Državljanstvo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Crystal Clear action spellcheck.png Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.

Državljanstvo je status osobe priznat prema običaju ili zakonu države koja daruje toj osobi (koja se zove državljanin) prava i dužnosti državljanstva. To može uključivati pravo glasa, rada i življenja u zemlji, pravo na povratak u zemlju, pravo na vlasništvo nad nekretninama, pravnu zaštitu od vlade zemlje, te zaštitu putem vojske ili diplomatije. Državljanin ima i određene dužnosti, kao što je dužnost slijeđenja zakona zemlje, plaćanja poreza, ili služenja u vojsci. Osoba može imati više državljanstava, dok se osoba koja nema državljanstvo niti jedne države zove apatrid (grč. patria – domovina).

Nacionalnost se često koristi kao sinonim za državljanstvo u engleskom jeziku[1] – naročito u međunarodnom pravu – iako je pojam ponekad korišten i u smislu označavanja pripadnosti osobe naciji (ili velikoj etničkoj grupi)[2]. U nekim zemljama, naprimjer Sjedinjene Američke Države, nacionalnost i državljanstvo Ujedinjenog Kraljevstva imaju različita značenja (za više informacija, pogledajte Nacionalnost nasuprot državljanstva).

Ljudi koji imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine (i/ili bh. nacionalnost) se zovu Bosanci i Hercegovci (ili kraće: Bosanci).

Odlučujući faktori[uredi | uredi izvor]

Osoba može biti državljanin zemlje iz nekoliko razloga. Najčešće, državljanstvo mjesta rođenja je automatsko; u drugim slučajevima aplikacija može biti potrebna.

  • Roditelji su državljani (lat. jus sanguinis – pravo krvi) – Ako je jedan ili oba roditelja neke osobe državljanin određene države, onda osoba može imati pravo da bude državljanin te države, također.[3][4] Nekada se ovo primjenjivalo samo putem očinske linije, ali ravnopravnost spolova je postala uobičajena od kraja dvadesetog vijeka. Državljanstvo se dodjeljuje na temelju porijekla ili etničnosti, a odnosi se na koncept nacionalne države koji je čest u Kini. Gdje još vrijedi pravilo jus sanguinis, osoba rođena izvan zemlje, a čiji je jedan ili oba roditelja državljanin te zemlje, također je državljanin te zemlje. Države se obično ograničavaju na pravo na državljanstvo po porijeklu do određenog broja generacija rođenih izvan države. Ovaj oblik državljanstva nije uobičajen u zemljama u kojima je na snazi pravni legalni sistem (kontinentalno pravo).
  • Rođen unutar države (lat. jus soli – pravo države) – Većina ljudi su automatski državljani zemlje u kojoj se rode. Ovaj oblik državljanstva potječe iz Engleske, gdje su oni koji su rođeni u Carstvu podanici cara (koncept ranijeg državljanstva) i čest je u zemljama u kojima je na snazi pravni sistem, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
U mnogim slučajevima se i jus solis i jus sanguinis važe; državljanstvo ili po mjestu ili po očinstvu/materinstvu (ili, naravno – oboje).
  • Brak sa državljaninom (lat. jure matrimonii – pravo braka) – Mnoge zemlje ubrzavaju procedure dobivanja državljanstva na temelju braka osobe sa državljaninom. Zemlje koje su destinacije za takve imigracije često imaju i propise kojima pokušavaju otkriti lažne brakove, gdje građanin vjenča ne-građanina obično za novac, bez da ima namjeru živjeti s njim kao muž i žena.[5]
  • Naturalizacija – Države obično daju državljanstvo ljudima koji su došli u zemlju legalno i dobili dopuštenje da tu borave, ili im je odobren politički azil, a također su tamo i živjeli u određenom vremenskom periodu. U nekim zemljama, naturalizacija (prihvatanje državljanstva inostrane zemlje) podliježe određenim uslovima, koji mogu uključivati prolazni test kojim osoba pokazuje solidno znanje jezika ili načina života zemlje domaćina (zemlje čije državljanstvo želi dobiti), dobro ponašanje (niti jedan ozbiljan kriminalni dosje), odavanje vjernosti svojoj novoj državi ili njenom vladaru, pa čak i odricanje svog prethodnog državljanstva. Neke države dopuštaju dvojno državljanstvo i ne zahtijevaju od naturaliziranih državljana da se odreknu bilo kojeg drugog državljanstva (tzv. višestruko državljanstvo).
  • Izuzete kategorije – U prošlosti je bilo izuzetaka u vezi s pravom na državljanstvo na temeljima kao što su boja kože, etničnost, spol i status slobode (tj. da niste rob). Većina tih izuzetaka danas više ne vrijedi u većini mjesta.

