Zaljevski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Zaljevski rat
M-3 Bradley cavalry fighting vehicle.jpg
Datum Od 2. august 1990 do 28. februar 1991.
Lokacija Perzijski zaljev
Ishod Pobjeda koalicionih snaga; Oslobađanje Kuvajta
Casus belli Napad Iraka na Kuvajt.
Sukobljene strane
Flag of the United Nations.svg Ujedinjeni Narodi
Flag of the United States.svg Sjedinjene Američke Države
Flag of Saudi Arabia.svg Saudijska Arabija
Flag of Turkey.svg Turska
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of Iraq.svg Irak
Komandanti
Flag of the United States.svg Norman Schwarzkopf
Flag of the United Kingdom.svg Peter de la Billière
Flag of Saudi Arabia.svg Khalid bin Sultan
Flag of Saudi Arabia.svg Saleh Al-Muhaya
Flag of Egypt.svg Mohamed Hussein Tantawi
Flag of Iraq.svg Saddam Hussein
Vojne jedinice
Sjedinjene Američke Države 575,000
Saudijska Arabija 52,000
Ujedinjeno Kraljevstvo 43,000
Irak 1,200,000
Žrtve
378 mrtvih,
1,000 ranjenih
25,000 mrtvih,
75,000 ranjenih

Zaljevski rat (2. august 199028. februar 1991) je bio rat između koalicionih snaga predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama i Iraka. Trajao je šest mjeseci, od polovine 1990. do početka 1991. godine. Kao razlog intervencije uzima se iračka okupacija Kuvajta i zauzimanje kuvajtskih naftnih postrojenja. Često se koristi i naziv "Operacija pustinjska oluja", međutim to je tek naziv poznatije od dvije vojne operacije koalicionih snaga.

Pet dana nakon Iračkog napada na Kuvajt SAD su počele sa raspoređivanjem svojih snaga na granici Saudijske Arabije i Iraka pod izgovorom da ih je pozvao saudijski kralj Fahd bojeći se za sigurnost svoje zemlje. Ubrzo su zahvaljujući jakom uticaju SAD i ostale države počele slati svoje snage tako da se do početka "Pustinjske oluje" koaliciona vojska sastojala od vojnika iz 14 zemalja.

Pred početak vojnih operacija koalicione snage su raspolagale sa 6 nosača aviona, 2 430 aviona i 42 brigada a protiv njih stajala je iračka vojska sa zastarjelom opremom koju je činilo oko 750 aviona, 5 800 tenkova i oko 1.2 miliona vojnika.


Uvod u napad Iraka na Kuvajt[uredi | uredi izvor]

Sredinom 1990. Irak je počeo sa gomilanjem vojnih snaga na granici sa Kuvajtom, što je protumačeno kao vrhunac sukoba između dvije države. Osnova ovog sukoba bili su nerašćišćeni dugovi iz vremena Iračko-iranskog rata, kao i Iračke optužbe da Kuvajt crpi Iračku naftu iz zajedničkog naftnog polja.

Odnosi izmađu Iraka i SAD su ostali saveznički sve do dana kada je Irak napao Kuvajt. 2. oktobra 1989. godine, predsjednik SAD George Bush Sr. je potpisao tajnu direktivu 26, koja je počinjala: ”Pristup nafti iz Persijskog zaliva i bezbjednost ključnih država u ovom regionu je od vitalnog značaja za sigurnost SAD-a.” Sa poštovanjem prema Iraku, direktiva govori: ”Normalni odnosi između SAD i Iraka će poslužiti našim interesima i promovisaće stabilnost u Zalivu i Srednjem Istoku.”

Krajem jula 1990. Irački predsjednik Saddam Hussein je pozvao američku ambasadoricu April Glaspie obećavši joj tom prilikom da neće zapovijediti napad na Kuvajt prije još jedne runde pregovora. New York Times je prenio slijedeću izjavu Glaspie sa tog sastanka:

"Nemamo stav o arapskim sukobima, kao što je vaš sukob sa Kuvajtom. Bila sam u američkoj ambasadi u Kuvajtu tokom kasnih šezdesetih. Tada je rečeno da ne trebamo birati stranu po ovom pitanju i da ono nije povezano sa Amerikom. James Baker je rekao našem glasnogovorniku da to naglasi. Nadamo se da možete riješiti ovaj problem koristeći sve raspoložive metode preko Arapske lige ili predsjednika Mubaraka"

Nakon ovakve izjave američkog ambasadora Saddam Hussein je zaključio da Sjedinjene Države nisu zainteresovane za sukob i ocijenio da je dobio zeleno svijetlo za izvršenje napada. Takođe, smatrajući granicu između Kuvajta i Iraka kao ostavštinu britanske kolonijalne politike, a imajući u vidu da su se SAD u tom trenutku zanimale sa ujedinjenjem Njemačke, brišući tako još jednu umjetnu granicu, Hussein je vidio svoju priliku.

