Bosanskohercegovačka književnost

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Književnost Bosne i Hercegovine razvija se na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, a najstariji preživjeli pisani primjeri književnosti u Bosni i Hercegovini potječu iz perioda između XII - XV stoljeća.[1][2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Povelja kralja Dabiše unuci Vladavi i kćeri Stani (na povelji se nalazi potpis kralja Dabiše ispisan crvenim slovima).

Rana književnost Bosne i Hercegovine razvijala se pretežno u okviru Crkve bosanske i bila je ukorijenjena u aktivnostima slavenskih prosvjetitelja Ćirila i Metodija, pisanim prije svega glagoljicom i bosančicom[3]. Preživjeli pisani primjerci iz 14. - 15. stoljeća su: Divoševova četiri evanđelja, Povelja kralja Dabiše, Hvalov zbornik.[1] Biblioteka Ruske akademije nauka sadrži i drevniji dokument -

Povelju Kulina bana, napisanu 29. augusta 1189. godine.[2]. Književni spomenici također sadrže epitafe na stećcima posvećenim temama života i smrti.[1]

Osmanlijski period[uredi | uredi izvor]

"Krstjanska nauka za slavenske narode", naslovna strana knjige Matije Divkovića štampana na bosančici u Veneciji, 1611. godine.

Nakon što je Osmanlijsko Carstvo osvojilo Bosnu, u to vrijeme književnost je bila usredsređena uglavnom u lokalnim vjerskim zajednicama, a nastala je na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Također, u Travniku i Sarajevu sefardske zajednice su napisale jevrejske vjerske tekstove[4] na hebrejskom i ladino jeziku. Također su zanimljive sefardske romanse i poslovice koje je vrijedno sakupljao kolekcionar David Kamkhi (1834-1920).[5].

U Bosni se tokom 15 vijeka počela razvijati i Alhamijado književnost pisana na bosanskom jeziku pri čemu je korištena arapska abeceda. Franjevački Hrvati pisali su na hrvatskom jeziku, među kojima su istaknuti: Matija Divković, Ivan Bandulavić, Ivan Ančič[6] , Lovro Šitović, Filip Lastrić[5] i drugi.

Na turskom jeziku pisali su: Adni Mahmud-paša Anđelović, Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Arif Hikmetbeg Rizvanbegović, Mula Mustafa Bašeskija i drugi. Broj raznih učenjaka i pisaca svih konfesionalnih grupa u Bosni iz ovog razdoblja kretao se između 130-200. Pisali su uglavnom na turskom, u manjoj mjeri na iranskom i u rijetkim slučajevima, na arapskom.[7]

Austrougarski period[uredi | uredi izvor]

Nakon Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine turski utjecaj je opao, a pisci su se počeli upoznavati s dostignućima evropske književnosti. Ideje ilirizma se ogledaju u razvoju djela hrvatskih franjevačkih pisaca (Ivana Franje Jukića, Grgo Martić, Martin Nedić), a romantizam se ogleda u djelima srpskih pisaca (Sima Milutinović-Sarajlija), dok su se bosanski muslimani i dalje okretali vjerskim temama (Musa Ćazim Ćatić).[1][5]

Godine 1850. Jovan Jukić počeo je sa izdavanjem prvog bosanskohercegovačkog književnog časopisa Bosanski prijatelj.[8]

Među drugim značajnim piscima iz ovoga vremena ističu se: Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Petar Kočić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i drugi.[1]

Savremena književnost[uredi | uredi izvor]

Ivo Andriċ u svom domu.

U 20. stoljeću u književnosti Bosne i Hercegovine preovladavao je realizam. Istaknuti predstavnik bosanskog realizma je Branko Ćopić. Također, u to vrijeme počeo se razvijati društveno-kritički realizam (Novak Šimić, Hasan Kikić.

Meša Selimović i Skender Kulenović stajali su na izvorima nove muslimanske književnosti Bosne i Hercegovine.[1]

Godine 1946. osnovano je Društvo pisaca Bosne i Hercegovine.[9].

Bosanskohercegovački pisci Meša Selimović i nobelovac Ivo Andrić osvojili su međunarodna priznanja. Ostali poznati savremeni bosanski pisci su: Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić,[1]Dževad Karahasan, Ivan Lovrenović, Predrag Matvejević, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Goran Simiċ, Jasna Šamić, Abdulah Sidran i drugi.[10]

Folklor[uredi | uredi izvor]

Folklor Bosne i Hercegovine zastupljen je uglavnom preko usmene tradicije. Postoje i kratki oblici ove vrste pjesničkog izraza (zagonetke, poslovice) i voluminozni epski radovi. Pored epa, pjesnički folklor predstavljen je lirskim pjesmama i baladama. U prozi postoje priče o smiješnim događajima, životinjama, bajke, anegdote, kao i legende i tradicije.[11]

Lirske pjesme[uredi | uredi izvor]

Posebno mjesto u žanru lirske pjesme Bosne i Hercegovine zauzima sevdalinka (ljubavna pjesma, od arapske riječi sevda - ljubav, strast), koja je nastala pod utjecajem orijentalne kulture, koja je u Bosnu došla nakon osvajanja Osmanskog Carstva. U sevdalinki se orijentalni motivi preklapaju sa slavenskim tradicijama, pa je kao rezultat dobiven nezavisni žanr. Pored sevdalinke, vrlo su rasprostranjene i svadbene pjesme, uspavanke i komične pjesme.[11]

Romanse i balade[uredi | uredi izvor]

Tematski se balade o Bosni i Hercegovini mogu podijeliti u šest grupa: o nesretnoj djevojci, smrti razdvojenih ljubavnika, nesrećnim mladencima, nesrećnim supružnicima, ožalošćenim roditeljima i raznim sukobima u porodici. Pjesme o smrti braće Moriċi, o smrti osuđenog Ibrahim-bega, o smrti Hifzi-bega Dumišića također su stekle široku popularnost. Najpoznatija bosanska i južnoslavenska balada je Hasanaginica.[11]

Epske pjesme[uredi | uredi izvor]

Poštanska marka Albanije sa likom Alije Đerzeleza.

Najpoznatiji epski junak u Srednjoj Bosni je Alija Đerzelez, a o njemu i njegovim podvizima pisano je više nego o bilo kojim drugim junacima. Jedini je bosanski junak koji je stoljećima spavao kako bi se probudio u najtežem trenutku za svoju otadžbinu i došao u pomoć svojoj domovini.[11]

Poznat je i takav heroj kao što je Budalina Tale (Budalina iz bosanskog jezika - budala) čija se slika protivi bajkovitom izgledu klasičnog epskog junaka: on također ima razbarušenu odjeću i bez posebnog je oružja, a nije obdaren i drugim magičnim svojstvima, dok je njegova slika mnogo bliža slici jednostavne osobe. Također, Tale je šaljivdžija i veseljaa, a može sebi priuštiti da kaže nešto što je obično zabranjeno ili nije prihvaćeno. Od ostalih junaka epske pjesme u Bosni i Hercegovini također vrijedi spomenuti Muju Hrnjicu. Poznati istraživači i sakupljači bosanskog epa bili su Friedrich Salomon Krauss i Luka Marjanović, kao i Gerhard Gesemann, Milman Parry, Alois Schmaus i Đenana Buturović.[11]

Usmena proza[uredi | uredi izvor]

Islam i islamska književnost imali su ozbiljan utjecaj na usmenu prozu Bosne i Hercegovine, a posebno po pitanju prepoznatljivih tema i motiva: naprimjer, poznati orijentalni junak Nasredin hodža čvrsto je zauzeo svoje mjesto u bosanskim narativima. Bosanska usmena proza, međutim, nije dovoljno proučena, a istraživanja u ovom području su još u toku. Među poznatim sakupljačima i istraživačima su Nikola Tordinac, Kamilo Blagaiċ, Vuk Vrčeviċ i Alija Nametak. [11]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g S. N. Меšеrjaкоv. "Litеrатurа". Bosna i Hercegovinа. Velika ruska enciklopedija. Pristupljeno 2016-04-07.
  2. ^ a b "Исторические документы в Библиотеке Академии наук". Библиотечное дело. Pristupljeno 2016-04-07.
  3. ^ "Кulturа". Bosna i Hercegovina. Enciкlоpеdija Коljеrа. Pristupljeno 2016-04-07.
  4. ^ "Bosna i Hercegovinа".
  5. ^ a b c "Književnost". Bosna i Hercegovina (jezik: hrvatski). Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 2016-04-07.
  6. ^ "Jezik bošnjačke književnosti". camo.ch. Pristupljeno 2016-04-07.
  7. ^ Hamdo Camo, Mirzet Hamzic (1999—2006). "Književnost turskog perioda". camo.ch. Pristupljeno 2016-04-07. Provjerite format datuma u parametru |date= (pomoć)
  8. ^ "Bosna i Hercegovinа".
  9. ^ Mile Stojić (1998-08-17). "PJESNICI PO GLAVAMA STANOVNIKA". DANI. Pristupljeno 2018-06-02.
  10. ^ "About Bosnia. Literature" (jezik: engleski). The Bosnian Institute. Pristupljeno 2018-06-02.
  11. ^ a b c d e f Munib Maglajlić. "Skica bošnjačke književnosti". camo.ch. Pristupljeno 2016-04-20.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]