Historija[uredi | uredi izvor]

Polis[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Polis

Mnogi mislioci ukazuju na koncept državljanstva s početkom u ranom gradu-državi iz antičke Grčke, iako ga drugi vide prvenstveno kao moderni fenomen koji datira samo nekoliko stotina godina unazad, te da je za čovječanstvo, koncept državljanstva nastao s prvim zakonima. Polis je označavao kako političku skupštinu grada-države, tako i cjelokupno društvo.[6] Državljanstvo se općenito identificiralo kao zapadnjački fenomen.[7] Postoji opći stav da je državljanstvo u antičko doba bio jednostavniji odnos od suvremenih oblika državljanstva, iako je i ovaj pogled bio razmatran i upitan.[8] Odnos državljanstva nije bilo fiksni ili statički odnos, već se stalno mijenjao u svakom društvu, a sa jedne tačke gledišta, "državljanstvo je nekada i funkcioniralo", i to samo u odabranim periodima tokom određenog vremena, kao što je, na primjer, onaj kada je atinski političar Solon pravio reforme u ranoj Atinskoj državi.[9]

Historičar Geoffrey Hosking u svom kursnom predavanju iz 2005. g. je sugerirao da je državljanstvo u antičkoj Grčkoj proizašlo iz zahvalnosti prema važnosti slobode.[10]

Hosking objašnjava:

Može se raspravljati o tome da je ovaj rast ropstva ono što je učinilo Grke djelomično svjesnim o vrijednosti slobode. Uostalom, bilo koji grčki seljak je mogao pasti u dug i stoga bi mogao postati rob, prije ili kasnije. (...) Kada su se Grci borili zajedno, oni su se borili kako bi izbjegli zarobljeništvo usljed ratovanja, kako bi izbjegli da budu poraženi od onih koji bi ih mogli uzeti u roblje. I oni su također uredili svoje političke institucije, kako bi i dalje ostali slobodni ljudi.

Geoffrey Hosking, 2005. g.[10]


Geoffrey Hosking sugerira da je strah od porobljavanja bio centralna motivirajuća snaga za razvoj grčkog osjećaja za državljanstvo. Skulptura: grčka žena biva posluživana od strane djeteta-roba

Ropstvo je omogućavalo robovlasnicima da imaju znatnu količinu slobodnog vremena, te im je omogućeno sudjelovanje u javnom životu.[10] Državljanstvo polisa je obilježeno ekskluzivnošću. Neravnopravnost statusa je bila široko rasprostranjena; državljani su imali viši status od ne-državljana, kao što su žene, robovi ili barbari.[11][12] Prvi oblik državljanstva je bio baziran na načinu na koji su ljudi živjeli za vrijeme trajanja antičke Grčke, u malim organskim zajednicama polisa. Državljanstvo nije bilo viđeno kao zasebna aktivnost iz privatnog života pojedinca, u smislu da nije bilo razlike između javnog i privatnog života. Obaveze državljanstva su duboko povezane s svakodnevnim životom pojedinca u polisu. Ove male organske zajednice su uglavnom viđene kao novi razvoj u svjetskoj historiji, za razliku od već uspostavljenih drevnih civilizacija Egipta i Perzije, ili grupa lovaca-sakupljača negdje drugdje. Sa stajališta starih Grka, javni život neke osobe nije bio odvojen od njihovog privatnog života, a Grci nisu pravili razlike između dva svijeta prema modernoj zapadnjačkoj koncepciji. Obaveze državljanstva su bile duboko povezane sa svakodnevnim životom. Da bi se bilo uistinu čovjek, pojedinac mora biti aktivan državljanin zajednice, kako je i Aristotel slavno objasnio: "Da se ne sudjeluje u vođenju poslova u zajednici znači biti ili zvijer ili bog!" Ovaj oblik državljanstva se temelji na obavezama državljana prema zajednici, više nego na pravima koja su data državljaninu zajednice. To nije bio problem, jer su svi imali jak afinitet s polisom; vlastita sudbina i sudbina zajednice su bili čvrsto povezani. Također, državljani polisa su vidjeli obaveze prema zajednici kao priliku da budu čestiti, to je izvor časti i poštovanja. U Atini, državljani su bili i vladari i vladani, važni politički i pravosudni uredi su rotirani, te su svi građani imali pravo govora i glasa u političkim tijelima.

Rimske ideje[uredi | uredi izvor]

U Rimskom carstvu, državljanstvo se proširilo od zajednica malih razmjera na cijelo carstvo. Rimljani su shvatili da davanje državljanstva ljudima iz svih krajeva Carstva daje legitimitet rimskoj vladavini nad osvojenim područjima. Rimsko državljanstvo više nije bilo status političkog posredstva; ono je svedeno na sudsku zaštitu i izražavanje pravila i vladavine zakona.[13] Rim je širio grčke ideje o državljanstvu, kao što su principi jednakosti pred zakonom, učešće građana u vlasti, te navodi da "niti jedan državljanin ne treba imati previše snage u dužem vremenskom periodu",[14] ali je i ponudio relativno velikodušne uslove svojim zarobljenicima, uključujući i šanse za manje oblike državljanstva.[14] Ako je grčko državljanstvo bilo "emancipacija (ravnopravnost) među svijetom dobara",[15] rimski smisao je onda počeo sve više odražavati činjenicu da su državljani mogli djelovati na materijalne stvari kao i drugi građani (ne-državljani), u smislu kupnje ili prodaje nekretnina, posjeda, titula, te drugih dobara. Jedan je historičar objasnio:

Osoba je definirana i predstavljena kroz svoje postupke utjecaja na materijalna dobra; u toku vremena, pojam vlasništvo dobiva svoje pravo značenje, prvo, definiranje osobina čovjeka ili drugog bića; drugo, odnos koji je osoba imala sa materijalnim dobrima; i treće, materijalna dobra su definirana kao posjed neke osobe.

J. G. A. Pocock, 1998. g.[16]

Rimsko državljanstvo je i ogledalo borbu između interesa gornje plemićke klase protiv nižerangiranih radnih grupa poznatih kao klasa plebejaca.[14] Državljanin se doživljava kao "osoba koja može slobodno djelovati u zakonu, slobodno postavljati pitanja i očekivati ​​zaštitu zakona, državljanin takve i takve pravne zajednice, sa tim i tim pravnim statusom u toj i toj zajednici".[17] Državljanstvo je značilo pravo da imate posjede, imunitete, očekivanja, koji su bili "dostupni u mnogim vrstama i stepenima, dostupni ili nedostupni mnogim vrstama osoba iz mnogih razloga".[17] A zakon, sam po sebi, je bio neka vrsta veze koja je ujedinjavala ljude.[18] Rimsko državljanstvo je bilo više ne-lično, univerzalno, raznoliko, sa različitim stepenima i aplikacijama.[18]

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Srednji vijek

Tokom Srednjeg vijeka u Evropi, državljanstvo je obično povezivano s većim i manjim gradovima (pogledajte građanstvo; tzv. velikograđanstvo (njem. Großbürgerveliki građanin); i buržoazija). Plemstvo je imalo privilegije iznad običnog čovjeka (vidi aristokratija), ali Francuska revolucija i druge revolucije su počele opozivati takve privilegije i stvarati državljane (uspostavljati ravnopravnost).

Renesansa[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Renesansa

Tokom renesanse, ljudi su promijenili položaj iz onog u kojem su bili subjekti kralja ili kraljice u taj da budu građani grada, tj. državljani države, a kasnije će uslijediti i dobivanje nacionalnosti određene nacije.[19]:str.161 Svaki grad je imao svoje zakone, sudove i nezavisnu administraciju (samoupravljanje).[20] I biti građanin često je značilo biti predmet gradskog zakona, pa i posjedovanje moći (u nekim slučajevima) kako bi se izabrali određeni državni dužnosnici.[20] Stanovnici gradova koji su se borili zajedno s velikanima u borbama za odbranu svojih gradova više nisu bili zadovoljni s time da imaju podređeni društveni status, već su zahtijevali veću ulogu u obliku državljanstva.[21] Članstvo u cehovima (esnafima) je bilo indirektni (posredni, neizravni) oblik državljanstva u smislu da je samo pomagao svojim članovima da uspiju finansijski.[22] Uspon državljanstva bio je povezan s razvojem republikanizma (vidi Republikanska stranka), prema jednom izviješću, jer je nezavisnost građanstva značilo da kraljevi imaju manju moć.[23] Državljanstvo postaje idealizirani, gotovo apstraktni (zamišljeni), koncept,[9] i ne pokazuje vezanost, tj. odnos, s nekim lordom ili grofom, već ukazuje na vezu između osobe i države u prilično apstraktnom smislu posjedovanja prava i dužnosti.[9]

