Ante Starčević

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Ante Starčević

Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. maja 1823. - Zagreb, 28. februara 1896.), hrvatski političar, publicista i književnik. Pored političkih aktivnosti bavio se historijom, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevođenjem. Još za života nazvan je - kao politički lider i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma - Ocem Domovine.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rani život i školovanje[uredi | uredi izvor]

Ante Starčević se rodio 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića.[2][3] Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udata Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvog muža.[2]Narodnu školu pohađao je u Klancu.[4] Od njegove trinaeste godine školuje ga stric Šime Starčević i daje mu prve lekcije iz hrvatskog i latinskog jezika.[4] Šime Starčević je bio župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i lingvista, branilac hrvatskog jezika i protivnik Vuka Karadžića.[5] Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve podrške i podučavanjem.[4] U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno savlađuje latinski te njemački, mađarski, grčki i italijanski jezik.[6] Godine 1846. je, nakon položenih ispita u filozofiji i slobodnim naukama, promovisan na čast doktora filozofije[7] u Pešti. Tada odlučuje da se ne posveti sveštenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Politička aktivnost[uredi | uredi izvor]

Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i historije na zagrebačkoj akademiji[8] i beogradskom univerzitetu[9] radi u advokatskoj kancelariji Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za poslanika u Hrvatskom saboru je izabran i 1865. godine i to kao poslanik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao poslanik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najradikalniji zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim administrativnim i državnim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao sa Eugenom Kvaternikom.[3] Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa sve do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao da je glavna i najvažnija stvar osloboditi se austrijskog jarma i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Svojim govorom u Saboru od 26. juna 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskog i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.[10]

Godine 1863. Starčević je zatvoren, a poslije robije ponovo se zapošljava u Šramovoj kancelariji, gdje radi do oktobra 1871. godine. 1869. godine je objavio afirmativni članak o Osmanlijskom carstvu i islamu.[11] Poslije Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovo je zatvoren, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za poslanika u hrvatskom Saboru, čiji je poslanik bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovini 19. vijeka niko nije tako oštro i argumentovano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog rasapa. Prema Starčeviću sjeme rasapa baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerovatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba da se traži u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.[12]

U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod uticajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske klase, bogatije seljake i inteligenciju. U drugoj polovini 19. vijeka Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestovati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno",[3] dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima".[3] Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to mišljenje.[3] Tako je u listu Sloboda od 23. marta 1883. godine izrazio svoje shvatanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!..."[3]

Spomenik poginulima 25. domobranske pješačke zagrebačke pukovnije Hrvatskog Domobranstva kod Kulačkova, okolina Kolmeje, 1916., uz poklik Bog i Hrvati

Književni i naučni rad[uredi | uredi izvor]

Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici sa pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici.[5] Sa tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića.[13] Ante Starčević je napisao četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.[14]

Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih teorija iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskog jezika te onda udara i po samom Srpstvu.[15]

Tokom zime 1849./50. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za štampu te prokomentarisanja detaljnog glagoljskog rukopisa, javne diskusije o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine štampa Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, historiografskom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.[16]

Spomenik ovaj nije samo zato znamenit, što se iz njega jasno vidi, da je kod otaca naših, jezik hervatski bio sasvim služben nego i diplomatički - još onda kad mnogi zapadni narodi nisu mislili da bi svoj na to veličanstveno mesto uznjeli, dokažuju koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima; i tako on je najznamenitii stega, što nas spominje na mnoga, još puno staria, diplomatička pisma, sastavljena na hervatskom jeziku, kako se iz ovoga vidi puno čistiim, nego li su pisma mnogih današnjih pisacah. Ja deržim da ta pisma još nisu propala, nego nigdi u vlastelinskim pismarnicam zabačena, ali kod prostoga naroda dobro spravljena leže, i mogu se dobiti, samo ako je volje i ljubavi.

