Autokratija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Autokratija ili samovlada (grčki: auto – sam, kratein – vladati) pretpostavlja jako sužen krug upravljača unutar kojeg se oblikuje vladajuća volja. Često je to pojedinac koji se služi aparatom za prinudu da bi prisilio na poslušnost samu vladajuću grupu, mada je očigledno da on, čak i kada je samodržač, mora imati nečiju podršku. U autokratskim režimima, po pravilu postoje zatvoreni centri političke moći na koje građani imaju veoma mali uticaj i koji se periodično obnavljaju po strogo utvrđenim kriterijama. Vladajuća volja može se oblikovati na dva načina:

Stvarnom autokratijom, u kojoj postoje formalne demokratske institucije ali ne i demokratski duh političkog dijelovanja tj. postoje institucije koje bi trebale da garantuju njihovo demokratsko funkcioniranje (parlament, vlada, sudovi) ali pošto rade pod najneposrednijim uticajem vladajuće grupe i njenog vođe, demokratija je svedena na nivo pukog formalizma i praktično sprovode diktaturu vladajuće grupe, njenog užeg dijela ili isključivo njenog vođe.

Formalnom autokratijom susreće se rijeđe, naročito u modernom dobu. U njoj nema formalnih demokratskih institucija, niti javnih prava i sloboda, nego je vladajuća grupa nesputana bilo kakvim zakonskim ograničenjima. Formalne autokratije su rijetke, budući da gotovo nijedna država nije spremna da se ustavno legitimiše u tom svojstvu.

Oblici autokratije mogu biti različiti. U starom i srednjem vijeku oni su se pojavljivali u vidu despotija i tiranija (male države poput polisa ili civitasa). Takav je primjer bio recimo u velikim robovlasničkim imperijama poput Kine, Mezopotamije, Egipta i Rimskog Carstva kao i apsolutnih monarhija u Evropi u periodu kasnog feudalizma koji prethodi buržoaskim revolucijama. Autokracijama se smatraju i diktature koje smatramo kao njen najtipičniji slučaj.

Poseban oblik autokracije predstavlja harizmatski tip vlasti kojim se posebno bavio njemački teoretičar Max Weber. Ovaj tip vlasti nastaje u doba velikih kriza i potresa, a obilježava ga pojava "harizmatskih vođa" ("harizma" znači višu obdarenost). To su ličnosti koje imaju specifičnu obdarenost koja se smatra natprirodnom. Harizmatska vlast obogotvorava ličnost vođe i pretvara je u legendu i mit naročito za mase novih pristalica koji se priključuju pokretu. Vođa najčešće sam odlučuje a njegova volja postavlja se kao najviši razlog iznad kojeg nema daljeg kriterija. Weber je uočio da "harizma zna samo za unutrašnju određenost i svoje sopstvene granice. Nosilac harizme uzima zadatak koji mu je određen i na osnovu svoju misije zahtijeva da mu se drugi pokoravaju i slijede ga. Kakav će rezultat biti, zavisi od toga da li će on to postići. Ukoliko oni ne priznaju njegovu misiju njegovi zahtjevi propadaju, ukoliko ga oni priznaju, on je njihov gospodar sve dok "osvjedočenjem" uspijeva da očuva njihovo priznanje. U modernom vremenu najtipičnije primjere harizmatske vlasti predstavljaju autoritarni režimi 20. vijeka (nacizam u Njemačkoj i fašizam u Italiji). Vjerovatno najzaslužniji za današnji moderni značaj riječi "autokrat" jeste ruski car koji je u Carskoj Rusiji smatrao Moskvu kao " Treći Rim " (odmah poslije Konstantinopolisa i Rima) i kao takav nosio naziv " Imerator i Samodyerzhets Vserossiysky " što znači " Sve Ruski Vladar i Autokrat ".

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]