Razgovor:Bosanskohercegovačka književnost

Sadržaj stranice nije podržan na drugim jezicima.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Teško je povući tačnu granicu gde počinje i gdje prestaje bosanskohercegovačka književnost, odnosno koje kriterije treba koristiti prilikom određivanja koji pisci su bosanskohercegovački, da li oni kojima su naše teme činile značajan dio opusa (Andrić, Selimović, Kočić, Šantić, Ćorović, Sušić, Vuletić), ili i svi oni koji su stvarali na ovim prostorima (Ujević, Kranjčević) , a možda i oni koji su tu samo rođeni ? Da li uvrštavati i pisce koji nedvojbeno pripadaju i drugim književnostima, kao što su Šimić, Kapor, Drašković ? Da bismo izbjegli sve zabune, za sada ćemo uključivati sve pisce iz gornjih grupa, a valjda će se vremenom iskristalisati skupina pisaca koji su činili i čine književnost svih naroda na prostoru BiH.


Pitanje je ima li ova kategorija uopće smisla ? Postoji bošnjačka književnost (izašli su i razni svesci -bošnjačka književnost u 100 knjiga)-no, bosanskohercegovačka je tipa: postoji li švicarska ili belgijska književnost ? Jesu li postojale jugoslavenska, sovjetska, čehoslovačka ? Postoji li sada pakistanska ili austrijska ? Koliko znam-ne. Njemačka uključuje i Nijemce iz Njemačke (Goethe, Mann,..) i one iz Austrije (Rilke, Musil), pa i iz Češke (Kafka). Ovako ili onako- Kafka je njemački, a ne češki, ni čehoslovački pisac. Predlažem da se razmisli o ovoj kategoriji. Na koncu, evo i nekoliko linkova: http://www.sanoptikum.org.yu/knjizevna%20kritika/sead_semsovic/pregnuca.htm ili http://www.ff.unsa.ba/bosknjizevnost/knjiz_bih_a.htm Mir Harven 13:07, 13 Oct 2004 (CEST)

Po mom mišljenju i te kako ima smisla, jer su međusobni uticaji srpske, hrvatske i bošnjačke književnosti, pogotovo u posljednjih 130 godina bili jako veliki, i svaki pokušaj da se izoluje neki opus samo po nacionalnom kriteriju bi bio kasapljenje istog. Bosanskohercegovačka književnost nije prosti skup sve tri nacionalne književnosti, nego saobraćanje između njihovih dijelova. Ja se ne bih usudio razdvajati recimo Osmana Đikića i Aleksu Šantića, niti Skendera Kulenovića i Branka Ćopića u dvije različite kategorije, i mislim da je svaki takav pokušaj osuđen na propast. Hrvat Ivo Andrić, predstavnik srpske književnosti koji je cjelokupni opus posvetio Bosni se ne može otrgnuti od svojih junaka. Izet Sarajlić pripada jugoslavenskoj književnosti svakim svojim stihom, hrvatski pisac Miljenko Jergović je potpun samo u bosanskom kontekstu... Pronadjoh Andrićev govor prilikom primanja nobelove nagrade, koji daje odgovor na ova pitanja, (nažaost samo na engleskom):

"when it comes down to a writer and his work, can we expect him to be able to speak of that work, when in reality his creation is but a part of himself?"

Pingos 19:16, 13 Oct 2004 (CEST)

Ja bih je definisao što je šire moguće. Npr. BH književnost definisati kao književnost koju su pisali: Autori rođeni unutar granica Bosne i Hercegovine (bez obzira na kasnije mjesto prebivališta) plus Autori koji su rođeni van granica Bosne i Hercegovine a radili su i živjeli određeno vrijeme u Bosni i Hercegovini. (pretpostavljam da će se uvijek naći ljudi koji će zamjerati na navodnom "svojatanju" književnika, ali mislim da je to njihov problem, jer književnost nije ničija osim sama svoja a naš je cilj predstaviti sve ono što na neki način ima veze sa Bosnom i Hercegovinom) E.B. 20:44, 13 Oct 2004 (CEST)

O BH književnosti, za konac[uredi izvor]

Rekao bih da gornji stavovi nemaju potkrjepe u stvarnosti. Evo zašto:

  • književnost se ne gleda "u zadnjih 130" godina (to bi bilo, otprilike, od 1870), nego cijelom povijesnom kontinuitetu. U nju spadaju i razne rubne vrste, a svakako umjetnička poezija, liturgijska književnost i sl. E pa- od turskoga osvojenja (oko 1463 i kasnije) srpska, bošnjačka i hrvatska književnost nemaju nikakvih kontakata. To je dobro poznato. Muslimanski pisci kao Uskufi, Kaimija, Fadil paša Šerifović,...pisali su na narodnom jeziku i orijentalnima, i nisu imali pojma o djelatnosti svojih katoličkih suvremenika ni prethodnika (Babić, Lastrić, Divković,...), a ni pravoslavnih (Marko Trebinjac, Ljubavić itd.). Niti katolički o pravoslavnima i muslimanskima i obratno. Dakle-imamo posve odijeljena tri toka pismenosti i književnosti, ili tri paralelna načina života i književne produkcije koji ne samo da nimalo ne utječu jedan na drugi i treći, nego čak ni ne znaju što se zbiva kod drugih.
  • od pisaca u kasnijem razdoblju za veliku većinu vrijedi isto: za srpske Kočića ili Šantića znamo da su stajali najviše pod utjecajem ostalih srpskih pisaca iz Srbije (Vojislav Ilić, Đura Jakšić, J.J.Zmaj), a ne hrvatskih koji su djelovali u BiH (Kranjčević, Grga Martić, ..). Isto vrijedi i za značajnije pripadnike ostalih nacionalnih književnosti. Dakle, tu imamo slučaj s 2 -3 teze:

a) pisci su, od 1870, kao, stajali pod međusobnim utjecajima. Koliko se zna- baš i nisu. Na zrelije su autore dosta utjecali njihovi sunarodnjaci izvan BH, a najviše svjetski pisci. Najveći utjecaj na, recimo, Andrića, su Vuk Karadžić i Njegoš iz srpske književnosti te Kierkegaard, Thomas Mann i još neki zapadni pisci. Međusobni utjecaj uopće nije takav kakvim se prikazuje. George Orwell je rekao da je književnost u neku ruku "razgovor unutar obitelji", te da u njoj esencijalno sudjeluju pripadnici nacionalne književnosti kao što razgovaraju, imaju slične predodžbe o svijetu, prepiru se, vole, ne vole,...članovi obitelji. Tako su engleski pisci, katkad veoma vrijedni (Robert Burton, Samuel Johnson, Browning, Hardy,...pa Austenova do ekranizacija) praktički nepoznati izvan engleske (i američke kulture). Isto je sa značajnima njemačkim piscima (Lichtenberg, Grillparzer, Musil, Kraus, Broch,...) koji su posao germanista. U slučaju BH, Srbi sudjeluju kao dio srpske književnosti- i, praktički samo nje. Kočić ili Dučić su članovi iste obitelji kao Milovan Vidaković, Sterija Popović, Stevan Sremac,...i kao niz drugih autora. Dovoljno je otići na web site http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/kocic/pkocic-clanci_l.html , pa da se vidi Kočićeva vezanost za srpsku i velikosrpsku ideologiju, te srpsku kulturu (kakve veze s BH ima Stojan Novaković, inkarnacija srpske ideologije ?). "Razgovor" između Kočića, Dučića, Šantića, Vojislava Lubarde, Radovana Karadžića (još jedan pjesnik) i, recimo, Kranjčevića, A.B.Šimića, Zvonimira Remete, Jakše Kušana, Anđelka Vuletića...ne postoji, jer se radi o dvjema nacionalnim književnostima, srpskoj i hrvatskoj. Tematika tu nema puno veze, jer je srpski pisac Simo Matavulj napisao svoje najbolje djelo ("Bakona fra Brne") o dalmatinskim Hrvatima-pa je ipak samo, i isključivo srpski pisac. To što je Puškin napisao pjesmu o Karađorđu, ne čini ga srpskim piscem, ni to što je na Merimee prevodio i pisao o ruskim temama ne čini ga ruskim piscem.

