Ep

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Glinena ploča koja sadrži fragment Epa o Gilgamešu

Epska pjesma ili jednostavno ep, duga je narativna pjesma tipično o izvanrednim djelima izuzetnih likova koji su, u odnosima s bogovima ili drugim nadljudskim silama, dali oblik svemiru smrtnika za svoje potomke.[1]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Riječ ep dolazi od latinske riječi epicus, koja i sama dolazi od starogrčkog pridjeva ἐπικός (epikos ), iz ἔπος ( epos ), "riječ, priča, pjesma."

Na starogrčkom, 'ep' se mogao odnositi na svu poeziju u daktilskom heksametru (epea), koja je uključivala ne samo Homera, već i Hesiodovu mudru poeziju, izreke Delfskog proročišta i čudesne teološke stihove pripisane Orfeju. Kasnija tradicija je, međutim, ograničila termin 'ep' na herojski ep, kao što je opisano u ovom članku.

Pregled[uredi | uredi izvor]

Prvo izdanje (1835) finske nacionalne epske poezije Kalevala Eliasa Lönnrota

Nastali prije razvoja pisma, prve epove, kao što su Homerovi, sastavljali su bardovi koji su koristili složene retoričke i metričke sheme pomoću kojih su mogli zapamtiti ep kako je primljen u tradiciji i dodati epu u svojim izvedbama. Kasniji pisci poput Vergilija, Apolonija sa Rodosa, Dantea, Kamoesa i Miltona usvojili su i prilagodili Homerov stil i temu, ali su koristili uređaje dostupne samo onima koji pišu.

Najstariji priznati ep je Ep o Gilgamešu (c. 2500-1300. p. n. e. ), koji je zabilježen u starom Sumeru za vrijeme Neosumerskog carstva. Pjesma detaljno opisuje podvige Gilgameša, kralja Uruka. Iako je priznat kao historijska ličnost, Gilgameš je, kako je predstavljen u epu, uglavnom legendarna ili mitska ličnost.[2]

Najduži napisani ep je drevni indijski ep Mahabharata (oko 3. vijek pne–3. vijek ne),[3] koji se sastoji od 100.000 śloka ili preko 200.000 stihova (svaka šloka je dvostih), kao i dugih proznih odlomaka, tako da da je sa ~1,8 miliona riječi otprilike dvostruko duži od Šahname, četiri puta dužine Rāmāyaṇe i otprilike deset puta dužine Ilijade i Odiseje zajedno.[4][5][6]

Poznati primjeri epske poezije uključuju sumerski ep o Gilgamešu, drevnu indijsku Mahabharatu i Rāmāyaṇu na sanskrtu i Silappatikaram na tamilskom jeziku, perzijsku Shahnameh, starogrčku Odiseju i Ilijadu, Vergilijevu Eneidu, staroenglesku Beowulf, Danteovu Božanstvenu komediju, finsku Kalevalu, estonski Kalevipoeg, njemačke Nibelunge, francusku Pjesmu o Rolandu, špansku Cantar de mio Cid, portugalski Os Lusíadas, armenski Sasna cṙer i Izgubljeni raj, Džona Miltona. Epske pjesme moderne ere uključuju Omeros, Dereka Walcotta, Levant, Mircea Cărtărescua i Pan Tadeusz, Adama Mickiewicza. Paterson, Williama Carlosa Williamsa objavljen u pet tomova od 1946. do 1958. godine, djelomično je inspirisan još jednim modernim epom, The Cantos, Ezre Pounda.[7]

Usmena epika[uredi | uredi izvor]

Prvi epovi bili su produkti predpismenih društava i usmenohistorijskih poetskih tradicija.  Usmena tradicija je korištena uz pisane spise kako bi se komuniciralo i olakšalo širenje kulture.[8] U ovim tradicijama, poezija se prenosi na publiku i od izvođača do izvođača isključivo usmenim putem. Proučavanje živih usmenih epskih tradicija na Balkanu u ranom 20. vijeku, koje su sproveli Milman Parry i Albert Lord, pokazalo je parataktički model koji se koristio za komponovanje ovih pjesama. Ono što su pokazali je da se usmeni epovi obično grade u kratkim epizodama, od kojih svaka ima jednak status, interes i važnost. Ovo olakšava pamćenje, jer se pjesnik prisjeća svake epizode naizmjence i koristi završene epizode da ponovo stvori cijeli ep dok ga izvodi. Parry i Lord također tvrde da je najvjerovatniji izvor za pisane tekstove Homerovih epova bilo zapisivanje usmene izvedbe.

Milman Parry i Albert Lord su tvrdili da su homerski epovi, najranija djela zapadne književnosti, u osnovi bili usmeni poetski oblik. Ova djela čine osnovu epskog žanra u zapadnoj književnosti. Gotovo svi zapadni epovi (uključujući Vergilijevu Eneidu i Danteovu Božanstvenu komediju ) samosvjesno se predstavljaju kao nastavak tradicije započete ovim pjesmama.

Sastav i konvencije[uredi | uredi izvor]

U svom djelu Poetika, Aristotel definira ep kao jedan od oblika poezije, u suprotnosti s lirskom poezijom i dramom u obliku tragedije i komedije.[9]

Epsko je pjesništvo, međutim, slijedilo tragediju sve dok nije postalo opsežno oponašanje u stihu ozbiljnih događaja; a razlikuju se obje vrste time što ep ima samo jednu vrstu stiha i što oponaša naracijom. Nadalje još u pogledu duljine: tragedija nastoji da ostane u granicama jednog obilaska sunca ili da samo malo odstupi od toga, a ep je vremenom neograničen, pa se i time razlikuje. Pa ipak, isprva su u tome pjesnici podjednako postupali i u tragedijama i u epovima.
Dijelovi su neki isti u obje vrste a neki su specifični za tragediju. Stoga tko znade razlikovati koje su tragedije dobre a koje loše, zna to i za epove. Jer ono što ima ep, to postoji i u tragediji, ali u epu nema svega onoga što ova sadrži. - Aristotel, Poetika peti dio[10]

Harmon & Holman (1999) definiraju ep:

Ep
Duga narativna pjesma u uzvišenom stilu koja predstavlja likove visokog položaja u avanturama koje čine organsku cjelinu kroz njihov odnos prema središnjoj herojskoj figuri i kroz njihov razvoj epizoda važnih za historiju nacije ili rase.
— Harmon & Holman (1999) [11]

Pokušaj da se ocrta deset glavnih karakteristika epa:[11]

  1. Počinje in medias res („u gušti stvari“).
  2. Mjesto radnje je ogromno, pokriva mnoge nacije, svijet ili svemir.
  3. Počinje prizivanjem muze (epska invokacija).
  4. Počinje izjavom o temi.
  5. Uključuje upotrebu epiteta .
  6. Sadrži dugačke liste, koje se nazivaju epski katalog .
  7. Sadrži duge i formalne govore.
  8. Pokazuje božansku intervenciju u ljudske poslove.
  9. Sadrži heroje koji utjelovljuju vrijednosti civilizacije.
  10. Često prikazuje silazak tragičnog junaka u podzemni svijet ili pakao .

Junak uglavnom učestvuje u cikličkom putovanju ili potrazi, suočava se sa protivnicima koji pokušavaju da ga pobijede na njegovom putovanju i vraća se kući značajno transformisan svojim putovanjem. Epski junak ilustruje osobine, čini djela i ilustruje određeni moral koji se cijeni u društvu iz kojeg ep potiče. Mnogi epski heroji su likovi koji se ponavljaju u legendama njihovih zavičajnih kultura.

Teme[uredi | uredi izvor]

Klasična epska poezija pripovijeda o putovanju, bilo fizičkom (kao što je tipizirao Odisej u Odiseji ) ili mentalnom (kao što je tipizirao Ahilej u Ilijadi) ili oboje.  Epovi takođe imaju tendenciju da ističu kulturne norme i da definišu ili dovedu u pitanje kulturne vrijednosti, posebno u pogledu herojstva . 

Žanrovi i srodni oblici[uredi | uredi izvor]

Primarni oblik epa, posebno kako se govori u ovom članku, je herojski ep, uključujući djela kao što su Ilijada i Mahabharata . Antički izvori su prepoznavali i didaktički ep kao kategoriju, predstavljenu djelima kao što su Heziodova Djela i dani i Lukrecijeva De Rerum Natura.

Srodna vrsta poezije je epilion (množina: epyllia), kratka narativna pjesma s romantičnom ili mitološkom temom. Termin, koji znači "mali ep ", ušao je u upotrebu u devetnaestom veku. To se prvenstveno odnosi na eruditske, kraće heksametarske pjesme helenističkog perioda i slična djela nastala u Rimu iz doba neoterije; u manjoj mjeri, termin uključuje neke pjesme engleske renesanse, posebno one pod utjecajem Ovidija .[12] Najpoznatiji primjer klasičnog epiliona je možda Katul 64 .

Epilion treba shvatiti kao različit od lažnog epa.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Michael Meyer (2005). The Bedford Introduction to Literature. Bedford: St. Martin's Press. str. 21–28. ISBN 0-312-41242-8.
  2. ^ Lawall, Sarah N.; Mack, Maynard, ured. (1999). Norton Anthology of World Masterpieces: The Western Tradition. 1 (7 izd.). New York, NY: W.W. Norton. str. 10–11. ISBN 978-0-393-97289-4.
  3. ^ Austin, p. 21.
  4. ^ Lochtefeld, James G. (2002). The Illustrated Encyclopedia of Hinduism. A–M. The Rosen Publishing Group. str. 399. ISBN 978-0-8239-3179-8.
  5. ^ Sharma, T.R.S.; Gaur, June; Akademi, Sahitya (2000). Ancient Indian Literature: An anthology. New Delhi, IN: Sahitya Akademi. str. 137. ISBN 978-81-260-0794-3.
  6. ^ Spodek, Howard; Richard Mason (2006). The World's History. New Jersey: Pearson Education. str. 224. ISBN 0-13-177318-6.
  7. ^ Leibowitz, Herbert (29. 12. 2011). "Herbert Leibowitz on William Carlos Williams and Ezra Pound: Episodes from a sixty-year friendship". News. Library of America (loa.org) (blog). Pristupljeno 12. 10. 2020.
  8. ^ Goody, Jack (1987). The Interface Between the Written and the Oral. Cambridge University Press. str. 110–121. ISBN 978-0-521-33794-6.
  9. ^ Aristotle: Poetics, translated with an introduction and notes by M. Heath, (Penguin) London 1996
  10. ^ Aristotel (2005). O pjesničkom umijeću. Prevod: Dukat, Zdeslav. Zagreb: Školska knjiga. ISBN 9789530615670.
  11. ^ a b Harmon, William; Holman, C. Hugh (1999). A Handbook to Literature (8th izd.). Prentice Hall. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Harmon-Holman-1999" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  12. ^ "Epyllion". www.britannica.com. Pristupljeno 21. 2. 2019.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ep&oldid=3546871"