Dalmati

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Mapa koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena

Dalmati (Delmati, lat.: Dalmatae, gr.: Delmatoi) su antička etnogrupa koja je obitavala na područjima jugozapadne Bosne i Hercegovine, današnje Dalmacije u Hrvatskoj i između rijeka Krke i Neretve. Središtem im je bilo u Delminiumu (Daelminium), koji se nalazio na planini Libu, između sela Kongore i Borčana u Duvanjskom polju.[1] Nakon širenja prema jadranskoj obali, u današnjem Solinu imali su svoju luku. Neki smatraju da je njihovo ime povezano s albanskom riječi dalma ili delma, koja znači - ovca. To bi mogla potvrditi njihova povezanost sa stočarstvom, odnosno ovčarstvom.[potreban citat] Dalmati se smatraju Ilirima u širem smislu. Po njima je nazvana i rimska provincija Dalmatia, odnosno današnja Dalmacija.

Etnogeneza Dalmata[uredi | uredi izvor]

Danas je u arheološkoj nauci sasvim prihvaćeno mišljenje da su polja u jugozapadnoj Bosni (Duvanjsko polje, Livanjsko polje i Glamočko polje) naseljavali Dalmati. Glavni oslonac ovom mišljenju su antički izvori koji se odnose na rimsko – dalmatske ratove i vrijeme rimske dominacije. Ovo je klasična dalmatska teritorija na kojoj oni žive počev od bronzanog doba.[2]

Kontinuirano prisustvo neo-eneolitskog supstrata (Prediliri)[3] i njegova dominacija tokom svih perioda razvoja gradina govori da je etnogeneza počela u ranom bronzanom dobu.[4]

Na prostoru jugozapadne Bosne, tokom željeznog doba, period Ha B, došlo je do znatnog povećanja broja stanovnika, što je dovelo i do povećanog broja podignutih gradina i intezivnog i samostalnog daljnjeg razvoja koji će dovesti do stvaranja dalmatskog etnosa na kraju starijeg željeznog doba. Tokom čitavog razvoja u jugozapadnoj Bosni vodeću ulogu imala su naselja iz Duvanjskog polja.

Širenje prema jadranskoj obali[uredi | uredi izvor]

U IV stoljeću pne. počelo je širenje Dalmata prema jadranskoj obali. I na novoj teritoriji podižu gradinska naselja, čija izvorna imena nisu poznata, ali su u antičkim izvorima koji opisuju ratove sa Rimljanima i kasniji period rimske dominacije, dobivali rimska imena. Poznatija dalmatska naselja su:[5]

  • Andetrium, na obodu Mućkog polja kod Klisa
  • Bariduum, u dolini gornje Cetine, kod naselja Aequum (Čitluk)
  • Burnum (gradina Poljane) se nalazio na lijevoj obali Krke, a Rimljani su na desnoj suprotnoj strani napravili svoj castrum, koji je dobio municipalni status, nakon odlaska Vespazijanove legije. Zadržao se do vlasti Gota 537. god.
  • Erona, pored Vrlike
  • Magnum, pored Kljaka i Umljanovića, bio je rimski municipium, sagrađen uz dalmatsku gradinu
  • Ninia, gradina u današnjem Kninu
  • Promona, naselje koje se spominje u Oktavijanovom pohodu, locira se u naselje Tepljuh.
  • Soetovia je bila veliko utvrđenje u kojem su Dalmati pružili posljednji otpor Oktavijanu. Locirana je na visoravan Šutanj između Klisa i Dicma
  • Tilurium, Trilj na Cetini
  • Oneum (u današnjem Omišu)
  • Nerate
  • Pituntium i
  • Salona se prvi put spominje 119. god kao utvrđeni dalmatski grad i poslije propasti Delminiuma njihovo je glavno središte.

U političkom pogledu Dalmati se pojavljuju samo kao plemenski savez, ali nikada nisu oblikovali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove historijski potvrđene pojave na obalama Jadrana od 4. st., poznati su kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Dalmati i Rim[uredi | uredi izvor]

Stalni napadi Dalmata na obližnje rimske saveznike, tj. susjedne Liburne i stare grčke kolonije u srednjem Jadranu, poslužili su Rimljanima kao povod za nekoliko ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od 156-155. godine p. n. e. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je od 119-117. godine p. n. e. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78-76. godine p. n. e. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).

Godine 50. p.n.e. Delmati i njihovi saveznici su zazuzeli Promonu. Nakon odbijanja vraćanja utvrde Liburnima, Rim je poslao do Promone "jednu jaku vojsku" koju Delmati poraziše i "poubijaše do kosti do poslijednjeg čovjeka", kako je zabilježio Apijan iz Aleksandrije. Gotovo cijela legija je ležala mrtva na bojnome polju. Uslijedili su novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49-44. godine p. n. e.) bili Pompejevi saveznici protiv Cezara. Zatim se većina Ilira ujedinjuje s Dalmatima u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, četvrtom i posljednjem ratu, koji je vodio Oktavijan protiv Ilira od 34-33. godine p. n. e. Ovaj rat je završen osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio).

Po uspostavljanju rimske provincije Ilirikum koja je obuhvatala ukupnu teritoriju naseljenu Ilirima, nova rimska vlast je uvela plaćanje poreza koji su uglavno iznosili polovinu onog što je ranije davano ilirskim vladarima. Dalmati su bili čvrsti, spartanski stočari sa planina na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i odličan ratnički "materijal" za rimsku vojsku. Ipak, nezadovoljstvo je raslo među ilirskim plemenima zbog pohlepe rimskih poreznika i regrutacije u rimskim ratovima protiv drugih naroda. Nekoliko regimenti Ilira 6. godine p. n. e. dobilo je naredbu da se okupi i učestvuje pod komandom budućeg cara Tiberijusa u ratu protiv germanskog plemena Markomani. Umjesto toga, pubunili su se i porazili rimske jedinice koje su bile upućene protiv njih. Dalmatima su se uskoro pridružili: Desidijati, Breuci, Mezeji i dr. te se skupa sukobili sa vojskom Rima. Bitku su izgubili ali su nanijeli teške gubitke Rimljanima. Uskoro su im se pridružila i druga ilirska plemena.

Dalmati su napali i Salonu, i stvorili opasnost po cijelu teritoriju provincije Ilirik. Zato je Rim ukupno morao angažovati ne manje od 15 legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika radi gušenja ustanka udruženih ilirskih plemena. Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov historičar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova.

U vrijeme seobe Slavena i njihovog dolaska na Balkan, veliki dio Ilira je migrirao sa područja Dalmacije na jug, prema Crnoj Gori i Albaniji.

Kultura i privreda[uredi | uredi izvor]

Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uslovno mogu svrstati kao "Poluiliri". U političkom pogledu oni su zapravo plemenski savez i nikada nisu formirali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove historijski potvrđene pojave od IV stoljeća p. n. e. Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje Liburne preko rijeke Krke, a na istoku Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja pronađenog u njihovim muškim grobovima, u kulturnom pogledu Dalmati bili su primitivniji od svojih susjeda. Jedino su njihove plemenske vođe stanovale u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su pronađeni i kameni mauzoleji tih vođa. Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama dinarskog krša. Bili su i majstori u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za odbranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovim teritorijama otkrivene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina.

Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi sa dalmatskim nazivima nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedale lokalne plemenske poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im česti upadi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali. Dalmati su se bavili i ribarstvom i piratstvom.

Religija[uredi | uredi izvor]

Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više reljefa sa arheoloških nalazišta dalmatskog područja. Glavno i najviše poštovano bilo je božanstvo kojem je dato latinsko ime Silvanus. Pod imenom Silvana slavilo se jedno prastaro šumsko i pastirsko božanstvo, čija je uloga u množenju stada bila važna za stočarske Dalmate. Prikazivan je sa rogovima i kozjim nogama, sa sviralama i drugim atributima koji pokazuju sličnost sa grčkim Panom. Predpostavlja se da je to posljedica uticaja grčkih kolonija sa Jadrana. Uz Silvana često je prikazana i njegova božanska družica čije domaće ime nije poznato, ali je izjednačena sa rimskom Dijanom.[6] Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, u kratkom potpasanom titonu, sa lukom i strijelom, pa približno odgovara grčkoj Artemidi. Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog Armatus koji odgovara rimskom Marsu i grčkom Aresu. Četvrti bog, bog zla, bio je crni nebeski zmaj koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao Sunce ili Mjesec, a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na ostrvu Braču (Mužić, 2002.).

Poštovanje raznih božanstava imalo je za posljedicu postojanje više svetilišta i kultnih mjesta. Ruševine jednog kamenog hrama iz VII-og. stoljeća p.n.e koji je neprekidno trajao do I-og stoljeća n.e, pronašao je Ćiro Truhelka 1899. god. u selu Gorica između Imotskog i Gruda, u Imotskom polju. Tom svetilištu, odnosno božanstvu, donešeni su prilikom kakve svetkovine različiti darovi: dio ratnog plijena, raznovrstan nakit i odjeća. Dio tog materijala pronađen je u arheološkim istraživanjima, a hram je trajao do rimskih osvajanja.Čitav se objekat svojom osnovom približava nekim tipovima grčkih i etrurskih hramova: glavni dio (naos) iz dva dijela, od kojeg je pregradom odvojena komora za čuvanje votivnih darova. Cjelokupan sadržaj ove riznice (šljem, 30 raznih kopalja, desetak noževa, preko 300 primjeraka nakita od bronze, srebra, stakla i jantara), takođe odgovara standardnom sadržaju starih grčkih i etrurskih hramova. Ovo je potvrda da su i Dalmati veoma rano postali dio mediteranskog svijeta.[7]

Najčešći grobovi Dalmata su obredne gomile nabacanog kamenja tipa kurgan koji su brojni u Dalmaciji. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se oružje i to mnogo češće nego što su to prakticirali susjedni Liburni i Japodi. Na prelazu iz bronzanog u željezno doba tumuli su napušteni i prešlo se na sahranjivanje u ravnim grobovima, često ograđenim i poklopljenim ravnim pločama. Tek u rimsko doba i kod Dalmata se pojavljuje spaljivanje, kao posljedica novih okolnosti, i nije u vezi sa starom tradicijom.

Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje praznovjerni i bojali su se raznih nebeskih pojava (Mužić, 2002.). Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u stanje kolektivnog delirijuma i pokušavali su urlanjem otjerati "crnog nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec". Pritom su bučno lupali u razne metalne predmete.

Etničke i jezičke veze[uredi | uredi izvor]

Stari izvorni jezik antičkih Dalmata gotovo je nepoznat, osim rimskog popisa (romaniziranih) naziva lokacija u Dalmaciji. Dok su dalmatski stočari u brdovitom zaleđu bar dijelom očuvali svoj poluromanski govor i stari stil života, ostali u primorskim gradovima su uglavnom romanizirani. Nakon propasti Rima, u ranom srednjem vijeku, po tim obalnim gradovima iz lokalnog latinskog dijalekta postpeno nastaje romanski dalmatski jezik, koji je bio približno između kasnijeg talijanskog i rumunjskog, ali je s asimilacijom ovih romanskih potomaka izumro.

Srednjovjekovni potomci starih Dalmata u kraškom zaleđu Dalmatinske zagore su djelomično očuvali svoj poluromanski "morlački" govor koji je kasnije pot uticajem slavenizacije nazvan "Murlaška besyda". Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u Austro-Ugarskoj do 1. svj. rata postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su potom u bivšoj Jugoslaviji tokom XX stoljeća potpuno raseljeni i asimilirani (tzv. ekonomska seoba stanovništva iz neproduktivnih i zaostalih krajeva bivših SR Crne Gore, SR BiH i SR Hrvatske u Vojvodinu, dok su iz nje otišli ili prognani Mađari i tzv. "folksdojčeri"). Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas su preostali samo neslavenski toponimi vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: Ayvatat, Bleynadorna, Suturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Čamašir, Drul, Yenit, Yunč itd. U zaleđu Posušja postoje toponimi srodnog porijekla: Nuga, Oruga, Konjovac.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA
  • Blagoje Govedarica, ANUBIH, Godišnjak 1982 -PRILOZI KULTURNOJ STRATOGRAFIJI PRAHISTORIJSKIH GRADINA U JUGOZAPADNOJ BOSNI
  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život i kultura), Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • M. Zaninović: Ilirsko pleme Delmati. Godišnjak Centra za balkanološke studije sv. 4-5, Sarajevo, 1966-1967.
  • The Illyrians by J. J. Wilkes, 1992, ISBN 0-631-19807-5
  • I. Mužić: Hrvati i autohtonost (Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije), Dominović, 6. izdanje, Zagreb, 2002.
  • A.Issa-Fatimi, Z. Yoshamya: Kurdo-hrvatsko-kurdski rječnik dijalekata Kurmandji i Dimili i njihove biogenetske paralele, Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb, 2007.
  • A.Ž. Lovrić, M. Rac i sarad.: Šćakavski ikavci u Dalmaciji i Hercegovini (rječnik, kultura i genom), Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 3, Zagreb, 2008.
  • Johann Thunmann: On the History and Language of the Albanians and Vlachs

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ "Blagoje Govedarica -PRILOZI KULTURNOJ STRATOGRAFIJI PRAHISTORIJSKIH GRADINA U JUGOZAPADNOJ BOSNI" (PDF). ANUBIH, Godišnjak 1982. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  3. ^ "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri - neki novi aspekti". ANUBiH Naše starine. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  4. ^ "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa" (PDF). ANUBiH Naše starine 1973. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  5. ^ "Zaninović – ILIRSKO PLEMA DELMATI". ANUBIH, Godišnjak 1967. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  6. ^ "Dalmati". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  7. ^ "Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA". Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. Pristupljeno 9. 2. 2016.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]