Dobro

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Za druga značenja, pogledajte Dobro (čvor).

Dobro je centralni etički pojam, to jeste, filozofski pojam. Dobro se može tumačiti i sa religijskog aspekta.

Razlikujemo dobro u sebi i korisno dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bića, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili interes. To je čisto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono čemu se teži, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes.

Sva pojedinačna dobra teže da se približe najvišem dobru, i zbog toga je moguće stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar-bolji-najbolji).

Religijski aspekt[uredi | uredi izvor]

Dobro se može tumačiti i sa religijskog aspekta. U religiji je najviše dobro Bog. Sve velike religije poručuju dobra djela kao put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteističkoj religiji nalazimo pravila, upute za ponašanje. Religija smatra da suštinu dobrog čovjeka čini ljubav prema Bogu i prema čovjeku.

Moral i religija[uredi | uredi izvor]

Centralni pojam i morala (etike) i religije je pojam dobra ,po sebi vrhunskog dobra. S tim u vezi je i dobro djelovanje koje nas približava vrhunskom dobru.

Mnogi filozofi su se bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina može naučiti- ona je znanje. Tvrdio je da čovjek mora znati šta je dobro (ideja dobra) da bi dobro činio. I Platon vidi dobro kao vrhovnu ideju prema kojoj svi teže. Prema njemu za dobru državu potrebne su četiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Aristotel ne govori o općoj ideji dobra nego o pojedinačnom dobru čovjeka. Za njega je najveća vrlina sredina između dvije krajnosti (zlatna sredina).

U etici je poznato hedonističko i utilitarističko shvatanje dobra. Hedonizam istiće ugodu-osjećaj zadovoljstva kao najveće dobro. Smatra da taj osjećaj upravlja našim životom i da sve što mislimo i činimo je usmjereno prema osjećaju ugode.

J.S. Mill smatra da nije važna količina ugode, nego kvalitet, zbog toga je krajnji cilj korist (lat. utilitas = koristan)-ovo je utilitarističko gledište. Ovo gledište smatra da svako djelo procijenjujemo prema posljedicama i korisnosti, jer to dovodi do sreće pojedinca, a time i do sreće cijele zajednice. Ovakvo mišljenje izaziva dilemu: kada i koliko individualne koristi mogu biti i koristi društva?

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]