Smrča

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Smrča
Smrča
Smrča
Sistematika
Carstvo Plantae
Koljeno Pinophyta
Klasa Pinopsida
Red Pinales
Porodica Pinaceae
Rod Picea
Vrste
Vidi članak

Smrča ili smreka lat.Picea abies je naziv za drveće iz roda Picea. Rod obuhvata oko 35 vrsta zimzelenog drveća, koje se prirodno nalaze u sjevernim umjerenim regijama zemlje. Smrče su velika drveća, visoka 20-60 (nekad i do 95) metara. Iglice na granama smrče su blago spiralno zavijena i svaka igla posjeduje malu strukturu koja se zove sterigmata. Iglice se mijenjaju nakon 4-10 godina, nakon čega ostavljaju sterigmate na granama.

Na prostorima istočne Bosne i zapadne Srbije raste endemična vrsta smrče — Pančićeva omorika.

Najstarija smrča na svijetu (a ujedino i najstarije drvo), stara oko 8.000 godina, je nađena u planinama zapadne Švedske.[1]

Vrste[uredi | uredi izvor]

Picea koyamai
Picea abies
Picea abies
Picea alcockiana
Picea alpestris
Picea asperata
Picea balfouriana
Picea brachytyla
Picea breweriana
Picea chihuahuana
Picea engelmannii
Picea farreri
Picea glauca
Picea glehnii
Picea jezoensis
Picea koraiensis
Picea koyamae
Picea likiangensis
Picea mariana
Picea martinezii
Picea maximowiczii
Picea meyeri
Picea morrisonicola
Picea neoveitchii
Picea obovata
Picea omorika
Picea orientalis
Picea pungens
Picea purpurea
Picea rubens
Picea schrenkiana
Picea sitchensis
Picea smithiana
Picea spinulosa
Picea torano
Picea wilsonii

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Raste u Sjevernoj Europi, te planinskim predjelima Srednje i Južne Europe. Uzgaja se i izvan prirodnih staništa, jer brzo raste, daje kvlitetno drvo te za dobivanje božićnih drvca. U Bosni i Hercegovini je autohtona vrsta.

Izgled[uredi | uredi izvor]

Smreka je do 50. m visoko drvo i do 2. m debelo. Deblo je vitko i ravno, punodivno, promjera do 1. m. Donje grane su prema dole savinute. Krošnja je kupasta i široka ili stupasta. Grane su pršljenasto raspoređene i većinom sabljasto zakrivljene. Kora je tanka, na mladim stablima glatka, sivozelena, a na starim stablima mrkocrvena. Raspucava se u obliku okruglastih ljusaka. Pupovi su jajasto zaoštreni, mrke boje i bez smole. Korijenov sistem je plitak, tanjurast, površinski bez središnjeg korijena, ali sa brojnim bočnim korjenovima, zbog čega pati od vjetroizvala. Na korijenu je razvijena ektotrofna mikoriza. Iglice ili četine su ravnomjerno sporalno rasoređene, rombičnog poprečnog presjeka, sa prugama puči na sve strane. Pri vrhu su ušiljene, duge oko 25. mm, a široke oko 1.mm. Samo su odozgo raščešljane. Muški catovi su u obliku sitnih šišarki, dugi oko 2. cm, a ženski do 5.cm dugi, usmjereni prema gore. I jedni i drugi su grimizno crveni. Šišarke su viseće. Prije sazdrijevanja su pretežno zelene ili crvene. U stadiju zrenja su smeđe, do 18. cm duge i 4.cm u promjeru. Nakon sazdrijevanja i ispadanja sjemena, šošarke otpadaju. Plodne ljuske su rombične, t.j. gore sužene i prikraćene. Sljeme klija s 5-10. supki, koje su trkutasta presjeka. Dugo je 4-5.mm. Postoji velik broj formi, koje rastu od prirode u šumama ili se uzgajaju u nasadima. Grančice su tanke do 50.cm dugačke i vise.

Ekološki zahtjevi[uredi | uredi izvor]

Smrka ili smreka je vrsta polusjene, koja ne podnosi zasjenu drveća gustih krošanja. Vrh njene krošnje mora biti osviljetljen makar podnevnim zrakama sunca. Postranu zasjenu dobro podnosi. Dobro podnosi mraz. Na Igmanu uspijeva u tipičnim mrazištima na Malom i Velikom polju. Razlikuju se njena dva ekotipa (fiziološke rase) s obzirom na otpornost prema mrazu: rana ili gorska smreka i kasna ili nizinska smreka. Za pošumljavanje mrazišta treba koristiti kasnu smreku. Smreki pogoduju zimske hladnoće kontinentalne i planinske klime. Izbjegava područja s blagim zimama, odnosno krajeve sa okeanskom klimom. Vrlo je otporna na zimske studeni. Voli područja s puno oborina od kojih značajan dio otpada na snijeg. Ne voli nisku relativnu vlagu zraka. Vrlo je osjetljiva na ljetne suše, kada smanjuje prirast. Međutim, najprilagodljivijih vrsta i lako se uzgaja i izvan granica prirodnog rasprostiranja. Prema tlu nema velikih zahtjeva. Najbolje uspijeva u svježim i dubokim tlima, na ilovastim, pješčanim i rahlim zemljištima gorskog i subalspinskog pojasa. Raste i na podzolima. U suhim i ekstremno vlažnim uspijeva znatno slabije. Iziskuje hladniju i vlažniju klimu. Zastupljena je u čistim ili miješanim acidofilnim šumama. Javlja se u brojnim zajednicama sveze Piceion excelsae Pawl. Razvija tipičan korijensku sustav s ponirućim korijenima, koji prodiru i peko dva metra u dubinu. U 1 kg sjemena ima oko 180 000 sjemenki. Stabla na osami rađaju sjemenom između 30. do 50 g., a u sastojini između 60. i 70. g. U nižim položajima rađa obilno sjemenom svake 3. do 4. g., a u višim svake 7. do 12. g. U prvim godinama života raste polagano, a iza 5. do 10. g. brže. U najboljim sastojinama njen visinski prirast iznosi i preko 0.5 m godišnje. Dosta je osjetljiva na štetnike i bolesti, ako raste sama. Ako je njen udio u sastojini manji od 60 % tada je opasnost znatno manja. Preporučuje se saditi s domaćim listačama, crvenim hrastom te četinjačama. Vrlo je pogodna vrsta za dobivanje biomase.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Smrča
Wikivrste
Wikivrste: Picea