Hrvatske odbrambene snage

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa HOS)
Idi na: navigacija, traži
Ratna zastava HOS-a

Hrvatske odbrambene snage je hrvatska paramilitarna organizacija, koja je postojala od 1991-93. godine, za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. HOS je bio među prvim organizovanim vojnim jedinicama koje su bile dio otpora velikosrpskim snagama u Bosni i Hercegovini te su uz Teritorijalnu odbranu BiH (TO BiH) i Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), činile glavninu tog otpora.[1][2] HOS u BiH je službeno činio dio Armije BiH ali se raspao nakon ubistva zapovjednika HOS-a general-majora Blaža Kraljevića.[1]

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj su djelovali kao paravojna jedinica sve do integrisanja u Hrvatsku vojsku početkom 1992. prilikom rekonstruisanja vojnih snaga unutar Republike Hrvatske. Glavna ideja HOS-a bila je stvaranje Velike Hrvatske sa granicama Nezavisne države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.[3]

HOS tokom rata[uredi | uredi izvor]

HOS u Hrvatskoj (1991.)[uredi | uredi izvor]

HOS-ovci su na beretkama nosili hrvatski grb s prvim bijelim poljem

26. februara 1990. u Hrvatskoj je obnovljena Hrvatska stranka prava i za predsjednika je izabran Dobroslav Paraga. Potpredsjednik je bio Ante Paradžik. Kako se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj sve više protivilo hrvatskim vlastima i radikaliziralo, mnogi su se Hrvati samoinicijativno naoružavali radi odbrane svojih domova u slučaju rata. Nakon pobune hrvatskih Srba 21. decembra 1990, otvorenog stavljanja Jugoslavenske narodne armije na stranu paramilitarnih srpskih jedinica i jedinica Srpske vojske Krajine, i slabih reakcija vodstva Republike Hrvatske, vrh HSP-a počinje razmatrati osnivanje vlastitih oružanih jedinica radi odbrane Hrvatske.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

HOS (Hrvatske obrambene snage) je službeno osnovan 25. juna 1991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a. Odmah je osnovan i Ratni štab HOS-a a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni štab HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a tj. Starčevićevom domu u Zagrebu.

Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koje su sami nabavili, prvi HOS-ovci su se istakli u borbama sa srpskim pobunjenicima i JNA i tako privukli pažnju hrvatske javnosti na HOS i HSP. Kasnije je zahvaljujući donacijama iseljenih Hrvata i članova HSP-a iz Australije i Kanade, vodstvo HSP-a u Hrvatskoj nabavilo veću količinu oružja te je broj HOS-ovaca rastao. HOS-ovci su pred Starčevićev dom postavili jedan top zarobljen u borbama s JNA.

Nisu se svi u vodstvu HSP-a slagali sa osnivanjem HOS-a. Sekretar stranke, Krešimir Pavelić je smatrao da je nepotrebno stvarati paralelnu vojsku uz već postojeće jedinice Zbora Narodne Garde. Kada je HOS ipak osnovan, Pavelić je iz protesta napustio stranku.

Jačanje i širenje HOS-a[uredi | uredi izvor]

U jedinice HOS-a dolazili su Hrvati iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i Hrvati iz emigracije. Nakon što je borba Hrvatske za nezavisnost privukla pažnju svjetske javnosti, i neki strani državljani, profesionalni vojnici, su napuštali svoje zemlje i pristupali HOS-u. Oni su uvježbavali vojnike HOS-a, koji je time postao jedna od najboljih jedinica koje su pružale otpor srpskoj agresiji.

O organiziranju jedinica HOS-a Ante Paradžik je rekao sljedeće:

Citat „...Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama. Velik priliv sredstava za nabavku skupe opreme omogućio nam je Hrvatski potporni i obrambeni fond "Drina", iz Toronta u Kanadi...[4]

HOS na ratištima Hrvatske[uredi | uredi izvor]

Oznaka HOS-a iz 1991.

Broj HOS-ovaca u Hrvatskoj se povećao na 6000 i borili su se na svim ratištima. Djelovali su polunezavisno u odnosu na regularne jedinice Zbora narodne garde i slušali su samo naređenja svojih oficira.[5] Zbog tzv. nepisanog pravila da u HOS mogu pristupiti samo članovi HSP-a, HOS je u dijelu hrvatske javnosti smatran stranačkom vojskom HSP-a.

Ispočetka HOS učestvuje zajedno sa jedinicama ZNG-a u osvajanju kasarni JNA u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske. Preko HOS-a, HSP-u je rasla popularnost. HOS se počinje osnivati u svim mjestima Hrvatske u kojima djeluje i HSP.

U augustu 1991, Paraga i Paradžik sa jednom satnijom HOS-a, na glavnom zagrebačkom trgu održavaju demonstraciju tj. predstavljanje Hrvatskih odbrambenih snaga pred 10.000 građana Hrvatske. Satnija je odmah nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na ratište u Vukovar.[6]

U isto vrijeme, jedinice HOS-a se osnivaju i u Dalmaciji. Do maja 1991, jedinice HOS-a u Dalmaciji su prerasle na nivo satnije. Dogovorom Dobroslava Parage i tadašnjeg ministra odbrane Slovenije Janeza Janše, dio njenih pripadnika prošao je specijalističku obuku u Sloveniji. Do oktobra 1991. ta jedinica raste i dobija status bojne. Prozvana je IX. bojna "Rafael vitez Boban" a zapovjednik joj je bio major Jozo Radanović, dotadašnji predsjednik podružnice HSP-a u Splitu. IX. bojna HOS-a je uskoro postala jedna od najpoznatijih jedinica HOS-a u Hrvatskoj.

HOS djeluje i u Vinkovcima i okolini. U okolini Vinkovaca (Komletinci, Jarmina, Nušar, Mala Bosna, Nijemci, Vrbanja, Tordinci i Đeletovci) položaje je držala 6. bojna HOS-a koja je krajem februara 1992. brojala 800 ljudi.

21. septembra 1991. Ante Paradžik je ubijen u okolini Zagreba od strane hrvatske policije. Policijsko objašnjenje je bilo da su "dobili anonimnu dojavu da su u autu martićevci".[7] Dobroslav Paraga slučajno izbjegava atentat kada je dignut u zrak štab HOS-a u Vinkovcima pri čemu je poginulo 5 osoba a ranjeno 8.

Početkom novembra 1991, vodstvo okupiranog Vukovara traži pomoć od Parage. 13. novembra 1991, Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom majora Eugena Meindorfera u pomoć opkoljenom gradu. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep, zamjenik ministra policije Ivana Vekića.[8] Poslao ih je u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu kasarnu. 16. novembra, ministar odbrane general Martin Špegelj je izvršio smotru nad tom jedinicom i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar-Bogdanovci kako bi se bar stanovništvo spasilo kad se grad više ne može braniti. Merčep je odbio napasti pod izgovorom:

Citat „...Kukuruzi su puni mina a i nisam siguran da mi Dedaković ne bi pucao u leđa“

HOS-ovci nisu pušteni da pomognu Vukovaru i grad pada u srpske ruke.[citat potreban]

Nakon toga vodstvo HSP-a i zapovjednik odbrane Vukovara Mile Dedaković su uhapšeni i optuženi za pripremanje državnog udara. Specijalna policija provaljuje u Starčevićev dom gdje su pronađene velike količine oružja i municije. Tokom boravka u zatvoru, Dedaković je često premlaćivan.[9] Hapšenje Parage i njegovih kolega izaziva veliki protest građana Hrvatske na glavnom zagrebačkom trgu. Na vojnom sudu, vodstvo HSP-a i Dedaković su oslobođeni svih optužbi. Nakon toga Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u. Paraga ga ubrzo imenuje Glavnim inspektorom HOS-a.

Nakon što je 23. novembra 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske. Taj proces je u najvećoj mjeri završen do marta 1992. No neke jedinice HOS-a prelaze u BiH jer i tamo započinju sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i Bošnjaka s druge strane.

