Aleksandar Veliki

Aleksandar III Makedonski
Ἀλέξανδρος ὁ Μέγας
Aleksandar III Makedonski; Ἀλέξανδρος ὁ Μέγας
Kralj Makedonije
Vladavina	336–323. p. n. e.
Prethodnik	Filip II
Nasljednik	Filip III
Faraon Egipta
Vladavina	332–323. p.n.e.
Prethodnik	Darije III
Nasljednik	Filip III
Kralj Perzije
Vladavina	330–323. p.n.e.
Prethodnik	Darije III
Nasljednik	Filip III
Supružnik	Roksana; Stateira II; Parisatis II
Djeca	Aleksandar IV Makedonski
Dinastija	Argead
Otac	Filip II Makedonski
Majka	Olimpija Epirska
Rođenje	20. juli 356. p. n. e. ; Pella, Kraljevina Makedonija
Smrt	10. juni 323. p. n. e. (u 32. godini); Babilon, Kraljevina Makedonija

Aleksandar III Makedonski (starogrčki: Ἀλέξανδρος ὁ Μέγας; 20. juli 356. pr. n. e – 10. juni 323. pr. n. e), poznatiji kao Aleksandar Veliki^[a] bio je kralj Makedonije i član dinastije Argeada. Rođen u Peli 356. godine pr. n. e, Aleksandar je naslijedio svog oca, Filipa II, na prijestolju u dobi od dvadeset godina.^[2] On je proveo većinu svojih vladajućih godina u vojnoj kampanji bez presedana kroz Aziju i sjeveroistok Afrike, dok u dobi od trideset godina nije stvorio jedno od najvećih carstava antičkog svijeta, koje se prostiralo od Grčke do Egipta i sjeverozapada drevne Indije.^[3] Bio je neporažen u borbi i smatra se jednim od najuspješnijih vojnih zapovjednika u historiji.^[4]^[5]

U mladosti, Aleksandra je podučavao filozof Aristotel do njegove 16. godine. Kada je naslijedio svog oca na prijestolju 336. prije nove ere, nakon ubistva Filipa, Aleksandar je naslijedio snažno carstvo i iskusnu vojsku. On je proglašen vojskovođom Grčke i iskoristio je ovaj čin za pokretanje vojnih planova širenja njegovog oca.

Izvršio je invaziju 334. prije nove ere na Ahemenidsko carstvo, zauzevši Malu Aziju, započevši niz kampanja koje su trajale deset godina. Aleksandar je slomio moć Perzije u nizu odlučujućih bitki, posebno u borbama kod Isa i Gaugamela. On je kasnije svrgnuo Perzijskog kralja Darija III i osvojio čitavo Prvo Perzijsko carstvo. U tom trenutku, njegovo carstvo se protezalo od Jadranskog mora do rijeke Ind. U nastojanju da stigne do "kraja svijeta i velikog vanjskog mora", napao je Indiju 326. pr. n. e, ali je na kraju bio prisiljen da se vrati na zahtjev svojih vojnika. Aleksandar je umro u Babilonu 323. pr. n. e, u gradu u kojem je planirao kampanju koja bi počela invazijom na Arabiju. U godinama nakon njegove smrti, niz građanskih ratova pocijepao je carstvo, što je rezultiralo stvaranjem nekoliko država u kojima su vladali dijadosi, Aleksandrovi preživjeli generali i nasljednici.

Aleksandrovo naslijeđe uključuje kulturnu difuziju koju su izvršila njegova osvajanja, kao što je grčko-budizam. Osnovao je dvadesetak gradova koji nose njegovo ime, najpoznatiji je Aleksandrija u Egiptu. Njegove gradove su naseljavali grčki kolonisti, a samim time su širili grčku kulturu na istoku što je rezultiralo novom helenističkom civilizacijom, čiji su aspekti bili vidljivi u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća i istočne Anadolije do 1920. godine. Aleksandar je postao legendaran kao klasični heroj, a karakteristike su istaknute u historiji, grčkim mitovima i negrčkim kulturama. On je postao mjera na osnovu kojeg vojni lideri porede sebe, a u vojnim akademijama širom svijeta još se uvijek uče njegove taktike.^[6] Njegovo naslijeđe često ga ubraja među najbolje svjetske ličnosti svih vremena, zajedno sa njegovim učiteljem Aristotelom.

Rani život

Rođenje i djetinjstvo

Aleksandar je rođen šestog dana starogrčkog mjeseca Hekatombaiona, koji odgovara 20. julu 356. prije nove ere,^[7]^[8] u Pelli, glavnom gradu kraljevine Makedonije.^[9] Bio je sin kralja Makedonije, Filipa II, i njegove četvrte supruge, Olimpije, kćerke Neoptolemusa I, kralja Epira.^[10] Iako je Filip imao osam žena, Olimpija je bila njegova glavna supruga već neko vrijeme, vjerovatno jer je rodila Aleksandra.^[11]

Nekoliko legendi okružuje Aleksandrovo rođenje i djetinjstvo.^[12] Prema starogrčkom biografu Plutarhu, Olimpija je, uoči konzumacije braka sa Filipom, sanjala da joj je utrobu udario grom, uzrokujući plamen koji se širio "nadaleko i naširoko" prije nego što se ugasio. Negdje nakon vjenčanja, Filip je rekao da je vidio sebe, u snu, kako osigurava utrobu svoje supruge, pečatom na kojem je ugravirana slika lava.^[13] Plutarh je ponudio razne interpretacije tih snova: da je Olimpija bila trudna prije braka, što ukazuje zatvaranjem njene utrobe; ili da je Aleksandrov otac bio Zeus.^[13]

Na dan kad je Aleksandar rođen, Filip se pripremao za opsadu na grad Potideja na poluotoku Halkidiki. Istog dana, Filip je primio vijest da je njegov general Parmenion porazio kombinovanu ilirsku vojsku, i da su njegovi konji pobijedili na Olimpijskim igrama. Također je na taj dan hram Artemide u Efezu, jedno od sedam svjetskih čuda, spaljen. To je navelo Hegesiasa od Magnesia da kaže da je spaljen, jer Artemida nije bila prisutna, prisustvujući rođenju Aleksandra. Takve legende možda su se pojavile kada je Aleksandar postao kralj, a možda i na njegov poticaj, da se pokaže da je on bio natčovjek i predodređen za velike stvari od začeća.^[12]

U njegovim ranim godinama, Aleksandra je čuvala Lanike, sestra Aleksandrovog budućeg generala Klita Crnog. Kasnije su Aleksandra podučavali strogi Leonidas, rođak njegove majke, i Filipov general Lizimah.^[14] Aleksandar je odgajan kao i svi plemeniti makedonski mladići, učeći ga da čita, jaše, bori i lovi.^[15]

Kada je Aleksandar imao deset godina, trgovac iz Tesalije je donio Filipu konja, kojeg mu je prodao za trinaest talenata. Konj ga nije slušao i Filip je naredio da se konj vrati. Aleksandar je, međutim, otkrio da konj ima strah od vlastite sjene i zatražio da on ukroti konja, što je vremenom i uspio.^[12] Plutarh navodi da je Filip, presretan ovim prikazom hrabrosti i ambicije, poljubio svog sina u suzama, govoreći: "Sine moj, moraš pronaći carstvo dovoljno veliko za svoje ambicije. Makedonija je premala za tebe", i kupio konja za njega.^[16] Aleksandar ga je nazvao Bukefal, što znači "volova glava". Bukefal je išao s Aleksandrom sve do Indije. Kada je životinja umrla, Aleksandar je nazvao grad po njemu, Bukefalija.^[17]

Pubertet i obrazovanje

Kada je Aleksandar navršio trinaest godina, Filip je započeo potragu za tutorom, i razmatrali su se akademici Isokrat i Speusip, ali su oni u pismu podnijeli ostavke na tu dužnost. Na kraju, Filip je izabrao Aristotela i obezbjedio mu učionicu u hramu Nimfe u Miezu. U zamjenu za učenje Aleksandra, Filip se složio da obnovi Aristotelov rodni grad Stageiru, kojeg je razorio i da ga ponovo nasele svi bivši građani koji su bili robovi, i oni koji su bili u izgnanstvu.^[18]

Mieza je bila kao internat za Aleksandra i djecu makedonskih plemića, kao što su Ptolomej, Hefestion i Kasandar. Mnogi od ovih studenata će postati njegovi prijatelji i budući generali. Aristotel je predavao Aleksandru i njegovim drugovima medicinu, filozofiju, moral, religiju, logiku i umjetnost. Pod Aristotelovim tutorstvom, Aleksandar je razvio strast za Homerovim djelima, a posebno Ilijadu; Aristotel mu je dao kopiju knjige, koju je Aleksandar nosio tokom svoje kampanje.^[19]

Filipov nasljednik

Namjesništvo i uspon

U 16. godini, Aleksandrovo obrazovanje kod Aristotela se završilo. Filip je ratovao protiv Bizantiuma, ostavljajući Aleksandra kao regenta i nasljednika. Tokom Filipovog odsustva, tračanin Maedi se pobunio protiv Makedonije. Aleksandar je odgovorio brzo, zauzimajući njegovu teritoriju. Zatim je kolonizovao Grcima, i osnovao grad po imenu Aleksandropolis. Nakon povratka, Filip je poslao Aleksandra sa malom vojskom da savlada pobunu u južnoj Trakiji. Kompanjom protiv grčkog grada Perinthusa, Aleksandar se dokazao tako što je spasio oca. U međuvremenu, grad Amfisa je zauzeo zemljište koje pripada svetilištu Apolona u Delfima, a Filip je vidio priliku da dodatno proširi teritoriju. Iako je bio zauzet u Trakiji, on je naredio Aleksandru da prikupi vojsku za kampanju u Grčkoj. Zabrinut da ne intervenišu druge grčke države, Aleksandar je vojsku izmjestio tako da su oni mislili da se priprema za napad na Iliriju. Tokom ovog previranja, Iliri su napali Makedoniju, samo da bi odbili Aleksandra.

Filip i njegova vojska su se pridružili Aleksandru 338. p.n.e., i zajedno su marširali na jug kroz Termopil, zauzimajući ga nakon tvrdoglavog otpora od strane Tebanskog garnizona. Zatim su zauzeli grad Elatea, koja je udaljena samo dan marša od Atine i Tebe. Atinjani, na čelu sa Demostenom, su zatražili savez sa Tebom protiv Makedonije. I Atina i Filip su poslali ambasadore u Tebu kako bi je privukli na svoju stranu, ali je Teba prije stala na stranu Atine. Filip maršira na Amphissu, hvata plačenike koje je tamo poslao Demosten i prihvaća predaju gradu. Filip se zatim vraća u Elateu, i šalje konačnu ponudu mira sa Atinom i Tebom, ali ga one odbacuju. Kada je Filip zamarširao na jug, njegovi protivnici su ga blokirali u blizini Chaeronea. Kada je započela bitka kod Chaeronea, Filip je zapovijedao s desne strane a Aleksandar s lijeve strane, u pratnji sa Filipovim pouzdanim generalima. Prema drevnim izvorima, dvije strane su se ravnomjerno borile neko vrijeme. Filip je namjerno naredio svojim vojnicima da se povuku, računajući da će ga neprovjereni atinski hopliti slijediti, čime će razrijediti svoju liniju. Aleksandar je bio prvi koji je razbio Tebansku liniju, a slijedili su ga Filipovi generali. Nakon što su oštetili neprijateljsku koheziju, Filip je naredio svojim trupama da ih pritisnu naprijed i da ih unište. Tada su Atinjani izgubili, a Tebanci su bili okruženi. Pošto su se borili sami, bili su poraženi.

Nakon pobjede u Chaeronei, Filip i Aleksandar su marširali bez otpora u Peloponez, gdje su ih dočekali svi gradovi; međutim, kada su došli u Spartu, oni su ih odbili, ali nisu pribjegavali ratu. U Korintu, Filip je uspostavio "Helenski savez" (po uzoru na stari anti-Perzijski savez iz Grčko-Perzijskih ratova), koji je uključivao većinu grčkih gradova-država, osim Sparte. Filip je tada nazvan Hegemon (često se prevodi kao "vrhovni komandant") ove lige (poznata modernim naučnicima kao Korintska liga), i najavio je svoje planove za napad na Ahemenidsko carstvo.

Izgnanstvo i povratak

Kada se Filip vratio u Pellu, zaljubio se i oženio se Cleopatrom Eurydice, nećakom njegovog generala Atalusa. Tim brakom je Aleksandrova pozicija nasljednika bila manje sigurna, jer svaki sin Cleopatre Eurydice bi bio potpuni makedonski nasljednik, dok je Aleksandar bio samo napola makedonac. Tokom vjenčanja, pijani Attalus je javno molio bogove da njegova nećaka rodi legitimnog nasljednika.

Na vjenčanju Cleopatre, koja je bila puno mlađa od Filipa, njen pijani ujak je javno molio bogove da njegova nećaka rodi zakonitog nasljednika Makedonskog kraljevstva. Ovo je tako zaritiralo Aleksandra, koji je bacio jednu čašu na njegovu glavu, "Ti, zlikovče", rekao je, "šta, jesam li kopile?" Zatim je Filip, uzimajući dio čaše, ustao i krenuo prema sinu; ali srećom za njih obojicu, ili zbog njegovog ishitrenog bijesa, ili što je bio pijan od vina, okliznuo se, tako da je pao na pod. Zatim ga je Aleksandar prekorno izvrijeđao: "Vidite li", rekao je on, "čovjeka koji vrši pripreme da pređe iz Europe u Aziju, a prevrnu se u prolazu sa jedne stolice na drugu." - Plutarh, opis svađe na Filipovom vjenčanju.

Aleksandar je pobjegao iz Makedonije sa svojom majkom, sakrivši se kod njenog brata, kralja Epira Aleksandra I u Dodoni. On je nastavio za Iliriju, gdje je zatražio utočište kod Ilirskog kralja i bio tretiran kao gost, uprkos tome što ih je porazio u borbi nekoliko godina ranije. Međutim, čini se da Filip nikad nije imao namjeru da se odrekne svog politički i vojno obučenog sina. Aleksandar se vratio u Makedoniju nakon šest mjeseci zahvaljujući naporima porodičnog prijatelja, Demaratusu, koji je posredovao između dvije strane.

Sljedeće godine, Perzijski namjesnik (guverner) Caria, Pixodarus, ponudio je svoju najstariju kćerku Aleksandrovom polubratu, Filipu Arrhidaeusu. Olimpija i nekoliko Aleksandrovih prijatelja su sugerisali Filipu da istraži koji cilj ima Perzijski namjesnik. Aleksandar je reagovao šaljući glumca, Thessalusa Korintskog, koji je rekao Pixodarusu da on ne bi trebao nuditi ruku svoje kćerke nezakonitom sinu, već Aleksandru. Kada je Filip čuo za ovo, zaustavio je pregovore i izgrdio Aleksandra koji je želio da se oženi Pixodarusovom kćerkom, objašnjavajući da želi bolju mladu za njega. Filip je poslao u egzil četiri Aleksandrova prijatelja, Harpalusa, Nearchusa, Ptolomeja i Erigylusa, a Korinćanina je bacio u lance.

Kralj Makedonije

Stupanje na prijesto

336. prije nove ere, dok je u Aegaei prisustvovao vjenčanju svoje kćerke Kleopatre i Olimpijinog brata, Aleksandra I, Filip je ubijen od strane svog tjelohranitelja Pausaniasa. Kad je Pausanias pokušao pobjeći, sapleo se preko vina i ubijen je od strane svojih progonitelja, uključujući i dva Aleksandrova druga, Perdikasa i Leonatusa. Aleksandar je proglašen kraljem od strane plemića i vojske u 20. godini.^[20]

Konsolidacija moći

Aleksandar je započeo svoju vladavinu eliminišući potencijalne rivale za prijesto. On je prvo svog rođaka, Amyntasa IV, pogubio. Zatim je ubio dva makedonska princa iz regije Lyncestis, a poštedio je trećeg, Aleksandra Lyncestesa. Olimpija je Kleopatru Eurydice i Europu, njenu kćerku sa Filipom, žive spalila. Kada je Aleksandar saznao o tome, bio je bijesan. Aleksandar je također naredio ubistvo Attalusa, koji je bio komandant vojske u Maloj Aziji i Kleopatrin ujak.

Atalus je u to vrijeme razgovarao sa Demostenom, kako bi pobjegao u Atinu. Attalus je u prošlosti jako vrijeđao Aleksandra, a nakon Kleopatrinog ubistva, Aleksandar je smatrao da je previše opasno da ga ostavi živog. Aleksandar je jedino poštedio Arhidaeusa.

Vijest o smrti Filipa natjerala je mnoge države u pobunu, uključujući i Tebu, Atinu, Tesaliju i tračanska plemena sjeverno od Makedonije. Kada je vijest o pobuni stigla do Aleksandra, on je brzo odgovorio. Iako su mu savjetovali da koristi diplomatiju, Aleksandar je sa 3.000 makedonskih konjanika krenuo na jug prema Tesaliji. Našao je Tesalijsku vojsku koja je zaokupirala prolaz između planine Olimp i planine Osa, i naredio svojim ljudima da pređu preko planine Osa. Kada se Tesalijska vojska probudila sutradan, pronašla je Aleksandra okružena njegovom vojskom sa svih strana, odmah se predala i pridružila se njegovim snagama. On je zatim nastavio prema jugu ka Peloponezu.

Aleksandar je zaustavljen na Termopilu, gdje je priznat kao vođa Korintske lige prije nego što je krenuo prema Korintu. Atina je sklopila mir i Aleksandar je pomilovao pobunjenike. Poznati susret između Aleksandra i Diogena se desio tokom boravka Aleksandra u Korintu. Kada je Aleksandar pitao Diogena šta može učiniti za njega, filozof je podrugljivo zatražio od Aleksandra da stane malo u stranu, čime je blokirao sunčevu svjetlost. Ovaj odgovor očito je oduševio Aleksandra, koji je rekao: "Uistinu, ako ikad ne budem htio da budem Aleksandar, volio bih da budem Diogen". U Korintu, Aleksandar je uzeo naslov Hegemon (vrhovni komandant) i, poput Filipa, imenovan je za komandanta nadolazećeg rata protiv Perzije.

Balkanska kampanja

Prije prelaska u Aziju, Aleksandar je htio da zaštiti svoju sjevernu granicu. U proljeće 335. prije nove ere, on je suzbio nekoliko pobuna. Krenuvši iz Amphipolisa, on je otputovao na istok u zemlju "nezavisnih Tračana", i na planini Haemus, makedonska vojska je napala i porazila tračke snage. Zatim su makedonci umarširali u državu Tribali, i porazili njihovu vojsku u blizini rijeke Luginus (pritoka Dunava). Aleksandar je došao nakon tri dana na Dunav, susrevši pleme Geti na suprotnoj strani. Prelazeći rijeku tokom noći, on ih je iznenadio i prisilio njihovu vojsku da se povuče nakon prvog okršaja sa konjanicima.^[21]

Tada je Aleksandru stigla vijest da su Cleitus, kralj Ilirije, i Glaucias, kralj Taulanta, digli otvorenu pobunu protiv njegove vlasti.^[22] Marširajući zapadno u Iliriju, Aleksandar je porazio njihovu vojsku, zbog čega su dva vladara pobjegla sa svojim trupama. Sa ovim pobjedama, on je osigurao svoju sjevernu granicu.^[23]

Dok je Aleksandar vodio kampanju na sjeveru, Tebanci i Atinjani su se ponovo pobunili. Aleksandar je odmah krenuo na jug. Dok su drugi gradovi ponovo oklijevali, Teba je odlučila da se bori. Tebanski otpor bio je neefikasan, i Aleksandar je sravnio grad i podijelio njegovu teritoriju sa okolnim gradovima. Kraj Tebe naježio je Atinu, koja je ostavila sve Grke na miru. Aleksandar ih je zatim natjerao na Azijsku kampanju, ostavljajući Antipatera kao regenta.

Osvajanje Perzijskog carstva

Mala Azija

Aleksandrova vojska je prešla Dardanele 334. p.n.e. i brojala je 48.100 vojnika, 6.100 konjanika i flotu od 120 brodova s posadom koja je brojala 38.000 ljudi, uglavnom iz Makedonije i raznih grčkih gradova-država, i plaćenika koji su došli iz Trakije, Panonije i Ilirije. On je pokazao svoju namjeru da osvoji cijelo Perzijsko carstvo bacajući koplje na azijsko tlo rekavši da je prihvatio Aziju kao poklon od bogova. Ovo je pokazalo Aleksandrovu želju za borbom, za razliku od želje njegovog oca za diplomatijom.

Karta Aleksandrovog carstva i njegova maršuta

Nakon početne pobjede protiv Perzijskih snaga u bici kod Granika^[24], Aleksandar je prihvatio predaju Perzijskog pokrajinskog grada Sarda; zatim je nastavio pohod prema obali Jonskog mora. Iako je Aleksandar vjerovao u svoje božansko pravo, on je porodice umrlih vojnika nagradio velikodušno: "Rodbini svog palog borca, Aleksandar daje oslobođenje od oporezivanja i javne službe". Bez obzira da li su to bili njegovi ratnici ili perzijske snage koji su mu se suprostavili, Aleksandar je odlučio da poštuje one koji su poginuli. On je čak otišao toliko daleko da je postavio statue u čast na te ljude. Mada to nije direktno utjecalo na kulturu, Perzijanci nisu osjećali potrebu za pobunom i prema Aleksandru su postupali sa dužnim poštovanjem. Na Halicarnasusu, u Carii, Aleksandar je uspješnoj vodio prvi od mnogih opsada, na kraju prisiljavajući svoje protivnike, plaćeničkog kapetana Memnona sa Rodosa i perzijskog namjesnika Carie, Orontobatesa, da se povuku morskim putem. Aleksandar je ostavio Cariu Adi, kojeg je Aleksandar usvojio.

Iz Halicarnasusa, Aleksandar je nastavio preko planine Lucija i Pamfilijan ravnicom, zauzimajući sve primorske gradove koji su bili perzijske pomorske baze. Pošto od Pamfilije nema velikih luka, Aleksandar je prešao na unutrašnjost. Kod Termesosa, Aleksandar je zauzeo grad Pisidiju. U drevnom Frigijskom glavnom gradu Gordiumu, Aleksandar je "otkopčao" do tada nerješiv Gordijev čvor, u kojem je pisalo da očekuje budućeg "kralja Azije".^[25]

Levant i Sirija

Aleksandar je otputovao na jug, ali ga je dočekala Darijeva znatno veća vojska koju je lagano porazio, izazvavši kod Darija paniku.^[20] Iako je jurio neke vojnike, Aleksandar je (njihove porodice) tretirao s poštovanjem, što je pokazalo njegovu velikodušnost i dobrotu prema svim ljudima koji su se nalazili u mjestima koje je osvojio. Darije je pobjegao iz bitke, dovodeći svoju vojsku do kolapsa, ostavljajući za sobom svoju ženu, svoje dvije kćerke, svoju majku Sisigambis i nevjerovatno blago.^[26] On je ponudio mirovni sporazum koji je obuhvatao zemlje koje je već izgubio, i otkupninu od 10.000 talenata za svoju porodicu. Aleksandar je odgovorio da, pošto je on sada kralj Azije, je on taj koji odlučuje sam o teritorijalnoj podjeli.

Aleksandar Veliki, iako je bio velikodušan čovjek, na kraju je prepoznao moć koju je imao da pobijedi neprijatelja u ratu. Nakon opsade Tira 332. p.n.e. neprijatelj je poražen, Darije nije htio da se bezuslovno preda, ali je Aleksandar postao nemilosrdan. Shvatio je da ima kontrolu i da može dobiti još mnogo toga. Darije je time bio prisiljen da se vrati. Ovaj put je ponuda bila impresivna. Darije je ponudio sve teritorije do rijeke Eufrat, kolosalnu otkupninu od 300.000 talenata za svoju porodicu i ruku svoje najstarije kćerke. Ova nova promjena u diplomatskim odnosima izazvala je paniku među liderima okolnih zemalja, jer su se bojali sličnog poraza. To je navelo neke barbare da jednostavno abdiciraju zbog Aleksandra, kako bi izbjegli sigurnu smrt.

Aleksandar je nastavio zauzimajući Siriju i veći dio obala Levanta. Naredne godine, 332. p.n.e., bio je prisiljen da napadne Tir, kojeg je zarobio nakon duge i teške opsade. Aleksandar je izmasakrirao sve vojno sposobne muškarce, a žene i djecu je prodao u roblje.

Egipat

Kada je Aleksandar uništio Tir, većina gradova na putu do Egipta je brzo kapitulirala, osim Gaze. Uporište Gaze je dobro čuvano i sagrađeno na brdu, zahtijevajući opsadu. Aleksandar je krenuo prema gradu samo da bi se susreo sa iznenađujućim otporom i utvrđenjem. Kada su mu inžinjeri istakli da zbog visine nasipa osvajanje izgleda nemoguće, to je sve više ohrabrilo Aleksandra na pokušaj. Nakon tri neuspješna napada, uporište je palo, ali je Aleksandar zadobio ozbiljnu ranu na ramenu. Kao i u Tiru, vojno sposobni muškarci su ubijeni, a žene i djeca su prodati u roblje.

Jerusalem je otvorio svoja vrata predajući se, i prema Josifu, Aleksandar je dobio knjigu Danijelovog proročanstva, poglavlje 8, koje opisuje moćnog grčkog kralja koji će osvojiti Perzijsko carstvo. On je poštedio Jerusalem i nastavio prema jugu u Egipat. Aleksandar je stigao u Egipat 332. p.n.e., gdje je bio smatran kao osloboditelj. On je proglašen novim "Gospodarem svijeta" i sinom boga Amona u proročištu kod Siva oaze u libijskoj pustinji.^[27] Od tada, Aleksandar se često naziva Zeus-Amon, a na kovanicama je prikazan sa ukrašenim ovnovim rogovima kao simbol njegovog božanstva. Za vrijeme svog boravka u Egiptu, on je osnovao grad Aleksandriju, koja će postati prosperitetni glavni grad Ptolemejskog carstva nakon njegove smrti.

Asirija i Babilon

Napuštajući Egipat 331. p.n.e., Aleksandar je marširao prema istoku u Mezopotamiju (sada Irak) i ponovo je porazio Darija, u bici kod Gaugamela. Darije je još jednom pobjegao sa bitke, i Aleksandar ga je jurio sve do Arbela. Gaugamela je bio konačni i odlučujući susret između njih dvojice. Darije je pobjegao preko planina u Ecbatan (moderni Hamedan), dok je Aleksandar osvojio Babilon.

Perzija

Iz Babilona Aleksandar je otišao u Susu, jedan od gradova Achaemenid carstva, i zauzeo njegov legendarni trezor. Zatim je poslao najveći dio svoje vojske u perzijski glavni grad Persepolis preko Kraljevskog puta. Sam Aleksandar je uzeo odabrane trupe na direktnom putu do grada. Aleksandar se probio kroz Perzijska vrata (sada Zagros planina), koja su bila blokirana od strane perzijske vojske sa Ariobarzanesom na čelu, a onda je požurio u Perzepolis prije nego što je garnizon mogao opljačkati trezor.

Ulaskom u grad, Aleksandar je dozvolio svojim vojnicima da opljačkaju grad za nekoliko dana. Aleksandar je boravio u Persepolisu pet mjeseci. Za vrijeme njegovog boravka izbio je požar u istočnoj palati i proširio se na ostatak grada. Mogući uzroci uključuju nesreću ili namjernu osvetu za spaljivanje Akropolja u Drugom Perzijskom ratu.

Pad carstva i istok

Aleksandar je zatim jurio Darija, prvo u Mediji, a zatim u Partiji. Perzijski kralj više nije kontrolirao svoju sudbinu, i bio je zarobljen od strane Besusa, njegovog namjesnika u Baktriji i rođaka. Kada mu se Aleksandar približio, Besus je sa svojim ljudima smrtno izbo velikog kralja Perzije, a zatim se izjasnio kao Darijev nasljednik Artakserks V, prije nego što se povukao u centralnu Aziju gdje je pokrenuo gerilsku kampanju protiv Aleksandra. Aleksandar sahranjuje Darija u njegov kraljevski grob. Tvrdio je da, dok je bio na samrti, ga je Darije imenovao za svoga nasljednika Ahemenidskog carstva. Smatra se da je Ahemenidsko carstvo palo sa Darijem.

Aleksandar je smatrao Besusa uzurpatorom i krenuo je da ga porazi. Ova kampanja, u početku protiv Besusa, pretvorila se u obilazak centralne Azije. Aleksandar je osnovao niz novih gradova, sve pod nazivom Aleksandrija, uključujući i moderni Kandahar u Afganistanu, i Aleksandrija Eschate u današnjem Tadžikistanu. Kampanja je Aleksandra odvelo kroz Mediju, Partiju, Ariju (zapadni Afganistan), Drangijanu, Arachosiju (južni i centralni Afganistan), Baktriju (sjeverni Afganistan) i Skitiju.

Spitamenes, koji je bio perzijski namjesnik u Sogdijani, 329. p.n.e. izdao je Besusa i predao ga Ptolomeju, jednom od pouzdanih Aleksandrovih drugova, i Besus je pogubljen. Međutim, kada je, kasnije, Aleksandar bio na rijeci Jaksartes gdje se bavio upadom nomadske vojske, Spitamenes je podigao pobunu u Sogdijani. Aleksandar je porazio Skite u bici na rijeci Jaksartes i odmah pokrenuo kampanju protiv Spitamenesa, pobijedivši ga u bici kod Gabaija. Nakon poraza, Spitamenesa su ubili njegovi ljudi i proglašen je mir.

Problemi

Tokom ovog perioda, Aleksandar je uzeo perzijsku titulu "Kralj kraljeva" (Shahanshah) i usvojio je neke elemente perzijskog odijevanja i običaja, posebno običaj proskineza, simboličko ljubljenje ruke, kako bi perzijancima pokazao njihovu društvenu superiornost. Grci su smatrali ovaj gest kao provincijsko božanstvo i vjerovali su da Aleksandar želi da sebe prikaže kao boga. To ga je koštalo podrške svojih zemljaka, i on je na kraju odustao od toga.

Priče o njegovom načinu života prenio mu je jedan od njegovih oficira, Philotas, koji je pogubljen zbog toga što je obavijestio Aleksandra. Smrt Philotasa automatski je zahtijevala smrt njegovog oca, i zbog toga je Parmenion, koji je imao zadatak da čuva trezor u Ecbatanu, ubijen kako bi se spriječio pokušaj osvete. Aleksandar je lično ubio čovjeka koji mu je spasio život na Granicusu, Kleitusa, tokom nasilne pijane svađe u Macarandi (današnji Samarkand u Uzbekistanu), u kojoj je Kleitus optužio Aleksandra da je napravio nekoliko grešaka, a posebno da je zaboravio makedonski način života i da je prešao na korumpirani orijentalni način života.

Kasnije, u kampanji po centralnoj Aziji, opet su otkrivene priče o njegovom načinu života. Njegov službeni historičar, Kalisten, je bio upleten u ovu priču; međutim, historičari još nisu postigli konsunzus o ovome. Kalisten je pao u nemilost zbog pokušaja da se opet uvede proskineza.

Makedonija u Aleksandrovom odsustvu

Kada je Aleksandar krenuo u Aziju, on je postavio svog generala Antipatera, iskusnog vojnog i političkog lidera i Filipovu "staru gardu", koji su vodili red u Makedoniji. Aleksandrovo uništenje Tebe osiguralo je da Grčka bude mirna u njegovom odsustvu. Jedini izuzetak je bio poziv spartanskog kralja Agisa III na ustanak 331. p.n.e., koga je Antipater porazio i ubio u bici kod Megalopolisa sljedeće godine. Antipater je odlučio da spartance kazni zajedno sa Korintskom ligom, koju je odgodio Aleksandar, koji je odlučio da ih pomiluje. Tu je bilo i znatnog trvenja između Antipatera i Olimpije, a svaki od njih se žalio Aleksandru.

Općenito, Grčka je uživala u periodu mira i prosperiteta tokom Aleksandrove kampanje u Aziji. Aleksandar je slao ogromne sredstva iz njegovih osvajanja, koja su stimulisala ekonomiju i povećala trgovinu širom njegovog carstva. Međutim, Aleksandar je konstantno zahtijevao nove snage i migracije makedonaca po cijelom njegovom carstvu osiromašili su makedonsku radnu snagu, koja je značajno oslabila u godinama nakon Aleksandra, i na kraju dovela do njegove potčinjenosti Rimu.

Indijska kampanja

Invazija na Indijski potkontinent

Nakon smrti Spitamenesa i njegove žene Roksane (Roshanak u Baktriji), i cementiranjem odnosa sa svojim novim satrapima, Aleksandar je krenuo prema Indijskom potkontinentu. On je pozvao sve starješine bivše satrapije Gandhara, koja je bila na sjeveru današnjeg Pakistana, da dođu do njega i priznaju njegovu vlast. Omphis (indijsko ime Ambhi Kumar), vladar Taxile, čije se kraljevstvo prostiralo od Inda do Hydaspesa (Jhelum), je priznao njegovu vlast, ali poglavice nekih brdskih klanova, uključujući Aspasioa i Asakenoia su to odbili. Ambhi je požurio da se susretne sa Aleksandrom, dajući mu vrijedne poklone i stavljajući sebe i sve svoje snage njemu na raspolaganje. Aleksandar je Ambhiu vratio njegovu titulu i darove, i nagradio ga sa perzijskom odorom sa zlatnim i srebrenim ukrasima, 30 konja i 1.000 talenata. Ohrabren Aleksandrovim darovima, Ambhi je pomogao Hephaestionu i Perdicasu u izgradnji mosta preko rijeke Ind, kako bi Aleksandar sa cijelom svojom vojskom došao u glavni grad Taxile, gdje je osjetio prijateljsko i najliberalnije gostoprimstvo. Ambhijeva vojska od 5000 ljudi su kasnije pratili Aleksandra i učestvovali u bici na rijeci Hidaspes.

U zimu 327./328. p.n.e. Aleksandar je lično vodio kampanju protiv svih klanova koji su ga odbili; Aspasia u dolini Kunar, Guarensa u dolini Guareus i Asakenoia u dolini Buner. Žestoka borba se vodila između Aleksandra i Aspasia u kojoj je Aleksandar bio ranjen u rame strelom, ali je na kraju Aspasioi izgubio. Sa Asakenoiom se borio u uporištima Massaga, Ora i Aornos.

Nakon Aornosa, Aleksandar je prešao Ind i borio se u epskoj bici protiv kralja Porusa, koji je vladao regijom Punjab, u bici na rijeci Hydaspes 326. p.n.e. Aleksandar je bio oduševljen Porusovom hrabrošću i postao mu saveznik. Imenovao je Porusa za satrapa i dao mu teritoriju koju je on ranije posjedovao. Aleksandar je zatim osnovao dva grada na suprotnim stranama rijeke Hydaspes, dajući jednom ime Bucephala, u čast svoga konja, koji je umro u bici na rijeci Hydaspes. Drugi je bio Nikeja (Pobjeda) i smatra se da se nalazi na mjestu modernog grada Mong u Punjabu.

Pobuna vojske

Istočno od Porusovog kraljevstva, u blizini rijeke Ganga, nalazili su se Nanda carstvo i Gangaridai carstvo (današnji Bangladeš). U strahu od suočavanja sa drugom velikom vojskom i iscrpljeni, Aleksandrova vojska se pobunila na rijeci Hypsasis, odbijajući da maršira dalje prema istoku. Ova rijeka je na taj način obilježila najistočniju rijeku Aleksandrovih osvajanja.

Što se tiče makedonaca, međutim, njihova borba sa Porusom otupila je njihovu hrabrost i krenula je u dalji napredak u Indiji. Aleksandar je prešao rijeku Gang sa pješadijom od dvadeset hiljada ljudi i dvije hiljade konja. Međutim, kraljevi Ganderites i Praesii su ih čekali sa osamdeset hiljada konjanika, dvije stotine hiljada robova, osam hiljada kočija i šest hiljada ratnih slonova.

Aleksandar je pokušao da ubijedi svoje vojnike da marširaju dalje, ali je njegov general Coenus natjerao Aleksandra da promijeni svoje mišljenje i omogući povratak ljudi svojim kućama, rekavši: "Žudim da vidim svoje roditelje, svoju ženu i djecu, svoju domovinu". Aleksandar je na kraju pristao i okrenuo se prema jugu, marširajući pored rijeke Ind. Usput je njegova vojska osvojila Malhi (današnji Multan) zadobivši povrede tokom opsade.

Aleksandar je poslao mnogo svojih trupa u Karmaniju (današnji južni Iran) sa generalom Craterusom na čelu, dok je njegova flota je istraživala Perzijski zaljev sa admiralom Nearchusom na čelu. Aleksandar je sa ostatkom vojske išao nazad u Perziju kroz težu južnu rutu uz samu Gedrosian pustinju i Makran. Aleksandar je stigao u Susu 324. godine p.n.e. izgubivši mnogo ljudi u oštroj pustinji.

Posljednje godine u Perziji

Otkrivši da su se mnogi satrapi i vojni guverneri loše ponašali prema narodu u njegovom odsustvu, Aleksandar je pogubio nekoliko njih kao primjer na putu za Susu. Kao gest zahvalnosti, on je isplatio dugove svojim vojnicima, i najavio da će poslati veterane i osobe sa invaliditetom natrag u Makedoniju, na čelu sa Craterusom. Njegove trupe su pogrešno razumjele njegovu namjeru i pobunile se u gradu Opisu. Oni su odbili krenuti dalje prema Makedoniji i kritikovali su njegova usvajanja perzijskih običaja i haljina i smještanje perzijskih oficira i vojnika u makedonske jedinice.

Nakon tri dana, u nemogućnosti da nagovori svoje ljude da se povuku, Aleksandar je dao perzijancima zapovjedna mjesta u vojsci a dao makedonskoj vojsci naslove po perzijskim jedinicama. Makedonci su ubrzo molili za oprost, koji je Aleksandar prihvatio, i održao veliki banket za nekoliko hiljada ljudi na kojem je i on jeo zajedno sa njima. U pokušaju da osmisli trajni sklad između perzijanaca i makedonaca, Aleksandar je održavao masovna vjenčanja njegovih visokih oficira sa perzijskim i drugim plemkinjama u Susu, ali je malo brakova trajalo više od godinu dana. U međuvremenu, po povratku, Aleksandar je saznao da su stražari oskrnavili grob Kira Velikog i ubrzo ih pogubio.

