog manastira u kome se nalazilo 8 srpskih kaluđera. Jedan od njih izađe u svešteničkom ornatu nama u susret. Gospodu i nas lijepo primiše i Bogu svemogućem pomoliše se za naš srećan put i povratak. Zatim dođosmo do gradića Dobruna (Dobrun), koji leži na lijevoj strani, na stijeni, pa prešavši visoko brdo, siđosmo u dolinu ka rijeci Uvcu (Ubeuatz), koja tedjaše uporedo s nama. Prešavši rijeku ugledasmo na desnoj strani stare zidine, gdje je za vrijeme hrišćana bio lijepi gradić po imenu Priboj (Pribon). Najposlije dođosmo do trgovišta, koje se takođe zove Priboj (Pribon) i tu prenoćismo. Tu se ispod spomenute razrušene tvrđave velika rijeka, zvana Lim (Lun), koja dolazi iz Makedonije, sastaje sa rijekom Uvac pa utiču zajedno u Drinu (Drona).

U ponedjeljak, 20 septembra, krenuvši iz Priboja, dođosmo do malenog manastira u kome stanuju srpski kaluđeri. Odatle udarismo preko brda, kojim smo dugo jahali, a zvalo se Banjska Gora (Vanska Gora) tj. Topličko Brdo (Toplitzerberg), nazvano tako zato, što ispod onoga malenog manastira izvire topla voda. Tu uzeše Turci, iz velikog straha od hajduka, oko 40 ljudi, koje su jutros pokupili po selu, nama za pratnju. Zatim dođosmo do malog sela Kratova (Crotono), koje je prije kratkog vremena imalo oko 80 kuća, a sada ima jedva pet ili šest. Prešavši zatim preko visoke i kamenite planine po imenu Kamenica planina (Kamenatz), dođosmo u varošicu koja se zvala Skenderpašina (Nova Varoš) i tu prenoćismo.

U utorak, 20 septembra, krenusmo iz Skenderpašine preko brda, pa, spustivši se u dolinu i jašući opet dugo lijepom poljanom, dođosmo do vode Uvca (Ubevatz), pređosmo ga, pa se popesmo na veliko brdo. Odatle se vidjelo more, Dubrovnik, Carigrad u Romaniji, Smederevo i Bosna na 50 milja daleko. Poslije dođosmo u selo Jastrović (Jastronich) na brdu, i tu prenoćismo.

U srijedu, 21 septembra, krenusmo iz Jastrovića preko brda koje se zove Brezovo Brdo (Eresa), spustismo se duboko u dolinu, pa, idući kraj vode koja se zvala Ljudska Rijeka (Lutzka), dođosmo u Novi Pazar (Nouipasar) tj. Novi Trg (Neuwmarckt) i tu prenoćismo.

U četvrtak, 22 septembra, ostadosmo cio dan u Novom Pazaru.

U petak, 23 septembra, krenusmo preko vrlo visokog brda, zvanog Rogozno (Ragesno), pa se spustismo u dolinu gdje se ispira zlato i kopa srebro. Zatim dođosmo do vrlo velikog i lijepog, ali razrušenog manastira koji leži na lijevoj strani. Turski car je naredio prije karatkog vremena da se manastir poruši zbog toga što su se u nj sklanjali hrišćani koji, zarobljeni od Turaka, bježahu iz ropstva. Prošavši tuda dobro smo sve razgledali. Poslije dođosmo do tvrđave Zvečaja (Suetzav), koji se jurišem nije mogao uzeti, pa, prešavši rijeku Ibar (Zbar), dođosmo u trgovište Mitrovicu (Metronitza) i tu prenoćismo. Tu su dvije tvrđave, naime Jeleč (Jeletz) koji smo danas, kad smo jahali od Novog Pazara, vidjeli nadesno na planini Rogoznu, na vrlo kamenom brdu, otprilike na jednu milju daljine, i tvrđava Zvečaj (Suetzav) na vodi Ibru, takođe na kamenom brdu, ispod kojeg smo danas projahali, ostavljajući ga nalijevo. To su pogranične bosanske tvrđave, gdje su se za vrijeme kad je Bosna još bila u hrišćanskim rukama hrišćani junački borili s Turcima i hrabro ih branili. Ali sada je sve prošlo.

Prije sam djelomično opisao Donju Bosnu i stanovništvo koje u njoj živi. Sada treba nešto reći i o Gornjoj Bosni, koja se proteže od prilike od grada Vrhbosne do Zvečana ili Mitrovice, današnjeg konačišta. Prvo, Gornja Bosna nije tako divlja i gorovita kao Donja Bosna. Ona ima dugih pašnjaka i visoravni opasanih golim brdima. Nema mnogo velikih polja, osim polja kod grada Vrhbosne. Stanovnici zemlje su pripadnici dviju nacija, naime Srbi i Turci. O njima je napred govoreno. Srbi imaju svoje sveštenike i crkve po hrišćanskom obredu. I ona tri manastira, o kojima sam govorio u opisima od ponedjeljka, petka i nedjelje, osnovao je grčki car, zvani car Stefan. Ali najviše ima Turaka, koji kao vojnici primaju od sultana kao neku platu koju oni zovu timar (tymar), u spomenutoj zemlji, naime od Prusca do grada Vrhbosne, gdje sjedi Husrefbeg paša ili kapetan bosanski. Oni žive na svojim dvorovima (čardacima), i vladaju Srbima vrlo tiranski, kao što je prije rečeno. Kraljevina Bosna nije prema svojoj veličini gusto naseljena. Raspitao sam se i saznao da za to imaju tri uzroka: prvo, narod mnogo umire od kuge; drugo, Srbi, (Zitzen, Ciči) i Martolozi (marthalosen) bježe mnogo radi teških nameta i tereta; treće, najvažnije, što turski car uzima i odvodi iz zemlje mlade i okretne ljude, kao što je prije rečeno. Svi su njihovi janičari i najbolje sluge, činovnici i kapetani, Bosanci. Turci ih smatraju najboljim, najpobožnijim i najvjernijim ljudima, koji vole da se drže pravim Turcima, i time se ponose; zato se njima više vjeruje nego pravim Turcima. I doista, oni se razlikuju od ostalih Turaka okretnošću i ljepotom svo¬jom. A ljepše se i nose nego Turci. U zemlji ima na mnogo mjesta zlatne i srebrne rude i zlato se ispira, što smo mnogo puta i vidjeli. Vidi se i to da je Bosna za vrijeme hrišćana bila vrlo lijepa i dobro obrađena zemlja. Vinova loza rasla je na mnogo mjesta, a sada se sadi samo oko Višegrada i Novog Pazara. Govore da je ima prema moru i u pravcu prema Savi i Dunavu, gdje su velike ravnice i zemlja dobro obrađena. Zbog velike udaljenosti nismo tamo išli. Pored puteva je zemlja najslabije obrađena, zbog toga što im Turci, putujući tamo amo, silom oduzimaju sve što imaju, a ne plaćaju za to ništa. Otimaju im i trgaju zalogaj iz usta kao divlji i bijesni psi, vuci ili lavovi. Zbog toga siroti ljudi bježe sa cijelom svojom imovinom u plani¬ne i na plodne pašnjake daleko od puteva, pa tu obrađuju svoju zemlju. Osim toga, u kraljevini Bosni mora svako da je spreman za rat, naime da ima osam, deset ili dvanaest pripravnih konja, pa čim mu se dade znak, mora odmah polaziti, jer će inače izgubiti život i sve što ima. Ako se koji od službenika i činovnika, koji imaju od cara nagradu ili timar, pokaže i najmanje neposlušan, pa makar iz kog bilo uzroka, car mu oduzima odmah službu i nagradu ili timar, tj. sela koja su mu podležna, i predaje drugome koji se pokazao poslušnim ili koji se odlikovao junačkim djelima. Sada hoće turski car, da oni što su u službi i uživaju nagradu ili timar u Bosni, da idu na Ugarsku i da tamo zadobiju nove timare, a oni što neće i ostaju ovdje, ti da plaćaju porez i namete kao i drugi seljaci. Otkada je osvojio Ugarsku i Hrvatsku, hoće turski car da Bosnaci budu samo krajišnici. Zato oni koji imaju službu i uživaju timare idu sada caru na dvor da ga odvrate od toga. Mi smo u Gornjoj Bosni vidjeli mnogo crkava i srpskih sveštenika i manastira sa srpskim i grčkim kaluđerima; vidjesmo krstove na grobovima i druge hrišćanske znakove. Pri tome naslućivasmo, što su nam oni docnije i potvrdili, da su se u svoje vrijeme oni i njihovi kraljevi i gospoda za hrišćansku vjeru hrabro borili u bojevima, čija smo mnoga razbojišta vidjeli, i da su se tako junačko borili, da ih Turčin nije mogao drukčije osvojiti, nego da im ostavi njihovu vjeru. Ima u zemlji još mnogo krajeva kojima sami Turci priznaju slavu, da ih do sada nikakva sila nije mogla osvojiti, i da su se sami pokorili i počeli plaćati porez i tribut, ako im se ostavi njihova vjera. Neka Bog izbavi iz vavilonskog ropstva i vječitog robovanja ove bijednike! Neka ih milostivi Bog svojom milošću skoro oslobodi! Turci ih se boje, a oni mnoge i potajno ubijaju. Ti isti Srbi, koje zatekosmo u hrišćanskoj vjeri, ukazaše nam mnogo ljubavi. Tako bi po koji starac dolazio k nama i govorio mlađima: Vidite, takva su gospoda bila u ovoj zemlji za vrijeme naših otaca. Ah, Bože, mi smo se uvijek nadali da ćete nas osloboditi. Međutim sada idete i vi da se poklonite ruskom caru. Mi vidimo da će turski car zavladati cijelim svijetom. Samo vas molimo da ostanete stalni u vašoj hrišćanskoj vjeri. Činite kao što mi činimo i budite kao što smo i mi još uvijek, i pored sve nevolje i bijede, postojani u vjeri. Biće nam utjeha ako se tako okrijepljeni predate". Ah, Bog se mora smilovati, kad nas gonjeni, mučeni i napušteni siromašni hrišćani krijepe u vjeri. Neka Bog dade, da se njihov glas čuje u rimskom carstvu, koje bi trebalo da je glava svih hrišćana, i da se stide oni koji se prave dobrim hrišćanima, a to ne dokazuju na djelu ...

