Bunjevci

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Migracije Bunjevaca

Bunjevci su južnoslavenska etnička grupa čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. Život ranih Bunjevaca u područjima Zagore, Ravnih Kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lahak. Živjeli su od stočarstva, po kamenim kućicama poznatim kao bunje (jedn. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerovatnije su dale Bunjevcima njihovo ime.

Područje koje su nastanjivali u 16. vijeku (tada nazivano Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci i vjerovatno su bili glavni uzrok što se bunjevački narod (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio u zaleđe Senja. 1605. godine prvi Bunjevci dolaze u utvrđeni grad Senj. Iste godine dobili su i dozvolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je učestvovalo 49 porodica. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije su osnovala više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Tamo su Bunjevci Krmpoćani nastavili živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često su zalazila na polja Senjanima što je dovodilo do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće su malene, bave se proizvodnjom vrhnja i sira škripavca, a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja malehna polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Porodice su velike s mnogo djece.

Seoba u Lič[uredi | uredi izvor]

Prvi put Bunjevci (49 porodica) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605.-1606. godine, pristankom koji su im teškog srca, po Juliju Čikulinu[potreban citat], dali grofovi Zrinski. Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod osmanlijskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču su sebi sagradili crkvu na čijem mjestu danas stoji veliki križ u spomen na nju. Sve ove grupe Bunjevaca koje su se našle u Liču počeli su isticati svoje hrvatsko ime.[potreban citat] Između 1608. i 1614. godine Bunjevci iz Liča, vjerovatno zbog visokih nameta, počinju se seliti prema moru i ostrvima. Dio Bunjevaca do 1609., naročito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Većina Butoraca naselila se u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.

Druga seoba u Lič[uredi | uredi izvor]

Plodnim bunjevačkim porodicama područja u senjskom zaleđu uskoro su postala pretijesna. Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji su se uputili prema Liču. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krompira, brzo im je postalo pretijesno, pa su se Krmpoćani uskoro opet počeli seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze.

Treća seoba[uredi | uredi izvor]

Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi su se vratili u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. Uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Nemogavši im statio na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpoćani do 1636. osvojili su sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba započinje 1654. Bunjevci su naselili Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. Pred Osmanlijama je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća. Vidi Gradišćanski Hrvati.

Seoba u Bačku[uredi | uredi izvor]

Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovini 17. vijeka (negdje 1620. godine) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2.700 ljudi), Mihovila iz Velike sa 2.300 ljudi, Ivana Seočanina (1.500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6.500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara sa 4.500 ljudi i Jure Turbića sa 5.300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca naselilo je Podunavlje i Potisje. Naselili su gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazvali su ove ljude Dalmatincima navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj, usprkos teškoj političkoj situaciji, sačuvali su također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.

Plemena[uredi | uredi izvor]

  • Baleni- poznati su još od ranog 17. vijeka kao Balenovići, 1605. sele u Lič, četiri godine kasnije (1609) nalaze se u selima Šator i Podomar, gdje su se još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika). 1745. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog broda.
  • Blaževići- ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici, naročito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na kraju i Sibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići.
  • Budisalići ili Budiselići- veoma poznato bunjevačko pleme koje se 1605. nalazi u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Oni se uskoro se šire po Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na kraju polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje se nazivaju Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a šire se i nadalje pod imenom Budiselići.
  • Butorci - Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
  • Cvitkovići- Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve), također sele u Krmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici.
  • Krmpotići - Pleme Krmpotića nalazi se još u 15. vijeku u Hercegovini. U Lič dolaze 1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
  • Krpani- Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Naročito ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju.
  • Matijevići- U Lič 1605. seli dvije porodice, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
  • Miletići- Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
  • Pavelići - su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je porodica u Bradinu (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini. Kuće u Serdarima više nema, mjesto gdje se nalazila danas je obraslo travom. Pavelići u Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove porodice. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima postoje 3 porodice, nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, tačnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. vijeku dio Pavelića naseljava Zabukovac i Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku, pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. Otuda mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
  • Pavličevići - Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke porodice sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je historičar dr. Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
  • Pećanići - u Lič dolazi 1605. jedna porodica, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici.
  • Petrovići- Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
  • Pilipovići- Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič. Godine 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BiH i Slavoniji.
  • Prpići- Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. vijeku naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić) bio je i guverner države Minnesote[potreban citat].
  • Radoševići -Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju.
  • Rukavine-
  • Starčevići- Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, naročito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević iz Žitnika (1823-96.)
  • Šojati- Šojati također učestvuju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, naročito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
  • Tomičići- Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na kraju se za stalno naseliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom ,Zagvozdu i Zagrebu.
  • Tomljanovići- Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, učestvuju u seobi u Lič a neki odlaze i u Sunger. Porodice Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu.
  • Vrkljani- Vrkljani iz Senja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom su naselili Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke porodice Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, baron Vrkljan sagradio je dvorac Januševac.
  • Vukelići- su veoma brojan rod, nalazi se u Drežnici gdje ima i Srba Vukelića. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi, Krasnu, Donjem Kosinju, naselju Lipe u Gospiću. 1964. zbog izgradnje HE Sklope, akumulaciono jezero Kruščica iseljeno je naselje Antinovica gdje su svi stanovnici nosili prezime Vukelić.

Rani običaji[uredi | uredi izvor]

Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i mlijeko, zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački narod ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelog kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Namještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim kašikama.

Glavna naselja[uredi | uredi izvor]

Glavna naselja Bunjevaca su sljedeća:

Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Subotica, Sombor, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb, Žuta Lokva.

Jezik[uredi | uredi izvor]

Narječje Bunjevaca je štokavsko, ikavskog govora; u Hrvatskoj se sačuvalo u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donijeli na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje dragocjeno i ('pisma', itd.).

Legenda o Krivom Putu[uredi | uredi izvor]

Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita te u zaleđu Senja, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se konji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli onim krivim putićem. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.

Mediji[uredi | uredi izvor]

26. jula 1945. godine subotički dnevnik "Hrvatska riječ" je napisala poduži članak naslovljen "Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati", u kojem su obrazložili o nacionalnom porijeklu Bunjevaca. Od bitnijih djelova, ističe se da: "Takozvano "nacionalno pitanje" Bunjevaca postoji... Ono postoji još samo kao zabluda, ostatak u mišljenju, navika, a negdje kao zlonamjerna tendencija da stvori jedno pitanje više i u tome prave teškoće. Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime "Bunjevac" drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena "Bunjevac", kaže se u pisanju tadašnjih novina.

Zloupotrebe[uredi | uredi izvor]

Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promoviranje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima (Srbi katoličke vjere) je bilo izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovačkim ekspanzionističkim krugovima još i prije.

Problematičnost te politike je dovela i do Otvorenog pisma od 18. februara 2005. godine [1] i Otvorenog pisma 25. jula (objavljenog 26. jula 2007. godine) u vezi uvođenja izmišljenog bunjevačkog govora u škole u Vojvodini, naslovljenog na predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Hrvatske Ivu Sanadera, predsjednika Hrvatskog Sabora Vladimira Šeksa, predsjednika HAZU Milana Moguša i predsjednika Matice hrvatske Igora Zidića.[2]. U pismu je istaknuto da se pripadnost Bunjevaca, koji osim u Srbiji, žive u Hrvatskoj, BiH te Mađarskoj, cjelini hrvatskog naroda danas osporava jedino u Srbiji, a sve radi podjele ovdašnjeg hrvatskog nacionalnog bića u cilju njegove lakše asimilacije. Posljednji primjer — najavljeno uvođenje „bunjevačkog govora“ u škole i priprema „bunjevačke“ gramatike i pravopisa pruža najjasnije dokaze o krajnjim ciljevima takve politike.

Pismo su potpisali uglednici Hrvata iz AP Vojvodine: Branko Horvat, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji, Tavankut, Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, dopredsjednik općine Subotica, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Subotica, Petko Vojnić Purčar, književnik, dobitnik nagrade NIN-a za roman godine, Novi Sad, Vojislav Sekelj, književnik, urednik Glasa ravnice, Subotica, Ljiljana Dulić, glavna i odgovorna urednica programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice, Subotica, Andrija Anišić, župnik župe sv. Roka u Subotici, urednik katoličkog mjesečnika Zvonik 1994.-2007., direktor izdavačkog odjela Katoličkog instituta za kulturu, historiju i duhovnost "Ivan Antunović" iz Subotice, Subotica, mr. Mirko Štefković, glavni urednik katoličkog mjesečnika Zvonik, Subotica i drugi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Otvoreno pismo DSHV
  2. ^ Informativne stranice Radio Subotice na hrv.jeziku Otvoreno pismo glede uvođenja bunjevačkog govora u škole u Vojvodini od 25. jula 2007.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Rikard Pavelić
    • Stope Predaka, Rijeka, 1991
    • Bunjevci. Zagreb, 1973.
  • J. Butorac, Ustanak Bunjevaca u Lici. Subotica, 1938
  • I. Ivanić, 'Bunjevci i Šokci. Subotica, 1899.
  • M. Evetović, Kulurna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.
  • M. Miković,
    • Život i smrt u gradu. Subotica, 1999.
    • Iznad žita nebo. Subotica - Zagreb, 2003.
  • A. Rački, Iz prošlih dana Liča. Rijeka, 1945.
  • A. Sekulić,
    • Prilozi za povijest Liča. Zagreb, 1961.
    • Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca. Zagreb, 1986.
    • Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989.
    • Hrvatski bački mjestopisi - povijest hrvatskih imena mjesta u bačko-bodroškoj županiji, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
    • Rasprave o jeziku bačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
    • Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
    • Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, Subotica, 2006. i 2010.
    • Rječnik govora bačkih Hrvata, IHJJ, Zagreb, 2005.
  • B. G. Tomljanović, Bunjevački dijalekti senjskog i novljanskog zaleđa. Osijek, 1910.
  • S. Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj. Subotica, 2009.
  • ur. Slaven Bačić, Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, (dosad izašlo 7 svezaka)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]