Carmina Burana

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Točak sreće iz Carmine Burane

Carmina Burana ( /ˈkɑːrmnə bʊˈrɑːnə/, latinski za "Pjesme iz Benediktbeuerna " [Buria na latinskom]) je rukopis od 254 [1] pjesme i dramska teksta, uglavnom iz 11. ili 12. vijeka, iako su neki iz 13. vijek. Komadi su uglavnom nepristojni, iskazuju nepoštovanje i satirični su. Napisane su uglavnom na srednjovjekovnom latinskom, nekoliko na srednjem visokonjemačkom i staroarpitanskom jeziku. Neki su makaronski, mješavina latinskog i njemačkog ili francuskog jezika.

Napisali su ih studenti i sveštenstvo kada je latinski bio lingua franca širom Italije i zapadne Evrope za putujuće naučnike, univerzitete i teologe. Čini se da je većina pjesama i pjesama djelo Golijarda, svećenstva (uglavnom studenata) koji su satirirali Katoličku crkvu. Zbirka čuva djela brojnih pjesnika, uključujući Petra od Bloisa, Waltera od Châtillon- a i anonimnog pjesnika zvanog Arhipjesnik.

Zbirka je pronađena 1803. godine u benediktinskom samostanu Benediktbeuern u Bavarskoj, a danas se nalazi u Bavarskoj državnoj biblioteci u Minhenu. Smatra se najvažnijom zbirkom golijardskih i vagabundskih pjesama, uz Carmina Cantabrigiensia.

Rukopisi odražavaju međunarodni evropski pokret, s pjesmama koje potiču iz Oksitanije, Francuske, Engleske, Škotske, Aragona, Kastilje i Svetog Rimskog Carstva. [2]

Dvadeset četiri pjesme u Carmini Burani uglazbio je 1936. Carl Orff kao Carmina Burana: Cantiones profanae cantoribus et choris cantandae comitantibus instrumentis atque imaginibus magicis . Njegova kompozicija je brzo postala popularna i sastavni dio repertoara klasične muzike. Pokret otvaranja i zatvaranja "O Fortuna" korišten je u brojnim filmovima.

Autori[uredi | uredi izvor]

O autorima Carmine Burane ne zna se gotovo ništa. Samo nekoliko pjesama može se pripisati određenim autorima, kao što su one Hugha Primasa iz Orléansa (umro oko 1160.), Arhipjesnika (umro oko 1165.), Francuza Waltera od Châtillona (umro oko 1201.) i Breton Petrus Blesensis (umro c. 1203). Dodatno, priloženi folio sadrži njemačke strofe koje spominju određene autore, pa se mogu pripisati njemačkom Minnesingeru Dietmaru von Aistu (umro oko 1170.), Heinrichu von Morungenu (umro oko 1222.), Waltheru von der Vogelweideu (umro oko 1222.). 1228.) i Neidhartu (umro oko 1240.). Jedine potpisane pjesme nalaze se u priloženom foliju, a radi se o Marneru, lutajućem pjesnik i pjevaču iz Švabije. Mnoge pjesme proizlaze iz djela napisana u klasičnoj antici, od Ovidija, Horacija, Juvenala, i Ausoniusa ; međutim, čini se da oko dvije trećine pjesama nisu izvedena djela. [3]

Benediktbeuern opatija

Reference[uredi | uredi izvor]

Bilješke  

  1. ^ Carmina Burana. Die Lieder der Benediktbeurer Handschrift. Zweisprachige Ausgabe, ed. and translated by Carl Fischer and Hugo Kuhn, dtv, Munich 1991; however, if CB 211 and 211a are counted as two different songs, one obtains the collection consisting of 315 texts, see e.g. Schaller 1983
  2. ^ Carmina Burana, Version originale & Integrale, 2 Volumes (HMU 335, HMU 336), Clemencic Consort, Direction René Clemencic, Harmonia Mundi
  3. ^ Schaller 1983.