... u povratku ...

U petak, 20 januara, krenusmo vrlo rano iz Priboja, prođosmo vodu Uvac, pa, udarivši preko drugog visokog brda, Bijelog Brda (Bello perk), dođosmo u tvrđavu i manastir Dobrun. Tu nas kaluđeri lijepo primiše i dadoše nam da pijemo. Poslije iđasmo rđavim putem prema Višegradu i tu prenoćismo.

U subotu, 21 januara, krenusmo iz Višegrada, pa, prešavši rijeku Drinu i visoku planinu zvanu Semeć, dođosmo, idući cijeli dan, u Rogaticu i tu prenoćismo.

U nedjelju, 22 januara, pođosmo iz Rogatice prema grobu Hercega Pavlovića i dođosmo u Gračanicu i tu prenoćismo.

U ponedjeljak, 23 januara, udarismo iz Gračanice preko planine Medenika vrlo rđavim, kamenim i blatnjavim putem prema Vrhbosni, i tu prenoćismo. U utorak, 24 januara, ostadosmo cio dan u gradu Vrhbosni.

U srijedu, 25 januara, krenuvši iz Vrhbosne (Werckbossen) preko polja i rijeke Bosne, dođosmo u selo Rakovicu i tu prenoćismo.

U četvrtak, 26 januara, dođosmo iz Rakovice u Kiseljak, zatim u Lepeničko Polje, pa u selo na brdu Lušu (Lusch), na desnoj strani puta, i tu prenoćismo.

U petak, 27 januara, idući iz Luša, pređosmo preko nekoliko voda, izbismo u Lašvino Polje (Luschanopolle) i dođosmo u selo Grahovik (Grabano), i tu prenoćismo. U subotu, 28 januara, krenusmo iz Grahovika odmah preko vrlo visokog brda Radovana (Radosceuo) prema Kaštelu, siđosmo u dolinu (ravnicu), pa poslije dođosmo u selo što leži na brdu, u Blagaj (Blatzgov), i tu prenoćismo.

U nedjelju, 29 januara, putovasmo iz Blagaja između brda, pređosmo vodu Vrbas, udarismo preko visokog brda Semišnice (Serun, Szenim, Szonim), pa dođosmo u Babindo, i tu prenoćismo.

U ponedjeljak, 30 januara, krenusmo iz Babindola preko visoke planine, pređosmo rijeku Janj, prejahasmo vodu Plivu, pa dođosmo do tvrđave Sokol, što ležaše na desnoj strani, i sela Severonića, pa tu prenoćismo.

U utorak, 31 januara, krenusmo iz Severonića preko brda Prizrenac (Brisren) pa, prešavši vodu Sanu i jašući dosta dugo, dođosmo u Ključ i tu prenoćismo.

U srijedu, 1 februara, pođosmo iz Ključa preko dvije vode, Senice i Mrene, i dođosmo u Kamengrad, gdje prenoćismo.

U četvrtak, 2 februara, udarismo od Kamengrada nenaseljenim krajem i dođosmo, u ime božje, u Krupu i tu prenoćismo.

U petak, 3 februara, krenusmo iz Krupe preko brda i dođosmo u Novigrad, pa tu prenoćismo.

U subotu, 4 februara, pošavši iz Novigrada, dođosmo u obje Kladuše i u gradić Klokoč, gdje prenoćismo.

U nedjelju, 5 februara, udarismo iz Klokoča prema gradu Budačkom, pređosmo vodu Koranu, dođosmo u grad Belaj (Belloi), pa se preko vode Mrežnice prevezosmo i dođosmo u selo Duga Resa (Dalgeres), i tu prenoćismo.

U ponedjeljak, 6 februara, krenusmo vrlo rano, još prije svanuća, prema Novigradu, pa prešavši Dobru i brdo Ribnik, pa opet vodu Kupu, dođosmo u Metliku i tu prenoćismo.

U utorak, 7 februara, predanismo u Metlici.

U srijedu, 8 februara, udarismo od Metlike na tvrđavu Semenic (Semenitz) gdje nas Semeničani dočekaše vrlo lijepo. Zatim dođosmo u Toplice i Zužemberk, pa tu prenoćismo.

U četvrtak, 9 februara, krenusmo radosni iz Zužemberka preko Krke u Smarje pa u Ljubljanu. Hvala Bogu!

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Đorđe Pejanović, u: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (Preveo Đorđe Pejanović), Svjetlost, Sarajevo 1950, 5-9.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (Preveo Đorđe Pejanović), Svjetlost, Sarajevo 1950