Stranica je zaštićena. Mogu je mijenjati i premještati samo automatski potvrđeni korisnici.

Historija Bošnjaka

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Historija Bošnjaka je historija koja prati razvoj Bošnjaka od najranijih doba do danas.

Predslavenski korijeni

Predslavenski korijeni Bošnjaka se mogu pratiti unazad do najranijih poznatih stanovnika prostora današnje Bosne i Hercegovine, Ilira - indoevropske etničke skupine koja je naseljavala istočnu obalu Jadranskog mora. Oni su živjeli negdje oko trinaest stoljeća prije nove ere i blizu 650 godina n.e., gotovo 2000 godina. Ilirski narod se razvio iz rodovsko-plemenskih grupa, zamjenjujući različite stare evropske kulture koje su tu ranije živjele (poput Butmirske kulture) u blizni današnjeg Sarajeva. Poznata su imena većina ilirskih plemena na području Bosne i Hercegovine. Srednju Bosnu su naseljavali Desitijati. Sjevernu i sjeveroistočnu Bosnu su naseljavali Breuci, Panoni, Mezeji i Skordisci koji su bili miješano ilirsko-keltsko pleme. Istočnu Bosnu uz rijeku Drinu su naseljavali Dindari, Skiluti i Autarijati. Dalmati, Varcijani, Deriopesi i Deuri su naseljavali dio zapadne Bosne, Autarijati istočnu i jugoistočnu Hercegovinu, a Narensi, Daorsi, Ardijejci, Varedji i Melcumani na južnom dijelu Bosne i Jadrana. Arheološka istraživanja su pokazala da su se Iliri bavili stočarstvo, a posebno uzgojem ovaca, svinja i koza.[1][2][3] Uprkos dolasku Kelta u 4. i 3. vijeku p. n. e. Iliri su ostali dominanta grupacija na zapadog Balkanu sve do dolaska Rimljana.

Rimska imperija je okupirala Iliriju nakon nekoliko serija ratova. Konačni rat je bilo gušenje pobune nekoliko plemena u području koje je danas poznato kao srednja Bosna oko 9. vijeka nove ere. Doseljenici koji su govorili latinski jezik iz svih dijelova Imperije se naseljavaju među Ilire u to vrijeme. Rimska provincija Dalmacija uključivala je Hercegovinu i veći dio Bosne, kao i pojas sjeverne Bosne, a područje južno od rijeke Save je bilo dio Panonije.

Od početka 4. do početka 7. vijeka barbarska plemena redovno prodiru na teritorij Rimskog carstva, pa i Bosne i Hercegovine, gdje vrše pljačkanja, ubijanja i pustošenja ovih krajeva. Ugroženo stanovništvo sjevernih provincija Panonije i Podunavlja se povlačilo prema jugu, od kojih su se neki stalno naselili na području Bosne. Nakon pada Zapanog Rimskog carstva 476. godine, u toku vladavine Istočnih Gota (490-535. godine) nastupa mirnije razdoblje u odnosu na raniji period. Obnavljaju se i popravlju rudnici željeza i komunikacije. Česta prodiranja i pljačkanja osjavačkih horda je osiromašilo i unazadilo zemlju, što svjedoči i bestonski (bosanski) biskup Andrija na saboru u Splitu 530. godine, koji ističe da je narod sa područja bestoenske biskupije (srednja Bosna) siromašan i da ne može izdržavati biskupiju. Poslije odlaska Gota (535. godine) područje Bosne je ušlo u sastav Istočnog Rimskog carstva. U toku vladavine cara Justinijana (527-565. godine) grade se nove tvrđave, ceste, naselja s težnjom obnavljanje nekadašnjeg moćnog Carstva i zaštita granica od barbarskih plemena. Dolaskom Avara i Slavena na početku 7. vijeka nestaje antička civilizacija na području Balkana.[4] Avari i Huni su ostavili nekoliko lingvističih tragova, a što god je populacije ostalo iza njih, apsorbovalo se kasnije u slavenskom talasu koji je uslijedio. Slavenska plemena su u Bosni zatekli nešto romaniziranog stanovništvo, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla. Ovo stanovništvo se nakon dolaska Slavena povuklo u planine, gdje su se bavili stočarstvom. Slaveni su njih nazivali vlasima, što potiče od starogermanske riječi Wallch, u značenju Roman ili Rimljanin. Vlasi se vremenom asimiliraju i slaviziraju.[5]

Srednjovjekovna Bosna

Glavni članak: Srednjovjekovna Bosna

Dolazak Slavena i rani srednji vijek

Slaveni su naselili Bosnu i okolne zemlje u 6. i 7. vijeku. Slavenska srpska i hrvatska plemena su došla poslije prvog vala slavenskih doseljavanja. Srpska plemena Slavena su se naselila na području južno od rijeke Dunav u Raškoj, a kasnije se širila prema jugoistoku. Hrvatska plemena Slavena su se naselila na Jadranu i gornjem Pounju i kroz srednji vijek se kretala prema sjeverozapadu.[5] U ranom srednjem vijeku Bosna je nakratko ulazila u sastav drugih južnoslavenskih zemalja i Ugarske i Bizantije, da bi se tek krajem 12. vijeka u vrijeme vladavine Kulina bana politički osamostalila. Prema zapisu bizantijskog pisca Jovana Kinama iz polovine 12. vijeka, Bosna je predstavljala posebnu teritorijalnu-političku cjelinu, koja "nije potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način vladanja života i upravljanja". Nadalje on navodi da je bosanski ban Borić "egzarh (vladar) dalmatinske zemlje Bosne" i saveznik panonskog (ugarskog) kralja u ratu protiv Bizantija. Ipak, nije poznato od kada traje ovakav politički položaj Bosne.[6] Povremeni izleti susjednih vladara prema Bosni nisu promijenili politički položaj bosanskih zemalja. Bosna svoj samostalni politički razvitak počinje u isto vrijeme kao i Srbija i Hrvatska.[7] Slavenska plemena bošnjačkih predaka su se naselila u dolini rijeke Bosne i gornjeg toka Vrbasa. Geopolitičko središte srednjovjekovne bosanske države je uvijek bilo sarajevsko-zenička kotlina sa okolnim oblasima i župama. Mnogi autori navode Bošnjake kao jedan od slavenskih naroda u dolini Dunava. Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois. - Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni).[8]

