Balkanska kampanja Aleksandra Velikog

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Plemena sjeverno od antičke Makedonije
Makedonska država u vrijeme Filipa II Makedonskog

Balkanski pohod Aleksandra Makedonskog 336/35. god. pne predstavljao je prvi vojni pohod mladog kralja izveden u cilju obezbjeđenja svoje države, prije planiranog rata sa Perzijom.[1]

Stvarajući makedonsku državu, njegov otac Filip II Makedonski pokorio je i susjedna Plemena: Ilire, Peonce, Tračane i na kraju i Tribale.[2]. Njegovom smrću počele su pobune i odmetanje pokorenih plemena.

Aleksandar je ocijenio da se ne smije upustiti u sukob sa Perzijom, prije nego što će ponovo prisiliti na pokornost susjedna plemena. Iscrpan opis pohoda napisao je učesnik pohoda, kasnije egipatski kralj, osnivač makedonske i posljednje faraonske dinastije u Egiptu, Ptolomej Lag. Njegov izvještaj nalazi se kod mnogih grčkih pisaca.[3].

Makedonska falanga u borbi sa Tračanima 335. p.n.e.

Tračani[uredi | uredi izvor]

Aleksandar je krenuo iz Amfipolja pored grada Filipia i planine Orbel i desetog dana prešao rijeku Nestu i stigao do planine Hema. U tjesnacu koji vodi kroz planinu pokušali su Tračani da mu presijeku put. Spremali su se, da na mjestu gdje je put bio najstrmiji, sjuriti kolima sa jedne uzvišice na makedonsku falangu i razbiti je. Apijan na osnovu Ptolomejeva izvještaja navodi:

...Naredio je vojnicima da, ukoliko to prostor dozvoljava, skaču naglo u stranu i propuštaju neprijateljska kola, a tamo gdje je to bilo nemoguće, da brzo legnu na zemlju i pokriju se štitovima, tako da kola projure preko njih. Uspjeh je bio nevjerovatan...

U protunapadu Aleksandar je nanio Tračanima velike gubitke, i došao do velikog plijena koji je poslao na morsku obalu.[4]

Tribali i Geti[uredi | uredi izvor]

Prešavši planinu Hema stigao je do rijeke Ligin, tri dana hoda od Istra (Dunava). Tribalski kralj Sirma, koji je već čuo za Aleksandrov pohod, pobjegao je na jednu adu (Peuke) na Dunavu. U borbi na obali rijeke, vješto koristeći falangu, Makedonci su pobijedili i ubili 3 000 Tribala. Kad su stigli na Dunav, pokušali su sa lađama koje su došle iz Crnog mora zauzeti ostrvo. Pošto im to nije uspjelo, 4 000 pješaka i 1 500 konjanika prešlo je, na zaprepaštenje armije Geta od 14 000 vojnika, na drugu stranu Dunava. Poslije prvih napada konjice Geti su se povukli i prepustili grad makedonskoj armiji.

Tu je primio i poslanstva drugih naroda sa obala Dunava, među kojima su bili i Kelti. To je njihovo prvo pojavljivanje u istoriji Balkana.

Autarijati[uredi | uredi izvor]

Na povratku, dok se kretao prema zemlji Agrijana i Peonaca, Aleksandar je obaviješten o pobuni Kleitusa, kojeg je podupirao taulantski kralj Glaukijas, te da se i Autarijati spremaju da napadnu makedonsku vojsku. Langar, kralj naroda Agrijana, koji se nalazio u pratnji makedonskog kralja, provalio je u autarijatsku zemlju u porječju Južne Morave, opustošio je i opljačkao. Time je omogućio Aleksandru da bez problema nastavi put prema pobunjenim i neprijateljskim ilirskim narodima.[5]

Autarijatska zemlja je 335. god. p. n. e. samo opustošena, ali ne i pripojena Makedoniji. Oni se nigdje ne spominju kao jedan od pokorenih naroda. Nezavisnost Autarijata u odnosu na Aleksandra Makedonskog se vidi i po tome što se oni ne spominju među vojskom koju je Aleksandar predvodio u pohodu na istok, kao što su to bili obavezni učiniti drugi zavisni balkanski narodi:Tračani, Tribali, Iliri propie dictu, Agrijani, Grci itd.

Autarijatsko presretanje Aleksandrove vojske je bilo samo dio široko uvezane antimakedonske akcije sa ciljem rušenja makedonske hegemonije na Balkanu. U toj koaliciji bilo je uključeno niz grčkih država, ilirskih naroda, tračkih naroda i Tribali. Međutim zbog brzine reakcije Aleksandra i ubojite snage makedonske vojske (ustrojene u falange), ali i zbog lojalnosti nekih poglavara naroda, kao na primjer Langara, antimakedonska akcija se nije ostvarila.[6]

Ilirska kraljevina[uredi | uredi izvor]

U vrijeme Aleksandrovog pohoda 335. god pne na čelu ilirske kraljevine bio je Kleitus. Koristeći se Aleksandrovim odsustvom, pokušao je da se oslobodi makedonske vrhovne vlasti. Njemu se pridružio i taulantski kralj Glaukijas. Kleitusova vojska bila se okupila oko Peliuma, strateškog mjesta u današnjoj Albaniji, i blokirala prolaz prema južnim grčkim državama. Antički historičar Arijan navodi da je Kleitus "žrtvovao tri dječaka, tri djevojčice i tri ovna uoči bitke protiv Aleksandra Velikog".

Aleksandar je kružnim manevrima uspio satjerati ilirsku vojsku u tvrđavu, prije nego što je Glaukijas i došao. Drugi dio plana, sprječavanje satavljanja dviju vojski nije mu uspio. Tada je morao upotrijebiti sav svoj talenat i lukastvo. Pod okriljem noći (što je neuobičajeno za ono vrijeme) uspio je osvojiti tvrđavu i Iliri su bili poraženi. Kleitus se sklonio kod Glaukijasa, koji je ostao kralj, a njegova država je najvećim dijelom prešla u makedonske ruke.

Teba[uredi | uredi izvor]

Nedostatak makedonske vojske, koja je bila na sjeveru, bio je povod da Teba proglasi nezavisnost. Pošto su odbili miroljubivu ponudu, Aleksandar je do temelja razorio grad. Ostale grčke države –gradovi prihvatili su ga za vrhovnog vođu. [7]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hrvatska enciklopedija – Aleksandar III. Veliki
  2. ^ Papazoglu, s.23
  3. ^ Papazoglu, s.23
  4. ^ Papazoglu, s.24
  5. ^ Mesihović, 2013, s.103
  6. ^ Mesihović, 2013, s.104
  7. ^ "Alexander the Great". HISTORY. Pristupljeno 9. 12. 2018.