b) u navedenim tekstovima se govori i o "jugoslavenskoj književnosti". Iako je taj predmet postojao kao studij u doba SFRJ, očito je da se radi o danku politici. Jugoslavenske književnosti nikada i nije bilo. Pripadaju li tom čudu i pjesnici kao Hanibal Lucić i Petar Hektorović (Hvar) i srpska liturgijska književnost iz istoga doba (1500-1550), nastala pod grčko-bugarskim utjecajem ? Jesu li tu i Primož Trubar i Ivan Cankar isto tako kao i Slavko Janevski ili meni slabije poznati albanski pisci s Kosova ? Književnost je bitno nacionalna, i odlikuju ju jezik i nacionalna tradicija- a ne promjenjive državne granice. Po tom bi kriteriju franjevački pisci iz Bosne iz 17. st. bili turski pisci, a Lucić ili Kavanjin iz Splita talijanski (zbog venecijanske uprave). Ni razumljivost jezika ne igra ulogu: danski i norveški (rijksmal) su potpuno međusobno razumljivi, pa su Ibsen i Hamsun samo norveški, a ne dansko-norveški pisci.

c) navode se neki pisci, pa je red da se kaže da je dio dvojne pripadnosti-što i nije neka rijetkost. Kulenović i Sarajlić su, zbog više razloga, bošnjački i srpski pisci, a Andrić hrvatski i srpski. Ćopić i Šantić su samo i isključivo srpski. Jergović je pisac koji tek piše početne radova (o njem mislim da je treća liga koju promovira politika, no to nema veze), ali se već sada može reći da je samo hrvatski pisac- niti srpski, niti bošnjački, a bosanskohercegovački je tematska odrednica, a ne ona koja bi označavala pripadnost književnosti. Ili, ukratko: nema švicarske, belgijske, jugoslavenske, sovjetske,...književnosti, niti ih je ikada bilo. Jedino su, zbog političkih motiva, stvarane katedre za sovjetsku ili jugoslavensku književnost. Slično je i s indijskom, koje nema, nego postoje samo nacionalne na jezicima bengalskom, hindiju, tamilskom, telugu,...unatič hinduskoj vjersko-civilizacijskoj tematici i praktički identičnosti miljea.

d) ako je "problem" dvojna pripadnost-to nije rijetkost u svijetu. Nabokov je i ruski i američki pisac, Joyce i engleski i irski, James američki i engleski, Beckett francuski, irski i engleski, Kundera češki i francuski. Tako je u slučaju BH, gdje dvojna pripadnost nekih pisaca (Andrić, Zvonimir Šubić, Sarajlić, Bašagić, Horozović,..) ne mijenja činjenicu da po svim racionalnim kriterijima-bosanskohercegovačke književnosti jednostavno – nema. Ako se radi o međuigri nacionalnost-književnost, ni to nije problematično: Novak Simić je Srbin iz BH (Vareš), pa je svejedno pripadnik samo hrvatske književnosti, kao i Srbin iz Vojvodine (Srpska crnja) Vojislav Kuzmanović. Hrvat iz Trogira Ivo Cippico je član samo srpske književnosti- ali ne i hrvatske. Andrića čini i hrvatskim piscem što je na hrvatskom napisao oko 30% opusa i što je u početku sam bio dijelom hrvatskoga miljea (Matoš, zbirka "Hrvatska mlada lirika"). Da je pisao samo na srpskom i bio dio samo srpske kulture- bio bi isključivo srpski pisac bez obzira na nacionalno podrijetlo. Drugi su primjeri popularni pisci (npr. dječji) koji su čitani i izvan nacionalnih sredina: Ćopić je najbolji primjer, no tu su i drugi koji nemaju veze s BH, npr. Nušić ili Ivana Brlić Mažuranić. Po čemu je to Ćopić bitno različit od Nušića ? I jedan i drugi su popularni zbog drugih stvari, koje nemaju veze sa sredinom u kojoj su pisali (Ćopić je i otišao u Srbiju). Obojica su isključivo srpski pisci, a u lektiri ostalih naroda se mogu naći kao dječji pisci ili kao autori vrijednih djela drugih nacionalnih književnosti.

Mislim da o ovoj temi nema utemeljenih argumenata za zadržavanje bosanskohercegovačke književnosti. To priznaje i curriculum na sveučilištima u BH, gdje nema b-h književnosti, nego tri nacionalne. Bar su u tom pogledu realniji i iskreniji od komunističke Jugoslavije i njenih fantazija. No- to ne obvezuje bs wiki. Ona može imati kakve god hoće kategorije- i jugoslavensku, i švicarsku,..Samo- rekao bih da je vidljivo da to nije realno. Mir Harven 12:50, 14 Oct 2004 (CEST)