HOS u BiH[uredi | uredi izvor]

1992.[uredi | uredi izvor]

Oznaka koju su koristili neki vojnici HOS-a u BiH

Uspostavom parlamentarne demokratije u Bosni i Hercegovini 1990, u toj zemlji se počinju osnovati političke stranke, među njima i HSP BiH. Nakon što se i u Bosni i Hercegovini počeo ponavljati scenariji srpske pobune kako se već dogodilo u Hrvatskoj, HSP BiH počinje osnivati jedinice HOS-a i u BiH. Zapovjedništvo Ratnog štaba HOS-a za Hercegovinu je ustanovljeno 18. decembra 1991. dok je sam štab službeno osnovan 3. januara 1992. u Ljubuškom. Prva jedinica HOS-a u Bosni i Hercegovini je osnovana već krajem oktobra 1991. u Ljubuškom. Ratni štab HOS-a za Bosnu bio je u Zenici.[10]

Već na početku rata, HOS-ovci su djelovali na najkritičnijim tačkama svih ratišta, od Sarajeva, preko zapadne Hercegovine do Bosanske Posavine. HOS je odigrao važnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca. Cilj HOS-a bio je zajednička borba Hrvata i Bošnjaka protiv Vojske Republike Srpske. Zbog toga se "natjecao" sa jedinicama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) za uticaj među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Krajem jula 1992. u Čapljini je samo u jednom danu 700 vojnika HVO-a prešlo u HOS, a slično se događalo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru.[citat potreban]

HOS u BiH je do svog raspada bio mješovitog sastava, činili su ga Hrvati, a bilo je do 40% Bošnjaka. Po službenim dokumentima HOS-a, u HOS-u BiH je bilo 5134 vojnika.[citat potreban] Službeno se nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva BiH i činio sastavni dio Armije BiH ali je na ratištima djelovao samostalno.[11] Neki HOS-ovci u BiH su također, pored oznaka HOS-a, na uniformama nosili i oznake Armije BiH. No, dok je HOS u Hrvatskoj bio donekle zavisan od Hrvatske vojske i saradnje sa vlastima Republike Hrvatske, HOS u BiH je bio u potpunosti samostalan. Nisu primali naređenja od HVO-a, koji je imao podršku vlasti RH, i djelovali su poput prave državne vojske. Osnovali su i vlastitu vojnu policiju.[12]

HOS u srednjoj Bosni je djelovao u Zenici, Novom Travniku i Vitezu a vodio je borbe sa srpskim paravojnim snagama oko Jajca i Travnika. Zapovjednik srednjobosanskog HOS-a je bio major Darko Kraljević. 6. juna 1992. snage HOS-a Hercegovine započinju akciju kojom su za nekoliko sati oslobođena mjesta Klepci, Tasovčići i Prebilovci u općini Čapljina, što je bio uvod u Operaciju Lipanjske zore, kojom je oslobođen Mostar i dolina Neretve.

Najpoznatiji zapovjednik HOS-a u BiH je bio general-bojnik Blaž Kraljević, koji je 15 dana prije smrti postao član glavnog štaba Armije BiH u Sarajevu. Kraljević je bio hrvatski povratnik iz emigracije i javno je pozivao vojnike HVO-a da se priključe HOS-u te uskrate poslušnost Mati Bobanu, predsjedniku samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i povjereniku Franje Tuđmana.

Snage HOS-a Hercegovine pod zapovjedništvom majora Stanka Primorca "Ćaneta" su 7. augusta 1992. ušle na područje općine Trebinje, a dva dana kasnije, Blaž Kraljević je na povratku sa sastanka sa Matom Bobanom ubijen na kontrolnoj tački HVO-a u Kruševu. Ubice su pokušali baciti tijela u more kako bi sakrili zločin ali je vozilo sa tijelima otkriveno u Omišu. Za to je ubistvo Paraga iste godine podnio kaznenu prijavu protiv vodećih ljudi HVO-a. Istraga o ubistvu nije pokrenuta.

Nakon ubistva Blaža Kraljevića prijetila je opasnost otvorenog sukoba HVO-a i bosanskohercegovačkog HOS-a tj. hrvatskog građanskog rata u BiH. Zbog toga je u Grudama 10. augusta 1992., održan sastanak predstavnika HOS-a i HVO-a. HOS su predstavljali general Ante Prkačin (načelnik Glavnog štaba HOS-a), bojnik Stanko Primorac "Ćane" i Krešimir Pavičić "Pava"; dok su HVO predstavljali Vice Vukojević, Mate Boban (predsjednik HZ Herceg-Bosne) i general-major Slobodan Praljak (načelnik Glavnog štaba HVO-a).

Na tom sastanku nije učinjeno ništa radi smirivanja odnosa HOS-a i HVO-a. Vice Vukojević je od predstavnika HOS-a otvoreno tražio da se HOS rasformira u roku od 24 sata a ljudstvo pređe u HVO. Nikakav dogovor nije postignut.

23. augusta, Ante Prkačin u Grudama održava sastanak sa Bobanom gdje je potpisao dokument kojim je pristao na rasformiranje HOS-a. Prkačin je zbog toga isti dan isključen iz HSP-a.

Početkom septembra, vodstvo HVO-a zahtjeva premještaj najelitnijih jedinica HOS-a iz Hercegovine u Bosansku Posavinu. Tome je udovoljeno i HOS-ovci su ondje većinom izginuli tokom pada Bosanske Posavine dok se HOS u Hercegovini, bez odlučnog vodstva, ubrzo rasuo. Dobroslav Paraga je poslao u Hercegovinu Milu Dedakovića da spriječi rasipanje HOS-a ali on to nije uspio poslije čega je napustio HSP.

Većina HOS-ovaca u BiH prešla je u HVO, gdje su u nekim slučajevima činili jezgru jedinica posebne namjene, dok je manji dio, pretežno Bošnjaka, prešao u Armiju BiH. Neki su HOS-ovci napustili BiH te se vratili u Hrvatsku ili zemlje zapadne Evrope. Uskoro započinju brojni incidenti između HVO-a i Armije BiH.

Jedinice HOS-a 1992. godine su učestvovale u borbama protiv Vojske Republike Srpske i jedinica JNA na Vlašiću. U novembru 1992., Dobroslav Paraga reorganizira Glavni štab HOS-a za BiH kao Glavni štab HOS-a, s time da više ne bude podređen predjedništvu BiH nego isključivo njemu kao vrhovnom zapovjedniku HOS-a. [13]

1993.[uredi | uredi izvor]

Zastava Bosne i Hercegovine isticana je u vojarnama HOS-a sve do raspada HOS-a u BiH, nakon ubojstva Blaža Kraljevića

Uprkos službenom raspuštanju HOS-a, neke njegove jedinice su se održale do 1993. II. bojna "Stojan Vujnović Srbin" je opstala u Bosanskoj Posavini do februara 1993. kada je raspuštena a jedinica HOS-a iz Zenice je opstala u sastavu Armije BiH do aprila 1993. pod zapovjedništvom Mladena Holmana. Izbijanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba na tom prostoru 16. aprila ta jedinica prelazi u sastav 156. brigade HVO-a pod zapovjedništvom Tihomira Blaškića. Najduže su se održale jedinice u sastavu Hrvatske vojske (IX. bojna "Rafael vitez Boban") i Armije BiH (101. bojna "Do Drine") koje su rapuštene 1996.

Komandna struktura i organizacija jedinica[uredi | uredi izvor]

Na čelu HOS-a nalazio se Glavni stožer HOS-a, kojem je sjedište bilo u Zagrebu. Na čelu Glavnog stožera HOS-a bio je stožernik. Tokom postojanja HOS-a stožernici su bili Ante Paradžik, Anto Đapić (v.d.), Ante Prkačin, i Mladen Holman. Lokacija Glavnog stožera HOS-a promjenjena je samo jednom, krajem 1992., kada je Glavni stožer HOS-a za BiH, koji se nalazio u Zenici, preustrojen u Glavni stožer HOS-a.[13] Vrhovni komandant HOS-a bio je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga[14], te je kao takav postavljao i ponekad unaprijeđivao oficire HOS-a. Većinu unaprjeđenja činili su oficiri HOS-a na bojištima. Svi činovi u HOS-u i njihove oznake bili su isti onima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane, osim najvišeg čina krilnika, koji je u HOS-u bio jedinstven.

Jedinice HOS-a bile su veličina voda, satnije, i bojne. Kroz redove HOS-a prošlo je ukupno oko 8000 dobrovoljaca (u jednom je razdoblju zabilježeno 6000[15], no članske iskaznice su poslije prešle tu brojku). Djelovanje većine jedinica bilo je na regionalnoj osnovi, odnosno, svaki viši oficir HOS-a imao je pod nadzorom određeno veće ili manje područje. Tako je Jozo Radanović bio komandant HOS-a za srednju Dalmaciju, Mladen Holman komandant HOS-a za Bosnu, a Blaž Kraljević komandant HOS-a za Hercegovinu. Neke jedinice HOS-a bile su pokretne, tj. išle su kamo je situacija nalagala. Tako su npr. pojedini vodovi IX. bojne HOS-a sudjelovali u borbama u Slavoniji, iako je njihovo glavno područje djelovanja bila Dalmacija.

Opremljenost, znakovlje, naoružanje[uredi | uredi izvor]

Vojnici HOS-a bili su obučeni u standardne maskirne odore koje su tada korištene u vojskama zapadne Evrope i SAD-a. Oprema je bila mješovita tj. nešto je bilo kupljeno na crnim tržištima, a nešto zarobljeno na bojišnicama. Neke jedinice su koristile potpuno crne odore. Jedinice koje su bile logistički naslonjene na HV bile su dobro opremljene vojnim vozilima.

Iako je postojao pravilnik o isticanju i nošenju znakova HOS-a, pojedinci su ga nosili raznoliko. Standardna oznaka HOS-a nosila se na lijevoj nadlaktici, ali pojedini su ju vojnici nosili i na desnoj nadlaktici, te na lijevoj strani grudi. Prije potpunog gašenja HOS-a u Hrvatskoj, pripadnici HOS-a koji su ujedno bili i pripadnici ZNG-a nosili su i oznake HOS-a i oznake ZNG-a. Neki vojnici HOS-a u BiH su uz oznaku HOS-a nosili i oznaku TO BiH. Na beretkama se nosio tradicionalni hrvatski grb sa prvim bijelim poljem. Početkom 1992. pokušalo se u HOS uvesti još jednu oznaku koja je nosila natpis "Hrvatska vojska" ali ta oznaka u HOS-u nikada nije proširena.

Jedinice HOS-a bile su dobro naoružane pješačkim naoružanjem, uglavnom pištoljima, te polu-automatskim i automatskim puškama. Većina toga kupila je Hrvatska stranka prava novcem doniranim od hrvatskog iseljeništva.[16] Ostalo su borci HOS-a zarobljavali izravno na bojišnici od protivnika. Teške artiljerije HOS nije imao. HOS u BiH je posjedovao nekoliko komada lake artiljerije.

Kontroverze oko HOS-a[uredi | uredi izvor]

Neke su jedinice HOS-a nosile crne odore, a neki njihovi pripadnici ustaške oznake zbog čega ih je srpska strana redovno nazivala ustašama. Neke su jedinice HOS-a nosile imena po ustaškim oficirima iz drugog svjetskog rata; 13. bojna "Jure vitez Francetić" iz Tomislavgrada i IX. bojna "Rafael vitez Boban" iz Splita.

Skraćenica HOS je korištena od 1944. do 1945. kao službena oznaka Hrvatskih oružanih snaga, tadašnje vojske Nezavisne države Hrvatske.

Na grbu HOS-a piše "Za dom spremni", hrvatski patriotski pozdrav koji je poznat po tome što su ga u malo drugačijem obliku koristili Ustaše, a i u himni HOS-a se spominju NDH, Ante Pavelić, te Francetić i Boban, zapovjednici elitne ustaške jedinice, Crne legije.

Bilo je pokušaja da vojnici HOS-a koriste oznake činova vojske NDH ali je od toga odustano u korist službenih oznaka činova regularne Hrvatske vojske. Nakon rata, Dobroslav Paraga je optuživao svog suparnika Antu Đapića da je nagovarao HOS-ovce na nošenje crnih uniformi i ustaških oznaka.

Kao i pripadnici srpskih paravojnih jedinica za vrijeme rata 1991/95, neki su pripadnici HOS-a optuženi za ratne zločine ali za razliku od srpskih optuženika, ni jedan član HOS-a nije osuđen za ratni zločin.

Izjave poznatih o HOS-u[uredi | uredi izvor]

Citat „...Kada sam u čapljinskoj bojni tražio dobrovoljce koji će krenuti sa mnom prema Domanovićima, nitko se nije javio, osim zapovjednika satnije HOS-a, čije je zapovjedno mjesto bilo u Ljubuškom. Pitao sam ga za koje vrijeme može pokrenuti barem vod, ako ne i cijelu satniju. Odgovorio mi je da to može biti za jedan sat. Dao sam suglasnost i on je doista pokrenuo ojačan vod i pratio oklop do spajanja sa satnijom 4. brigade na Gubavici. Poslije je on ušao u sastav Hrvatske vojske i pokazao se kao vrlo hrabar i čestit u svim operacijama u Hercegovini...“
(Janko Bobetko o susretu sa HOS-ovcima tokom operacije Čagalj u junu 1992, u knjizi "Sve moje bitke")
Citat „...Mi smo morali spriječiti da nam Hercegovina ode u HOS, u ekstreme...“
(obraćanje Franje Tuđmana u Hrvatskom Saboru 10. aprila 1994.)
Citat „...Mnogo puta potkraj 1991. i početkom 1992. susretao sam se s većim ili manjim formacijama HOS-a na samoj bojišnici ili u njenoj blizini, te ne mogu osporiti njihovu borbenu vrijednost, osobito većih sastava i onih što su ih vodili zapovjednici realnih i razumnih nazora... Manje jedinice u crnim odorama nalazio sam u proljeće i ljeto 1992. u Bosanskoj Posavini, ali tada su već sve te formacije nosile službeno znakovlje Republike Hrvatske. Činjenica je da su upravo one ostajale na bojišnici i onda kada je zapovjedano da se postrojbe HV-a i HVO-a povuku sjeverno od Save...“
(Martin Špegelj, knjiga memoara "Sjećanja vojnika")
Citat „...Glava tog HOS-a je bila u Zagrebu, a dolje su bili ogranci... S tim HOS-om je ratovala naša služba, a i danas ratuje s njegovim ostatcima. Želim da bude jasno da je HOS krajnje nacistička organizacija koja je radila na rušenju ustavnog poretka Hrvatske, a imala je pipke i u BiH...“
(Josip Manolić, svjedočenje pred haaškim sudom 7. jula 2006. u slučaju "Prlić i ostali")
Citat „...Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu...“
(Siniša Glavašević1991, tokom opsade Vukovara.)

Udruženja dobrovoljaca HOS-a[uredi | uredi izvor]

Mnogi HOS-ovci su tokom rata položili živote za slobodu domovine dok su također mnogi ostali teški invalidi. Danas u Hrvatskoj postoji nekoliko udruženja dobrovoljaca HOS-a sa 300/400 članova. Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2004. godine, HOS-ovci su priznati kao punopravni hrvatski branitelji.

Jedinice HOS-a[uredi | uredi izvor]

Naziv Zapovjednik Štab Uklopljena u:
I. bojna "Ivan Vitez Brdar" Mate Šukan Livno, BiH HVO brigada "Petar Krešimir IV"
II. bojna "Ante Paradžik"
(kasnije II. bojna "Stojan Vujnović Srbin")
Stojan Vujnović Domaljevac, BiH 104. brigada HVO
4. bojna HOS-a HV
Fojnička satnija HOS-a Pero Bošnjak Fojnica
6. bojna "Marijan Baotić" Ivica Zupković
Ivan Zoraja
Vinkovci, Hrvatska 109. brigada HV
IX. bojna "Rafael vitez Boban" Jozo Radanović
Marko Skejo
Split, Hrvatska 4. brigada HV
114. brigada HV
1. satnija "Ante Paradžik" Miroslav Martinovski Jasenovac, Hrvatska HV
Vukovarska satnija HOS-a Robert Šilić Vukovar, Hrvatska 204. brigada HV
13. bojna "Jure vitez Francetić" Ivan Mamić Tomislavgrad, BiH HVO brigada Kralj Tomislav
Vitezovi Darko Kraljević Vitez, BiH Viteška brigada HVO
101. bojna "Do Drine" Mate Matasin Sarajevo, BiH HVO brigada Kralj Tvrtko
1. korpus ARBiH
19. bojna "Vitez Jure Francetić" Valentin Rajković Gospić, Hrvatska 118. brigada HV
Samostalni bataljon "Crni vukovi" Fikret Fiko Brđanović Kalesija, BiH ARBiH
Vod HOS-a "Žigosani"
(kasnije PPN Žigosani)
Novi Travnik, BiH HVO brigada "Stjepan Tomašević"
Satnija HOS-a "Lovac"
(kasnije Interventni vod "Lovac")
Ljubuški, BiH 156. brigada HV
Samostalna satnija osiguranja Zagreb, Hrvatska HV
Mostarska satnija HOS-a Željko Martinović
Vinko Martinović
Mostar, BiH HVO Mostar
Ljubuška satnija HOS-a Ljubuški, BiH HVO
I. pohodna bojna HOS-a Mladen Holman Zenica, BiH 1. brigada OS Zenica
156. brigada HVO
Tuzlanski vod HOS-a Viktorin Jurić Tuzla, BiH 115. brigada HVO "Zrinjski"
Čapljinska bojna HOS-a Tomislav Zvono
Ivica Vego
Čapljina, BiH HVO
Sinjski vod HOS-a Dušan Jukić Sinj, Hrvatska 126. brigada HV
Blagajski vod HOS-a Zulfo Batlak Blagaj, BiH 4. korpus ARBiH
Čepinski bataljun HOS-a Slobodan Tolj Čepin, Hrvatska HV
Travnički vod HOS-a Berislav Šapina Travnik, BiH Travnička brigada HVO
Vojna policija HOS-a Hercegovine Ivan Petrušić Ljubuški, BiH
Kaknjski vod HOS-a Ivo Vuletić Kakanj, BiH HVO
Jablanički vod HOS-a Zvonko Lukić Jablanica, BiH TG-1 Konjic ARBiH
Fočanski vod HOS-a Halim Uzunović Foča, BiH ARBiH
Stolačka satnija HOS-a Stolac, BiH HVO
Gorždanski vod HOS-a Halim Uzunović Goražde, BiH ARBiH
Vod HOS-a "Sokoli" Požega, Hrvatska HV
Bijelopoljski vod HOS-a Bijelo Polje, BiH HVO
Prozorska satnija HOS-a
(kasnije PPN Marinko Beljo)
Marinko Beljo Prozor-Rama, BiH Ramska brigada HVO
MSB "Veterani" Hrvatska HV
Interventni vod "Noćne ptice" Hrvatska HV

Galerija[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Vjesnik:13 (hr)
  2. ^ Croatian Defence Forces in B&H (en)
  3. ^ Mi smo apsolutno za jedinstvo hrvatskog naroda i za njegovu zajedničku odbranu, ali smo isto tako za jedinstvo sa muslimanskim narodom. Mi od naše politike cjelovite Bosne i Hercegovine, odn. Hrvatske do Drine ne odustajemo. Svaka druga politika značila bi komadanje Herceg-Bosne i stvaranje nove srpske države s ovu stranu Drine, što bi bila propast za hrvatski muslimanski narod. - Dobroslav Paraga 21. augusta 1992. u uputstvima bojniku Darku Kraljeviću
  4. ^ Davor Butković, Domovinski rat Interview Knjiga 8, Zagreb, 1992., str. 39 - Interview sa Antom Paradžikom od 10. septembra 1991.
  5. ^ Blaž Kraljević i HOS
  6. ^ Satnija HOS-a Vukovar
  7. ^ Ubojstvo Ante Paradžika
  8. ^ Paraga šalje HOS u pomoć Vukovaru
  9. ^ Dedaković:'Svi su mi se ispričali osim Manolića'
  10. ^ Zapovjed Mladena Holmana, zapovjednika HOS-a za Bosnu
  11. ^ Vjesnik - 7.02.1992.
  12. ^ Djelatnost vojne policije HOS-a u srednjoj Bosni
  13. ^ a b Paraga preuzima nadzor nad HOS-om, novembar 1992.
  14. ^ I MIROSLAV TUĐMAN MORA PLATITI SVOJ RAČUN ...
  15. ^ HOS na bojištima Hrvatske
  16. ^ Paraga svjedočio o nabavi oružja

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: