Bitka kod Peliona

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Područje Peliona

Borba kod Peliona odigrala se u proljeće 333. god. pne. između makedonske vojske pod komandom Aleksandra Velikog i ilirske vojske pod zajedničkim vodstvom dardanskog kralja Klita i taulantskog kralja Glauka. Borba je dio Aleksandrove kampanje protiv sjevernih sudjeda u cilju njihove pacifikacije pred put i ratove protiv Perzije. Cijelu borbu opisao je Arijan kao dokaz Aleksandrove genijalnosti u vođenju izvježbane vojske, sastavljene od oklopljene pješadije (falange) i teške konjice, čiji je juriš bio nezaustavljiv.[1]

Nakon što je porazio Tračane, Tribale i Gete, u povratku mu je stigla vijest da se dardanski kralj Klit, Bardilisov sin, digao na oružje, i da ga podržava taulantski kralj Glauk. Istovremeno su Autarijati spremali zasjedu za njegovu vojsku. Salmedin Mesihović smatra da je to bila ilirska koordinirana akcija, ali sa velikim zakašnjenjem. Da je pokret počeo dok je Aleksandar bio negdje oko Dunava, ishod je mogao biti i drugačiji.[2]

Protiv Autarijata ratovao je samo Agrijanski vladar Langar, jedan od Aleksandrovih komandanata i nanio im velike gubitke. Sam Langar je umro nakon borbe, ne dočekavši obećanu nagradu. Aleksandar je u žurbi nastavio prema Pelionu i zaustavio se kod rijeke Erigon (Crna rijeka), gdje je već bio Klit i čekao Glauka sa Taulantima. Mjesto je bilo dobro zaštićeno i okruženo zapovjedničkim tornjevima, koje su držale Klitove jedinice. Moguća lokacija je današnje izolirano naselje na brdu Gorice, u ravnici Poloske, blizu rijeke Devoll, gdje i danas postoje ostaci utvrđenja. Tu su albanski arheolozi identifikovali Pelion sa značajnim ostacima grupa kraljevskih grobnica sa dvoranama i arhitektonskim fasadama uklesanim u stijenama. Čitav prostor je južno od Ohrida i predstavljao je suhozemnu komunikaciju grčkog svijeta sa sjevernim susjedima.[3] [4]

Tok borbe[uredi | uredi izvor]

Oko 15.000 Makedonaca je stiglo na bojište, namjeravajući uzeti Pelion u kratkoj borbi, prije nego što se pojavi Glauk. Nisu ni imali namjeru podizati vojni kamp. Iliri su pred bitku žrtvovali tri dječaka, tri djevojčice i tri crna ovna i počeli sa lažnim napadom. Kad su počeli i makedonski pokreti, Iliri se povlače u utvrđenje Pelion, pa su ostali okruženi. Makedonci nisu imali dovoljno vojnika niti materijalnih zaliha za brzo osvajanje.[5]

Dan kasnije stigli su Taulanti pa su se i Makedonci našli u obruču, što je ugrozilo njihovo snabdjevanje. General Filotas pošao je u skupljanje novih zaliha, ali je njegova vojska upala u ilirsku zasjedu. Samo brza intervencija Aleksandrove konjice spasila ih je od potpunog uništenja.

Slijedećeg jutra Aleksandar je postrojio svu vojsku i pred iznenađenim Ilirima započeo demonstrativne manevre, koje oni nikad nisu vidjeli. U pogodnom psihološkom momentu dao je dogovoreni signal za napad, koji je počeo gromoglasnim bojnim pokličima. Preplašeni od cijele predstave Taulanti su bezglavo jurnuli u utvrđenje, a dio je stradao u rijeci. Sada je Aleksandar imao opkoljene sve Ilire.

Iliri su se sabrali i krenuli u protivnapad, ali ih je konjica odbacila. Makedonci su se povukli jedan kilometar i dali Ilirima tri dana predaha. Među Ilirima zavladala je nervoza i nedisciplina, a ostali su i bez odbranbenih jaraka i palisada. Tada je Aleksandar upotrijebio sav svoj vojnički talenat i lukastvo. Pod okriljem noći (što je neuobičajeno za ono vrijeme) uspio je osvojiti tvrđavu i Iliri su bili poraženi.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Autarijatska zemlja je 333. god. p. n. e. samo opustošena, ali ne i pripojena Makedoniji. Oni se nigdje ne spominju kao jedan od pokorenih naroda i Autarijati su i poslije Langarovog napada zadržali nezavisnost. Ne spominju se među vojskom koju je Aleksandar predvodio u pohodu na istok, kao što su to bili obavezni učiniti drugi zavisni balkanski anrodi, Odrizi, Tribali, Iliri uz granicu, Agrijani, Grci i drugi. U svojim govorima makedonskim vojnicima na Hifazisu i Opisu Autarijati se i ne nalaze među narodima koje Aleksandar navodi da je pokorio.[2]

Glauk se sa preostalom vojskom vratio u svoju prijestolnicu i vladao je još oko 30 god. Taulantska država je postala vodeća među Ilirima. Klit se neko vrijeme sklonio kod Glauka, dok mu je država najvećim dijelom prešla u makedonske ruke. Aleksandar je u nastavku pohoda uništio Tebu, nakon čega se spremao u pohod na Perziju.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ a b Salmedin Mesihovic - Ilirike
  3. ^ "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018.
  4. ^ "Zippel G. 1877. Die Römische Herrschaft in Illyrien". Pristupljeno 9. 2. 2018.
  5. ^ John Wilkes - Iliri; Laus, Split 2001
  6. ^ Pierre Cabanes - Les Illyriens, aux limites du monde grec