Masakr nad djecom u Srebrenici

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Panorama Srebrenice

Masakr nad djecom u Srebrenici dogodio se 12. aprila 1993. u opkoljenoj Srebrenici kada su snage Vojske Republike Srpske granatirale osnovnu školu, ranivši 150 ljudi i ubivši najmanje 62 djece.

Tog dana su predstavnici Vojske Republike Srpske izjavili predstavnicima UNHCR-a da će napasti Srebrenicu u roku od 2 dana ako se Bošnjaci ne predaju[1] i to su i uradili. Istog dana Srbi su napali osnovnu školu uz već spomenuti broj žrtava.[2][3]

Sead Bekrić, jedan od preživjelih, dao je iskaz Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju opisavši kako su ga oslijepili u dobi od 12 godina:

Citat „"Bio je nogometni stadion u Srebrenici i 12. aprila 1993. na njemu je bilo mnogo ljudi i mi smo igrali utakmicu i zatim je sa Zvijezde počelo granatiranje, sa brda iznad Bratunca, i stadion je granatiran i ja sam oslijepljen, a ubijeno je 62 ljudi na stadionu... Ja sam razumio da je tog dana ubijeno 60, 62 ljudi i da je bilo preko 100 ranjenih."[3]

Preživjele je liječio dr. Nedret Mujkanović koji je u intervjuu sa Chuckom Sudeticem opisao kako su ljudi sjedili ispred škole koja je bila puna izbjeglica, a djeca su igrala nogomet i druge igre.

Citat „"Za manje od minute 7 raketa iz VBR-a palo je na površinu veličine otprilike kao polovina nogometnog terena."“

Mujkanović je rekao Sudeticu da je 36 ljudi poginulo na mjestu, a 102 teško ranjeno. Rekao je da su Srbi znali da se u školi nalazi kamp za izbjeglice iz Cerske i Konjević-Polja.

Citat „"Usmjerili su vatru prema toj lokaciji. To je bilo potpuno iznenađenje. Okolo su bili razbacani dijelovi tijela žena i nije se mogao naći način da se oni sastave. Vidio sam jednu mrtvu majku na zemlji koja je držala ruke svoje mrtve djece. Niko od njih nije imao glave."[4]

Mujkanović je naknadno dao iskaz Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju o granatiranju 12. aprila. Srebrenica je bila pod općim napadom. Nakon pada Cerske i Konjević-Polja, njihovi stanovnici (oko 15.000) pobjegli su u Srebrenicu i smješteni u osnovne i srednje škole, pa čak i po ulicama. Kad je škola granatirana, ubijeno je preko 100 ljudi, a teško ranjeno približno isto toliko, uključujući mnogo žena, mnogo djece i izvjestan broj muškaraca. Mujkanović je Tribunalu također rekao da je i evakuacija ranjenih bila pod udarom srpskog granatiranja.[5]

Postoje nedoumice u vezi s konačnim brojem ubijenih. Zvanična istraga nije provedena, kako ukazuje Bekrićevo svjedočenje na Tribunalu.

Ovaj masakr i sam Sead Bekrić doživljeni su kao primjer za djecu žrtve rata i etničkog čišćenja sprovedenog u Bosni. Seadovo lice viđeno je širom svijeta preko televizije CNN. Na naslovnici magazina Newsweek od 10. maja 1993. preko Seadovih ranjenih prsa bila je odštampana jedna velika riječ koja objašnjava samu sebe: "Bosnia".[6]

U Američkom memorijalnom muzeju holokausta nalazi se svjedočenje Christiane Amanpour o ovom masakru, kao i izvještaj koji prikazuje dolazak preživjele i ranjene djece u Tuzlu, među kojom je bio i Bekrić.[7]

Masakr se desio se tik prije no što je UN proglasio Srebrenicu "zaštićenom zonom" i više od 2 godine prije genocida u Srebrenici. Zločin je uključen u optužnicu protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića koju je Tribunal podigao 24. jula 1995.[8]

Zločin je opisan u knjizi Emira Suljagića Razglednice iz groba, koja je autorovo lično prisjećanje na opsadu i pad Srebrenice.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]