{{{2}}}

[16]

Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.[16]

Mi žali bože znamo da se neznanstvo više manje derži sve diece Adamove, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile da Hèrvati pišu ali da namieravaju pisati kojime drugim jezikom izvan materinskoga hèrvatskoga jezika. (...) I zbilja, koje li je taj jezik serbski? Je li možda onaj, koi se nalazi u nekolika stara kirilska rukopisa? Neka bude čiji mu drago, hèrvatski nije. Je li onaj, kojima je tiskana - ako se ne varamo - pèrva kirilska necèrkvena knjiga oko polovice prošloga 18. vieka - tj. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od našega Vitezovića? - I onaj od naše hèrvatske strane neka nosi s božjim blagoslovom kogod hoće. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n.p. Raić i još nekolika kirilovca; kojime je u kirilici izašao naš Gundulić? Mi ni taj jezik ne priznajemo za jezik hèrvatski, neka si ga posvoji, kome se hoće. (...) Narod hèrvatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hèrvatski jezik proslaviše stotine pisacah u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali otče naš u svome jeziku izbrojiti, narod hèrvatski ima u svome jeziku klasičnost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n.p. "triumbfwagen-i des Antimonii", i slične stvari; klasičnost, koja se s talianskom svoga vremena natieče, a za druge takmace u Europi ne zna; klasičnost, koja je trajala do padnutja republike dubrovačke i mletačke. (...) Neka se ne boji pisac članka u "srbskome dnevniku" da Hèrvati traže jezik, u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinam knjigah i milionim dušah. Hèrvati imaju tri nariečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženie nego li ono, koga neki "srbskim" zovu. Hèrvatu, koi se je tuđinstvom pokvario, treba se naučiti svoj jezik, a ima odkuda. Mi o tome danas i radimo i ne želimo ni jedno od ona tri nariečja posve zabaciti.

Narodne novine, 18. augusta 1852.

[16]

Starčević je granicu Hrvatske vidio na rijeci Drini, a muslimane i pravoslavce zapadno od te rijeke smatrao je Hrvatima: "Stranka prava ima narod podučavati, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smie nitko u ničiju dirati ni svoju drugome namećati; da narod, različan vjerom ni jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda."[17]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Sprovod dra. Ante Starčevića (prizor na Jelačićevom trgu).

Ante Starčević je umro 28. februara 1896. godine u Zagrebu, u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, na groblju uz crkvu sv. Mirka, u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

Starčević i ekavica[uredi | uredi izvor]

Jedan od kurioziteta vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici.[18] Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom času činilo da će u potpunosti da preuzme jekavicu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 9.
  2. ^ a b Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 11.
  3. ^ a b c d e f Biografije.org: Ante Starčević, preuzeto 8. februara 2014.
  4. ^ a b c Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 10.
  5. ^ a b Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 12.-13.
  6. ^ Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 15.
  7. ^ Hrvatska misao: smotra za narodno gospodarstvo, književnost i politiku, 1902., Godina 1, Odgovorni urednik Dr. Lav Mazzura, Tiskara i litografija Mile Maravića - Milan Šarić: Život i rad dra Ante Starčevića, str. 133. - Tadašnji biskup senjski, Mirko Ožegović, pošalje ga u sjemenište u Budimpeštu, gdje je Ante uz teologiju slušao filozofiju i slobodne nauke. Pošto je položio stroge ispite u filozofiji i slobodnim naukama bio je već 1846. promoviran na čast doktora filozofije.
  8. ^ Josip Horvat, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0046-2, str. 86.
  9. ^ Viktor Novak Stubički, Vuk i Hrvati, 1967, str. 343
  10. ^ Matica hrvatska: Lucija Benyovsky: Društvo Katarina grofica Zrinski, preuzeto 8. februara 2014.
  11. ^ Hrvatsko Bošnjačko zajedništvo Ante Starčević: Starčević o Turskoj i Islamu
  12. ^ Tomislav Markus, "Društveni pogledi Ante Starčevića" Časopis za suvremenu povijest, Vol.41 No.3 Prosinac 2009.
  13. ^ Josip Horvat, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0046-2, str. 73.
  14. ^ Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 20.-21.
  15. ^ Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 54.
  16. ^ a b c d Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 16.-17.
  17. ^ A. STARČEVIĆ: Našim prijateljima, Naputak 1871. u: T. CIPEK - S. MATKOVIĆ, Programski dokumenti..., 241.
  18. ^ A. Starčević: Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 1999.