ETF (fond)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Pasivni fond (eng. Exchange traded fund) je vrsta fonda koji se prodaje preko berze.[1] Odlikuje se za razliku od aktivnih fondova, time što nema aktivnog menadžmenta. ETF imaju pretežno isti sastav kao poznati berzovni indeksi (DAX, EuroStoxx, MSCI World).

Osobine[uredi | uredi izvor]

Pasivni fondovi kao i aktivni su napravljeni da ulagači ne moraju voditi računa o cijeni pojedinih dionica ili poslovnom stanju neke od kompanija. Berzovni kurs fondova stvara se prosjekom odnosno proporcionalnim udjelom pojedinih dionica ili vrijednosnih papira. Rizik za ulagače u slučaju stečaja neke od kompanija ili država (obveznice) time se znatno smanjuje.[2]

Vrste ETF[uredi | uredi izvor]

Ovisno o tome šta sadrže ETF-ovi mogu biti[3][2]:

Replikacija [3][uredi | uredi izvor]

Pored toga ETF mogu biti i:

  • fizički - sadrže dionice, obveznice itd. iz nekog indeksa. Radi se o "pravim" ETF-ovima jer u slučaju lošeg poslovanja investicijskog društva su vrijednosni papiri i dalje na rapolaganju. U Njemačkoj, primjera radi, podležu u tom slučaju društvu za osiguravanje depozita (njem. Einlagesicherung).
  • sintetički (zamijenjeni) (eng. Swap ETF)- sadrže certifikate, derivate itd. Oni imitiraju samo indekse. Upotreba te vrste vrijednosnih papira ima za cilj ostvarenje većeg profita. U ovom slučaju depozitno osiguranje ne podliježe.


Obim uloženih sredstava[uredi | uredi izvor]

2012 je pretežno na berzama SAD i Evropske Zajednice bilo uloženo oko 1.6 biliona dolara u ETF.[4]

Mišljene analitičara i investitora[uredi | uredi izvor]

Njemački menadžer i profesor ekonomije Max Otte koji predaje na Univerzitetu Worms ne preporučuje ETF neiskusnim ulagačima .U nekim slučajevima ETF-ovi i ne sadrže dionice već derivate (sintetički ETF-ovi) što je riskantno. U većini slučajeva ulagač nije u stanju sa ocijeni šta se zapravo nalazi u nekom ETF-u[3] Popularnost ETF-ova, kao i rast ulaganja, poredi se s euforičnom kupovinom nekretnina u SAD-u prije izbijanja krize 2007.[5] Pored svega toga pasivni fondovi iznajmljuju dalje kupljene vrijednosne papire.[6] Posljednji argument osporava investitor Gerd Kommer jer i fondovi s aktivnim menadžmentom iznajmnljuju dionice.[7]Kommerove analize pokazuju da ETF-ovi imaju učešće ispod 1% u odnosu na ukupni obim investicijskih fondova te da se ne radi o euforičnoj kupovini ETF-ova.[8]

Historija[uredi | uredi izvor]

Pasivne fondove je 1970 izmislio američki menadžer John Bogle (Džon Bugl), koji je dugo radio (1951-1974) za investicijsko društvo Wellington. U 1974 osnovao je svoje društvo Vangurad koje danas vodi brigu oko indeksih fondova. Magazin za finansijsko tržište "Fortune" ubraja Bogla u "4 giganta 20. vijeka". [9]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ (Kommer str. 231)
  2. ^ a b ETF Univerzum sa stranice finanzen.net učitano 12.5.2014 (de)
  3. ^ a b c Max Otte, Die Krise hält sich nicht an die Regeln, 2010 Ullstein Buchverlag Berlin ISBN 978-3-430-20112-4 (de)
  4. ^ ETF i dalje u prednosti sa stranice foodns učitano 12.5.2014 (de)
  5. ^ Heike Schwertdfeger, 30. maj 2011 Risik s indeksnim fondovima sa stranice wirtschaftswoche.de učitano 12.5.2014 (de)
  6. ^ Iznajmljivanje vrijednosnih papira kod fizičkig ETF-ova iz Morningstar učitano 13.5.2014 (de)
  7. ^ Kommer, Gerd (5. 8. 2017). "Die absurde Dämonisierung von ETFs". Gerd Kommer Invest GmbH (jezik: njemački). Pristupljeno 30. 4. 2019. Wertpapierleihe darf jeder aktive Publikumsfonds betreiben, nicht nur ETFs. 
  8. ^ Kommer, Gerd (2016). "Wie stark ist das ‘Passiv-Lager’ wirklich". Gerd Kommer Invest GmbH (jezik: njemački). Pristupljeno 30. 4. 2019. 
  9. ^ Razlog leži u gluposti i pohlepi - intervju s Džon Buglom sa stranice finanzen.net učitano 12.5.2014 (de)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]