Doseljeni Slaveni na prostoru Bosne su sebe prozvali Bošnjanima, prema imenu rijeke Bosne.[9] U historijskim izvorima, naziv Bošnjanin se prvi put pojavljuje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena 1166. godine[10], a već naredne godine Mihajlo Anhijalski, budući carigradski patrijarh, u svome govoru kaže: "i Hrvat i Bosanac neka budu upisanu u tablice Romeja (Bizantinaca)".[11] Etnonim dobri Bošnjanin se odnosio na stanovnike čitave Bosne bez obzira ne religiju, a ne samo na uže jezgro oko izvora rijeke Bosne što svjedoče razne povelje 14. i 15. vijeka za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića[12], bana Tvrtka I Kotromanića[13], kralja Stjepana Ostoje[14] itd. U ovim poveljama bosanski vladari navode dobre Bošnjane kao svjedoke. Oni su bili utjecajna vlastela koji su djelovali kao savjetnici na dvoru bana/kralja. Vlastela je služila kao jamci da će se pravni akt povelje izvršiti, i obično se zaklinju na sadržaj povelje sa banom. Šta god vladar čini, mora dobiti pristanak svoje vlastele. Pored toga i pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali nazivali “dobrim Bošnjanima” ili "krstjanima".[15] Naziv Bošnjanin za stanovnike srednjovjekovne Bosne se javlja mnogo češće od srpskog imena i čak ga potiskuje iz Raške i Huma, odnosno iz oblasti koji su prvobitno bili u sastavu srpske države, a tek u 14. vijeku ušli u sastav Bosne.[16] Tako npr. u povelji bosanskog kralja Stjepana Ostojića u kojoj potvrđuje povelje ranijih vladara Dubrovniku, datirana 5. marta 1419. godine, zabilježen je, između ostalih, jedan svjedok dobri Bošnjanin vojvoda Ivko Semković iz Humske zemlje (Hercegovine).[17]

Bošnjaci, za razliku od drugih naroda čije su zemlje dobile imena po njima samima, izvode svoje ime iz imena zemlje Bosne (slično kao Italijani i Španci). Najčešće prihvaćena teorija koja se tiče porijekla imena zemlje Bosna kaže da je ime zemlje nastalo iz imena rijeke Bosne koje je imalo različito, ali slično ime od drevnih vremena. U starijoj historiografiji, ime Bosna se povezilo sa tračkim plemenom Besa, po kojem su, rijeka i zemlja Bosne dobila svoje ime. Kasnije je utvrđeno da tračko pleme na području Bosne nije ostavilo nikakvih tragova. Lajos Thalloczy i Karl Patsch ističu da ime Bosna vodi porijeklo od ilirske riječi bos, što na albanskom jeziku znači mjesto gdje ispire so. Ova teorije se ne prihvata iz razloga što na području prvobitno srednjovjekovne Bosne, u sarajevsko-zeničkoj kotlini, nije bilo prisutno nalazište soli. Sjeveroistočna pokrajina Bosne, Usora i Soli, je bila Solna zemlja, koja je tek u vrijeme vladavine Kulina bana ušla u sastav Bosne. Ime rimske provincije Bistue Nova se često dovodilo sa imenom Bosne, koja se nalazilo u okolini Zenice ili Travnika. Po ovoj municipiji se nazivala Bistuenska biskupija koja se spominje 530. godine. Ime Bosne se dovodilo u vezi sa rimskom postajom Basante, koja se nalazila na ušču Bosne u rijeku Savu. Filolog Anton Mayer je smatrao da riječ Bosna vodi porijeklo iz prastare indoevropske osnove bos ili bhog, što znači "vode tekućice". U vezi s tim, rimski izvori navode "Bathinus flumen" ili ilirski "Bassinus", imaju slično znaćenje, "tekuća voda". Prema nekim historičarima, ime Bosna se povezivala sa latinskom rječju bosina, što znači granica (limes ili termines). Ovu riječ su koristili Franci, koji su u 8. vijeku bili graničari na prostoru Bosne prema Bizantijskom carstvu.[5]

Osim mišljenja kojom se ime Bosna povezuje sa rječju voda, smatralo se da su Slaveni prilikom doseljavanja u Bosnu sa sobom donijeli ime Bosna, kao što su uradili Srbi i Hrvati. Po tome je negdje iza Karpata živjelo pleme ili plemenski starješina po imenu Bosna. U 4. vijeku se spominje izvjesni antski vojvoda Bosna. Spomenuto ime se koristilo kao toponim za mnoge lokalitete i naselja. Godine 1082. spominje se toponim Bosna za jedan lokalitet u blizini Veszpréma u Ugarskoj. Godine 1130. i 1138. spominje se lokalitet Basan i kmet po imenu Boson u Kneštvu Nitri u Slovačkoj. Ime Bosna se pojavljivalo kao lično ime u 12. vijeku u Dalmaciji.[5]

Najstariji sigurni spomen imena Bosna potječe iz 950. godine kada bizantski car Konstantin Porgirogenet VII spominje ime Bosna kao naziv za malu zemlju oko gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke, u kojoj se nalaze i dva grada Katera i Desnek. Oba grada su se nalazila otprilike na području Sarajeva i Visokog. U franačkim analima i drugim ranofeudalnim izvorima spominje se Sklavonija (Sclavonia) koja predstavlja Bosnu. Također, spomenuti anali navode 838. godine kneza Ratimira, koji je vladao na području Sklavinije, odnosno Bosne. Na saboru na Duvanjskom polju, koji je održan negdje krajem 9. ili početkom 10. vijeka, spominje se "Regnum Sclavorum", koji predstavlja Bosnu, a "preblagi kralj Budimir" bosanski vladar. Krajem 10. vijeka na tlu Bosne je formirana država koju Pop Dukljanin prikazuje ravnopravno sa Raškom i Hrvatskom.[5]

12. vijek

Ploča Kulina bana iz crkve kod Visokog

Srednjovjekovni Bošnjani su razvila svoja specifična vjerovanja koja su u sebi sadržavala različite uticaje heretičkih i kršćanskih učenja od čega će kasnije izrasti Crkva bosanska, a njeni pripadnici će sebe nazivati "dobrim krstjanima", odbacujući katoličanstvo i pravoslavlje. Za pripadnike Crkve bosanske u srednjem vijeku se pojavljuju različiti nazivi: bogumili, patareni, manihejci, heretici, iako oni nikada sebe nisu nazivali ovim imenima. U historijskoj literaturi ustanovljeno je da su bosanski krstjani jedini, među brojnim sličnim heretičkim pokretima u srednjovjekovnoj Evropi, uspjeli formirati i sačuvati posebnu autohtonu crkvu, čija vjerovanja su bila drukčija od tadašnje katoličke i pravoslavne crkve. Crkva bosanska je u periodu od 12. vijeka pa do osmanskih osvajanja imala značajan uticaj na politički, društveni, vjerski i diplomatski život srednjovjekovne bosanske države koja se suprotstavljala nadiranjima sa svih strana (bilo da je riječ o vojno političkim od strane mađarskih kraljeva ili crkveno-vjerskih od strane katoličke ili pravoslavne crkve.).[18] Pojava Crkve bosanske se veže za period vladavine Kulina bana (1180-1204), jednog od prvih poznatih i najznačajnijih bosanskih banova. Crkva bosanska je već krajem 12. vijeka imala značajan utjecaj i uporište u Bosni budući da ju je bosanski ban, zajedno sa svojom rodbinom i 10,000 kršćana, prihvatio. Ovo je prouzrokovalo negativnu reakciju zvanične crkve koja je pokrenula križarski pohod na Bosnu s ciljem iskorijevanjem "hereze". Uvidjevši pod kakvom se opasnošću nalazi Bosna, Kulin ban se dobrovoljno odrekao učenja Crkve bosanske na saboru na Bilinom polju 1203. godine pred papskim izaslanikom Ivanom Kazamarisem. Ovakvim taktičkim potezom, Kulin ban je uspio obezbijediti mir u zemlji, ali na kratko vrijeme jer će Bosna u narednih 250 godina biti na meti čestih križarskih pohoda zbog svoje vjere.

Poznato je da su brojne velikaške bosanske porodice bili pripadnici bosanske crkve kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Kosače, Hrvatinići, Sankovići. Jedan od poznatijih, herceg Stjepan Vukčić Kosača je bio njihov velik pristalica i nakon progona bosanskih krstjana primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum. U izvorima se u njihovoj službi pojavljuju krstjani koji su za njih obavljali razne diplomatske i političke poslove.[19]

Banovina Bosna za vrijeme vladavine Kulina bana

Iako je Kulin ban na prijestolje Bosne došao prije smrti cara Manojla 1180. godine vjerovatno kao bizantski vazal, on je u toku svoje vladavine uspio Bosnu politički osamostaliti. Kulin ban, za razliku od svoga prehodnika ban Borića, nije bio ugarski vazal niti politički povezan sa Ugarskom.[20] Gotovo tri decenije Kulinove vladavine zemljom obilježila je ekonomska stabilnost i mir, tokom kojih je 1189. godine učvrstio ekonomske veze Bosne sa Dubrovnikom i Venecijom ugovorima i trgovinskim sporazumima. Njegova sestra se udala za humskog vladara, Miroslava, brata Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjića, sa kojim je uspostavio i pozitivan diplomatski odnos. Mađarske ambicije na suverenitet Bosne su ostale nepromijenjene dugo nakon Kulinove smrti 1204. opada tek nakon neuspješne invazije 1254. godine.[21]

13. vijek

Crkva bosanska svoj utjecaj u Bosni dodatno učvršćuje premještanjem sjedišta bosanskog biskupa iz Bosne u Đakovo sredinom 13. vijeka. Time je Bosna postala odsječena od Rimokatoličke crkve. Upražnjeno mjesto Bosanskog biskupa popunila je nova organizacija - Crkva bosanska.[22][21] Crkva bosanska je u prvoj polovini 13. vijeka obilježila jačanjem svoga utjecaja. Godine 1233. upućen je novi papski izaslanik u Bosnu, kardinal Jakob, koji je uspio ubijediti bana Mateja Ninoslava da prihvati katoličanstvo, skupa sa svojim rođakom banom Prijezdom I. U ovo vrijeme u Bosni počinju djelovati dominikanci s ciljem širenja katoličanstva.[20] Godine 1235. hrvatski herceg Koloman je poduzeo križarski pohod na Bosnu koji je trajao, s prekidima, četiri godine. Njegova vojska je uspjela osvojiti sjevernu Bosnu i sjeverozapadni dio Huma, ali otpor nisu slomili. U martu 1240. ban Matej Ninoslav sklapa ugovor sa Dubrovačkom republikom o trgovini i prijateljstvu. U povelji se Ninoslav tituliše kao: "Ja Matej Ninoslav, po milosti božijoj veliki ban bosanski", što potvrđuje njegov samostalan politički položaj u državi. Nakon novog pohoda na Bosnu 1244. godine on pristaje da prizna katoličkoj crkvi prava na ranije date posjede koji su joj te godine potvrđeni poveljom Bele IV.[23][24] Godine 1253. ugarski kralj Bela IV započinje novi rat na Bosnu i uspjeva da savlada otpor Bošnjana. Bosna je podijeljena u više oblasti i stavljena pod neposrednu vlast ugarskog kralja. Pod njegovom zaštitom, postavljen je na bansku stolicu Prijezda I Kotromanić (1254-1287), osnivač bosanske dinastije Kotromanića. U ovo doba u Bosni je zavladala nesigurnost i bespravno stanje što je usporovalo ekonomski razvitak. Prisutna su i trgovina robljem, pogotovo kada se radilo o hereticima. U ovakvoj nestabilnost društveno-političkoj situaciji, koncem 13. vijeka i početkom 14. vijeka Bosnom vladaju hrvatski Šubići. S obzirom da djelovanje dominikanaca u Bosni nije dalo nikakve rezultate, u ovo vrijeme počinju stizati franjevci u Bosnu.[20][25]

Banovina Bosna za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića oko 1326. godine

14. vijek

Već 1322. godine bosanski ban Stjepan II Kotromanić uspijeva osloboditi Bosnu od prevlasti Šubića i osigurati vlast nad čitavom zemljom. Poslije toga, do 1326. godine teritorijalnim širenjem pripaja Bosni oblasti Donje Krajeve, oblasti Usora i Soli, župe Duvno, Livno i Glamoč (tzv. Završje ili Tropolje), zatim primorje od Neretve do Cetine, te na kraju Humsku zemlju. Njegova vlast je obuhvata "od Save do mora i od Cetine do Drine". Ban Stjepan II se 1322. tituliše kao "po milosti božjoj gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajem i Humskoj zemlji".[20][24] Nakon izlaska na jadransku obalu Bosna postaje važan faktor u političkoj, privrednoj i kulturnoj slici mediteranskog svijeta.

Ban Stjepan II je održavao prijateljske odnose sa susjednim državama. Godine 1334. sklopio je ugovore sa Dubrovačkom republikom, a naredne godine i sa Mletačkom republikom. Pomagao je Ugarskoj u njihovim vojnim pohodima protiv hrvatskih plemića šaljući bosanske jedinice. Godine 1340. je u nastojanju da popravi odnose sa rimskim papom, dopustio franjevcima da osnuju Bosansku vikariju u Bosni. Nekoliko godina poslije toga sam ban Stjepan II prelazi na katoličanstvo. Većina narednih bosanski vladara su bili katolici. Godine 1385. u Bosni je bilo 4 franjevačka samostana: u Visokom, Lašvi, Sutjesci i Olovu. Do pada Bosne 1463. godine podignut će se još 12 samostana u Bosni.[21]

Smrt bana Stjepana II Kotromanića, detalj sa zadarske škrinje Svetog Šimuna

Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.[26]

Iako je ban Stjepan II vladao u povoljnim unutrašnjim i vanjskim političkim prilikama, njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić je svoju vladavinu započeo 1353. godine u drukčijim prilikama i okolnostima. Početak njegove vladavine je obilježilo nezadovoljstvom bosanske vlastele koja se bunila i protivila protiv banske prevlasti. Također, ugarski kralj Ludovik I je zahtijevao od Tvrtka I da mu na ime ženinog miraza ustupi Hum, zapadno od Neretve. Kralj Ludovik I je 1363. godine pokušao zavladati Bosnom kad je došlo do otvorenog oružanog sukoba u kojem vojska Tvrtka I izlazi kao pobjednik. Tri godine kasnije bosanska vlastela je uspjela privremeno Tvrtka svrgnuti sa prijestolja, ali već naredne godine on uspostavlja vlast, nakon čega nastupa političko-ekonomski vrhunac Bosne.[20][27]

Iskoristivši nepovoljne unutrašnjo-političke prilike u susjednoj Srbiji, ban Tvrtko I između 1373. i 1377. godine zauzima područje gornjeg Podrinja, srednjeg Polimlja, istočnog Huma te područja između Dubrovnika i Boke kotorske.[28] U oktobru 1377. godine ban Tvrtko I progašava Bosnu kraljevinom a sebe kruniše za "kralja Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim stranam". Nije pouzdrano sigurno gdje se Tvrtko krunisao. Smatralo se da se krunisao u manastiru Mileševo u Raškoj, ali nedavna istraživanja su pokazala da se on krunisao u mjestu Mile, u blizini Visokog.[20][27] Njegovu krunidbu su priznali Dubrovčani, Mlečani, Srbija itd.[25] Istovremeno je preuzeo titulu Stefan što na grčkom znači "okrunjen".[29][30] Svi naredni bosanski vladari će koristi istu titulu.

Zlatnik kralja Tvrtka I (četverostruki)

S ciljem jačanja ekonomske snage Bosne, kralj Tvrtko I 1377, godine podiže grad Brštanik kod Opuzena, a 1382. godine u Bokokotorskom zaljevu osniva grad Novi (Castel Naove), kasnije preimenovan u "Herceg-Novi". Osnivanjem ovog grada predstavljalo je vojno prisustvo Bosne na Jadranu kao i konkurenciju Dubrovčana kao pomorskoj i trgovačkoj luci.[29] Ekonomska podloga Bosanske kraljevine u vrijeme Tvrtkove vladavine je bila na vrhuncu što je potaknuto izvozom zlata, srebra, olova, bakra, željeza, i ostalih rijetkih materijala. Između 1372. i 1392. godine isporučeno je samo na talijansko tržište nekoliko hiljada tona olova. Godine 1371. jedan trgovac iz Busovače je izvezao 14,5 tona željeza u Veneciju. Trgovina voskom, medom i sirom i ostalim proizvodima je bila značajna u ovo vrijeme.[30] Bosna je zajedno sa Srbijom proizvodila jednu petinu evropske proizvodnje srebra.[29] Pored toga, otvaraju se rudnici najprije u Fojnici (1365), a zatim u Busovači (1371), Kreševu (1381), Olovu itd.[28]

Kraljevina Bosna u toku vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića (1391)

Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, u Hrvatskoj izbija građanski rat. Ovakvu nepovoljnu političku situaciju iskorištava kralj Tvrtko I koji 1390. godine zauzima Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Hvar i Korčulu. Godine 1385. osvojio je i Kotor. Nakon što je zavladao čitavom Dalmacijom, osim Dubrovnika, Tvrtko I se titulisao kao "kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Primorja i Hrvatske". Time je kralj Tvrtko I pretvorio Bosnu u najmoćniju južnoslavensku državu.[31]

Godine 1386. godine manji broj četa osmanske vojske prodire do doline Neretve gdje ih je zaustavila vojska bosanskog vojvode Vlatka Vukovića. Dvije godine kasnije osmanska vojska od 17,000 vojnika je doživjela novi poraz od bosanske vojske predvođene vojvodovm Vukovićem kod Bileće.[32]

Pitanje etniciteta srednjovjekovne Bosne je preraslo u veliku debatu od trenutka kada je postavljeno u svom trenutnom kontekstu od historičara tokom druge polovine 19. vijeka. Sve tri etničke grupe u Bosni imaju svoje stavove o ovom pitanju, a ovo kompleksno i osjetiljivo pitanje je dalje zamračeno nacionalizmom i propagandom tokom vijekova iz susjednih zemalja Srbije i Hrvatske.

Jednostavno rečeno nema nikakvog dokaza da je populacija predosmanlijske Bosne u bilo kakvom društvenom staležu razvila hrvatsku ili srpsku etničku svijest čak i u srednjovjekovnom poimanju etniciteta. Da citiramo Noela Malcolma iz knjige "Bosnia A Short History" kada govori o pokušaju prisvajanja bosanske historije od strane srpskih istoričara i hrvatskih povjesničara:

Na pitanje da li su stanovnici Bosne bili Hrvati ili Srbi 1180. godine se ne može odgovoriti iz dva razloga: - prvo, zato što ne posjedujemo dokaze, - drugo, pitanje nema smisla. Možemo reći da je većina bosanskog teritorija u sedmom vijeku bila okupirana od strane Hrvata ili barem od Slavena pod hrvatskom upravom; međutim ta odrednica je bila plemenske prirode, koja nije imala nikakvog ili gotovo nikakvog značenja pet vijekova kasnije. Bošnjani su bili općenito bliži Hrvatima tokom svoje religijske i političke historije; ali primjenjivati modernu oznaku hrvatskog identiteta (nečeg što je konstruisano u bliskoj prošlosti na bazi religije, historije i jezika) na nekoga iz tog period bi bio anahronizam. Jedino što se sa sigurnošću može reći o etničkom identitetu Bošnjana je ovo: Oni su bili Slaveni koji su živjeli u Bosni.

Kraljevina Bosna je bila smještena između istočnog i zapadnog svijeta. Bosanski kraljevi su bili pod velikim uticajem Crkve bosanske koja je u to vrijeme bila dominantna religija, ali su iz političkih razloga i pozicioniranja kraljevstva u kršćanskoj Evropi, koja je bila netolerantna prema šizmatičkim i heretičkim učenjima, nominalno bili Rimokatolici, iako su s druge strane primjenjivali i elemente bizantijske kulture i dvorskih ceremonijala, sklapajući saveze s drugim evropskim dvorovima, ali uvijek zadržavajući crkvenobosanski sistem vrijednosti. Tako su na bosanskom kraljevskom dvoru među najuticajnijima bili djedovi Crkve bosanske koji su zajedno sa kraljevima krojili politiku zemlje.

Pošto je Bosna bila planinska, neprohodna zemlja, na granici katoličanstva i pravosljavlja, crkveni autoriteti su imali slabu kontrolu nad zemljom, boreći se između sebe za dominantnu ulogu. Za to vrijeme je autohtona Crkva bosanska (njeni pripadnici su se nazivali "dobri krstjani") bila neprikosnovena za stanovništvo. I Rimokatolička crkva, kao i Istočna pravoslavna su krstjane smatrali hereticima. Moderni historičari vode rasprave o tome da li su krtjani bili bogumili, manihejska sekta koja vodi porijeklo iz Bugarske, ili su bili pripadnici rimokatoličke crkve koji su vremenom prihvatili heretička učenja i postali šizmatici ili su bili unikatan proizvod slavenskih plemena koja su se dolaskom na područje Bosne izmiješali sa domaćim Ilirima i drugim narodima razvijajući vlastiti vjerski sistem. Za razliku od tadašnjih evropskih zemalja Bosna je bila neuporedivo tolerantnija prema drugačijim religijskim shvatanjima, te je predstavljala oazu u Evropi kada su vjerske prilike u pitanju.

Za vrijeme Tvrtka Kotromanića, Bosansko kraljevstvo je uključivalo područje današnje BiH izuzev sjeverozapadnog dijela zemlje, potom je uključivalo dijelove Dalmacije i zapadne Srbije.

Bosna je za vrijeme Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja vidno oslabila. Za razliku od prethodnih bosanskih kraljeva (kao i vlastitog oca, Stjepana Tomaša), Tomašević je kako bi dobio krunu od Vatikana odlučio da se povinuje zahtjevima rimokatoličke crkve i konačno obračuna sa Crkvom bosanskom o čemu je obavijestio Papu, tražeći za uzvrat krunu. Počela su istrebljenja bosanskih krstjana što je Bosnu dovelu na rub građanskog rata. U takvoj uzavreloj situaciji Osmanlijsko carstvo dolazi na Balkan, a Bosna 1463. pada pod vlast Carigrada.

Osmanlijsko doba

Historičari su dugo raspravljali o fenomenu masovnog prelaska na islam kod Bošnjaka dolaskom Osmanlijske carevine. Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje, a u uzroci su kompleksni i brojni. Jedna važna činjenica je ta da Osmanlije nisu kao vladari prisiljavali niti aktivno pozivali domaće stanovništvo da pređu na islam (bilo je potrebno mnogo generacija da Bosna postane dominantno muslimanska, a očuvanje slavenskih običaja svjedoči o tome).

Osmanlijska carevina je u to vrijeme bila fokusirana na vojnu ekspanziju nezavisno od religije, a glavna podjela u društvu nije bila između muslimana i nevjernika, nego između vojno-administrativne klase (Osmanlija) i kmetstva (raje), a nijedna od dvije pomenute grupacije nije bila protiv bilo koje specifične vjere.

Iako je država najzad stekla islamske karakteristike, u to vrijeme muslimani su počeli da sačinjavaju veliku većinu bosanskog stanovništva. Osmansko osvajanje Bosne bilo je značajno i zbog toga, što je za razliku od drugih oblasti koje su došle pod osmansku kontrolu, Bosna zadržala svoj položaj kao poseban entitet od samog početka (prvo kao sandžak, a onda kao provincija ejalet). Osmanlije su ubrzo poslije osvajanja uveli svoj feudalni sistem u Bosni, tako da je imovina dodjeljivana muškarcima spahijama, koji su zauzvrat bili obavezni da se priključe vojnoj službi u vrijeme rata. Na početku osmanskog perioda, imovina je obično, ali ne i isključivo bila dodjeljivana muslimanima, ali kasnije samo muslimanima. U Bosni su dodijeljena imanja vremenom postala nasljedna, tako da su većina vlasnika imanja, pri kraju osmanskog perioda bili muslimani, a većina kršćana su bili seljaci ili kmetovi.

Vjerovatno je najznačajniji razlog za širenje islama u ovom području bilo i vrlo slabo prisustvo crkve u Bosni u to vrijeme. Staro rivalstvo između Rimokatoličke i Crkve bosanske (zajedno sa Pravoslavnom crkvom u pojedinim oblastima) doprinijelo je i vrlo slaboj i neorganizovanoj vjerskoj strukturi u velikom dijelu Bosne. Za većinu Bošnjana, religija je bila kombinacija tradicije i sujevjerja. U poređenju sa dobro finansiranim i organizovanim institucijama svojih susjeda, za Bošnjane je bilo relativno lahko da sa svog narodnog kršćanstva pređu na islam. Značajno je i to da je jedini drugi evropski region pod osmanskom vlašću, gdje je veliki dio stanovništva primio islam bila Albanija, također mjesto rivalstva kršćanskih pravaca.

Islam je prihvaćen kako među bosanskim plemstvom koje je željelo zadržati svoja stara prava i posjede, tako i među običnim stanovništvom. Razlozi masovnog prelaska na islam su višestruki i ne mogu se generalizovati. Prema nekim izvorima, značajan faktor su odigrale sličnosti ranije dominantne religije u Bosni, Crkve bosanske sa islamom (molitva pet puta na dan, post, neprihvatanje krsta, skromne bogomolje, zabrana ikona itd.). Neki izvori pominju povlastice koje je imala islamska raja u odnosu na kršćansku. Treći izvori sugerišu da je islam prihvaćen kao rekacija na brojne ranije pokušaje pokrštavanja bosanskih heretika, te krstaške ratove koji su imali za cilj uništenje Crkve bosanske. Pred sami dolazak Osmanlija u Bosnu, posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević se zarekao Papi da će istrijebiti herezu u Bosni, što je dovelo do većeg straha među stanovništvom. Istina o fenomenu masovnog prelaska na islam u Bosni se vjerovatno krije u činjenici da je prelazak na vjeru individualan čin uzrokovan brojnim razlozima i odlukama.

Također je važan bio i rast urbanih centara, od kojih je ogromna većina bila muslimanska. Gradovi koji su osnovani u to vrijeme, kao što su Sarajevo i Mostar, brzo su se razvijali sa posebnim, islamskim karakterom i unaprijeđenim životnim standardom. Stoga je razumljivo da bi mnogi kršćani u zabačenim seoskim područjima prešli na islam, da bi postali dio izvanrednih uslova u takvim mjestima. Štaviše, robovi koji su prešli na islam, mogli su moliti za svoju slobodu, pa su mnogi kršćani, zarobljeni tokom ratova s Habsburškom monarhijom, Mađarskom i Mletačkom republikom, prešli na islam, da bi osigurali svoje oslobođenje. Mnogi su se od ovih novooslobođenih obraćenika naselili u rastućim gradovima, doprinoseći još više njihovom rastu i razvoju.