Nakon Aleksandrovog odlaska u Ecbatan gdje se dohvatio najvećeg perzijskog blaga, njegov najbolji prijatelj Hephaestion je umro od bolesti ili trovanja. Hephaestionova smrt je devastirala Aleksandra, i on je naredio pripremu skupe lomače u Babilonu, kao i uredbu za javnu žalost. U Babilonu je Aleksandar pripremao niz novih kampanja, počevši sa invazijom na Arabiju, ali nije imao priliku da ih ostvari, jer je umro ubrzo nakon toga.

Smrt i nasljedstvo

Dana 11. juna 323. godine p.n.e. Aleksandar je umro u palati Nabukodonosor II u Babilonu, u 32. godini. Postoje dvije različite verzije Aleksandrove smrti i detalji o smrti neznatno se razlikuju u svakoj. Prema Plutarhu, 14 dana prije njegove smrti, Aleksandar se zabavljao sa admiralom Nearchusom, i proveli su dan i noć pijući sa Mediusom. On je zatim dobio groznicu, koja se pogoršala dok nije bio u stanju da govori. Vojnici, zabrinuti za njegovo zdravlje, bili su stalno uz njega sve dok nije umro. U drugoj verziji, Diodorus prepričava da je Aleksandar dobio bolove u stomaku nakon što je popio Downingovu veliku posudu sa nepomiješanim vinom u čast Herakla, a zatim nakon 11 dana slabosti, dobio je groznicu i umro nakon toga u agoniji.

Imajući u vidu sklonost makedonske aristokratije prema atentatu, prljave igre su bile istaknute poslije njegove smrti. Diodorus, Plutarh, Arian i Justin su naveli teoriju da je Aleksandar bio otrovan. Justin je izjavio da je Aleksandar bio žrtva trovanja. Plutarh je to odbacio kao izmišljotinu, dok su Diodorus i Arian napomenuli da su to spomenuli samo zbog kompletnosti cijele priče. Priča se vrti i oko toga da je Antipater, koji je uklonjen sa mjesta makedonskog potkralja, jer se suprostavljao Olimpiji, bio šef navodne zavjere. Možda je shvatio poziv u Babilon kao smrtnu kaznu, vidjevši sudbinu Parmeniona i Filotasa. Antipater je navodno sredio da Aleksandra otruje njegov sin Iollas, koji je bio Aleksandrov vinar. Bilo je čak i sugestija da je i Aristotel možda učestvovao.

Najjači argument protiv teorije otrova je činjenica da je dvanaest dana prošlo od početka njegove bolesti i smrti; jer tako dugo-djelujući otrov tada vjerovatno nije bio dostupan. Međutim, 2003. godine dr. Leo Schep iz novozelandskog Nacionalnog centra u BBC dokumentarcu ističe da se biljka bijeli kukurijek možda koristila kao otrov za Aleksandra. Dr. Leo Schep je 2014. godine objavio ovu teoriju u recenziranom medicinskom časopisu Klinička toksikologija; u ovom časopisu je navedeno da je na bocama Aleksandrovih vina bila naslikana ova biljka, koja je bila poznata starim Grcima, i da su njeni otrovni simptomi odgovarali događajima koji su opisali Aleksandrovu bolest.

Predloženi su i nekoliko prirodnih bolesti, uključujući malariju i tifus. Medicinski žurnal Nove Engleske je 1998. godine kazao da je Aleksandar umro od tifusa, koji komplikuje crijevnu perforaciju i stvara rastuću paralizu. Još jedna nedavna analiza predložila je meningitis. Druga bolest stvara simptome kao što je akutni pankreas i virus Zapadnog Nila. Teorija o prirodnom uzroku ima tendenciju da naglasi da je zdravlje Aleksandra možda bilo u opštem padu nakon godina teških pića i teških rana. Agoniju koju je Aleksandar osjetio nakon smrti Hephaestiona također mogu doprinijeti njegovom zdravstvenom stanju.

Nakon smrti

Tijelo Aleksandra je položeno u zlatni antropoidni sarkofag koji je ispunjen medom, pa postavljen u zlatni sanduk. Prema Aelianu, prorok Aristander je prorekao da će zemljište na kojem bude postavljen Aleksandar biti sretno zauvijek. Možda zbog toga, svi kraljevi nakon njega su smatrali da je ukop kralja simbol legitimnosti i kraljevsko pravo.

Dok je Aleksandrova povorka bila na putu za Makedoniju, Ptolemej ga je oduzeo i odveo privremeno u Memphis. Njegov nasljednik, Ptolemej II, prenio je sarkofag u Aleksandriju, gdje je ostao do kasne antike. Ptolemej IX, jedan od kasnijih nasljednika Ptolemeja I, zamijenio je Aleksandrov zlatni sarkofag staklenim, kako bi zlato mogao pretvoriti u originalnu kovanicu. Nedavno otkriće ogromne grobnice na sjeveru Grčke, u Amphipolisu, koja datira iz vremena Aleksandra Velikog je dala povoda za spekulacije o njenoj prvobitnoj namjeri da bude mjesto sahrane Aleksandara. Ovo se uklapa u odredište Aleksandrove povorke.

Pompej, Julije Cezar i August su posjećivali njegov grob u Aleksandriji, gdje je August, navodno, slučajno ozlijedio nos. Kaligula je rekao da je uzeo Aleksandrov oklop iz grobnice za sebe. Oko 200. godine, car Septimije Sever zatvorio je Aleksandrovu grobnicu za javnost. Njegov sin i nasljednik, Karakala, veliki obožavatelj Aleksandra Velikog, posjetio je grob tokom svoje vladavine. Nakon toga, detalji o sudbini grobnice su magloviti. Takozvani "Aleksandrov sarkofag" otkriven je u blizini Sidona, i sada je u Arheološkom muzeju u Istanbulu.

Podjela carstva

Aleksandrova smrt je bila iznenadna da kada je došao izvještaj o njegovoj smrti do Grčke, oni nisu odmah vjerovali. Aleksandar je imao legitimnog nasljednika, njegovog sina Aleksandra IV Roksana je rodila nakon Aleksandrove smrti. Prema Diodorusu, Aleksandra su drugovi pitali na samrti kome ostavlja svoje kraljevstvo; njegov odgovor je bio najjačima. Arian i Plutarh su tvrdili da je Aleksandar bio bez teksta u ovom trenutku, što znači da je to bila apokrifna priča. Diodorus i Justin su ponudili više uvjerljivu priču da je Aleksandar položio prsten Perdikasu, tjelohranitelju, i pred svjedocima ga je imenovao.

Perdikas u početku nije želio vlast, i ukazivao je da će Roksanina beba biti kralj, ako bude muško; a pomagaće mu zajedno sa Craterusom, Leonatusom i Antipaterom kao njegovim čuvarima. Međutim, pješadija, pod komandom Meleagera, odbacila je ovaj angažman jer su bili isključeni iz rasprave. Umjesto toga, oni su podržali Aleksandrovog polubrata Filipa Arhidaeusa. Na kraju, dvije strane su se pomirile, a nakon rođenja Aleksandra IV, on i Filip III imenovani su zajedničkim kraljevima. Neslaganje i rivalstvo uskoro je pogodilo makedonce. Satrapi su imenovali Perdikasa kraljem i dali mu dvorac u Babilonu. Nakon atentata na Perdikasa 321. godine p.n.e., makedonsko jedinstvo se srušilo, i uslijedio je 40-godišnji rat između "nasljednika" (Dijadosa). Nakon rata nastala su četiri stabilna moćna bloka: Ptolomejev Egipat, Seleucidova Mezopotamija i centralna Azija, Atalidova Anadolija i Antigonova Makedonija. U tom procesu, Aleksandar IV i Filip III su ubijeni.

Testament

Diodorus navodi da je Aleksandar dao detaljno pisana upustva Craterusu prije svoje smrti. Craterus je počeo da izvršava Aleksandrove naredbe, ali su nasljednici izabrali da ih više ne provodi, jer su bili nepraktični i ekstravagantni. Ipak, Perdikas je pročitao Aleksandrovu volju svojim trupama.

Testament poziva na vojnu ekspanziju na jug i zapad Mediterana, izgradnju monumentalnih građevina i miješanje istočne i zapadne populacije. Sadrži:

Izgradnja monumentalne grobnice za njegovog oca Filipa, "da odgovara najvećoj piramidi u Egiptu"
Izgradnja velikih hramova u Delosu, Delfima, Dodoni, Diumu, Amfilopisu i momentalni hram u Atini i Troji
Osvajanje Arabije i cijelog Sredozemlja
Obilaženje cijele Afrike
Razvoj gradova i miješanje stanovnika Europe i Azije, kako bi se omogućilo zajedničko jedinstvo i prijateljstvo putem braka i porodičnih veza

Karakter

Vojskovođa

Aleksandar je zaradio epitet "Veliki" zbog njegovog nenadmašnog uspjeha kao vojni zapovjednik. On nikada nije izgubio bitku, bez obzira što je bio nadjačan. To je bilo zato što je iskoristio teren, falange i taktike konjice, bold strategiju, i žestoku lojalnost svojih trupa. Makedonske falange, naoružane sa sarisima, kopljem dugim šest metara, koje je razvio i usavršio Filip II kroz rigoroznu obuku, Aleksandar je iskoristio sa svojom brzinom i manevarskom sposobnošću velikog efekta protiv veće i različite perzijske vojske. Aleksandar je također prepoznao potencijal u nejedinstvu perzijske raznolike vojske, koja je sadržavala vojnike koji su govorili razne jezike i imali različito oružje. On ih je savladao tako što je lično bio uključen u borbu.

U svojoj prvoj bici u Aziji, na Granicusu, Aleksandar je koristio samo mali dio svojih snaga, pješadiju od 13.000 ljudi i 5.000 konjanika, protiv mnogo veće perzijske vojske od 40.000 ljudi. Aleksandar je stavio falange u centar borbe a konjicu i strijelce na krila, tako da mu je linija bila udaljena 3 kilometra od perzijanaca. Za razliku od toga, perzijska pješadija je bila stacionirana iza konjice. To je osiguralo da Aleksandar nije bio opkoljen, dok su njegove falange, naoružani dugim kopljima, imali značajnu prednost u odnosu na perzijske sablje i koplja. Makedonski gubici su bili zanemarljivi u odnosu na perzijance.

Na Isisu 333. godine p.n.e., svoj prvi sukob sa Darijem, iskoristio je na isti način, gdje je ponovo falanga u sredini. Aleksandar je lično vodio borbu u sredini zajedno sa falangom, usmjeravajući suprostavljenu vojsku. Na odlučujućem susretu sa Darijem kod Gaugamela, Darije je opremio bojne kočije sa kosama na točkovima kako bi razbio falange, a konjicu opremio kopljima. Aleksandar je napravio dvostruku falangu, koja je bila reformisana da napada pod uglom. Ta varka je bila uspješna i slomila je Darijev centar, uzrokujući da drugi put pobjegne.

Kada je bio suočen sa protivnicima koji su koristili nepoznate tehnike borbe, kao što je bilo u centralnoj Aziji i Indiji, Aleksandar je prilagodio svoje snage stilu svojih protivnika. Tako je u Baktriji i Sogdijani, Aleksandar uspješno iskoristio svoja koplja i strijelce, dok je konjica bila u sredini. U Indiji, suočen sa Porusovim korpusom slonova, makedonci su otvorili svoje redove da obaviju slonove.

Fizički izgled

Grčki biograf Plutarh (45. - 120.) opisuje Aleksandra kao:

Vanjski izgled Aleksandra najbolje zastupa statua koju je Lysippus napravio, jer mu je sam Aleksandar modelio. Za one specifičnosti koje su mnogi njegovi nasljednici prijatelji nakon toga pokušali da imitiraju, naime, držanje vrata, koje je blago savijeno na lijevoj strani, i topao pogled njegovih očiju, ovaj umjetnik je precizno ispoštovao. Međutim, Apelles u slikarstvu, Aleksandru nije reproducirao njegov ten, koji je previše taman i tamnoput.

Grčki historičar Arrian (Lucius Flavius Arrianus Xenophon 86. - 160.) opisuje Aleksandra kao:

Jak, zgodan komandant sa jednim okom tamne boje kao noć i jednim okom plave boje kao nebo.

Polulegendarni Aleksandar Romance također ukazuje na to da je Aleksandar patio od heterochromia iridum: Jedno oko mu je bilo mračno a drugo svijetlo.

Britanski historičar Peter Green dao je opis Aleksandrovog izgleda na osnovu pregleda njegove statue i nekih drevnih dokumenata:

Fizički, Aleksandar nije bio privlačan. Prema makedonskim standardima, bio je vrlo nizak, iako nabijen i jak. Njegova brada je bila oskudna, i nije se isticala jer je stalno bio obrijan. Njegov vrat je bio na neki način uvrnut, tako da je izgledalo da gleda po uglom. Oči (jedno plavo, jedno smeđe) otkriva rosni ženstveni kvalitet. Imao je tamniji ten i oštri glas.

Antički pisci su zabilježili da je Aleksandar bio zadovoljan portretom kojeg je stvorio Lysippos da je zabranio drugim vajarima da izgrađuju njegovu sliku. Lysippos je često koristio kontraksnu skupturalnu šemu da prikaže Aleksandra i ostale likove poput Apoksiomena, Hermesa i Erosa. Lysipposove strukture su poznate po svom prirodnom stanju, za razliku od čvršćih, više statičnih poza, koje se smatraju da najbolje prikazuju vjerni prikaz.

Ličnost

Neke od Aleksandrovih najjačih crta ličnosti formirane su preko njegovih roditelja. Njegova majka je imala velike ambicije, i ohrabrivala ga je da vjeruje da je njegova sudbina da osvoji Perzijsko carstvo. Olimpijin utjecaj je usadio osjećaj sudbine u njemu, a Plutarh nam govori da je njegova ambicija "zadržala duh ozbiljnim i uzvišenijim prerano za njegove godine". Međutim, njegov otac Filip mu je bio najneposredniji i najuticajniji uzor, i mladi Aleksandra ga je gledao svake godine, kako pobjeđuje u borbama pritom zanemarujući teške rane. Aleksandrov odnos sa ocem iskovao je konkurentsku stranu njegove ličnosti; imao je potrebu da uradi nešto što njegov otac nije, ilustrirajući njegovo nesmotreno ponašanje u borbi. Aleksandar se bojao da će ga otac ostaviti "bez velikih i sjajnih postignuća koje će odjekivati u svijetu". Zbog toga je želio da umanji dostignuća svoga oca uz pomoć svojih drugova.

Prema Plutarhu, neke Aleksandrove osobine su bile nasilna narav i ishitrenost, impulsivna priroda, što je nesumnjivo doprinijelo nekim njegovim odlukama. Iako je Aleksandar bio tvrdoglav i nije dobro reagirao na naredbe svog oca, bio je otvoren i spreman na raspravu. Imao je veliku želju za znanjem, ljubav prema filozofiji, i bio je strastveni čitalac. Bio je veoma inteligentan i brzo je učio; to je očigledno zbog Aristetolovog tutorstva. Njegova inteligencija i racionalna strana uveliko pokazuje njegovu sposobnost i njegov uspjeh kao general. On je imao veliku samokontrolu u "zadovoljstvu tijela", nasuprot njegovom nedostatku samokontrole u alkoholu.

Aleksandar je bio pokrovitelj erudita i nauke i umjetnosti. Međutim, imao je malo interesa za sport ili za olimpijske igre (za razliku od svog oca), tražio je samo homerske ideale časti i slavu. On je imao veliku harizmu i snagu ličnosti; karakteristike koje su imale samo velike vođe. Njegova jedinstvena sposobnost dodatno pokazuje nesposobnost bilo kog njegovog generala da ujedini carstvo i zadrži carstvo nakon njegove smrti - samo je Aleksandar imao sposobnost da to uradi.

U svojoj posljednjoj godini života, a posebno nakon smrti Hephaestiona, Aleksandar je počeo davati znakove megalomanije i paranoje. Njegova izvanredna dostignuća, zajedno sa njegovim neizrecivim osjećajem sudbine i dodvoravanjem njegovim drugovima, njegova zabluda o grandioznosti je lako vidljiva u njegovom testamentu i njegovom željom da osvoji svijet.

On je vjerovao da je božanstvo, ili je barem tražio da obogotvori sebe. Olimpija je uvijek insistirala da je on bio sin Zeusa, teorija navodno potvrđuje da mu je to rekla proročica Amona u Siwi. On je počeo da se identifikuje kao sin Zeus-Amona. Aleksandar je usvojio elemente perzijskih haljina i običaja na dvoru, posebno proskineza, praksa koju makedonci nisu obavljali. Ovo ponašanje ga je koštalo naklonosti mnogih njegovih zemljaka. Međutim, Aleksandar je također bio pragmatičan vladar koji je shvatio teškoću vladanja kod kulturno različitih naroda, od kojih su mnogi živjeli u kraljevstvu gdje se kralj smatrao božanstvom. Stoga, umjesto megalomanije, njegovo ponašanje je jednostavno bio pokušaj jačanja njegove vladavine i učvršćivanje njegovog carstva.

Lični odnosi

Aleksandar je imao dvije žene: Roksana, kćerka baktrijskog plemića Oxyartesa, iz ljubavi; i Stateira II, perzijska princeza i kćerka perzijskog kralja Darija III, iz političkih razloga. On je imao i dva sina, Aleksandra IV Makedonskog sa Roksanom, i eventualno, Heraklo Makedonski sa svojom ljubavnicom Barsinom. Izgubio je jedno dijete, kada je Roksana pobacila u Babilonu.

Aleksandar je imao blizak odnos sa svojim prijateljem, generalom i tjelohraniteljom Hephaestionom, sinom plemenitog makedonca. Hephaestionova smrt je devastirala Aleksandra. Ovaj događaj je možda doprinio pogoršanju Aleksandrovog zdravstvenog i mentalnog stanja tokom njegovog posljednjeg mjeseca života.

Aleksandrova seksualnost je predmet nagađanja i kontroverzi. Nijedan stari izvor ne navodi da je Aleksandar imao homoseksualne veze, ili da je Aleksandrov odnos sa Hephaestionom seksualan. Aelian, međutim, navodi da je Aleksandar prilikom posjete Troji gdje je "posjetio grob Ahila a da je Hephaestion posjetio grob Patrokla, što se simboliziralo da je on volio Aleksandra na isti način kao i Patroklo Ahila". Konstatirajući da riječ eromenos (starogrčki: voljen) ne mora nužno imati seksualno značenje. Aleksandar je možda bio biseksualac, što u njegovo vrijeme nije bilo kontroverzno.

Green tvrdi da postoji malo dokaza u drevnim izvorima da je Aleksandar imao znatno veći interes za ženama; on nije imao nasljednika do samog kraja svog života. Međutim, on je bio relativno mlad kada je umro, a Ogden ukazuje na to da je bračni odnos Aleksandra bio impresivniji od njegovog oca u istoj dobi. Osim supruga, Aleksandar je imao mnogo više žena koji su bili njegovi pratioci. Aleksandar je imao harem u stilu perzijskih kraljeva, ali je on to koristio prilično umjereno; pokazujući veliku samokontrolu u "zadovoljstvima tijela". Ipak, Plutarh opisuje kako je Aleksandar bio zaljubljen u Roksanu jer mu je davala komplimente. Green ukazuje da je Aleksandar formirao dosta jaka prijateljstva sa ženama, uključujući Adu od Karije, koju je usvojio, pa čak i sa Darijevom majkom Sisygambis, koja je navodno umrla od tuge kada je čula vijest o Aleksandrovoj smrti.

Nasljeđe

Aleksandrovo nasljeđe se proširilo izvan prostora njegovog vojnog osvajanja. Njegova kampanja je uveliko povećala kontakte i trgovinu između Istoka i Zapada; te su velike oblasti na istoku značajno bile izložene grčkoj civilizaciji i utjecaju. Neki od gradova koje je on osnovao postali su veliki kulturni centri, a mnogi su preživjeli i u 21. stoljeću. Njegovi hroničari su zabilježili vrijedne informacije o područjima kroz koje se marširalo, dok su sami Grci dobili osjećaj pripadnosti svijetu izvan Mediterana.

Helenistička kraljevstva

Aleksandrovo najneposrednije nasljeđe bilo je uvođenje makedonskih pravila koje su ostavile trag u Aziji. U vrijeme njegove smrti, Aleksandrovo carstvo se prostiralo na 5.200.000 km2, i bilo je najveće carstvo svoga vremena. Mnogi od tih područja su ostali u makedonskim rukama ili pod uticajem Grčke u narednih 200-300 godina. Nasljedna carstva koja su se pojavila su, barem u početku, bile dominantne sile, a tih 300 godina se često nazivaju helenističkim periodom.

Istočne granice Aleksandrovog carstva počele su se rušiti čak i za vrijeme njegovog života. Međutim, vlast koju je ostavio na sjeverozapadu Indijskog potkontinenta izravno je dovelo do jedne od najmoćnijih indijskih dinastija u historiji. Iskoristivši ovo, Chandragupta Maurya (u grčkim izvorima "Sandrokotos") koji je bio relativno skromnog porijekla, preuzeo je kontrolu nad Punjabom, i uvećao moć tako da je nastavio i osvojio Nanda carstvo.

Osnivanje gradova

Tokom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao dvadesetak gradova koji su nosili njegovo ime, od kojih je većina istočno od rijeke Tigris. Prvi i najveći je bio Aleksandrija u Egiptu, koji će postati jedan od vodećih gradova Mediterana. Kroz sve Aleksandrove gradove su prolazili trgovački putevi, ali neki su ipak bili teško pristupačni i imali su defanzivne garnizone. Nakon Aleksandrove smrti, mnogi grci su se u njih naselili pokušavajući da se vrate u Grčku. Jedno stoljeće nakon Aleksandrove smrti, mnoge Aleksandrije su napredovale, sa raskošnim javnim zgradama i znatnom populacijom koja je uključivala i grčko i lokalno stanovništvo.

Helenizacija

Helenizaciju je izmislio njemački historičar Johann Gustav Droysen da označi širenje grčkog jezika, kulture i stanovništva u bivšem Perzijskom carstvu nakon Aleksandrovog osvajanja. Da se izvoz robe desio, može se vidjeti u velikim helenističkim gradovima, na primjer, Aleksandriji, Antiohiji i Seleukiji (južno od današnjeg Bagdada). Aleksandar je tražio da se ubace grčki elementi u perzijsku kulturu i pokušao je ukrstiti grčku i perzijsku kulturu. To je kulminiralo homogenizaciji populacija Azije i Europe. Međutim, njegovi nasljednici su izričito odbacili takvu politiku. Ipak, helenizacija se dogodila u cijeloj regiji, praćena različitim i suprotnim Orijentalnim carstvima nasljednicima.

Osnova helenističke kulture je u suštini atinska. Miješanje muškaraca iz svih dijelova Grčke u Aleksandrovoj vojsci direktno je dovelo do pojave "koine" ili "zajedničkog" grčkog dijalekta. Koine se proširila širom helenističkog svijeta, te je na kraju postao predak modernog grčkog jezika. Osim toga, urbanizam, obrazovanje, lokalne samouprave i struja umjetnosti iz helenističkog perioda su bili osnova klasičnih grčkih ideala, koji su se razvijali u različite nove oblike obično grupirani kao helenistički. Aspekti helenističke kulture vide se i u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća.

Neki od najneobičnijih efekata helenizacije mogu se vidjeti u Afganistanu i Indiji, te u regijama u kojima je vladalo Baktrijsko carstvo (250. p.n.e. - 125. p.n.e.) u modernom Afganistanu, Pakistanu i Tadžikistanu. U Indiji se grčka kultura hibridizirala sa indijskom, a posebno budističkom kulturom. Rezultirajući sinkretizmu poznatom kao grčko-budizam on je jako uticao na budizam i stvorio je grčko-budističku umjetnost. Ova grčko-budistička kraljevstva poslala su neke od prvih misionara u Kinu, Šri Lanku i Mediteran (grčko-budističko monaštvo). Prvo figuralno prikazivanje Bude, koje su prethodno izbjegavali budisti, pojavilo se u ovom trenutku; i bili su po uzoru na grčke kipove Apolona. Nekoliko budističkih tradicija možda je nastalo utjecajem grčke religije: pojam Boddhisatvas podsjeća na grčkog božanskog junaka, a neke Mahayana svečane prakse (paljenje timjana, cvijeće i hrana ostavljena na oltarima) su slični onima koji su prakticirali stari Grci. Jedan grčki kralj, Menander I, vjerovatno je postao budist, i ovjekovječen je u budističkoj literaturi kao "Milinda". Proces helenizacije proširen je na nauku, gdje su ideje iz grčke astronomije filtrirane prema istoku i bile su duboko pod uticajem indijske astronomije do početka 3. vijeka. Na primjer, grčki astronomski instrumenti koji datiraju iz 3. stoljeća p.n.e. su pronađeni u grčko-baktrijskom gradu Ai Khanoum u današnjem Afganistanu, dok je grčki koncept da je planeta Zemlja okružena planetama usvojen u Indiji i na kraju istisnuo dugogodišnje indijsko uvjerenje da je zemlja okrugla. U Yavanajataka i Paulisa siddhanta tekstovima se vidi i grčki utjecaj.

Utjecaj na Rim

Aleksandru i njegovim podvizima su se divili mnogi rimljani, a posebno generali, koji su željeli i sami da naprave takva dostignuća. Polybius je započeo pisanje svoje Historije podsjetivši rimljane Aleksandrovih dostignuća, a nakon toga su ga rimski lideri vidjeli kao uzor. Pompej Veliki je usvojio epitet "Magnus", pa čak je imao i istu frizuru kao Aleksandar, te osvojio istočne zemlje noseći Aleksandrov 260-godišnji ogrtač, koji je tada nosio kao znak veličine. Julije Cezar je posvetio Lysippusu broznanu statuu Aleksandrovog konja, ali je zamijenio Aleksandrovu glavu sa svojom, a Oktavijan je posjetio Aleksandrov grob u Aleksandriji. Car Trajan se divio Aleksandru, kao i Neron i Karakala.

S druge strane, neki rimski pisci, posebno republikanci, koristili su Aleksandra kao upozorenje pričom o tome kako autokratske tendencije mogu držati pod kontrolom republikanske vrijednosti. Aleksandar je korišten od strane ovih pisaca kao primjer vladara koji je znao vrijednosti kao što su amicita (prijateljstvo) i clementia (pomilovanje), ali i iracundia (bijes) i cupiditas gloriae (prekomjerna želja za slavom).

Legenda

Legendarne priče okružuju život Aleksandra Velikog. Njegov historičar Kalisten opisuje more u Kilikiji kako se nateže sa Aleksandrom u proskinezi. Pišući ubrzo nakon Aleksandrove smrti, drugi učesnik, Onesictritus, izmislio je borbu između Aleksandra i Thalestris, kraljice mitskih Amazonki. Kada je ovo pročitao kasnije kralj Lizimah se navodno našalio, "Pitam se gdje sam bio u tom trenutku".

U antičkoj i modernoj kulturi

Postignuća i nasljeđe Aleksandra Velikog su prikazani u mnogim kulturama. Antički pisac Aleksandar Romance je imao značajan utjecaj na prikazivanje Aleksandra u kasnijim kulturama, od perzijske i srednjovjekovne europske do moderne grčke kulture. Aleksandar ima značajno mjesto u modernom grčkom folkloru, više nego bilo koja druga drevna figura. U kolovijalnom obliku njegovo ime u modernom grčkom (Megalexandros) je naziv za domaćinstvo. Jedna poznata bajka o grčkim mornarima uključuje usamljenu sirenu je izronila iz mora tokom oluje i pitala kapetana: "Je li Aleksandar živ?". Tačan odgovor je "On je živ i zdrav i vlada svijetom!", nakon čega je sirena nestala i more se smirilo. Svaki drugi odgovor bi izazvao sirenu da se pretvori u razjarenu Gorgonu koja bi povukla brod na dno mora.

U predislamskoj Perzijskoj (zoroastrijskoj) literaturi, Aleksandar je imao nadimak gujastak što znači "proklet", a optužen je za uništavanje hramova i spaljivanje svetih tekstova zoroastranijanizma. U islamskom Iranu, pod uticajem Aleksandra Romanca (perzijski اسکندرنامه‎ Iskandarnamah) pojavljuje se pozitivni prikaz Aleksandra, koji uključuje to da je Aleksandar bio legitimni iranski šah, mitska figura koja je došla iz daleka u potrazi za izvorom mladosti. Kasnije su ga perzijski pisci povezivali sa filozofijom, predstavljajući ga na simpozijumu sa likovima kao što su Sokrat, Platon i Aristotel, u potrazi za besmrtnošću.

U sirijskoj verziji Aleksandar je opisan kao idealni hrišćanski osvajač koji se molio "jednom Bogu". U Egiptu, Aleksandar je prikazan kao sin Nectaneba II, posljednjeg faraona prije perzijskog osvajanja, a njegova pobjeda nad Darijem je prikazana u Egiptu kao spasenje. Aleksandar je spomenut i u Kur'anu, kao herojska figura koja je izgradila zid kako bi se odbranila od naroda Goga i Magoga. On je zatim proputovao poznati svijet u potrazi za vodom života i besmrtnošću, i na kraju postaje poslanik. U indijskoj hindi i urdu kulturi, spominje se kao "Sikandar", mladi talent. U srednjem vijeku je bio heroj koji je imao sve idealne kvalitete viteza.

Historiografija

Osim nekoliko natpisa i fragmenata, tekstovi pisani od strane ljudi koji su stvarno znali Aleksandra ili su skupljali informacije od muškaraca koji su ratovali sa Aleksandrom su izgubljeni. Radovi Aleksandrovog historičara Kalistena i Aleksandrovog generala Ptolomeja su izgubljeni, ali su preživjeli kasniji radovi na osnovu ovih originalnih izvora. Najstariji od njih je rad Diodorusa Siculusa (1. stoljeće p.n.e.), a zatim radovi Quintusa Curtiusa Rufusa (krajem 1. stoljeća), Arriana (2. stoljeće), Plutarha (2. stoljeće) i konačno Justina (4. stoljeće). Arrianov rad se smatra najpouzdanijim, s obzirom da je koristio Ptolomeja i Aristobulusa kao svoje izvore, a blisko je pratio i Diodorusa.

Također pogledajte

Spisak osoba znanih kao Veliki

Napomene

^ Prva poznata osoba koja je nazvala Aleksandra "velikim" bio je rimski dramatičar Plaut (254–184 pr. n. e) u svom djelu Avet.^[1]

Literatura

Papazoglu, Fanula (1969). Poreklo i razvoj ilirske države. ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO. Arhivirano s originala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 31. 12. 2020.
Papazoglu, Fanula (1969). Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi (PDF). ANUBiH, Sarajevo. Arhivirano s originala (PDF), 23. 9. 2018. Pristupljeno 29. 12. 2018.
Mesihović, Salmedin (2014). Historija Autarijata (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 29. 12. 2018.

Reference

^ Diana Spencer (22. 11. 2019). "Alexander the Great, reception of". Oxford Research Encyclopedia of Classics. Oxford Research Encyclopedias. doi:10.1093/acrefore/9780199381135.013.8048. ISBN 978-0-19-938113-5. Pristupljeno 9. 11. 2021. Alexander enjoys the epithet the Great for the first time in Plautus's Roman comedy Mostellaria (775–777).
^ "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. Pristupljeno 9. 2. 2016.
^ Bloom, Jonathan M.; Blair, Sheila S. (2009) The Grove Encyclopedia of Islamic Art and Architecture: Mosul to Zirid, Volume 3. (Oxford University Press Incorporated, 2009), 385; "[Khojand, Tajikistan]; As the easternmost outpost of the empire of Alexander the Great, the city was renamed Alexandria Eschate ("furthest Alexandria") in 329 BCE."
Golden, Peter B. Central Asia in World History (Oxford University Press, 2011), 25;"[...] his campaigns in Central Asia brought Khwarazm, Sogdia and Bactria under Graeco-Macedonian rule. As elsewhere, Alexander founded or renamed a number of cities, such as Alexandria Eschate ("Outernmost Alexandria", near modern Khojent in Tajikistan)."
^ Yenne 2010, str. 159.
^ "Alexander the Great's Achievements". Britannica. "Alexander the Great was one of the greatest military strategists and leaders in world history."
^ Yenne 2010, str. viii.
^ Plutarch, Life of Alexander 3.5: "The birth of Alexander the Great". Livius. Arhivirano s originala, 20. 3. 2015. Pristupljeno 24. 1. 2022. Alexander was born the sixth of Hekatombaion.
^ David George Hogarth (1897). Philip and Alexander of Macedon : two essays in biography. New York: Charles Scribner's Sons. str. 286–287. Pristupljeno 9. 11. 2021.
^ Green, Peter (1970), Alexander of Macedon, 356–323 B.C.: a historical biography, Hellenistic culture and society (illustrated, revised reprint izd.), University of California Press, str. xxxiii, ISBN 978-0-520-07165-0, 356 – Alexander born in Pella. The exact date is not known, but probably either 20 or 26 July.
^ McCarty 2004, str. 10, Renault 2001, str. 28, Durant 1966, str. 538
^ Roisman i Worthington 2010, str. 171.
^ ^a ^b ^c Roisman i Worthington 2010, str. 188.
^ ^a ^b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PA2
^ Renault 2001, str. 33–34.
^ Roisman i Worthington 2010, str. 186.
^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PA6
^ Durant 1966, str. 538, Lane Fox 1980, str. 64, Renault 2001, str. 39
^ Lane Fox 1980, str. 65–66, Renault 2001, str. 44, McCarty 2004, str. 15
^ Lane Fox 1980, str. 65–66, Renault 2001, str. 45–47, McCarty 2004, str. 16
^ ^a ^b "John J. Popovic – Alexander III the Great of Macedon". PROJECT by John J. Popovic. Pristupljeno 9. 2. 2016.
^ "Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi" (PDF). ANUBiH - KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s originala (PDF), 23. 9. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2016.
^ "Faluna Papazoglu - Poreklo i razvoj ilirske države". ANUBiH - KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s originala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 9. 2. 2016.
^ "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 9. 2. 2016.
^ "Plutarh, Granicus". PROJECT by John J. Popovic. Pristupljeno 9. 12. 2018.
^ Hrvatska enciklopedija - Aleksandar Veliki
^ Joshua J. Mark - Alexander the Great
^ "Branimir Bunjac – Aleksandar Veliki i Egipat - Hrvatski povijesni portal, 2018". Arhivirano s originala, 27. 9. 2018. Pristupljeno 29. 12. 2018.

Vanjski linkovi

Logo Commonsa

Alexander the Great na Wikimedia Commonsu.

[Plautus-2] Prva poznata osoba koja je nazvala Aleksandra "velikim" bio je rimski dramatičar Plaut (254–184 pr. n. e) u svom djelu Avet.^[1]

[1] Diana Spencer (22. 11. 2019). "Alexander the Great, reception of". Oxford Research Encyclopedia of Classics. Oxford Research Encyclopedias. doi:10.1093/acrefore/9780199381135.013.8048. ISBN 978-0-19-938113-5. Pristupljeno 9. 11. 2021. Alexander enjoys the epithet the Great for the first time in Plautus's Roman comedy Mostellaria (775–777).

[Makedonija-3] "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. Pristupljeno 9. 2. 2016.

[4] Bloom, Jonathan M.; Blair, Sheila S. (2009) The Grove Encyclopedia of Islamic Art and Architecture: Mosul to Zirid, Volume 3. (Oxford University Press Incorporated, 2009), 385; "[Khojand, Tajikistan]; As the easternmost outpost of the empire of Alexander the Great, the city was renamed Alexandria Eschate ("furthest Alexandria") in 329 BCE."
Golden, Peter B. Central Asia in World History (Oxford University Press, 2011), 25;"[...] his campaigns in Central Asia brought Khwarazm, Sogdia and Bactria under Graeco-Macedonian rule. As elsewhere, Alexander founded or renamed a number of cities, such as Alexandria Eschate ("Outernmost Alexandria", near modern Khojent in Tajikistan)."

[FOOTNOTEYenne2010159-5] Yenne 2010, str. 159.

[6] "Alexander the Great's Achievements". Britannica. "Alexander the Great was one of the greatest military strategists and leaders in world history."

[FOOTNOTEYenne2010viii-7] Yenne 2010, str. viii.

[8] Plutarch, Life of Alexander 3.5: "The birth of Alexander the Great". Livius. Arhivirano s originala, 20. 3. 2015. Pristupljeno 24. 1. 2022. Alexander was born the sixth of Hekatombaion.

[9] David George Hogarth (1897). Philip and Alexander of Macedon : two essays in biography. New York: Charles Scribner's Sons. str. 286–287. Pristupljeno 9. 11. 2021.

[10] Green, Peter (1970), Alexander of Macedon, 356–323 B.C.: a historical biography, Hellenistic culture and society (illustrated, revised reprint izd.), University of California Press, str. xxxiii, ISBN 978-0-520-07165-0, 356 – Alexander born in Pella. The exact date is not known, but probably either 20 or 26 July.

[11] McCarty 2004, str. 10, Renault 2001, str. 28, Durant 1966, str. 538

[FOOTNOTERoismanWorthington2010171-12] Roisman i Worthington 2010, str. 171.

[FOOTNOTERoismanWorthington2010188-13] Roisman i Worthington 2010, str. 188.

[PA2-14] Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PA2

[FOOTNOTERenault200133–34-15] Renault 2001, str. 33–34.

[FOOTNOTERoismanWorthington2010186-16] Roisman i Worthington 2010, str. 186.

[PA6-17] Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PA6

[18] Durant 1966, str. 538, Lane Fox 1980, str. 64, Renault 2001, str. 39

[19] Lane Fox 1980, str. 65–66, Renault 2001, str. 44, McCarty 2004, str. 15

[20] Lane Fox 1980, str. 65–66, Renault 2001, str. 45–47, McCarty 2004, str. 16

[Popović-21] "John J. Popovic – Alexander III the Great of Macedon". PROJECT by John J. Popovic. Pristupljeno 9. 2. 2016.

[Papazoglu-22] "Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi" (PDF). ANUBiH - KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s originala (PDF), 23. 9. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2016.

[PapazogluD-23] "Faluna Papazoglu - Poreklo i razvoj ilirske države". ANUBiH - KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s originala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 9. 2. 2016.

[Mesih.Autarij-24] "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 9. 2. 2016.

[Plutarh-25] "Plutarh, Granicus". PROJECT by John J. Popovic. Pristupljeno 9. 12. 2018.

[26] Hrvatska enciklopedija - Aleksandar Veliki

[27] Joshua J. Mark - Alexander the Great

[28] "Branimir Bunjac – Aleksandar Veliki i Egipat - Hrvatski povijesni portal, 2018". Arhivirano s originala, 27. 9. 2018. Pristupljeno 29. 12. 2018.

[a]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]

[19]

[20]

[21]

[22]

[23]

[24]

[25]

[26]

[27]

[1]