Đakovački ugovor

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Đakovački ugovor potpisali su bosanski kralj Dabiša i ugarski kralj Žigmund u julu 1393, u središtu bosanske biskupije u Đakovu.

Poslije smrti Tvrtka I, bosansko prijestolje preuzeo je njegov rođak Dabiša. Iz početka pomagale su ga vojvode Tvrtka I. U susjednoj Ugarskoj trajale su međudinastičke borbe između kralja Žigmunda i Vladislava Napuljskog, koga je podržavao hrvatski ban Ivaniš Horvat. Bosanska vlastela takođe podržavala je Vladislava. Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegov brat Vuk dobili su od Ladislava naziv hrvatsko-dalmatinskih banova. Tako je, od samog početka Dabišine vlade, skočio ugled i značaj porodice Hrvatinića u velikoj mjeri. Hrvojev brat Vuk je vršio je u Dalmaciji i bansku vlast.

Ugarski kralj Žigmund zatražio je od Dabiše da obnovi obaveze prema mađarskoj kruni, koje je Tvrtko bio prekinuo. U strahu od Turaka s jedne i od Žigmunda s druge strane, pritisnut unutrašnjim razmiricama, nesporazumima sa zetskim vladarem, i u nedostatku ličnog stava, Dabiša se riješio za sporazum sa Žigmundom. Posredstvom svešteničkih krugova, kao mjesto za lične pregovore bilo je izabrano Đakovo, gde se nalazilo sjedište bosanskog biskupa. Rezultat pregovora bio je:

  • Dabiša priznao je kao vrhovnog kralja Bosne Žigmunda.
  • Dabiša ostaje na bosanskom prestolu dok je živ, ali da potom bosanska kruna pripada Žigmundu.
  • Dabiša odrekao se daljeg pomaganja kraljevih protivnika u Dalmaciji i Hrvatskoj.
  • Žigmund tražio je da pored Dabiše sporazum prime i glavne bosanske vojvode, a od tih vojvoda zahtevao je obavezu da neće pomagati svom kralju, ako bi se on odmetnuo od Ugara, a i oni sami da neće dizati svog oružja protiv Ugarske krune. [1]

Po ugovoru iz Đakova, Bosna bila je zastupana kao suverena i neovisna država. Sredivši odnose sa Bosnom, Žigmund lično sa vojskom dolazi u Hrvatsku. Zauzeo je tvrdi Dobor i razrušio ga, a Horvate uhvatio i svirepo kaznio. I ban Vuk Hrvatinić pokušao je da se s vojskom odupre Mađarima, ali bio je potučen. Kralj Dabiša došao je lično u Žigmundov logor, obnovio ugovor, i odrekao se Dalmacije i Hrvatske. Sam Dabiša, bolešljiv, nije ostao dugo na vlasti. Umro je 7. septembra 1395. u Kraljevoj Sutjesci.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Emir O. Filipović, Filozofski fakultet Sarajevo -BOSNA I TURCI ZA VRIJEME KRALJA STJEPANA DABIŠE
  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
  • Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države
  • Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne, Sarajevo 1990.
  • Nada Klaić –EMINEX ZAGREB 1994. -SREDNJOVJEKOVNA BOSNA -POLITIčKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE (1377. g.)
  • Noel Malcolm -Povijest Bosne, Zagreb, 1995.
  • Ivan Jablanović, Međunarodno-pravni položaj bosanskih vladara Kotromanića, Sarajevo 1906, Predšanpano iz Hrvatskog dnevnika

Reference[uredi | uredi izvor]