Dalmati

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Mapa koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena

Dalmati (Delmati, lat.: Dalmatae, gr.: Delmatoi) su antička etnogrupa koja je od IV stoljeća p. n. e. obitavala na područjima današnje Dalmacije u Hrvatskoj i zapadne Hercegovine u Bosni i Hercegovini, između rijeka Krke i Neretve sa središtem u Delminijumu (Daelminium), koji se nalazio na planini Libu, između sela Kongore i Borčana u Duvanjskom polju. U Saloni su imali svoju luku. Njihovo ime vodi porijeklo od ilirske riječi dalma ili delma, što znači - ovca. Ime Dalmata potvrđuje njihovu povezanost sa osnovnim zanimanjem: stočarstvom, odnosno ovčarstvom. Dalmati se smatraju Ilirima u širem smislu. Po njima je nazvana i rimska provincija Dalmatia, odnosno današnja Dalmacija.

Dalmati i Rim[uredi | uredi izvor]

Stalni napadi Dalmata na obližnje rimske saveznike, tj. susjedne Liburne i stare grčke kolonije u srednjem Jadranu, poslužili su Rimljanima kao povod za nekoliko ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od 156-155. godine p. n. e. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je od 119-117. godine p. n. e. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78-76. godine p. n. e. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).

Uslijedili su novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49-44. godine p. n. e.) bili Pompejevi saveznici protiv Cezara. Zatim se većina Ilira ujedinjuje s Dalmatima u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, četvrtom i posljednjem ratu, koji je vodio Oktavijan protiv Ilira od 34-33. godine p. n. e. Ovaj rat je završen osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio).

Po supostavljanju rimske provincije Ilirikum koja je obuhvatala ukupnu teritoriju naseljenu ilirima, nova rimska vlast je uvela plaćanje poreza koji su uglavno iznosili polovinu onog što je ranije davano ilirskim vladarima. Dalmati su su bili čvrsti, spartanski stočari sa planina na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i odličan ratnički "materijal" za rimsku vojsku. Ipak, nezadovoljstvo je raslo među ilirskim plemenima zbog pohlepe rimskih poreznika i regrutacije u rimskim ratovima protiv drugih naroda. Nekoliko regimenti Dalmata je 6. godine p. n. e. dobilo je naredbu da se okupi i učestvuje pod komandom Tiberijusa u ratu protiv germanskog plemena Markomani. Umjesto toga, pubunili su se i porazili rimske jedinice koje su bile upućene protiv njih. Dalmatima su se uskoro pridružili i Breuci te se skupa sukobili sa vojskom Rima iz Moezije. Bitku su izgubili ali su nanijeli teške gubitke Rimljanima. Uskoro su im se pridružila i druga ilirska plemena.

Dalmati su napali i Salonu, pregazili istočnu obalu Jadranskog mora i stvorili potencijalnu opasnost po matične teritorije rimske države. Zato je Rim ukupno morao angažovati ne manje od 15 legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika radi gušenja ustanka udruženih ilirskih plemena. Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov historičar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova, dva stoljeća ranije (pogledati članak Batonov ustanak).

U vrijeme seobe Slavena i njihovog dolaska na Balkan, veliki dio Ilira je migrirao sa područja Dalmacije na jug, prema Crnoj Gori i Albaniji.

Kultura i privreda[uredi | uredi izvor]

Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uslovno mogu svrstati kao "Poluiliri". U političkom pogledu oni su zapravo plemenski savez i nikada nisu formirali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove historijski potvrđene pojave od IV stoljeća p. n. e. Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja pronađenog u njihovim muškim grobovima, u kulturnom pogledu su Dalmati bili primitivniji od svojih susjeda. Jedino su njihove plemenske vođe stanovale u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su pronađeni i kameni mauzoleji tih vođa. Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama dinarskog krša. Dalmati su bili i majstori u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za odbranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovim teritorijama otkrivene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina.

Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi sa dlmatskim nazivima nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedale lokalne plemenske poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im česti upadi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali. Dalmati su se bavili i ribarstvom i piratstvom.

Religija[uredi | uredi izvor]

Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više reljefa po stijenama srednje Dalmacije, a ruševine njihovog kamenog hrama nađene su u Imotskom polju. Glavno i najviše štovano božanstvo njihov je stočni bog Silvan (Silvanus) i njegova božanska družica Thana. Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, pa približno odgovara rimskoj Dijani. Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog Armatus koji odgovara rimskom Marsu i grčkom Aresu. Četvrti bog, bog zla, bio je crni nebeski zmaj koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao Sunce ili Mjesec, a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na ostrvu Braču (Mužić, 2002.).

Najčešći grobovi Dalmata su obredne gomile nabacanog kamenja tipa kurgan koji su brojni u Dalmaciji. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se oružje i to mnogo češće nego što su to prakticirali susjedni Liburni i Japodi. Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje sujevjerni i bojali su se raznih nebeskih pojava (Mužić, 2002.). Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u stanje kolektivnog delirijuma i pokušavali su urlanjem otjerati "crnog nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec". Pritom su bučno lupali u razne metalne predmete.

Etničke i jezičke veze[uredi | uredi izvor]

Stari izvorni jezik antičkih Dalmata gotovo je nepoznat, osim rimskog popisa (romaniziranih) naziva lokacija u Dalmaciji. Dok su dalmatski stočari u brdovitom zaleđu bar dijelom očuvali svoj poluromanski govor i stari stil života, ostali u primorskim gradovima su uglavnom romanizirani. Nakon propasti Rima, u ranom srednjem vijeku, po tim obalnim gradovima iz lokalnog latinskog dijalekta postpeno nastaje romanski dalmatski jezik, koji je bio približno između kasnijeg talijanskog i rumunjskog, ali je s asimilacijom ovih romanskih potomaka izumro.

Srednjovjekovni potomci starih Dalmata u kraškom zaleđu Dalmatinske zagore su djelomično očuvali svoj poluromanski "morlački" govor koji je kasnije pot uticajem slavenizacije nazvan "Murlaška besyda". Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u Austro-Ugarskoj do 1. svj. rata postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su potom u bivšoj Jugoslaviji tokom XX stoljeća potpuno raseljeni i asimilirani (tzv. ekonomska seoba stanovništva iz neproduktivnih i zaostalih krajeva bivših SR Crne Gore, SR BiH i SR Hrvatske u Vojvodinu, dok su iz nje otišli ili prognani Mađari i tzv. "folksdojčeri"). Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas su preostali samo neslavenski toponimi vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: Ayvatat, Bleynadorna, Suturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Čamašir, Drul, Yenit, Yunč itd. U zaleđu Posušja postoje toponimi srodnog porijekla: Nuga, Oruga, Konjovac.

Reference[uredi | uredi izvor]

  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život i kultura), Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • M. Zaninović: Ilirsko pleme Delmati. Godišnjak Centra za balkanološke studije sv. 4-5, Sarajevo, 1966-1967.
  • The Illyrians by J. J. Wilkes, 1992, ISBN 0-631-19807-5
  • I. Mužić: Hrvati i autohtonost (Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije), Dominović, 6. izdanje, Zagreb, 2002.
  • A.Issa-Fatimi, Z. Yoshamya: Kurdo-hrvatsko-kurdski rječnik dijalekata Kurmandji i Dimili i njihove biogenetske paralele, Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb, 2007.
  • A.Ž. Lovrić, M. Rac i sarad.: Šćakavski ikavci u Dalmaciji i Hercegovini (rječnik, kultura i genom), Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 3, Zagreb, 2008.
  • Johann Thunmann: On the History and Language of the Albanians and Vlachs

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]