Iračka ofanziva[uredi | uredi izvor]

2. avgusta 1990. godine, u 2 sata poslije ponoći iračke snage su prešle granicu sa Kuvajtom sa oklopnim i pješadijskim jedinicama, zauzimajući strateške tačke širom zemlje, uključujući i emirovu palaču oko koje su se vodile najžešće borbe u nastojanju da se omogući evakuacija emirove porodice. Međutim, znatno nadmoćnija Iračka vojska je ubrzo ovladala kompletnim Kuvajtom te je Saddam Hussein postavio marionetsku vladu na čelu sa Alaa Hussein Alijem, bivšim pukovnikom Kuvajtske vojske. Alijeva vlada trajala je samo četiri dana jer je odmah nakon završetka rata Hussein objavio pripajanje Kuvajta Iraku pripajajući dio postojećoj iračkoj provinciji Basra, a ostatak proglasivši novom, 19., provincijom Iraka. Nakon uspješnog zauzimanja Kuvajta Saddam je na iračku zastavu dodao rečenicu "Allah je najveći" (Allahu ekber (الله أكبر)).

Operacija "Pustinjski štit"[uredi | uredi izvor]

Operacija "Pustinjski štit" je u osnovi ime pod kojim je skupljena koalicija predvođena SAD i Ujedinjenim Kraljevstvom, okupljena pod pozivom za odbranu Saudijske Arabije od mogućeg Iračkog napada, ubrzo je prerasla u vojsku koja će osloboditi Kuvajt. U pripremi vojnih snaga Sjedinjene države su učestvovale sa oko 660 000 vojnika i dva nosača aviona, USS Dwight D. Eisenhower i USS Independence. SAD su također poslale dva bojna broda USS Missouri i USS Visconsin u region koji su postali posljednji bojni brodovi koji su aktivno učestvovali u ratu.

Neposredno pred početak operacije za oslobođenje Kuvajta predlagani su različita primirja, ali bez ikakvog uspjeha. SAD su insistirale da je jedini prihvatljiv uslov za mir bilo iračko puno bezuslovno povlačenje iz Kuvajta. Irak je insisitirao da povlačenje iz Kuvajta mora biti povezano sa simultanim povlačenjem sirijkih vojnika iz Libana i izraelskih vojnika sa Zapadne obale, Gaze, Golanske visoravni i južnog Libana. Maroko i Jordan su pristali na ovaj predlog, ali su Sirija, Izrael i anti-iračka koalicija odbili smatrajući da irački prijedlog nema nikakve veze sa kuvajtskim pitanjem. Sirija se pridružila koaliciji protiv Sadama, ali je Izrael, na insistiranje Bushove administracije, ostao neutralan uprkos raketnim napadima Iraka na izraelske gradove. PLO pod Jaserom Arafatom otvoreno je podržavao Sadama Huseina, što je dovelo do kasnijeg prekida palestinsko-kuvajtskih odnosa i protjerivanja mnogih Palestinaca iz Kuvajta.

29. novembra na sastanku Vijeća sigurnosti donesena je Rezlucija 678 u kojoj članice vijeća osuđuju iračke napade i zahtijevaju povlačenje iračkih snaga iz Kuvajta najkasnije do 15. januara 1991.

12. januara 1991, Kongres Sjedinjenih Američkih Država je dozvolio upotrebu vojne sile da izbaci Irak iz Kuvajta. Uskoro su ostale zemlje iz koalicije uradile isto.

Operacija "Pustinjska oluja"[uredi | uredi izvor]

Dan nakon isteka roka datog u rezoluciji 678 koalicione snage pokrenule su zračnu ofanzivu. Primarni ciljevi su bili irački radari, komunikacije, aerodromi, avijacija i protivavionska odbrana. Glavnu ulogu u prvim napadima imali su, tada premijerno predstavljeni, američki F-117 Nighthawk avioni, nevidljivi za neprijateljske radare. Prvi napad se desio 17. januara 1991 kada je osam američkih helikoptera AH-64 Apache uništilo iračke radare blizu iračko-saudijske granice. U nastavku operacije avio napadima koji su brojali i do 1000 uzlijetanja po danu pridružila se i američka mornarica počevši lansiranje krstarećih raketa (BGM-109 Tomahawk) sa nosača aviona iz Perzijskog zaliva. Kao odgovor na napade Irak je počeo sa lansiranjem SCUD raketa na Izrael i Saudijsku Arabiju, također iračka protivvazdušna odbrana oborila je u toku prvog dana jedan američki avion. Međutim zbog američkog korištenja "nevidljivih" (stealth) lovaca i bombardera posljedice za iračku vojsku su bile mnogo veće. Nakon prve sedmice iračani su ostali bez protivvazdušne odbrane, radara i 38 aviona oborenih u direktnim zračnim duelima. Kao posljedica takvog poraza irački piloti su počeli sa masovnim prebjegom u Iran. Između 115 i 140 aviona uskoro je, na čuđenje koalicionih snaga, prebjeglo u Iran.

Druga faza koalicionog plana je bilo raketiranje i uništavanje komandnih centara, nastojeći da tako obeshrabre komandante jedinica na terenu uskraćujući im vezu sa Saddamom Husseinom.

