Lirska pjesma

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Edit-delete-not encyclopedic.svg Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak.
Da bi zadovoljio standarde Wikipedije i neutralno gledište, ovaj članak zahtijeva čišćenje.

Kratke stihovane vrste upravo zbog dviju bitnih osobina, stihova i kratkoće, ostvaruju tip književnog izražavanja u kojem tek neke mogućnosti jezičkog kazivanja najlakše, pa prema tome i najviše, dolaze do izražaja. Zbog kratkoće riječ kao riječ, svaka riječ napose, i sasvim posebni, neuobičajeni odnosi među riječima postaju izuzetno važni, a zbog stihovane organizacije govora ritam i određeni zvukovni odnosno melodijski efekti imaju često za razumijevanje važnost čak i veću od važnosti uobičajenih značenja pojedinih riječi. Otuda se lahko zapaža određena srodnost između lirske poezije i muzike. Tako i sama riječ lirika (prema starogrčkom instrumentu lyra) upućuje na tijesnu vezu između tog tipa književnosti i muzike.

Lirska poezija nastala je po svoj prilici u svojevrsnom sinkretizmu (prema grčkom synkretismos, stapanje, sjedinjavanje) govora, plesa, muzike, glume i književnosti, tj. niza elemenata od kojih su se kasnije razvile zasebne umjetnosti. Zato i prihvatanje lirskog govora, odnosno razumijevanje lirike, nosi u sebi široke mogućnosti jedinstvenog razumijevanja svih vidova izražavanja jezika, pa čak i ne samo jezika, takvog razumijevanja u kojem je gotovo nemoguće odjeliti osjećaj za ritam i muziku od shvatanja značaja pojedinih riječi.

Lirska pjesma govori čitaocu, odnosno slušaocu, svojevrsnim jedinstvom zvuka i smisla. Ona pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s tim osjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca tako i čitaoca. Taj je dojam često i sam ono o čemu lirika govori.

Zbog sažetosti jezičkog izraza, zbog naglašavanja osjećajnog dojma, zbog inzistiranja na ritmu i zvuku odnosno na jedinstvu ritma i zvuka riječi s njihovim značenjem, lirska poezija odlikuje se i posebnim odnosom prema onom o čemu se u njoj govori. Sve o čemu lirika govori izraz je neposrednog, trenutnog i ličnog iskustva u kojem se gube sve razlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutrašnjeg, pojedinačnog i općenitog, „ja“ i svijeta. Zbog toga se lirska poezija smatra subjektivnom za razliku od objektivnosti epske poezije i proze, čime se želi naglasiti da lirika ne može opisivati događaje ni izricati općenito važne misli, nego može isključivo tek govoriti o neposrednom osobnom iskustvu.

I kad opisuje neki događaj, i kad naizgled govori samo o nekom općim misaonim stavovima, prava lirika pronalazi poseban, vlastiti aspekt pristupa zbilji, takav aspekt s kojeg i uobičajene stvari, događaji i misli dobijaju sasvim nove smislene dimenzije.

Struktura lirske pjesme

Zbog kratkoće i sažetosti izraza lirska pjesma je, naizgled, veoma jednostavna. U njoj se obično tek u nekoliko rečenica iznosi neki doživljaj, neki pejzaž, predmet ili osoba, ili se pak izražava neka misao. Međutim, jednostavnost uspjele lirike rezultat je složene strukture, takve strukture u kojoj čitav niz elemenata nerazdvojno učestvuje u istoj svrsi: ostvarenju posebnog dojma. Upravo zbog njene savršene cjelovitosti, liriku je veoma teško analizirati.

U svakoj analizi, odnosno pokušaju rastavljanja pjesme na sastavne dijelove, postoji opasnost da se cjelovit dojam izgubi u nepovrat i da se zbog lakše uočljivih osobina previde sitni detalji o kojima najviše ovisi mogućnost prihvaćanja teksta pjesme na taj način da se njegov smisao ostvaruje u cjelokupnom iskustvu i tako omogućuje da pjesmu shvatimo upravo kao pjesmu. Pri tome ne valja zaboraviti kako stvarno razumijevanje lirike, možda još u većoj mjeri nego što je to slučaj u epici, u drami ili u prozi, zavisi od nekih preduslova: o sposobnosti čitaoca (odnosno slušatoca), o njegovom obrazovanju i osjetljivosti upravo za lirski izraz, o poznavanju tradicije unutar koje je pjesma napisana, o poznavanju jezika te književne problematike izraza. Osim ovoga, lirika se ne može uvijek i svugdje prihvatiti i razumjeti kao lirika.

Osnovnu strukturu lirske pjesme, takvu strukturu na osnovu koje se može govoriti o osobitostima lirike (posebno u odnosu prema epskoj poeziji), može se najlakše zapaziti razmotri li se tema, kompozicija, jezik i ritmička organizacija pjesme. Što se tematike tiče, može se reći da su teme lirskih pjesama, doduše, načelno neograničene – lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti – ali se poredbenom analizom ipak može ustvrditi:

  1. pokušaji da se lirski izraz potpuno odvoji od značenja nisu doveli do uspjelih ostvarenja te, prema tome, svaka lirska pjesma ipak govori o nečemu. To će reći da riječi u njoj zadržavaju neko značenje, premda je to značenje često veoma različito od uobičajenih značenja (upravo se stoga tema lirske pjesme mora uzeti kao element u analizi).
  2. određene teme (odnosno grupe tema) ipak se u lirici javljaju češće od ostalih. Tipično lirske teme mijenjaju se, doduše, tokom vremena – variraju od epohe do epohe – ali zadržavaju (barem u lirici evropskog kulturnog kruga) sklonost prema izražavanju nekih odlučujuće važnih i tipičnih ljudskih situacija te takvih odnosa u kojima je čovjek okrenut vlastitoj unutrašnjosti. To su teme vezane s ljubavlju, smrću (odnosno susretom sa smrću), prolaznošću, zavičajem, s onim što je čovjeku božansko i sveto te, posebno u novije vrijeme, sa samim pjesništvom.

Svi su ovi motivi, naravno, vezani zajedničkom temom, osobinama pjesnika, a raspoređeni su u cjelinu tako što se prvi motiv najprije razvija daljim slijedom opisa osobina pjesnika, a zatim zaključuje ponavljanjem prvog motiva uz određenu varijaciju: u početku "pjesnici su čuđenje u svijetu", na kraju "pjesnici su vječno treptanje u svijetu". Pojednostavljeno rečeno, ovo je jedan od tipičnih načina na koje se povezuju motivi u lirici.

U lirici nema pripovijedanja ni dugih opisa, pa prema tome cjelina ne može biti postignuta zatvaranjem "između" početka i završetka onog što se pripovijeda, niti nekom iscrpnošću opisa koji zahvaća cjelinu opisanog. Lirika stoga navodi niz asocijacija uz glavni motiv. Jedan motiv razvija se bilo nizanjem paralelnih motiva s manjim varijacijama, bilo određenim kontrastima, pri čemu logika istovjetnosti i suprotnosti u značenjima biva neprihvatljiva i neshvatljiva ne uvažimo li određena ponavljanja u zvuku i određenu zvukovnu organizaciju, a također izuzetna značenja do kojih dolazi kako zbog ritma i zvuka, tako i zbog naročitog rasporeda riječi u stihovima te zbog posebnog rasporeda stihova u pjesmi.

Jezik i ritmička organizacija lirske pjesme pri tome se ne mogu uopće razmatrati odvojeno od teme i kompozicije. Način na koji je u lirskoj pjesmi obrađena tema potpuno zavisi od uspješnom pronalaženju jedinstva ritma, zvuka i značenja riječi, takvog jedinstva kakvo omogućuje da sve komponente strukture pjesme ravnopravno djeluju u ostvarivanju onog smisla koji na čitaoca ostavlja najdublji dojam, naravno, ako je on uspio sve izražajne elemente prihvatiti u vlastitom iskustvu i povezati ih tako kao nosioce značenja.