Po nekim tumačenjima, veća prava koja su data muslimanima u Osmanskom carstvu motivisala su kršćane da pređu na islam. Međutim, mjera do koje su muslimani bili privilegovani, često je bivala precijenjena. Osnovna diskriminacija s kojom su se suočavali nemuslimani, bila je zakonske prirode, jer kršćanima i Jevrejima nije bilo dozvoljeno da učestvuju u parnicama ili svjedoče protiv muslimana na sudu. Bilo je također i pravila o ponašanju koja su im nametnuta, ali je bilo i mnogih na koje se ova pravila nisu odnosila. Iako je značajna bila činjenica da su kršćanski i jevrejski podanici sultanu plaćali glavarinu (lični porez na glavu) od koje su muslimani bili izuzeti, ovi posljednji su se suočili sa vjerskim porezom, zekatom, dok su katolici davali donacije svojoj crkvi samo na dobrovoljnoj osnovi. Tretman nemuslimana u muslimanskoj državi je bio neuporedivo bolji nego tretman prema nekršćanima u Evropi (inkvizicija, protjerivanje itd.), pa čak i tretman prema kršćanima različitog učenja (sukob na relaciji katolici-protestanti, katolici-pravoslavci itd.).

Neki kršćani postali su muslimani kroz sistem devširme, kada su muška djeca skupljana u Osmanskom carstvu, a onda bivala poslata u Istanbul da pređu na islam i da se obuče kao Janičari, sluge sultana ili osmanskih zvaničnika. Jedan posmatrač je u 16. vijeku čak naveo da je sultan smatrao da su Bošnjaci: najbolji, najpobožniji i najodaniji ljudi, i da su mnogo krupniji,zgodniji i sposobniji, nego drugi muslimanski narodi. Iako sistem devširme vjerovatno i nije značajno uticao na demografiju Bosne, čvrsto je uspostavio slavenski element i bosanski jezik u istanbulskoj administraciji i obezbijedio Bosni lokalne bošnjačke upravnike od 1488. pa nadalje.

17. vijek donio je velike poraze i vojna pomjeranja na zapadnim granicama Osmanskog carstva. Bosna je postala ekonomski i vojno iscrpljena velikim ratovima koji su se javljali svakih par decenija. Za Bosnu i Bošnjake, najkritičniji sukob od svih bio je Veliki turski rat. Na svom samom početku, sredinom 1680-ih, Habsburgovci su osvojili gotovo cijelu osmansku Mađarsku, progoneći desetine hiljada muslimana koji su preplavile Bosnu. Sličan scenario se odigrao i kada su Habsburgovci osvojili Liku i Slavoniju. Hiljade muslimana iz ovih dijelova pobjeglo je prema istoku u Bosanski pašaluk, dok su oni koji su ostali, prisilno primili katoličku vjeru. Procjenjuje se da je u tom periodu više od sto hiljada muslimana istjerano iz pograničnih područja i naselilo se u Bosni. Mnogi su sa sobom donijeli i novi osjećaj odbojnosti prema kršćanstvu.

Osmanlijski vojni porazi nastavili su se i u sljedećoj deceniji. 1697. godine, habsburški princ Eugen Savojski izveo je izuzetno uspješan napad duž granice koji je kulminirao paljenjem Sarajeva. Veliki turski rat se konačno završio sporazumom u Sremskim Karlovcima, 1699. godine. Međutim, kasnih 1710-ih izbio je još jedan rat između Osmanlija i Habsburško-mletačkog saveza. Okončan je sporazumom u Požarevcu 1718. godine, ali sa dolaskom još jednog talasa muslimanskih izbjeglica koje su našle utočište u Bosni.

Ovi događaji su izazvali nemir među Bošnjacima. Osjećanje nezadovoljstva je bilo pojačano ratom i uvećanim porezima. Kao posljedica, dolazi da pobuna bošnjačkog naroda u Hercegovini 1727, 1728, 1729 i 1732 godine. Velika epidemija koja je rezultirala hiljadama mrtvih početkom 1730-ih samo je doprinijela općem haosu. 1736. godine, u namjeri da iskoriste ovakvo stanje, Habsburgovci su prekršili sporazum iz Požarevca i prešli granicu na rijeci Savi. U jednom od najznačajnijih događaja za bošnjačku historiju, lokalno bošnjačko plemstvo organizovalo je odbranu i kontranapad, potpuno nezavisno od nedjelotvornih carskih zvaničnika. 4. augusta u bici za Banju Luku, brojčano inferiornije bošnjačke snage nagnale su u bijeg habsburšku armiju i vratili ih u Slavoniju.

Tradicionalno, osmanska uprava je klasifikovala podanike Carstva ne po etničkoj pripadnosti, već po vjeroispovijesti. Tokom 19. vijeka, počela se buditi savremena nacionalna svijest među južnim Slavenima.

Počeci bošnjačke nacionalne svijesti u savremenom poimanju nacije, također su se potvrdili krajem 19. i početkom 20. vijeka kao reakcija na otvorenu aktivnost srpskih i hrvatskih nacionalista iz Srbije i Hrvatske koji su otvoreno nastojali ugraditi nacionalnu svijest kod lokalnog katoličkog i pravoslavnog stanovništva, koje se još uvijek vezalo za bošnjački narodni identitet. Rani bošnjački nacionalisti počeli su da naglašavaju svoj različit nacionalni identitet u odnosu na oba svoja susjeda, pravoslavce i katolike, ali i u odnosu na druge muslimanske narode u Carstvu.

Kao i bosanski nacionalni identitet općenito, bošnjacki nacionalni identitet se uglavnom zasniva na osjećanju pripadnosti domovini Bosni, a potom islamskom kulturnom krugu, za razliku od jezičkih i/ili fizičkih razlika u odnosu na svoje susjede. U tom svjetlu najraniji temelji modernog bošnjačkog nacionalnog razvitka mogu se naći poprilično rano, još početkom 18. vijeka, kada su se autohtoni bosanski muslimani često borili protiv neprijatelja Carstva odnosno neprijatelja Bosanskog pašaluka, domovine Bosne, potpuno sami (npr. bitka za Banju Luku, gdje je gradski garnizon bio sastavljen samo od Bošnjaka). Na vrhuncu tadašnje kulturne posebnosti, tokom prve polovine 19. vijeka, viša bošnjačka klasa i intelektualci su već propagirali ono što se može smatrati ranim bošnjačkim nacionalizmom, putem pisanja i politike, a sve će to kasnije voditi u bošnjački preporod, krajem 19. i početkom 20. vijeka, koji će biti prepoznatljiv u liku i djelu Safvet-bega Bašagića.

Austrougarska vladavina i Kraljevina Jugoslavija

Bosnu i Hercegovinu je okupirala i njome upravljala Austro-Ugarska, od 1878. godine i zato je veliki broj Bošnjaka napustio Bosnu i Hercegovinu. Zvanični austrougarski dokumenti pokazuju da je 56.000 ljudi, većinom Bošnjaka emigriralo između 1883. i 1920. godine, ali je taj broj vjerovatno mnogo veći pošto se zvanični podaci ne odnose na emigraciju prije 1883. godine, niti uključuje one koji su otišli bez dozvola. Većina emigranata vjerovatno je pobjegla u strahu od eventualnih napada poslije međuetničkog nasilja u buni koja je trajala od 1875. do 1878. godine. Mnogi Srbi iz Hercegovine otišli su u Ameriku tokom istog perioda. Jedan geograf procjenjuje da danas u Turskoj živi 350.000 Bošnjaka, mada ta brojka uključuje i potomke sandžačkih Bošnjaka koji su emigrirali tokom Prvog balkanskog rata i kasnije. Drugi talas bošnjačke emigracije pojavio se po okončanju Prvog svjetskog rata, kada je Bosna i Hercegovina postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poznatom poslije 1929. godine kao Kraljevina Jugoslavija.

Bošnjaci su pretežno bili grupisani u gradovima, dok su Srbi i Hrvati većinom naseljavali seoska područja širom Bosne i Hercegovine. Gradski Bošnjaci bili ponosni na svoju kozmopolitsku kulturu, posebno u bosanskoj prijestolnici, Sarajevu, koje je do Drugog svjetskog rata bilo dom naprednih bošnjačkih, srpskih, hrvatskih i jevrejskih zajednica. Poslije 1945. godine Sarajevo je postalo jedan od etnički najmješovitijih gradova u bivšoj Jugoslaviji.

Borba za priznanje

Član Ilirskog pokreta iz 19. vijeka, Ivan Franjo Jukić, isticao je Bošnjake pored Srba i Hrvata kao jedno od plemena koje sačinjava Ilirsku naciju.

U zoru Ilirskog pokreta, bošnjačka inteligencija se okupila oko časopisa Bosna i tokom 1860-ih promovisala ideju bošnjačke nacije. Član ove grupe bio je i Bašagićev otac. Ova bošnjačka grupa će ostati aktivna nekoliko decenija, sa kontinuitetom ideja i korištenjem arhaičnog bošnjačkog imena. Od 1891. do 1910. godine, izdavali su časopis pod nazivom Bošnjak. Na prekretnici vijeka međutim, ova grupa je ipak izumrla, jer su njeni najistaknutiju članovi ili umirali ili se priklanjali ideji hrvatstva.

Uprava Benjamina Kallaya, austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine, podstakla je ideju jedinstvene ujedinjene bošnjačke nacije, koja će pored muslimana uključiti i pravoslavce te katolike, i na taj način se suprotstaviti nacionalnim uticajima iz Zagreba i Beograda na kršćansko stanovništvo Bosne. Ideji su se žestoko suprotstavili nacionalno sazreli katolici i pravoslavci koji su već svoj identitet formirali pod uticajem nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske. Štaviše, ovakva politika je zakomplikovala bosansko etničko pitanje i učinila da se Bošnjaci smatraju prorežimskom nacijom. Poslije Kallayeve smrti 1903. godine, zvanična politika se lagano usmjeravala ka prihvaćanju trojne etničke realnosti Bosne.

Muslimanska narodna organizacija (MNO), politička partija osnovana 1906. godine, bila je veliki oponent režima i promovisala je ideju posebnosti muslimana u odnosu na pravoslavce i katolike. Grupa disidenata koja se između ostalog deklarisala kao hrvatsko-muslimanska, formirala je partiju nazvanu Muslimanska napredna stranka (MNS), ali je dobila malu podršku naroda i stoga je upotpunosti nestala u narednih nekoliko godina iz političkog i javnog života.

Prvi Ustav Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, jasno je naznačio Srbe, Hrvate i muslimane kao "autohtone narode". Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije, kada je izborni sistem bio podijeljen na način da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasački listići. Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim glasačkim listićima i njihovi članovi su formirali saziv, uprkos tome što je ovaj parlament posjedovao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina. Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u početku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali uvredom, jer je to impliciralo iskrivljeno tumačenje nastanka islama kao vjere koju je osnovao poslanik Muhammed, umjesto Allaha dž.š. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik koji se zvao bosanski, a potom srpsko-hrvatski koristili su malo slovo "m" za muslimane, kao pripadnike islama.

Poslije Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se kasnije transformisala u Kraljevinu Jugoslaviju. Srpska monarhija, kao jedan od pobjednika u Prvom svjetskom ratu tražila je hrvatske i slovenačke političke partije, kao partnere za formiranje države. MNO se transformisala u Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), odustala od težnje za ozakonjivanje muslimanskog nacionalnog identiteta do povoljnijih vremena i usmjerila se na zaštitu vjerskih i egzistencijalnih pitanja Bošnjaka, kroz saradnju sa drugim partijama, ponekad čak i sa srpskim partijama kao što su Narodna radikalna stranka Nikole Pašića i Srpskom radikalnom strankom Milana Stojadinovića.

U popisu iz 1921. godine, samo su Srbi, Hrvati i Slovenci priznati kao autohtoni narodi ili plemena, te su jedino oni predstavljali moguće opcije za nacionalnu pripadnost. Rezultat je bio da je veliki dio Bošnjaka jednostavno ostavio nepopunjeno polje za nacionalnu pripadnost. Ovaj fenomen, označen kao nenarodni element, bio je tema žestoke debate između naučnika i političara u godinama koje ce doći. Neki su izvodili dokaze da su pripadnici nenarodnog elementa nasljednici turskog okupatora i da kao takvi trebaju biti protjerani. I pored toga, zahvaljujući korisnom uticaju JMO, javljali su se samo izolovani incidenti ugnjetavanja Bošnjaka.

Ovaj politički fenomen je iskorišten od strane velikog broja opozicionih partija koje su priznavale Bošnjake kao posebnu naciju pod imenom Muslimani. Među njima je bila i Komunistička partija Jugoslavije, što potvrđuje i dokument iz 1930. godine. Nije slučajnost što je veliki broj bosanskih muslimana prišao Komunističkoj partiji i kasnije partizanima, među kojima će mnogi od njih postati istaknute političke vođe i komandanti.

Tokom Drugog svjetskog rata, zvaničnici Nezavisne Drzave Hrvatske su pokušali da ostvare savez sa Bošnjacima koje su smatrali Hrvatima muslimanske vjere, Hrvatskim cvijećem, a protiv Srba i drugih neprijatelja ili nepoželjnih elemenata. Kao gest pridobijanja Bošnjaka, Meštrovićev paviljon u Zagrebu je preuređen u džamiju.

Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), izdata 25. novembra 1943. godine od strane antifašističke vlasti je dokument koji je obnovio državnost Bosne i Hercegovine i smatra se ustavnom osnovom moderne Bosne i Hercegovine. Ovaj dokument koristi u osnovi isti rječnik kao i ustav iz 1910. godine, a u njemu je navedeno sljedeće:

Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantovana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i Hrvatima.

Ipak deklaracija je bila prekršena čim se Drugi svjetski rat završio, pošto je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) naveo Srbe i Hrvate, ali ne i Bošnjake kao konstitutivni narod, bilo pod nazivom Muslimani, bilo pod imenom Bošnjaci ili Bosanci iako je takvih zahtjeva bilo od strane malobrojnih bošnjačkih intelektualaca. U popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji, 90% jugoslavenskih muslimana izjasnilo se kao "nacionalno neopredijeljeni". Štaviše mnogi koji su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, učinili su to ponajviše uslijed društvenog i ekonomskog pritiska. Kada se 1953. godine pojavila mogućnost deklarisanja kao "Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen", 900.000 ljudi se izjasnilo na taj način.

Slabljenjem srpske dominacije u bosanskom komunističkom rukovodstvu, otvorila su se vrata za novu nacionalnu identifikaciju. Konačno u jugoslavenskom popisu iz 1961. godine, pojavila se opcija Muslimani u narodnosnom smislu, po prvi put. Tokom 1963. Muslimani su navedeni u bosanskom Ustavu pored Srba i Hrvata. Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim "M", kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. (To je dalje podstaklo nastavak starih rasprava o tome da li su Jevreji pripadnici plemena ili vjerska grupa).

Odluka je dočekana raspravama u komunističkom rukovodstvu, ali Bošnjaci su bili jasni. U kominikeu Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine je navedeno da je: "Praksa pokazala štetnost različitih vrsta pritisaka još od ranijeg perioda kada su Muslimani bili označavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom smislu. Pokazalo se, a sadašnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani posebna nacija".

Nacionalna struktura Bosne i Hercegovine 1991. godine

Od tog trenutka, 1968. godine pa do jugoslavenskih ratova bošnjački nacionalni identitet nastavio se razvijati kroz dva različita filozofska pravca. Dostignuća 1960-ih godina nisu bili proizvod religioznih Bošnjaka (u stvari, njih su uglavnom vodili Bošnjaci komunisti, ateističkog i sekularnog opredjeljenja). U narednim decenijama će se pojaviti dva odvojena načina razmišljanja. Prvi je bio sekularni "muslimanski nacionalizam" (koji je imao podršku od ljudi kao što je Hamdija Pozderac), dok je drugi način razmišljanja predstavljalo buđenje religioznih uvjerenja (kao reakcija na ateizam podržavan od strane komunista i za koji su se zalagali ljudi kao što je Alija Izetbegović). Posljedice ove dvije odvojene ideje se mogu vidjeti i danas.

Septembra 1993. godine, Drugi bošnjački sabor, donio je odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto prethodno korištenog naziva Muslimani sa velikim "M" za vrijeme SFRJ. Termin sam po sebi označava Bosance, stanovnike Bosne koji svoj nacionalni identitet vežu isključivo za Bosnu i zastarjeli je termin nekad korišten za sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovjest. Mnogi bosanski pravoslavci i katolici koji su se već nacionalno formirali kao Srbi i Hrvati, suprotstavili su se nazivu navodeći kako se radi o zamci koja vodi u monopolizaciju historije Bosne, što će učiniti da oni postanu strani osvajači. Bošnjaci odbacuju optužbe, naglašavajući da je termin Bošnjak historijski termin njihove nacije i da oni nikome ne brane da se izjašnjava prema vlastitom ubjeđenju, naglašavajući da su mnogo lakše mogli ostvariti navodni monopol ili unitarizaciju koristeći "noviji" pojam "Bosanci" ukoliko su to zaista htjeli, koji međutim ima unekoliko različito značenje.

Jedna od posljednjih poruka Alije Izetbegovića, građanima BiH, i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima, je bila da svi zajedno budu više Bosanci, a manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako bi Bosna konačno postala normalna, prosperitetna, građanska zemlja.

Od 1990. godine, ovaj naziv je prihvaćen i van same Bosne i Hercegovine, od strane muslimanske slavenske populacije u drugim bivšim jugoslavenskim republikama kao što su Srbija i Makedonija.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka, str. 14, Svjetlost, Sarajevo
  2. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 46, Buybook, Sarajevo
  3. ^ Snježana Vasilj, Ekrem Baraković, (2007), Udžbenik historija 1, str. 208, Sarajevo Publishing
  4. ^ Enver Imamović, Prostor Bosne i Hercegovine u prethistoriji i antici, u "Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata", Sarajevo, 1995, str. 31-32,
  5. ^ a b c d e Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 25-26, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeče Preporod, Sarajevo
  6. ^ Babić, Anto, (1972), Iz istorije srednjovjekovne Bosne, str. 65, Sarajevo
  7. ^ Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 10, 28, Eminex, Zagreb
  8. ^ "Peuples de la vallée du Danube".
  9. ^ Klaić, Vjekoslav, (1882), Poviest Bosne do propasti kraljevstva, str. 43, Zagreb
  10. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, str. 16, Islamska zajednica Zagreb
  11. ^ Goldstein, Ivo, (1997), “Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 30 (1), str. 20. Nije pouzdano sigurno kada se održalo govor Mihajla Anhijskog. Neki izvori tvrde da se odvilo 1165. godine ili 1166. godine.
  12. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 70, 73, 93, Mladinska knjiga Sarajevo
  13. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 96, 107, 112, Mladinska knjiga Sarajevo
  14. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga Sarajevo
  15. ^ Mustafa Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo, 2003, str. 320
  16. ^ Ćirković, Sima, (1964), Istorija srednjovjekovne bosanske države, str. 350, Beograd
  17. ^ Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga, Sarajevo
  18. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata Demus
  19. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 76-77
  20. ^ a b c d e f Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 59-61
  21. ^ a b c Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 68-69, Buybook
  22. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 43, Mladinska knjiga Sarajevo
  23. ^ Boris Nivelić, "Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 39
  24. ^ a b Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 179, Eminex, Zagreb
  25. ^ a b Boris Nivelić, "Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 43
  26. ^ Nilević, Boris, (1990), Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Veselin Masleša
  27. ^ a b Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 71
  28. ^ a b Šabotić Izet, Čehajić Mirza, (2010), Historija 7, udžbenik za sedmi razred devetogodišnje osnovne škole, str. 116, Tuzla-Zenica
  29. ^ a b c Tanović, Bakir, (2010), Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, str. 15, Svjetlost: Sarajevo
  30. ^ a b Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 94-96, Sarajevo
  31. ^ Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka, str. 308, Svjetlost: Sarajevo
  32. ^ Aličehić, Galešić, (2018), Tragom drevnih Bošnjana, str. 24, Sarajevo: Connectum