Kurdi

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelomično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na opciju "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Kurdi
Ukupna populacija
30 - 35 miliona[1]
Značajno stanovništvo u
Flag of Turkey.svg Turska 11–15 miliona [1][2]
Flag of Iran.svg Iran 5,9–7,9 miliona [1][2]
Flag of Iraq.svg Irak 4,6 – 6,5 miliona [1][2]
Flag of Syria.svg Sirija 1,3 – 3 miliona
Jezik
Kurdski
Vjera
sunitski muslimani,
ali i šiitski muslimani
Vezane etničke grupe
Iranski narodi

Kurdi su narod na Bliskom Istoku. Žive na prostoru Kurdistana koji je podijeljen između Turske, Sirije, Iraka i Irana. Također, manje kurdske grupe mogu se pronaći u Libanonu, Azerbejdžanu, Armeniji, kao i u evropskim zemljama. Jezik kojim govore je kurdski i dijeli se na 3 glavna dijalekta: Kurmanji (Kurmandži), Sorani i Zazaki, iako postoji još veliki broj podgrupa jezika, ova tri su glavna. Zajedno sa Afganima, Irancima, Tadžicima pripadaju iranskoj grupi naroda.

Kurdi su narod sa različitim etničkim osnovama tj. porijeklom[3][4] ali kako su kulturno i jezično u uskoj vezi sa iranskim narodima klasifikuju se kao iranski narod.

Kurdski nacionalisti tvrde da Kurdi vode porijeklo od Hurita i Medijaca a tu svoju tvrdnju potkrepljuju riječima kurdske nacionalne himne: "Mi smo djeca Medijaca i Kijaksara". Kurdski jezik spada u zapadnu podgrupu iranskog jezika.

Ovaj relativno veliki narod je iznjedrio mnoge poznate ličnosti a za muslimane to je svakako Salahudin, veliki vojskovođa, prvi sultan Egipta i Sirije i osnivač Ejubidske dinastije.

Jezik[uredi | uredi izvor]

Kurdski jezik je kolektivni naziv za sve dijalekte kojima govore Kurdi a primjenjuje se u onim dijelovima Irana, Iraka, Sirije i Turske koji čine Kurdistan.

Kurdski jezik uz arapski jezik ima službeni status u Iraku, u Iranu se priznaje kao regionalni jezik dok se u Armeniji smatra jezikom kurdske manjine.

Pripada zapadnoj podgrupi iranskog jezika, većeg indo-iranskog ogranka jezika a koji je u konačnici dio indo-evropske jezične porodice. Blizak je ostalim iranskim jezicima kao što su: (perzijski, armenski, tadžički i paštunski).

Većina Kurda, pored kurdskog poznaju i jezike zemalja u kojima žive tj. arapski, turski ili perzijski. Razlike između dijalekata Kurmandži i Sorani su nešto manje nego razlike između njemačkog i engleskog jezika. Tako naprimjer Kurmandži ima gramatičke rodove i padeže, dok Sorani to nema.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Broj Kurda koji žive u zemljama jugozapadne Aziji se procjenjuje na oko 30 miliona sa još jednim ili dva miliona Kurda koji žive u dijaspori. Kurdi čine od 18% do 25% stanovništva u Turskoj, 15-20% u Iraku, 10% u Iranu i oko 9% u Siriji. Kurdi čine regionalne većinu u sve četiri nabrojane zemlje. Četvrta su po brojnosti etnička grupa u Zapadnoj Aziji nakon Arapa, Perzijanaca i Turaka.

Poseban slučaj su kurdske populacije u Zakavkazju i Centralnoj Azije gdje žive Kurdi raseljeni uglavnom u doba carske Rusije a koji su bili podvrgnuti nezavisnom razvoju tokom perioda dužeg od jednog vijeka usljed čega su razvili svoj vlastiti etnički identitet. Ova grupa Kurda se procjenjuje na blizu 400.000 stanovnika u 1990. godini.[5]

Ukupan broj Kurda prema McDowallu iz 1991. godine se procjenjuje na oko 22,5 miliona od čega njih 48% živi u Turskoj, 18% u Iraku, 24% u Iranu i 4% u Siriji.[6]

Nedavnim emigracijama, broj Kurda u dijaspori se povećao na oko 1,5 miliona Kurda uglavnom u zemljama Zapadne Evrope od toga oko polovine u Njemačkoj. Ostale države gdje su Kurdi zastupljeni su: Francuska, Danska, Švedska, Austrija, Švicarska, Velika Britanija i Holandija.

Porijeklo naroda[uredi | uredi izvor]

Pretpostavlja se da njihovo porijeklo Kurda vuče od prije 7000 do 8000 godina, tačnije od Hurita koji su govorili sjeverno-kavkaskim jezikom, bliskom današnjem čečenskom. Huriti su živjeli u prostoru Zargos i Taurus planina, pa kao i Kurdi nisu išli daleko od planina. Poslije su se Huriti podijelili na nekoliko klanova i grupa. Sva ova plemena bila su dio zemlje "Karda" ili "Karduči" te "Guti" ili "Gutium". Inače, ovo su isti narodi, a samo su se podijelili na nekoliko plemena. Babilonci su ove ljude nazivali "Gardu" ili "Qarda", u okolini Asirije nazivali su ih "Qurti" ili "Guti". Kada su Grci došli na ovu teritoriju nazivali su ih "Kardukh". Prema DNK analizi Kurdi su danas bliži Evropljanima nego narodima iz Bliskog i Srednjeg Istoka.

Kurdska zajednica[uredi | uredi izvor]

Irak[uredi | uredi izvor]

U Iraku, Kurdi imaju kurdsku demokratsku vladu koja je od Sjevernog Iraka napravila autonomnu kurdsku teritoriju sa školama na kurdskom i arapskom jeziku. Irak je mjesto velikih kurdskih centara poput Mosula, Sulejmanija, Kirkuka i drugih. Kurdski vođa Mustafa Barzani uspio je 1970. godine da Sjeverni Irak, pretvori u autonomnu kurdsku teritoriju. Plan je bio uspješan naredne 4 godine, ali je iračka vojska u namjeri da vrati naftom veoma bogat kurdski dio Iraka, tako da je 1974. godine započela rat sa kurdskim snagama. Drugi pokušaj iračke arabizacije Kurda bio je postavljanje Arapa na upravna mjesta blizu kurdskih izvora nafte. Time je između 1975. i 1978. godine oko 200.000 Kurda prebačeno u druge djelove Iraka. Među svim sukobima najzvučniji je bio onaj iz 1988. godine kada je otrovnim vojnim gasovima ugušeno oko 100.000 ljudi kurdskog porijekla. Zbog svih ovih sukoba obje strane i arapska i kurdska odlučile su da Sjeverni Irak bude posebno tijelo i region.

Turska[uredi | uredi izvor]

U Turskoj Kurdi su najbrojniji od svih zemalja u kojima žive, tako da ih je u Turskoj danas oko 15 miliona.[potreban citat] Historija turskih Kurda nije naročito drugačija od historije Kurda u Iraku i propraćena je stalnim sukobima, ratovima i ustancima. U Turskoj oko milion ljudi govori Dimli (južni Zazaki) i oko 140.000 njih govori Kirmandžki (sjeverni Zazaki) koji je oko 70% sličan južnom. Ostatak Kurda u Turskoj govore Kurmanji (Kurmadnži) dijalektom. Upotreba kurdskog jezika u turskim gradovima je strogo zabrenjena pa Kurdi svoj jezik uče uglavnom u svojim porodicama.

Do 1991. godine upotreba bilo kakve oznake kurdske kulture i jezika bila je zabranjena, pa je Evropska Unija donijela zakon da se ne brani Kurdima njihove proslave, muzika i TV stanice. Ipak, danas obrazovanje na kurdskom jeziku se može dobiti isključivo privatno.

Godine 1994. Leyla Zana je postala prva Kurdkinja u turskom parlamentu, ali nakon njene historijske izjave dobila je 15 godina zatvora. Govorila je o lojalnosti na turskom, te je na samome kraju dodala na kurdskom jeziku:

"Trebala bih vladati tako da bi Kurdi i Turci mogli da žive zajedno u demokratskim odnosima."

Međutim, to se predstavnicima u turskom parlamentu nije svidjelo, te je sve završilo bojkotovanjem, pa je i sama Zana završila u zatvoru.

Partiya Karkerên Kurdistan (Kurdska radnička partija) poznata kao PKK je od strane EU i SAD-a prihvaćena kao teroristička organizacija. PKK teži ka nezavisnoj zemlji koja bi sadržala jugoistočnu Tursku, sjeverni Irak i Siriju te sjeverozapadni Iran. Između 1984. i 1999. godine PKK i turska vojska započele su rat. Prema podacima iz svjetske organizacije za ljudska prava mnogo je podataka da je turska vojska nasilno zapalila mnoga kurdska sela,[potreban citat] tako da je 3.000 kurdskih sela nestalo sa mape, koji su bili domovi za oko 370.000 ljudi.

Nelson Mandela je odbio Ataturkovu nagradu za mir 1992. godine zbog vojnih operacija nad Kurdima. Nakon što je odbio, turske novine nazvale su ga "Ružni Afrikanac" i "Terorist Mandela"

Iran[uredi | uredi izvor]

Kurdi sačinjavaju oko 7% iranskog stanovništva. Za razliku od Turske, koja ne dopušta kurdski jezik za javnu upotrebu u Iranu je to drugačije. Iran je prihvatio Kurde kao svoju manjinu, te se kurdski jezik normalno koristi u Iranu.

U januaru 1946. godine tokom sovjetske okupacije u sjeverozapadnom Iranu, Republika Mahabad proglasila je nazavisnost iranskog dijela Kurdistana. Kurdima je u Iranu dozvoljeno potpuno upražnjavanje njihovog kulturnog identiteta, ali nemaju pravo biti u vladi.

Roya Toloui, borac za ženska prava u Iranu i urednica časopisa "Rasan" je mučena dva mjeseca jer je organizovala nekoliko mirnih ustanaka u iranskom dijelu Kurdistana.

Sirija[uredi | uredi izvor]

Kurdi su najveća manjina u Siriji, te tamo broje oko 2 miliona ljudi. Oni obično govore kurdskim jezikom u javnosti. Sirija nije toliko oštra prema Kurdima, tako da ih ne primorava na davanje arapskih imena. Osim toga, u Siriji postoje privatne škole čija se nastava odvija na kurdskom jeziku.

Poznati vojskovođa Saladin Ajubi je bio sirijski Kurd, a njemu u čast je u glavnom gradu Sirije, Damasku dignut kip. Danas najveći kurdski gradovi u Siriji su Kamšilo (Qamshilo) i Halep.

Zakavkazje[uredi | uredi izvor]

Između 1930-ih i 1980-ih Armenija je bila dio Sovjetskog Saveza, gdje su Kurdi, koji su kao i ostale etničke grupe imale status zaštićene manjine. Tokom sukoba u Nagornom Karabahu, mnogi Kurdi koji nisu pripadali Jazidi grupi morali su napustiti svoje domove.

Godine 1920. dva područja naseljena Kurdima, Dževanšir (Jewanshir) i Zangazur (oba u Azerbejdžanu) osnovali su Kurdistanski Okrug (poznat još kao "Crveni Kurdistan"). Danas u Azerbejdžanu nema mnogo Kurda, naročito nakon sukoba u Nagornom Karabahu.

Religija[uredi | uredi izvor]

Danas su većina Kurda muslimani, koji pripadaju Shafi (Šafi) učenju sunitskog Islama. Također, postoji i manjina Kurda koji pripadaju šiitskoj grupi, koji uglavnom žive u nekim dijelovima Irana i Iraka.

Za njih je rečeno je da "Kurdi čuvaju svoj Islam lagano", misleći na to da njihova vjera nije toliko vidljiva i izražena kao u nekim dijelovima Bliskog Istoka. Kurdske žene naročito uživaju veliku slobodu; one ne pokrivaju svoje lice, njihov hijab je manje restriktivan, te ne nose odjevne predmete koji pokrivaju cijelo tijelo.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Muzika[uredi | uredi izvor]

Kurdska muzika se ne razlikuje mnogo od ostale muzike sa Bliskog Istoka, ali se ipak mogu primijetiti neke pojedinosti karakteristične samo za kurdsku muziku. Kurdske pjesme govore o raznim stvarima, počevši od pjesama namjenjenim herojima poput Saladina, do onih koje su tipične ljubavne i koje se nalaze u bilo kojoj muzici svijeta. Jedna od najvećih legendi kurdske muzike je Şivan Perwer (Šivan Peruer), koji je počeo da miješa kurdsku tradiciju sa modernom muzikom. Pored njega, velika zvijezda kurdske muzike je Ahmet Kaya, koji je pored muzičke karijere imao dosta aktivnosti u politici, tačnije politici koja se bori za prava Kurda.

Danas je kurdska scena dosta bogata i ima veliki broj izvođača, kako starih legendi, tako i novih mladih nada. Danas su tu: Ciwan Haco (Dživan Hadžo), Rojin (Rožin), Rojda (Rožda), Aynur Dogan (Ajnur Doan), Chopy (Čopi), Ayhan (Ajhan), Zakaria Abdulla i mnoge druge zvijezde koje su popularne širom Kurdistana i kurdske dijaspore.

Kurdska muzika se izvodi na svim dijalektima kurdskog jezika, ali neke od kurdskih muzičkih zvijezda su napravile nekoliko pjesama i na arapskom, perzijskom i turskom jeziku.

Newroz[uredi | uredi izvor]

Newroz je dan koji proslavljaju svi narodi iranskog porijekla. Kod Kurda on ima posebno značenje, jer njima plamen vatre koji se pali za Newroz predstavlja slobodu. Riječ newroz potječe od dvije riječi "new" što znači nov, i "roj" što može značiti sunce i dan. U ovom slučaju znači dan, tako da bi u prijevodu Newroz značio "Novi dan". Sve je počelo od jednog mita o Kawi, rudaru, koji je živio pod zemljom oko 2000 godina. U to vrijeme u Kurdistan je stigao car Zahak, pa zbog njegove vladavine proljeće više nije htjelo da dođe u Kurdistan. Kawa je naredio da mu se svaki dan donese nekoliko mladića sa ovčijim mozgom, od kojih bi on napravio pametne mladiće za svoju vojsku. Nakon što su smaknuli Zahaka, zapalili su vatru u znak pobjede pa se proljeće vratilo na kurdsku zemlju. Danas u njegovu čast Kurdi pale vatru oko koje se vesele, plešu i pjevaju. Newroz se slavi 21. marta, prvog dana proljeća, simbolika proljeća jeste dolazak proljeća u Kurdistan.

Danas postoji nekoliko vrsta mitova o Kawi i Newrozu, ali su kraj i suština priče isti, dok su se ostali dijelovi priče mijenjali kroz historiju.

Plesovi[uredi | uredi izvor]

Kurdski plesovi slični su onima u našoj Bosni i Hercegovini, tj.našem kolu. Osobenosti njihovih plesova su držanje za ruke, te brzi i ustaljeni pokreti nogama i rukama. Danas postoji nekoliko vrsta kurdskog plesa, zavisno o muzici, tempu i ritmu.

TV stanice[uredi | uredi izvor]

Iako nemaju niti jednu nacionalnu TV stanicu, Kurdi u Evropi su se potrudili da naprave nekoliko TV stanica na kurdskom jeziku. Danas vjerovatno najslavnija i najuspješnija kurdska TV stanica je ROJ TV, sa sjedištem u Belgiji. Većina programa je na dijalektima kurdskog jezika, ali se na njihovim TV stanicama koriste i turski, arapski, engleski, njemački i perzijski. Televizija izvještava sve ono što se događa u svijetu Kurda i njihovom načinu života. Ostale kurdske televizije su Newroz TV, Kurdistan TV, MMC, Zargos TV i mnoge druge.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d A rough estimate by the CIA Factbook has populations of 14.5 million in Turkey, 6 million in Iran, about 5 to 6 million in Iraq, and less than 2 million in Syria, which adds up to close to 28 million Kurds in Kurdistan or adjacient regions. (Estimates as of 2014; Turkey: "Kurdish 18% [of 81.6 million", Iran: "Kurd 10% [of 80.8 million]", Iraq: "Kurdish 15%-20% [of 32.6 million]", Syria: "Kurds, Armenians, and other 9.7% [of 17.9 million]". About two million are documented as living in diaspora; divergent high estimates on the number of Kurds in Turkey in particular account for higher estimates on total population, e.g. Sandra Mackey , “The reckoning: Iraq and the legacy of Saddam”, W.W. Norton and Company, 2002, p. 350: "As much as 25% of Turkey is Kurdish," which would raise the population figure by about 5 million.
  2. ^ a b c The Kurds: culture and language rights (Kerim Yildiz, Georgina Fryer, Kurdish Human Rights Project; 2004): 18% of Turkey, 20% of Iraq, 8% of Iran, 9.6%+ of Syria; plus 1–2 million in neighboring countries and the diaspora
  3. ^ Moderna historija Kurda Pristupljeno 7. jula 2015.
  4. ^ Etničke grupe Afrike i Bliskog Istoka: An Encyclopedia. ABC-CLIO. p. 159. ISBN 978-1-59884-363-7. Pristupljeno 7. jula 2015.
  5. ^ Ismet Chériff Vanly, “The Kurds in the Soviet Union”, in: Philip G. Kreyenbroek & S. Sperl (eds.), The Kurds: A Contemporary Overview (London: Routledge, 1992), p. 164: Table based on 1990 estimates: Azerbaijan (180,000), Armenia (50,000), Georgia (40,000), Kazakhstan (30,000), Kyrgyzstan (20,000), Uzbekistan (10,000), Tajikistan (3,000), Turkmenistan (50,000), Siberia (35,000), Krasnodar (20,000), Other (12,000) (total 410,000).
  6. ^ "A Stateless Nation's Quest for Sovereignty in the Sky"

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: