Svetonije

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Svetonijevo najznačajnije djelo, De Vita Caesarum, stranica iz 1540. godina, Francuska, izdanje Robert Estiennea.

Gaj Svetonije Trankvil (Gaius Suetonius Tranquillus, oko 70-130. godine) je bio vojnik, pisac i činovnik u Rimskoj Imperiji. Njegovo najvažnije djelo koje je preživjelo stoljeća je zbirka biografija dvanaest rimskih vladara, od Cezara do Domicijana pod nazivom O životu Cezara (još i Dvanaest rimskih careva, lat. De Vita Caesarum). U drugim Svetonijevim radovima nalaze se opisi života u Rimu, politici, oratorstvu i života čuvenih pisaca; pjesnika, historičara itd. Neki od njih su dijelom sačuvani a drugi se smatraju izgubljeni.

Život[uredi | uredi izvor]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Svetonije je rođen oko 70. godine (sam navodi da je doba cara Domicijana bio "mladić", lat. adulescens, adulescentulus). Svetonijev otac je bio Suetonius Laetus. Laetus je bio pripadnik klase vitezova (equester ordo) koji je služio u rimskoj vojsci i učestvovao kao tribunus angusticlavius u Legio XIII Gemina u prvoj bici kod Bedriakuma 69. godine, na strani cara Otona (kratko vladao u prvoj polovini 69. godine) a protiv budućeg cara Vitelijusa (kratko vladao u drugoj polovini 69. godine - godina četiri cara).

Porijeklo vjerovatno vode iz Hippo Regius (Annaba, Alžir, stari feničanski grad zapadno od Kartage koji su Rimljani osvojili u Trećem punskom ratu (149-146. godine p. n. e.). Na tom prostoru je 1951. godine pronađen natpis koji pominje Svetonija.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Svetonije je najvjerovatnije dobio obrazovanje primjereno njegovom društvenom staležu u tzv. disciplinama Artes liberales (artes optimae), što je uključivalo politiku, pravo, retoriku, filozofiju, pjesništvo, muziku, matematiku, astronomiju i medicinu. Prema sadržaju pisma Plinija Mlađeg, mladi Svetonije (u dobi od oko 28 godina) je radio kao sudski govornik u Rimu, najvjerojatnije u doba cara Nerve ili prvim godinama vladavine cara Trajana. U drugom Plinijevom pismu, napisanom oko 101. godine, Svetonije je imao priliku dobiti zvanje tribunus militum, neophodno za nepredovanje u karijeri viteza. Navodno se toga odrekao u korist rođaka. Svetonije se očigledno želio u potpunosti posvetiti spisateljskom radu.

Rad na carskom dvoru[uredi | uredi izvor]

Mramorna bista koja prikazuje cara Trajana.
Mramorna bista koja prikazuje cara Hadrijana.
Bista koja prikazuje lik Gaja Julija Cezara.

Prema jednoj anegdoti o caru Kaliguli (vladao 37-41. godine) koju je Svetonije naveo prema priči svoga oca može se zaključiti da je njihova porodica bila bliska najvažnijim građanima Rima. Važni podaci o Svetonijevom životu nalaze se u pismima Plinija Mlađeg koji mu je bio prijatelj i zaštitnik (patron). Plinije ga je opisao kao tihog i studioznog čovjeka posvećenog pisanju. Plinije je Svetoniju pomogao da kupi malo imanje u rimskoj provinciji Italiji i posredovao kod cara Trajana (vladao 98-117. godine) da mu dodijeli beneficije koje su se obično davale ocu sa troje djece (ius trium liberorum)[1].

Citat „Suetonius Tranquillus, gospodine, je učena osoba plemenitog roda i puna vrlina. Bio sam tako zadovoljan njegovim karakterom i manirima da sam ga odavno primio u svoju porodicu kao stalnog gosta i kućnog prijatelja a moja privrženost prema njemu rasla je kako sam ga bolje upoznavao... (Plinije u pismu caru Trajanu)“

Preko Plinija, Svetonijus je stekao i Trajanovu i Hadrijanovu (rimski car od 117-138) naklonost. Svetonije je radio kod Plinija dok je ovaj bio prokonzul Bitinije (Pont, Mala Azija) od 110. do 112. godine. Pod Trajanom je služio kao sekretar obrazovanja (tačan naziv nije poznat).

Nakon smrti Plinija Mlađeg, 113. godine, Svetonije se priklonio novom zaštitniku, C. Septiciusu Clarusu. Zahvaljujući njemu, Svetonije je radio kao sekretar kod cara Hadrijana, zadužen za njegovu korespondenciju (ab epistolis latinis). Dakle, Svetonije je obavljao važne poslove i bio je dio najužeg carskog osoblja. Kao lični sekretar (magister epistolarum) imao je pristup važnim dokumentima iz carskih arhiva. U to vrijeme je i napisao djelo De Viris illustribus (oko 113. godine). Između 119. i 122. godine napisao je svoje najvažnije djelo De Vita Caesarum.