Moderna era[uredi | uredi izvor]

Moderne ideje o državljanstvu i dalje poštuju ideju o političkoj participaciji (udjelu/učešću u politici), što se obično ispoljava kroz "razrađene sisteme političkog predstavljanja na udaljenosti", kao što je predstavnička demokratija.[8] Moderno državljanstvo je mnogo više pasivno; akcija je ostavljena drugima; državljanstvo je često ograničeno na glumu, a nije potjecaj na djelovanje.[8] Ipak, državljani su obično svjesni svojih obaveza prema autoritetima, te su svjesni da su ove poveznice često ograničene samo na ono što oni mogu zaista učiniti.[8]


Različita razmišljanja[uredi | uredi izvor]

Mnogi teoretičari sugeriraju da postoje dvije oprečne koncepcije državljanstva: jedna ekonomska, a druga politička.

Status državljana, pod teorijom društvenog ugovora, sa sobom nosi i prava i odgovornosti. U tom smislu, državljanstvo je opisano kao "snop prava – prije svega, političko učešće u životu zajednice, pravo glasa, kao i pravo na zaštitu od određene zajednice, ali i obaveze".[24] Državljanstvo je od strane većine učenjaka viđeno kao kulturno-specifično, u smislu da značenje izraza znatno varira od kulture do kulture, i vremenom.[8]

Kako se državljanstvo shvata zavisi od osobe koja o tome odlučuje. Odnos državljanstva nikada nije fiksan ili statičan, već se stalno mijenja u svakom društvu. Iako je državljanstvo znatno variralo kroz historiju, te unutar društava vremenom, postoje neki zajednički elementi, koji opet, također, mogu varirati. Kao poveznica, državljanstvo se proteže izvan osnovnih veza srodstva da bi se ujedinili ljudi različitih genetskih pozadina. To obično znači članstvo u političkom tijelu. Često se zasniva na, ili je bilo rezultat, nekom obliku vojne službe ili očekivanja budućih usluga. To obično uključuje neki oblik političke participacije (učešća), ali i to može varirati od određenih radnji u aktivnoj službi u vladi. Državljanstvo je status u društvu. To je također idealno stanje. Obično opisuje osobu sa zakonskim pravima u okviru datog političkog poretka. Gotovo uvijek ima element isključenosti, što znači da neki ljudi nisu državljani, te da ta razlika ponekad može biti veoma važna, ili pak nevažna, zavisno o određenom društvu. Državljanstvo kao koncept je općenito teško izolirati intelektualno i usporediti sa srodnim političkim pojmovima, jer se odnosi na mnoge druge aspekte društva, kao što su porodice, vojna služba (rok), pojedinci, slobode, religije, ideje dobra i zla, etničnosti, i obrasci kako osoba treba da se ponaša u društvu.[19] Kada postoji više različitih grupa unutar jedne nacije, državljanstvo može biti jedina prava poveznica koja ujedinjuje sve jednako, bez diskriminacije – to je široka poveznica koja veže osobu sa državom i daje ljudima univerzalni identitet kao pravni pripadnik određene nacije.[25]

Moderno državljanstvo je gledano sa dvaju tačaka gledišta, i to takvih da podliježu sljedećim oprečnim idejama:[26]

  • Liberalno-individualistička ili nekada samo liberalna koncepcija državljanstva sugerira da bi državljani trebali imati prava neophodna za ljudsko dostojanstvo.[27] Ovo podrazumijeva da se ljudi ponašaju u svrhu prosvijetljenosti ličnih interesa. Prema ovoj tački gledišta, državljani su suverena, moralno autonomna bića sa dužnostima da plaćaju poreze, poštuju zakon, uključe se u poslovne transakcije, i brane naciju ako ona bude napadnuta,[27] ali su u biti pasivni politički,[26] dok je njihov primarni fokus na ekonomskom boljitku. Ova ideja je počela da se pojavljuje otprilike oko XVII i XVIII stoljeća i postala je jača s vremenom, s jedne tačke gledišta.[9] Prema ovoj formulaciji, država postoji za dobrobit građana i ima obavezu da poštuje i štiti prava građana, uključujući i građanska prava i politička prava.[9] To kasnije vodi ka tome da su tzv. socijalna prava postala dio obaveza države.[9]
  • Građansko-republikanska ili nekada samo klasična ili građansko-humanistička koncepcija državljanstva istječe političku prirodu čovjeka, te vidi državljanstvo kao aktivan proces, a ne pasivno stanje ili pravni marker.[26] To je relativno više zabrinut pristup za to da će vlada ometati popularna mjesta za praksu građanstva u javnoj sferi. Državljanstvo znači biti aktivan u poslovima države.[27] Prema ovom mišljenju, većina ljudi danas žive kao državljani prema liberalno-individualističkom konceptu, ali bi željeli više da žive u skladu sa građansko-republikanskim idealom.[26] Idealan državljanin je onaj koji pokazuje "dobro građansko ponašanje".[9] Slobodni građani i republikanska vlada su "međusobno povezani".[9] Državljanstvo predlaže posvećenost "dužnosti i građanskoj nevinosti".[9]

Stručnjaci ukazuju na to da koncept državljanstva sadrži mnogo neriješenih pitanja, ponekad ih nazivajući tenzijama, koje postoje u odnosima, a koji dalje odražavaju nesigurnost o tome šta državljanstvo treba tačno da znači.[9] Neka neriješena pitanja u vezi državljanstva uključuju pitanja o tome šta je odgovarajuća ravnoteža između dužnosti i prava.[9] Neki vide ova dva aspekta državljanstva kao nespojive, tako da su socijalna prava otišla predaleko s nedovoljno naglašenim dužnostima državljanina na koje je obavezan od strane zemlje.[9] Drugo pitanje je o tome šta je odgovarajuća ravnoteža između političkog državljanstva u odnosu na socijalno državljanstvo.[9] Neki mislioci vide rješenje u tome da ljudi budu odsutni iz javnih poslova, jer previše participacije kao što su revolucije može biti destruktivno, dok, ipak, premalo učešća, kao što je ukupni apatije, može biti također problematično.[9] Državljanstvo može biti viđeno kao poseban status elite, a može se vidjeti i kao demokratizacija sile i nešto što svi imaju; koncept može uključivati ​​oba smisla.[9] Prema sociologu Arthuru Stinchcombeu, državljanstvo se zasniva na mjeri u kojoj jedna osoba može kontrolirati vlastitu sudbinu unutar grupe u smislu da je u stanju da utječe na vladu grupe.[19]:str.150 Još jedna razlika u državljanstvu je tzv. pristanak na smanjivanje razlike, a to se odnosi na pitanje da li je državljanstvo je osnovno pitanje određeno time da osoba izabire da li pripada određenoj naciji – njegov ili njen pristanak – ili je državljanstvo stvar toga gdje je osoba rođena – što je opet po njegovom ili njenom pristanku.[11]

Međunarodni stavovi[uredi | uredi izvor]

Koncept komonveltskog državljanstva je bio na snazi ​​još od osnivanja Nacija Komonvelta. Kao i sa EU, pojedinac ima komonveltsko državljanstvo samo kao državljanin države članice Komonvelta. Ovaj oblik državljanstva nudi određene privilegije u nekim zemljama Komonvelta:

  • Neke zemlje poput ovih ne zahtijevaju turističku vizu državljana drugih zemalja Komonvelta.
  • U nekim zemljama Komonvelta rezidentski (prebivališni) državljani drugih zemalja Komonvelta imaju pravo na politička prava, na primjer, na pravo glasa u lokalnim i nacionalnim izborima, pa čak i u nekim slučajevima i pravo da se kandiduju na izborima.
  • U nekim okolnostima pravo na rad na bilo kojem položaju (uključujući i državne službe) je odobreno, osim za određene specifične pozicije, kao što je ona u odjelima odbrane, ona generalnog guvernera, predsjednika ili premijera.

Iako je Irska isključena iz Komonvelta 1949. g., jer se sama proglasila republikom, Irska se uglavnom tretira kao da je i dalje članica. Zakonodavstvo često posebno propisuje jednake tretmane između zemalja Komonvelta i Irske pod nazivom "Zemlje Komonvelta i Irska". [28] Državljani Irske nisu klasificirani kao strani državljani u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Kanada je odstupila od principa nacionalnosti koji se definira u smislu odanosti 1921. g. 1935. g. Irska Slobodna Država je bila prva koja će predstaviti svoje vlastito državljanstvo. Međutim, irski državljani se još uvijek tretiraju kao subjekti Krune (pripadnici Kraljevstva), te se još uvijek ne smatraju stranim, iako Irska nije članica Komonvelta.[29] Kanadski Zakon o državljanstvu iz 1947. g. omogućava posebno kanadsko državljanstvo, automatski dodjeljivano većini pojedinaca rođenih u Kanadi, sa nekim izuzecima, i definirano uslovima pod kojima se moglo postati naturalizirani državljanin. Koncept komonveltskog državljanstva je uveden 1948. g. u britanskom Zakonu o državljanstvu iz 1948. g. Ostale vlasti (kao što je ona sa Novog Zelanda) su usvojile ovaj princip putem Akta o britanskoj nacionalnosti i novozelandskom državljanstvu iz 1948. g.

Evropska unija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Evropska unija

Mastrihški sporazum je uveo koncept državljanstva Evropske unije. Član 17 (1) o Sporazumu s EU[30] kaže sljedeće:

"Državljanstvo Unije se ovim sporazumom osniva. Svako lice koje ima nacionalnost neke države članice treba biti državljanin Unije. Državljanstvo Unije bi trebalo biti dodatno i takvo da ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo.[31]

Sporazum poznat kao izmijenjeni Sporazum o EZ-u[31] uspostavlja određena minimalna prava za građane Evropske unije. Član 12 izmijenjenog Sporazuma o EZ-u garantira opće pravo na nediskriminaciju u okvirima Sporazuma. Član 18 daje ograničeno pravo na slobodu kretanja i boravka u državama članicama koje su različite od one čiju nacionalnost državljanin posjednuje. Članci 18 – 21 i 225 daju određena politička prava.

Državljani Unije imaju također veliko pravo na kretanje radi ostvarivanja ekonomske aktivnosti u bilo kojoj od država članica[32] u kojoj već datira uvođenje državljanstva Unije.[33]

Podnacionalnost[uredi | uredi izvor]

Državljanstvo se najčešće odnosi na članstvo u nacionalnoj državi, ali termin se može također upotrebljavati i na podnacionalnom (subnacionalnom) nivou. Podnacionalni entiteti mogu izreći potrebu za ovime, pozivajući se na prebivalište ili na neki drugi način, koji bi omogućavao takvim državljanima da učestvuju u političkom životu tog entiteta, ili da uživaju pogodnosti koje vlada tog entiteta pruža. Međutim, u takvim slučajevima, oni koji imaju pravo se ponekad vide kao "državljani" relevantnih država, pokrajina ili regija. Primjer za to je kako je temeljna osnova švicarskog državljanstva – državljanstvo pojedinca komune, iz kojeg dalje slijedi državljanstvo kantona i Konfederacije. Drugi primjer je Åland (autonomna regija u Finskoj) gdje oni koji tu samo borave (rezidenti) uživaju posebno pokrajinsko državljanstvo Finske (fin. hembygdsrätt).

SAD ima federalni sistem u kojem je osoba državljanin njihove specifične zemlje prebivališta, kao što je New Jersey ili California, ali i državljanin SAD-a. Federalni ustav garantira određena prava iznad i izvan onih odobrenih u skladu sa Ustavom Sjedinjenih Američkih Država i može nametnuti svoje obaveze, uključujući i suvereno pravo oporezivanja i vojne službe; svaka država održava barem jednu vojnu silu podređenu uslugama nacionalnoj miliciji, nacionalnu gardu države, a neke države održavaju i drugu vojnu silu koja ne podliježe nacionalizaciji.

Dijagram odnosa između državljana, političara i zakona

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Obrazovanje

Aktivno državljanstvo je filozofija da građani treba da rade na poboljšanju svoje zajednice kroz ekonomske participacije, javno, volonterski rad i slične takve napore za poboljšanje života za sve građane. U tom smislu, škole u nekim zemljama pružaju građansko obrazovanje (predmet), uključujući i Bosnu i Hercegovinu (u novom devetogodišnjem osnovnom obrazovnom sistemu učenici dobivaju građansko obrazovanje, i to u 9. završnom razredu).

Ujedinjeno Kraljevstvo[uredi | uredi izvor]

Državljanstvo se nudi kao Generalni certifikat sekundarnog obrazovanja (GCSE) u mnogim školama u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kao i nastavno znanje o demokratiji, parlamentu, vladi, pravosudnom sistemu, ljudskim pravima i odnosima UK-a sa vanjskim svijetom, učenici učestvuju u aktivnom državljanstvu, što često uključuje društvene akcije ili socijalna preduzeća u njihovim lokalnim zajednicama.

  • Državljanstvo je obavezan predmet Nacionalnog nastavnog plana i programa (kurikuluma) u državnim školama u Engleskoj za sve učenike u dobi 11 – 16. Neke škole nude kvalifikacije u ovom predmetu: GCSE i A nivo. Sve državne škole imaju zakonsku obavezu da uče predmet, procjene postignuća učenika i izvještavaju o napretku učenika u državljanstvu roditeljima.[34]
  • U Walesu model je u upotrebi kao lično i socijalno obrazovanje.[35][36]
  • Državljanstvo se ne uči kao diskretni predmet u Škotskoj u školama, već je grana nastavnog plana i programa pod nazivom Kurikulum za izvrsnost. Međutim, oni ustvari uče predmet pod nazivom moderne studije, što pokriva društvene, političke i ekonomske studije o lokalnim, nacionalnim i međunarodnim pitanjima.[37]

Irska[uredi | uredi izvor]

Uči se i u Irskoj kao ispitni predmet za Junior certifikat. Poznat je kao građansko, socijalno i političko obrazovanje (CSPE). Novi Maturski certifikatski predmet s radnim naslovom Politika i društvo je razvijen od strane Nacionalnog savjeta za nastavni plan i program i ocjenjivanje (NCCA), a očekuje se da će biti uveden u nastavni plan i program negdje poslije 2012. g.[38]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nationality, ethnicity in Slovakia..
  2. ^ (1979) Nationality and Statelessness in International Law, Sijthoff & Noordhoff ISBN 9789028603295.
  3. ^ Article IV of the Philippine Constitution.
  4. ^ 8 USC Part I - Nationality at Birth and Collective Naturalization8 USC Part I - Nationality at Birth and Collective Naturalization
  5. ^ UK government Web site: Bishops act to tackle sham marriages - New UK Border Agency approved guidance for clergy should help prevent weddings for visas, 11 April 2011
  6. ^ Pocock 1998, str. 32.
  7. ^ Zarrow 1997, str. 4.
  8. ^ a b c d e Isin (co-editor), Engin F.; Bryan S. Turner (co-editor) (2002). Handbook of Citizenship Studies, 89–104, 105, London: Sage ISBN 0-7619-6858-X.
  9. ^ a b c d e f g h i j k l m n o Heater, Derek (2004). A Brief History of Citizenship, 157, New York City: New York University Press ISBN 0-8147-3671-8.
  10. ^ a b c Hosking, Geoffrey (2005). Epochs of European Civilization: Antiquity to Renaissance, 1, 2 (tracks), United Kingdom: The Modern Scholar via Recorded Books ISBN 1-4025-8360-5.
  11. ^ a b Hebert (editor), Yvonne M. (2002). Citizenship in transformation in Canada, 3, 4, 5, Toronto: University of Toronto Press ISBN 0-8020-0850-X.
  12. ^ Pocock 1998, str. 33.
  13. ^ See Civis romanus sum.
  14. ^ a b c Hosking, Geoffrey (2005). Epochs of European Civilization: Antiquity to Renaissance, tracks 1 through 9, United Kingdom: The Modern Scholar via Recorded Books ISBN 1-4025-8360-5.
  15. ^ Pocock 1998, str. 35.
  16. ^ Pocock 1998, str. 36.
  17. ^ a b Pocock 1998, str. 37.
  18. ^ a b Pocock 1998, str. 38.
  19. ^ a b c Taylor, David; Bryan Turner and Peter Hamilton (editors) (1994). Citizenship: Critical Concepts, 476 pages total;, United States and Canada: Routledge ISBN 0-415-07036-8.
  20. ^ a b Weber 1998, str. 44.
  21. ^ Weber 1998, str. 46.
  22. ^ Weber 1998, str. 46-47.
  23. ^ Zarrow 1997, str. 3.
  24. ^ Virginia Leary (2000). “Citizenship. Human rights, and Diversity”, Citizenship, Diversity, and Pluralism: Canadian and Comparative Perspectives, 247–264, McGill-Queen's Press - MQUP ISBN 978-0-7735-1893-3. “... The concept of 'citizenship' has long acquired the connotation of a bundle of rights... .”
  25. ^ Gross, Feliks (1999). Citizenship and ethnicity: the growth and development of a democratic multiethnic institution, xi, xii, xiii,4, Westport, Connecticut: Greenwood Press ISBN 0-313-30932-9.
  26. ^ a b c d Beiner (editor), Ronald (1995). Theorizing Citizenship, 29, 54, USA: State University of New York, Albany ISBN 0-7914-2335-2.
  27. ^ a b c Oldfield, Adrian; Bryan Turner and Peter Hamilton (editors) (1994). Citizenship: Critical Concepts, 476 pages total; source: The Political Quarterly, 1990 vol.61, pp. 177–187; in the book, pages 188+, United States and Canada: Routledge.
  28. ^ The Commonwealth Countries and Ireland (Immunities and Privileges) (Amendment) Order 2005
  29. ^ Murray v Parkes [1942] All ER 123.
  30. ^ Note: the consolidated version.
  31. ^ a b Consolidated versions of the Treaty on European Union
  32. ^ Note: Articles 39, 43, 49 EC.
  33. ^ Violaine Hacker, « Citoyenneté culturelle et politique européenne des médias : entre compétitivité et promotion des valeurs », NATIONS, CULTURES ET ENTREPRISES EN EUROPE, sous la direction de Gilles Rouet, Collection Local et Global, L’Harmattan, Paris, pp. 163-184
  34. ^ National curriculum.
  35. ^ NAFWC 13/2003 Personal and Social Education (PSE) and Work-Related Education (WRE) in the Basic Curriculum. Education (WRE) in the Basic Curriculum..
  36. ^ Personal and Social Education Framework: Key Stages 1 to 4 in Wales.
  37. ^ Modern Studies Association.
  38. ^ http://www.ncca.ie/en/Publications/Reports/Senior_Cycle_Politics_and_Society_Report_on_the_consultation.pdf

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Daniele Archibugi (2008). The Global Commonwealth of Citizens. Toward Cosmopolitan Democracy, Princeton University Press ISBN 978-1-4008-2976-7.
  • Beaven, Brad, and John Griffiths. "Creating the Exemplary Citizen: The Changing Notion of Citizenship in Britain 1870–1939," Contemporary British History (2008) 22#2 pp 203–225 doi:10.1080/13619460701189559
  • Joseph Carens (2000). Culture, Citizenship, and Community: A Contextual Exploration of Justice as Evenhandedness, Oxford University Press ISBN 978-0-19-829768-0.
  • Heater, Derek (2004). A Brief History of Citizenship, NYU Press ISBN 978-0-8147-3672-2.
  • Kymlicka, Will (1995). Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford University Press ISBN 978-0-19-829091-9.
  • Maas, Willem (2007). Creating European Citizens, Rowman & Littlefield ISBN 978-0-7425-5486-3.
  • Marshall, T.H. (1950). Citizenship and Social Class and Other Essays, Cambridge University Press.
  • Shue, Henry (1950). Basic Rights.
  • Smith, Rogers (2003). Stories of Peoplehood: The Politics and Morals of Political Membership, Cambridge University Press ISBN 978-0-521-52003-4.
  • Somers, Margaret (2008). Genealogies of Citizenship: Markets, Statelessness, and the Right to Have Rights, Cambridge University Press ISBN 978-0-521-79394-0.
  • Soysal, Yasemin (1994). Limits of Citizenship. Migrants and Postnational Membership in Europe, University of Chicago Press.
  • Turner, Bryan S. (1994). Citizenship and Social Theory, Sage ISBN 978-0-8039-8611-4.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]