ETF (fond)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Pasivni fond (eng. Exchange traded fund) je vrsta fonda koji se prodaje preko berze. Odlikuje se za razliku od aktivnih fondova, time što nema aktivnog menadžmenta. ETF imaju pretežno isti sastav kao poznati berzovni indeksi (DAX, EuroStoxx, MSCI World).

Osobine[uredi | uredi izvor]

Pasivni fondovi kao i aktivni su napravljeni da ulagači ne moraju voditi računa o cijeni pojedinih dionica ili poslovnom stanju neke od kompanija. Berzovni kurs fondova stvara se prosjekom odnosno proporcionalnim udjelom pojedinih dionica ili vrijednosnih papira. Rizik za ulagače u slučaju stečaja neke od kompanija ili država (obveznice) time se znatno smanjuje.[1]

Vrste ETF[uredi | uredi izvor]

Ovisno o tome šta sadrže ETF-ovi mogu biti[2][1]:

Replikacija [2][uredi | uredi izvor]

Pored toga ETF mogu biti i:

  • fizički - sadrže dionice, obveznice itd. iz nekog indeksa. Radi se o "pravim" ETF-ovima jer u slučaju lošeg poslovanja investicijskog društva su vrijednosni papiri i dalje na rapolaganju. U Njemačkoj, primjera radi, podležu u tom slučaju društvu za osiguravanje depozita (njem. Einlagesicherung).
  • sintetički (zamijenjeni) (eng. Swap ETF)- sadrže certifikate, derivate itd. Oni imitiraju samo indekse. Upotreba te vrste vrijednosnih papira ima za cilj ostvarenje većeg profita. U ovom slučaju depozitno osiguranje ne podliježe.


Obim uloženih sredstava[uredi | uredi izvor]

2012 je pretežno na berzama SAD i Evropske Zajednice bilo uloženo oko 1.6 biliona dolara u ETF.[3]

Rizici[uredi | uredi izvor]

Njemački menadžer i profesor ekonomije Max Otte koji predaje na Univerzitetu Worms ne preporučuje ETF neiskusnim ulagačima .U nekim slučajevima ETF-ovi i ne sadrže dionice već derivate (sintetički) što je za početnike riskantno. U većini slučajeva ulagač nije u stanju sa ocijeni šta se zapravo nalazi u nekom ETF-u[2] Popularnost ETF-ova, kao i rast ulaganja, poredi se s euforičnom kupovinom nekretnina u SAD-u prije izbijanja krize 2007.[4] Pored svega toga pasivni fondovi iznajmljuju dalje kupljene vrijednosne papire.[5]

Historija[uredi | uredi izvor]

Pasivne fondove je 1970 izmislio američki menadžer John Bogle (Džon Bugl), koji je dugo radio (1951-1974) za investicijsko društvo Wellington. U 1974 osnovao je svoje društvo Vangurad koje danas vodi brigu oko indeksih fondova. Magazin za finansijsko tržište "Fortune" ubraja Bogla u "4 giganta 20. vijeka". [6]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b ETF Univerzum sa stranice finanzen.net učitano 12.5.2014 (de)
  2. ^ a b c Max Otte, Die Krise hält sich nicht an die Regeln, 2010 Ullstein Buchverlag Berlin ISBN 978-3-430-20112-4 (de)
  3. ^ ETF i dalje u prednosti sa stranice foodns učitano 12.5.2014 (de)
  4. ^ Heike Schwertdfeger, 30. maj 2011 Risik s indeksnim fondovima sa stranice wirtschaftswoche.de učitano 12.5.2014 (de)
  5. ^ Iznajmljivanje vrijednosnih papira kod fizičkig ETF-ova iz Morningstar učitano 13.5.2014 (de)
  6. ^ Razlog leži u gluposti i pohlepi - intervju s Džon Buglom sa stranice finanzen.net učitano 12.5.2014 (de)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]