Prema osporavanom djelu nekoliko autora pod nazivom Carske historije, u dijelu koji je napisao Spartianus, Svetonije je bio žrtva dvorske intrige oko 122. godine. On i nekoliko drugih dvorjana su optuženi za nepoštovanje prema Hadrijanovoj ženi, carici Viviji Sabini, pa su udaljeni s carskog dvora. Cilj intrige navodno nije bio Svetonije nego udaljavanje utjecajnog lobija dvorskih činovnika koji je tu bio još od doba cara Trajana, Hadrijanovog prethodnika.

Svetonije je ipak uspio ponovo zadobiti carsku naklonost pa se vratio na svoje mjesto sekretara. (Ova hipoteza zasnovana je na prijedlogu prema kojem je Državna služba bila jedan od Svetonijevih posljednjih radova u kome je opisao Hadrijanove administrativne reforme. Nema odlučujućih dokaza o Svetonijevoj državnoj službi nakon 122. godine.)

Nije poznat tačan datum Svetonijeve smrti, prema pojedinim historičarima Svetonije je umro oko 126. godine a drugi smatraju da je bio živ i nakon 140. godine.

Radovi[uredi | uredi izvor]

De Vita Caesarum[uredi | uredi izvor]

Svetonijevo najznačajnije djelo je De Vita Caesarum - O životu Cezara (Dvanaest rimskih careva) koje je vjerovatno napisao u vrijeme cara Hadrijana. Ovo djelo je zapravo zbirka biografija prvih vladara Rimske Imperije: Julija Cezara (nedostaje nekoliko pasusa na početku), Avgusta, Tiberija, Kaligule, Klaudija, Nerona, Galbe, Otona, Vitelijusa, Vespazijana, Titusa i Domicijana. Svetonije je De Vita Caesarum posvetio svom prijatelju Gaju Septiciju Clarusu, prefektu Pretorijanske garde 119 godine[2]. Djelo, odnosno svaka biografija, imaju strukturu koje se Svetonije nije striktno pridržavao i koju je prilagođavao prema potrebama ali je uvijek sadržavala porijeklo i porodičnu istoriju, karijeru prije dolaska na vlast, javni život vezan za Rim, privatni život, opis fizičkog izgleda, citate i opis posljednjih dana života.

Budući da je bio carski dvorjanin, Svetonije je imao pristup arhivama i na raspolaganju su mu bili dokumenti iz Senata i dekreti i drugo bitno za njegov rad. Zato je on važan savremenim historičarima za rekonstrukciju tog perioda. Ipak, Svetonije se služio i nezvaničnim izvorima, kako pisanoj propagandi i "klevetanju" tako i glasinama tako da je znatan prostor posvetio kuriozitetima i praznovjerju čime je podijelio kritičare; neki smatraju da mu je to bila mana a drugi to ubrajaju u njegove prednosti.

Citat „Nakon što je postavljen za konzula po drugi put a prije nego što je preuzeo dužnost, iznenada je morao otići na istok gdje je, nakon što je pobijedio kralja Armenije a Kapadokiju reducirao na novu provinciju, umro u Antiohiji od pseće kuge u 34 godini svog života pod sumnjom da je bio otrovan. Jer, osim podliva koji su mu se pojavili po čitavom njegovom tijelu i pjeni na ustima, nakon što mu je truplo spaljeno pronađeno je njegovo srce netaknuto među kostima; jer takva je priroda srca, kao što se pretpostavilo, da ga, kada je otrovano, vatra ne može uništiti. (Svetonije, Caius Caesar Caligula, I)“

Dijelom sačuvani[uredi | uredi izvor]

De Viris Illustribus[uredi | uredi izvor]

De viris illustribus (Poznate ličnosti) Svetonije je posvetio slavljenju latinske literature. Sastoji se od pet dijelova:

  • Pjesnici (De Poetis)
  • Oratori
  • Historičari (De historicis)
  • Filozofi
  • Gramatičari (De Illustribus Grammaticis, 20 kratkih biografija) i Retoričari (De Claris Rhetoribus, preživjelo 5 od 16)

Od ovog djela u kojem je Svetonije analizirao čuvene i štovane ličnosti, Vrijeme i Čovjeka preživjeo je samo peti dio (kojem nedostaje kraj) te nekoliko drugih fragmenata: biografije Terencija (Publius Terentius Afer), Horacija (Horatius Flaccus), Plinija (Plinus Secundus), Persijusa (Aulus Persius Flaccus) i Juvenala (D. Junius Juvenalis).

Nakon sadržaja u kojem je naveo imena autora koje je obradio, Svetonije je dao kratke portrete (neki su bili sasvim kratki) ličnosti koje su dale doprinos izučavanju gramatike u Rimu. Za sve autore nije naveo detaljne biografske podatke ali je naveo novine koje su pojedini gramatičali uveli.

Istraživači se ne slažu oko autorstva.

Izgubljeni radovi[uredi | uredi izvor]

  • O kraljevima (De regibus)
  • Životi čuvenih kurtizana
  • Rimski maniri i običaji
  • Rimska godina
  • Rimski festivali
  • Rimske haljine
  • Državne službe
  • O Ciceronovoj Republici
  • Fizički defekti čovječanstva
  • Metode računanja vremena
  • Prata, Esej o prirodi
  • Gramatički problemi
  • O skraćenicama
  • O dječijim igrama kod Grka (Peri ton par' Hellesi paidion)
  • O prostaklucima (Peri blasphemion)

Napisani su na latinskom i grčkom jeziku, opstali su tek dijelovi sadržani u kasnijim grčkim glosarima.

Književni stil i kritike[uredi | uredi izvor]

Svetonijev stil je hladan i bez velikih ornamenata. Njegov literarni opus najprije se može usporediti sa onim njegovog savremenika Tacita, tvorca Historija i Anala, za kojeg se smatra da je bio najznačajniji latinski historičar. Svetonijeva proza je rezultat sakupljačkog rada i u njoj on ne odaje emocije osim posredno. On također nije bio obdaren Tacitovom političkom inteligencijom ni prodornošću a pisanje mu je opterećeno pesimizmom uzrokovanim dekadencijom rimskog političkog morala koji je pripisao želji za osvajanjem apsolutne carske vlasti od vremena Avgusta. S druge strane, kritičari su pozitivno prepoznali živopisnost Svetonijevih portreta koje je prikazao služeći se jednostavnim i preciznim potezima pera. Za njega je efikasnost bila veoma bitna; nije se služio arhaičnom frazeologijom i uljepšavanjem koje opterećuje savremenu literaturu. Fortuna historije je bila naklonjena Svetoniju; srednjovjekovni sveštenik, historičar i biograf Ajnhard (Einhard, oko 775-840. godine) je, inspiriran Svetonijem djelom, napisao biografije Karla Velikog i njegovih nasljednika a sa izumom štampe i u doba Renesanse Svetonijeva djela su doživjela ponovna izdanja.

U XX stoljeću je napisano mnogo kritika o Svetoniju; zamjera mu se mehanička podjela ljudskog života u kategorije što spriječava uvid u širi historijski kontekst. Također mu se predbacuje sklonost prema zanimljivostima i anegdotama koje navodi u velikom broju i čime je postavio i važno i nevažno u isti rang. Primjer: Svetonije opisuje šumski požar iz djetinjstva cara Tiberija jednako opširno kao i ratove koje je vodio. Kritičari mu predbacuju da su na taj način važni historijski događaji izgubili na važnosti, a da se historijska perspektiva zamagljuje. (Možda u ovoj kritici moderni historičari i sami gube iz vida historijski kontekst; u antičko doba praznovjerje je bilo važan parametar koji je uticao na ponašanje i djelovanje ljudi - često su konsultovana proročanstva a prirodne katastrofe izazivale strahoštovanje i predstavljale spektakl; a što je najbitnije, u pomenutom požaru je Tiberijev život bio ugrožen[3].)

Osim kritika kvalitete njegovih djela Svetonije je često kritikovan zbog neselektivnosti kod odabira i obrade izvora i citata. Navodno je pisao i na osnovu glasina i ogovaranja što umanjuje objektivnost i vrijednost njegovog rada. Neki kritičari ne mogu povjerovati da su pojedini rimski carevi vodili nemoralan život kakav im je Svetonije pripisao. No, savremeni čovjek je u prilici da bude svjedok nemorala, korumpiranosti i razvrata vladara i poznatih ličnosti čak i u moderno doba, koje je ipak humanije i civiliziranije od antičkog.

Citat „Kada bi se smračilo...lutao je ulicama. Tukao bi one koji su se vraćali kući sa večere a ako bi se opirali, ranio bi ih i gurao u kanalizaciju... Senator ga je pretukao skoro do smrti pošto se nedolično ponio prema njegovoj ženi... Njegovi poroci su jačali... i prerasli u velika zlodjela... Osim što je zlostavljao mladiće, obešćašćavao udate žene, silovao je Rubriju, Vestalsku Djevicu. Pozlatio je dječaka Sporusa i namjerio da ga pretvori u ženu. (Svetonije, Nero Claudius Caesar, XXVI-XVIII“

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Plinije Mlađi, Pisma 10.95
  2. ^ L.D.Reynolds, Texts and Transmissions: a survey of the Latin classics, Oxford, 1980. Posveta, koja se nalazila u izgubljenom uvodu, zabilježena je u izvoru iz VI stoljeća. U to vrijeme je originalni tekst bio kompletan
  3. ^ De Vita Caesarum na gutenberg.org Suetonius, Tiberius Nero Caesar, VI: "... bio je u životnoj opasnosti od vatre koja je iznenada izbila po šumi sa svih strana..."

Izvori i vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: