Lužički Srbi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Lužički Srbi
Flag of Sorbs.svg
Zastava Lužičkih Srba
Sorbs national-costume1.jpg
Tradicionalna ženska narodna nošnja
Ukupna populacija
60.000[1]–80.000[2] (procjena)
• 45–60.000 Gornjolužičkih Srba
• 15–20.000 Donjolužičkih Srba
Značajno stanovništvo u
Njemačka60.000–80.000
Češka2.000[3]
Poljska<1.000
Jezik
lužičkosrpski
(gornjolužičkosrpski, donjolužičkosrpski)
njemački
Vjera
rimokatoličanstvo, luteranizam
Vezane etničke grupe
Zapadni Slaveni
(većinom Česi, Šlesi i Poljaci)

Lužički Srbi (gornjolužičkosrpski: Serbja; donjolužičkosrpski: Serby), poznati i kao Sjeverni Srbi ili Lužičani, su zapadnoslavenski narod, koji živi u istočnom dijelu Njemačke, u njemačkim pokrajinama Saksonije i Brandenburga, u kraju koji je poznat kao Lužica.

Govore dva slična jezika: gornjolužičkosrpski (utjecaj češkog jezika) i donjolužičkosrpski (utjecaj poljskoga jezika). Oba jezika spadaju u slavensku grupu indoevropskih jezika. Lužičkih Srba ukupno ima oko 60.000 do 80.000, a po vjeri su većinom rimokatolici.[4]

Ime[uredi | uredi izvor]

Lužički Srbi sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbowka, Serbstwo, dok Srbe u Jugoistočnoj Europi nazivaju Južni Srbi. Donjolužički Srbi koriste i naziv Wendojo kako bi na taj način naglasili različitost jezika, kulture i historije.

Jezik i pismo[uredi | uredi izvor]

Lužički Srbi govore dva slična jezika: donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski. Oba jezika spadaju u lužičkosrpsku podgrupu zapadnoslavenskih jezika. Do Drugoga svjetskog rata Lužički Srbi su pisali goticom i latinicom, a danas pišu samo latinicom.[5]

Historija[uredi | uredi izvor]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Lužički Srbi naseljavaju područje jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici, sve do Dresdena. Područje naseljeno Lužičkim Srbima se dijeli na dva geografska područja, koja su u svom historijskom životu bila najvećim dijelom razdvojena, a samim tim su živjele i razvijale se pod različitim političkim i društvenim uvjetima. To su Gornja Lužica (Hornja Łužica/Oberlausitz) i Donja Lužica (Dolna Łužyca/Niederlausitz), od kojih je prva bila u sastavu Saksonije i u nešto boljim društveno-političkim uvjetima nego Donja Lužica, koja se nalazila u sastavu Pruske.

Kulturno središte Gornje Lužice je Budišin (Bautzen), a Donje Lužice Chóśebuz (Cottbus). U administrativnom smislu, Gornja Lužica je danas dio njemačke pokrajine Saksonije, dok je Donja Lužica dio pokrajine Brandenburga.

S njihovih prvobitnih naseljavanja Lužički Srbi su nasilno protjerani u prostor između Labe i Berlinad, između Budišina i /Cottbus]]a, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim radom većim dijelom pretvorili u urban kraj.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Ukupan broj Lužički Srba po godinama:[6]

Godina 1700. 1750. 1880. 1900. 1945. 2019.
Stanovništvo 250.000 200.000 166.000 146.000 100.000 60.000
Karta lužičkosrpskih gradovi.

Lužički Srbi su podijeljeni u dvije etnografske grupe:

Kultura[uredi | uredi izvor]

Lužičkosrpsko stanovništvo je izmiješano sa Nijemcima. Bez obzira na viševjekovnu germanizaciju Lužički Srbi su u duhovnoj i materijalnoj kulturi sačuvali brojne slavenske elemente. Zanimljive su trodjelne kuće, ušorena i raštrkana sela, ženska narodna nošnja, što se sve bitno razlikuje od susjednog i s njima pomiješanog njemačkog stanovništva. Razlikuje se od njemačkog stanovništva i po svadbama. Narodno usmeno stvaralaštvo bogato je izrekama, poslovicama, pjesmama i pričama. Očuvani su i stari muzički instrumenti.

Karta Lužičkih Srba u Njemačkoj.

Muzika[uredi | uredi izvor]

Socijalno i nacionalno ugnjetavanje kojem je Łužica bila izložena tijekom svoje stoljetne historije, u velikoj mjeri utjecalo je na njezinu duhovnu sferu. Ono je posebno ostavilo traga u narodnoj pjesmi i instrumentalnoj narodnoj muzici sve do formiranja samobitne Lužičke muzičke kulture. Razvoj muzičkog folklora bio je u Lužičkim selima strogo hijerarhijski ograničen. Interpretatori i nositelji muzičke tradicije svirali su po imanjima u najraznovrsnijim prilikama. U 17. vijeku pojavile su se samostalne muzičke skupine Lužičana-violinista, koji su bili prinuđeni da preživljavati u uvjetima konkurencije s "njemačkim gradskim zviždačima". Pritom su muzičari sastavljali repertoar od svjetovnih pjesama i duhovnih dijela, i priređivali njihovo originalno muzičko izvođenje. Takva praksa bila je svojstvena i drugim muzičkim grupacijama. Bez obzira na šarenilo srednjeevropskog muzičkog folklora, koji je bez sumnje utjecao na tradiciju Lužičke pjesme, moguće je odrediti neke njene posebitosti. Ona se prije svega bazira na specifičnim crtama koje su svojstvene usmenom narodnom stvaralaštvu, sadrži originalna sredstva izražavanja iz davnih vremena, koja se uspješno spajaju

Pozorište[uredi | uredi izvor]

Kazalište u Lužici pojavilo se u završnoj etapi nacionalnog preporoda kod Lužičana. Dana 2. oktobra 1862. u Budišinu, prikazana je prva amaterska predstava na lužičkosrpskom jeziku koju su pripremili studenti Praške Lužičke seminarije. U njoj je aktivno sudjelovao i osnivač Matice serbske (Maśica Serbska) Jan Arnošt Smoler.

Odmah poslije Drugoga svjetskog rata, u maju 1945, Sovjetska okupacijska vlast dozvolila je djelatnost "Domovine". Središnja pozorišna trupa, koju je ona osnovala 1946, postavila je temelje za pojavu lužičkog narodnog kazališta 13. oktobra 1948. to je bilo prvo i do današnjeg dana jedinog profesionalno kazališta u historiji suvremene Lužičke kulture. Do tada je u saksonskoj i pruskoj Gornjoj Lužici postojalo oko 30 lužičkih kazališnih amaterskih skupina koje su se pojavile još u vrijeme nacista. Istina, njihov broj se znatno smanjio nakon otvaranja budišinske profesionalne scene.

Mediji[uredi | uredi izvor]

Serbske Nowiny

Od tiskovina koje izlaze na lužičkosrpskim jezicima izdvajaju se dnevni list Serbske Nowiny, potom sedmične Nowy casnik, kulturni mjesečnik Rozhlad, dječji časopis Płomjo (Plamen), katoličke novine Katolski Posoł i protestantske novine Pomhaj Bóh.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Catherine Hickley. Germany's Sorb Minority Fights to Save Villages From Vattenfall. Bloomberg. December 18, 2007.
  2. ^ "Sorbs of East Germany". faqs.org. Pristupljeno 18. 3. 2015.
  3. ^ "Společnost přátel Lužice". luzice.cz. Pristupljeno 18. 3. 2015.
  4. ^ a b Kommunikation, Stabsstelle. "Startseite - Sorben - sachsen.de". www.sorben.sachsen.de (jezik: njemački). Pristupljeno 11. 4. 2021.
  5. ^ Elżbieta Wrocławska, Promjene u ortografiji i leksici donjolužičkoga jezika – na margini jezikoslovnih globalističkih sporova (str. 139. – 146.), U kolekciji: Barbara Kryżan-Stanojević, ur., Inovacije u slavenskim jezicima, Zagreb : Srednja Evropa, 2011., ISBN 978-953-6979-80-6, str. 139.

    Donji Lužički Srbi često sami sebe zovu imenom koje se do kraja II. svjetskoga rata upotrebljavalo i za Gornje Lužičke Srbe: Wendojo, njem. Wenden, vraćajući se starom imenu koje se više u Gornjoj Lužičkoj ne upotrebljava. U zadnjih dvadeset godina Donji Lužičani na taj način naglašavaju potrebu da se njihov jezik, kultura i historija razlikuju od jezika, kulture i historije Gornjih Lužičana.

    – Wrocławska, 2011., 139.
  6. ^ "Zdeněk Víšek: Lužičtí Srbové a česko-lužickosrbské vztahy | Listy". www.listy.cz. Pristupljeno 11. 4. 2021. no-break space character u |title= na mjestu 31 (pomoć)
  7. ^ Jana Šołćina, Edward Wornar: Obersorbisch im Selbststudium, Hornjoserbšćina za samostudij. Bautzen: Domowina-Verlag, 2000. Page 10.