Dalmati

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Mapa koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena

Dalmati (Delmati, lat.: Dalmatae, gr.: Delmatoi) su antička etnogrupa koja je obitavala na područjima jugozapadne Bosne i Hercegovine, današnje Dalmacije u Hrvatskoj i između rijeka Krke i Neretve. Središtem im je bilo u Delminiumu (Daelminium), koji se nalazio na planini Libu, između sela Kongore i Borčana u Duvanjskom polju.[1] Nakon širenja prema jadranskoj obali, u današnjem Solinu imali su svoju luku. Neki smatraju da je njihovo ime povezano s albanskom riječi dalma ili delma, koja znači - ovca. To bi mogla potvrditi njihova povezanost sa stočarstvom, odnosno ovčarstvom.[potreban citat] Dalmati se smatraju Ilirima u širem smislu. Po njima je nazvana i rimska provincija Dalmatia, odnosno današnja Dalmacija.

Etnogeneza Dalmata[uredi | uredi izvor]

Danas je u arheološkoj nauci sasvim prihvaćeno mišljenje da su polja u jugozapadnoj Bosni (Duvanjsko polje, Livanjsko polje i Glamočko polje) naseljavali Dalmati. Glavni oslonac ovom mišljenju su antički izvori koji se odnose na rimsko – dalmatske ratove i vrijeme rimske dominacije. Ovo je klasična dalmatska teritorija na kojoj oni žive počev od bronzanog doba.[2]

Kontinuirano prisustvo neo-eneolitskog supstrata (Prediliri)[3] i njegova dominacija tokom svih perioda razvoja gradina govori da je etnogeneza počela u ranom bronzanom dobu.[4]

Na prostoru jugozapadne Bosne, tokom željeznog doba, period Ha B, došlo je do znatnog povećanja broja stanovnika, što je dovelo i do povećanog broja podignutih gradina i intezivnog i samostalnog daljnjeg razvoja koji će dovesti do stvaranja dalmatskog etnosa na kraju starijeg željeznog doba. Tokom čitavog razvoja u jugozapadnoj Bosni vodeću ulogu imala su naselja iz Duvanjskog polja.

Širenje prema jadranskoj obali[uredi | uredi izvor]

U IV stoljeću pne. počelo je širenje Dalmata prema jadranskoj obali. I na novoj teritoriji podižu gradinska naselja, čija izvorna imena nisu poznata, ali su u antičkim izvorima koji opisuju ratove sa Rimljanima i kasniji period rimske dominacije, dobivali rimska imena. Poznatija dalmatska naselja su:[5]

  • Andetrium, na obodu Mućkog polja kod Klisa
  • Bariduum, u dolini gornje Cetine, kod naselja Aequum (Čitluk)
  • Burnum (gradina Poljane) se nalazio na lijevoj obali Krke, a Rimljani su na desnoj suprotnoj strani napravili svoj castrum, koji je dobio municipalni status, nakon odlaska Vespazijanove legije. Zadržao se do vlasti Gota 537. god.
  • Erona, pored Vrlike
  • Magnum, pored Kljaka i Umljanovića, bio je rimski municipium, sagrađen uz dalmatsku gradinu
  • Ninia, gradina u današnjem Kninu
  • Promona, naselje koje se spominje u Oktavijanovom pohodu, locira se u naselje Tepljuh.
  • Soetovia je bila veliko utvrđenje u kojem su Dalmati pružili posljednji otpor Oktavijanu. Locirana je na visoravan Šutanj između Klisa i Dicma
  • Tilurium, Trilj na Cetini
  • Oneum (u današnjem Omišu)
  • Nerate
  • Pituntium i
  • Salona se prvi put spominje 119. god kao utvrđeni dalmatski grad i poslije propasti Delminiuma njihovo je glavno središte.

U političkom pogledu Dalmati se pojavljuju samo kao plemenski savez, ali nikada nisu oblikovali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove historijski potvrđene pojave na obalama Jadrana od 4. st., poznati su kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Dalmati i Rim[uredi | uredi izvor]

Stalni napadi Dalmata na obližnje rimske saveznike, tj. susjedne Liburne i stare grčke kolonije u srednjem Jadranu, poslužili su Rimljanima kao povod za nekoliko ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od 156-155. godine p. n. e. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je od 119-117. godine p. n. e. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78-76. godine p. n. e. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).

Godine 50. p.n.e. Delmati i njihovi saveznici su zazuzeli Promonu. Nakon odbijanja vraćanja utvrde Liburnima, Rim je poslao do Promone "jednu jaku vojsku" koju Delmati poraziše i "poubijaše do kosti do poslijednjeg čovjeka", kako je zabilježio Apijan iz Aleksandrije. Gotovo cijela legija je ležala mrtva na bojnome polju. Uslijedili su novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49-44. godine p. n. e.) bili Pompejevi saveznici protiv Cezara. Zatim se većina Ilira ujedinjuje s Dalmatima u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, četvrtom i posljednjem ratu, koji je vodio Oktavijan protiv Ilira od 34-33. godine p. n. e. Ovaj rat je završen osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio).

Po uspostavljanju rimske provincije Ilirikum koja je obuhvatala ukupnu teritoriju naseljenu Ilirima, nova rimska vlast je uvela plaćanje poreza koji su uglavno iznosili polovinu onog što je ranije davano ilirskim vladarima. Dalmati su bili čvrsti, spartanski stočari sa planina na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i odličan ratnički "materijal" za rimsku vojsku. Ipak, nezadovoljstvo je raslo među ilirskim plemenima zbog pohlepe rimskih poreznika i regrutacije u rimskim ratovima protiv drugih naroda. Nekoliko regimenti Ilira 6. godine p. n. e. dobilo je naredbu da se okupi i učestvuje pod komandom budućeg cara Tiberijusa u ratu protiv germanskog plemena Markomani. Umjesto toga, pubunili su se i porazili rimske jedinice koje su bile upućene protiv njih. Dalmatima su se uskoro pridružili: Desidijati, Breuci, Mezeji i dr. te se skupa sukobili sa vojskom Rima. Bitku su izgubili ali su nanijeli teške gubitke Rimljanima. Uskoro su im se pridružila i druga ilirska plemena.

Dalmati su napali i Salonu, i stvorili opasnost po cijelu teritoriju provincije Ilirik. Zato je Rim ukupno morao angažovati ne manje od 15 legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika radi gušenja ustanka udruženih ilirskih plemena. Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov historičar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA
  • Blagoje Govedarica, ANUBIH, Godišnjak 1982 -PRILOZI KULTURNOJ STRATOGRAFIJI PRAHISTORIJSKIH GRADINA U JUGOZAPADNOJ BOSNI

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ "Blagoje Govedarica -PRILOZI KULTURNOJ STRATOGRAFIJI PRAHISTORIJSKIH GRADINA U JUGOZAPADNOJ BOSNI" (PDF). ANUBIH, Godišnjak 1982. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  3. ^ "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri - neki novi aspekti". ANUBiH Naše starine. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  4. ^ "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa" (PDF). ANUBiH Naše starine 1973. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  5. ^ "Zaninović – ILIRSKO PLEMA DELMATI". ANUBIH, Godišnjak 1967. Arhivirano s originala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 9. 2. 2017.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]