Treća faza je bila najduža: uništavanje vojnih ciljeva (lansera SCUD raketa) i ciljeva koji bi mogli poslužiti u vojne svrhe (elektrane, nuklearna postrojenja, telekomunikaciona oprema, luke, rafinerije, željeznice i mostovi). Masovnim uništavanjem elektrana koalicione snage su postigle to da je na kraju rata ukupna proizvodnja električne energije u Iraku bila samo 4% od predratne.

Nesreće povezane sa operacijom "Pustinjska oluja"[uredi | uredi izvor]

Iako su koalicione snage nastojale gađati samo vojne ciljeve ipak je dolazilo do pogibije civila ili ekoloških katastrofa. 23. januara došlo je do istjecanja velike količine nafte u Perzijski zaliv. SAD su odmah optužile Irak da je namjerno ispustio naftu u zaliv dok je irak odgovorio da su krivi amerikanci jer su pogodili usidrene tankere. Ovo je bila najveća ekološka katastrofa ikad, naftna mrlja je bila oko 5 puta veća od one nastale nakon nasukavanja supertankera Exxon Valdez.

13. februara 1991., dvije laserski vođene ”pametne bombe” su uništile zgradu za koju su Iračani tvrdili da je bila civilno sklonište u slučaju bombardovanja. Američki zvaničnici su tvrdili da je to sklonište bio vojni komunikacioni centar, međutim, zapadnim novinarima je bilo zabranjeno da ispitaju tvrdnje.


Operacija na kopnu - "Pustinjska sablja"[uredi | uredi izvor]

Prikaz napredovanja koalicionih snaga tokom operacije "Pustinjska sablja"

Kako bi izvršili potpuno oslobađanje Kuvajta za koalicione snage bila je neophodna kopnena invazija. Dva dana nakon pristanka Iraka na prekid vatre od 22. februara 1991. američki vojnici otpočeli su sa operacijom "Pustinjska sablja".

Glavni američki napad išao je nešto zapadnije od Kuvajta. VII korpus američke vojske napao je glavninu iračke elitne jedinice - Republičke garde, nanoseći joj velike gubitke. Uporedo sa ovim napadom, kroz nebranjenu iračku pustinju, išao je i napad XVIII Padobranskog korpusa američke vojske. Njihova linija napada išla je još zapadnije od linije VII korpusa nastojeći da zaštiti lijevo krilo glavnog napada i odsiječe ostatak iračke vojske ne dozvoljavajući im da pomognu Republičkoj gardi. U sastavu XVIII Padobranskog korpusa u toku ove akcije borile su se i jedinice francuske Legije stranaca i američka 101 padobranska divizija. Desno krilo čuvala je britanska Prva oklopna divizija.

Nakon totalnog uspjeha u prvih nekoliko dana, koalicione snage su usmjerile svoj napad ka oslobađanju Kuvajta. Glavni napad je naglo skrenuo na istok usmjerivši tako svoje snage prema gradu Kuvajtu, Basri i naftnim poljima između.

Autoput smrti.

Savezničko napredovanje je bilo mnogo brže nego što su američki generali očekivali. 26. februara, iračke trupe su započele povlačenje iz Kuvajta, zapalivši kuvajtska naftna polja prilikom odlaska. Dugački konvoj povlačećih iračkih trupa se stvorio duž glavnog puta između Iraka i Kuvajta. Ovaj konvoj je bombardovan tako jako od strane Saveznika da je postao poznat pod imenom Autoput smrti. 100 sati nakon što je počela kopnena kampanja, predsjednik Bush je objavio prekid vatre, a 27. februara je objavio da je Kuvajt oslobođen.

Obje strane su imale približno isti broj vojnika, približno 540.000 savezničkih vojnika na približno 600.000 iračkih vojnika. Još 100.000 turskih vojnika je bilo razmešteno duž zajedničke granice Turske i Iraka. Ovo je proizvelo značajno razdvajanje iračke vojske prisiljavajući je da razmjesti sve svoje snage duž kompletne granice (osim, iročno, sa njegovim ljutim neprijateljem Iranom) što je dozvolilo da glavni američki udar ima značajnu tehničku prednost i jednakost u broju vojnika.


Kraj rata i posljedice[uredi | uredi izvor]

Primirje između zaraćenih strana je sklopljeno na Iračkoj teritoriji i ozvaničilo je stanje nakon oslobodilačke akcije koalicionih snaga. 10. marta počelo je povlačenje američkih snaga iz Iraka i Kuvajta.

Na strani koalicije objavljeni su podaci o 378 mrtvih i oko 1,000 ranjenih. Od ovog broja 146 su bili američki vojnici. Posebno je zanimljiva činjenica da je prema američkim podacima oko 25% svih žrtava na strani koalicije nastalo kao posljedica neprecizne paljbe vlastite vojske (Friendly fire). Na iračkoj strani prikazani su različiti brojevi međutim kao relevantni uzimaju se izvještaji koji prikazuju oko 25,000 mrtvih i 75,000 ranjenih iračkih vojnika i civila.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: