Ovaj članak je dobar.

Egipat

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Egipćani)
Jump to navigation Jump to search
Arapska Republika Egipat
جمهوريّة مصرالعربيّة
Džumhūrīyât Miṣr al-ʿArabīyâ
Zastava Egipta Grb Egipta
Zastava Grb
Himna: "Bilady, Bilady, Bilady"
Položaj Egipta
Službeni jezik arapski
Državno uređenje  
 -  Predsjednik Abdel Fattah el-Sisi
 -  Predsjednik vlade Sherif Ismaill
Nezavisnost Od Ujedinjenog Kraljevstva 28. februara 1922. 
Površina
 -  Ukupno 1.001.450 km2 (29.)
 -  Vode (%) 0,6
Stanovništvo
 -  Ukupno 94.798.827 (13.)
 -  Gustoća stanovništva 96/km2 
Valuta Egipatska funta (100 piastera)
Vremenska zona UTC +2; UTC +3 ljeti
Internetska domena .eg
Pozivni broj +20

Egipat (arapski: مصر‎ Misir), službeno Arapska Republika Egipat, jeste transkontinentalna zemlja koja obuhvata sjeveroistočni ugao Afrike i jugozapadni dio Azije, preko kopnenog mosta koje obrazuje Sinajsko poluostrvo. Većina teritorije od 1.010.000 kvadratnih kilometara leži u dolini rijeke Nil. Egipat graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru, pojasom Gaze i Izraelom na sjeveroistoku, Akapskim zalivom i Crvenim morem na istoku, Sudanom na jugu i Libijom na zapadu.

Sa preko 86 miliona stanovnika, Egipat je treća najmnogoljudnija država Afrike i 15. na svijetu. Velika većina stanovništva živi u blizini obale rijeke Nil, na površini od gotovo 40.000 kvadratnih kilometara, gdje se nalazi obradivo zemljište. Velika područja pustinje Sahare, koja čini većinu teritorija Egipta, su slabo naseljena. Polovina stanovništva Egipta živi u urbanim područjima, u gusto naseljenim gradovima kao što su Kairo, Aleksandrija i drugi veći gradovi u delti Nila.

Egipat ima najdužu historiju jedne moderne države, i u kontinuitetu je naseljen od 10. milenijuma p.n.e.[1] Egipat je, sa svojim spomenicima kao što je Giza i Sfinga koje su izgrađene u antičko vrijeme, bio jedna od najmoćnijih država svog vremena i jedan od prvih šest civilizacija koje se javljaju samostalno u svijetu. Njegove drevne ruševine, kao što su one u Memphisu, Tebi, Karnaku i Dolini kraljeva kod Luksora, su značajni fokus arheoloških studija i popularnih interesa cijelog svijeta. Osim što ima bogato kulturno nasljeđe, Egipat je bogat i kulturnim nasljeđem, te privlači goste iz cijelog svijeta koji odmaraju i na Crvenomorskoj rivijeri, koja zapošljava 12 posto njegove radne snage.

Moderni Egipat se smatra regionalnom silom sa značajnim kulturnim, političkim i vojnim utjecajem u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i općenito muslimanskom svijetu. Ekonomija Egipta je jedna od najvećih i najraznovrsnijih na Bliskom istoku, sa sektorima kao što su turizam, poljoprivreda, industrija i usluge.[2]

Ime[uredi | uredi izvor]

Naziv Egipat izveden je iz starogrčkog Aigyptos, preko francuskog Egypte i latinskog Aegyptus. Antičko ime Egipta je Hwt-Ka-Ptah što znači duša (dom) Ptaha. Misir je arapski naziv za Egipat. Naziv je semitskog porijekla i doslovna znači dva tjesnaca (odnosi se na gornji i donji Egipat). Ova riječ izvorno znači "metropola", "civilizacija".

Drevni Egipatski naziv države je bio kemret što znači "crna zemlja", pozivajući se na plodno crno tlo poplavnih ravnica Nila, koje se razlikuje od deshret što znači "crvena zemlja" za pustinju.

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Egipta

Prahistorija i drevni Egipat[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Drevni Egipat

Postoje razni dokazi o naseljima na rezbarijama na stijenama duž Nila i u pustinji. U 10. milenijumu p.n.e. od lovaca i ribara počeli su da se bave poljoprivredom. Klimatske promjene ili prekomjerna ispaša oko 8.000 godine p.n.e. počeli su da presušuju zemlju u Egiptu, i formirali su pustinju Saharu. Rani plemenski narod emigrirao je na rijeku Nil, gdje su razvili ustaljenu poljoprivrednu ekonomiju i centralizovano društvo.

Nekropola u Gizi je najstarije i jedino preostalo od sedam svjetskih čuda

Do 6.000. g.p.n.e. neolitske kulture ukorijenjene su u dolini Nila. U neolitu, nekoliko plemena razvili su se u Gornji i Donji Egipat. Gornji i Donji Egipat su održavali kontakte putem trgovine. Najraniji poznati natpis na egipatskim hijeroglifima pojavio se u preddinastijskom periodu na keramičkoj posudi koja datira oko 3.200 g.p.n.e.

Jedinstveno kraljevstvo je osnovano 3.150. g.p.n.e. kada je faraon Menes ujedinio oba Egipta u jedinstvenu cjelinu. Egipatska kultura je cvjetala u toku antičkog vremena i ostavila je trag u religiji, umjetnosti, jeziku i običajima. Prve dvije dinastije su vladale za vrijeme Starog kraljevstva (2700. p.n.e. - 2.200. p.n.e.). Tada su se gradile mnoge piramide, od kojih su najznačajnije Džozerova piramida i piramida u Gizi.

Prvi prijelazni period je bio period političkih previranja koji je trajao 150 godina. Međutim, vrlo brzo se uspostavila stabilizacija vlasti i obnovljen je prosperitet zemlje. Srednje kraljevstvo je dostiglo svoj vrhunac 2040. g.p.n.e. za vrijeme vladavine faraona Amenemhata III. Srednje kraljevstvo je počelo slabiti dolaskom semitskih Hiksa. Hiksi su zauzeli Donji Egipat 1650. godine p.n.e. i osnovali novi glavni grad Avaris. Oni su protjerani od strane vojske Gornjeg Egipta na čelu sa faraonom Ahmosom I, koji je osnovao osamnaestu dinastiju i preselio glavni grad iz Memfisa u Tebu.

Novo kraljevstvo (1550. p.n.e. - 1070. p.n.e.) počelo je sa osamnaestom dinastijom, i u tom vremenu došlo je do uspona Egipta i proširivanja teritorije do Tombosa u Nubiji i Levanta na istoku. U ovom periodu vladali su neki od najpoznatijih faraona, kao što su Hatšepsut, Tutmos III, Ehnaton i njegova supruge Nefertiti, Tutankhamon i Ramzes II. Česti kontakti sa drugim narodima donosili su nove ideje. Zemlju su kasnije napali i osvojili Asirci, ali su Egipćani ponovo povratili kontrolu nad Egiptom.

Trideseta dinastija je bila zadnja vladajuća dinastija u faraonovoj epohi. Egipat je pao u ruke Perzijanaca 343. g.p.n.e., kada je faraon Nectanebo II poražen u bici.

Ptolemeji i rimski Egipat[uredi | uredi izvor]

Grčka ptolemejska kraljica Kleopatra VII i njen sin Julije Cezar, Cezarion, Hram u Denderi

Ptolemejsko kraljevstvo je bila snažna heleniska država, koja se proširila iz južne Sirije na istoku do Cirene na zapadu, te južno do granice sa Nubijom. Aleksandrija je postala glavni grad i središte grčke kulture i trgovine. Da bi dobila priznanje rodnog egipatskog stanovništva, prozvala se nasljednicom faraona. Kasniji Ptolemeji su prihvatili egipatske običaje, njihovi portreti su se nalazili na javnim spomenicima u egipatskom stilu i odjeći a sudjelovali su i u egipatskom religijskom životu.[3][4]

Posljednji vladar ptolemejske linije bila je Kleopatra VII, koji je počinila samoubistvo nakon smrti svog ljubavnika Marka Antonija, koji joj je umro u naručju, nakon što ih je Oktavijan pobijedio u bici kod Akcija. Ptolemeji su često bili suočeni s pobunama Egipćana uzrokovanih neželjenim režimima a bili su uključeni i u strane i građanske ratove koji su doveli do propasti kraljevstva i njegove aneksije od strane Rima. Ipak helenistička kulture je nastavila napredovati u Egiptu i nakon muslimanskog osvajanja.

Kršćanstvo se javilo u Egiptu još za vrijeme Marka evanđelista u 1. stoljeću.[5]

Dioklecijanova vladavina je obilježila prijelaz iz rimskog u bizantsko doba, kada je proganjan veliki broj egipatskih kršćana. Novi zavjet je do tada preveden na egipatski. Nakon Kalcedonskog sabora 451. godine, uspostavljena je Egipatska Koptska crkva.[6]

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Bizantijci su uspjeli povratiti kontrolu nad Egiptom nakon kratke perzijske invazije početkom 7. stoljeća, period između 639. i 642. godine, nakon čega Egipat potpada pod muslimansku vlast osvajanjem od strane arapskih muslimana. Kada su porazili bizantijsku vojsku u Egiptu, Arapi su donijeli sunitski islama u zemlju. U ranom periodu tog razdoblja, Egipćani su uklopili svoju novu vjeru s autohtonim vjerovanjima, što je dovelo do formiranja različitih sufijskih redova koji su se održali sve do danas.[7] Ovi raniji obredi su preživjeli razdoblje koptskog kršćanstva.[8]

Muslimanski vladari imenovani od islamskog hilafeta zadržali su kontrolu nad Egiptom sljedećih šest stoljeća, s Kairom kao sjedištem hilafeta za vrijeme vladavine Fatimija. S kraja kurdske Ajubidske dinastije, Memluci, Tursko-čerkeska vojna kasta preuzima kontrolu 1250. godine. Krajem 13. stoljeća, Egipat se povezuje s Crvenim morem, Indijom, Malezijom i Istočnom Indijom.[9] Sredinom 14. stoljeća crna smrt ubila je oko 40% stanovništva zemlje.[10]

Egipatski Ejalet[uredi | uredi izvor]

Napoleon pobjeđuje Memlučke trupe u bici piramida, 21. juli 1798. godine, naslikao Lejeune

Egipat su osvojili Turci 1517. godine nakon čega je postao pokrajina Osmanlijskog Carstva. Slabljenje privrednog sistema u kombinaciji s učincima kuge učinili su Egipat ranjiv na invazije. Portugalski trgovci su preuzeli njihovu trgovinu.[11] U periodu između 1687. i 1731. godine u Egiptu se u 6 navrata pojavljivala glad. Glad 1784. godine je odnijela oko jedne šestine ukupnog stanovništva.[12]

Egipat je oduvijek bila pokrajina koju su Osmanlije teško kontrolisale dijelom i zbog nastavka moći i utjecaja Memluka, egipatske vojne kaste koja je vladala zemljom stoljećima. Kao takav, Egipat je ostao poluautonoman pod vlašću Memluka sve do invazije francuskih snaga pod komandom Napoleona I 1798. godine. Nakon što su Francuzi protjerani, vlast je preuzeo 1805. godine paša Muhamed Ali, komandant osmanlijske vojske u Egiptu, albanskog porijekla.

Egipat pod vlašću dinastije Muhameda Alija je ostao nominalno kao otomanska pokrajina. Dobio je status autonomne vazalne države ili Khedivate u 1867. godine. Isma'il i Tewfik paša upravljali su Egiptom kao kvazi nezavisnom državom pod turskom vlašću sve do britanske okupacije 1882. godine. Ipak, Khedivate od Egipta (1867-1914) zadržao je Egipat de iure osmanskom pokrajinom do 5. novembra 1914. godine[13], kada je Egipat proglašen britanskim protektoratom kao reakciju na odluku Mladoturaka da Osmanlijsko carstvao u Prvi svjetski rat uđe na strani Centralnih sila.

Dinastija Muhameda Alija[uredi | uredi izvor]

Muhamed Ali Paša, osnivač Muhamed Ali dinastije i prvi kediva Egipta i Sudana

Nakon što su Francuzi bili poraženi od strane Britanaca, nastao je vakuum u Egiptu, a tri puta je uslijedila borba između, egipatskih Memluka koji su vladali Egiptom stoljećima, i albanskih plaćenika u službi Osmanlija. Završilo je pobjedom Osmanlija na čelu s Muhamedom Alijem.

Dok je nosio titulu potkralja Egipta, njegova pripadnost Osmanskoj porti je bila samo nominalna. Muhamed Ali je uspostavio dinastiju koja je trebala vladati Egiptom sve do revolucije 1952. godine. U kasnijim godinama, dinastija je postala britanska marioneta.[14]

Muhamed Ali je Egiptu pripojio Sjeverni Sudan (1820. do 1824.), Siriju (1833.), te dijelove Arabije i Anadolije ali su ga 1841. godine evropske sile, strahujući da će on sam srušiti Osmanlijsko carstvo, natjerale da vrati većinu teritorija koje je osvojio od Osmanlijskog carstva. Njegova vojna ambicija je bila potrebna u modernizaciji zemlje. Izgradio je industriju, sistem kanala za navodnjavanje i prijevoz, te reformirao državnu službu.

Uveo je vojnu obavezu muškog seljaštva u 19. stoljeću i iskoristio novi pristup kako bi stvorio svoju veliku vojsku.

Nakratko ga je naslijedio njegov sin Ibrahim (u septembru 1848.), a zatim unuk Abbas I (novembar 1848.), zatim Said (1854.), i Isma'il (1863.).

Sueski kanal, izgrađen u partnerstvu s Francuzima je dovršen 1869. godine. Njegova izgradnja je dovelo do ogromnog duga prema evropskim bankama, i izazvala nezadovoljstvo zbog njegovog oporezivanja. 1875. godine, Ismail je bio prisiljen prodati egipatski udio u kanalu britanskoj vladi. To je u roku od 3 godine dovelo do nametanja britanskih i francuskih kontrolora koji su imali sjedište u egipatskoj vladi, te "su uz financijsku moć vlasnika obveznica koji su stajali iza njih, bili stvarna snaga u Vladi".[15]

Lokalno nezadovoljstvo Ismailom kao i Evropski upad dovelo je do stvaranja prvih nacionalističke grupa u Egiptu 1879. godine, s Ahmadom Urabi kao istaknutom figurom. Bojeći se da će to dovesti do smanjenja njihove kontrole, Velika Britanija i Francuska su vojno intervenisale bombardiranjem Aleksandrije i razbijanjem egipatske vojske u bitci kod Tel el-Kebir. Reinstalisali su Ismailovog sina Tewfika kao figuru de facto britanskog protektorata.[16] 1906. godine Dinshaway incident je potaknuo mnoge neutralne Egipćane da se pridruže nacionalističkom pokretu.

Godine 1914. postao je i službeno Protektorat a naslov šefa države je promijenjen u sultan, kako bi se odbacila vlast Osmanlijskog sultana, koja se pridružila Centralnim silama u Prvom svjetskom ratu. Abbas II je svrgnut i zamjenjen njegovim dajdžom, Husseinom Kamelom koji je postao novi sultan.[17]

Nakon Prvog svjetskog rata, Saad Zaghlul i Wafd stranka su vodili egipatski nacionalistički pokret do većine na lokalnoj zakonodavnoj skupštini. Kada su Britanci prognali Zaghlula i njegove saradnike na Maltu 8. marta 1919. godine, zemlja se našla u svojoj prvoj savremenoj revoluciji. Pobuna je prisilila britansku vladu da donese jednostranu deklaraciju o egipatskog nezavisnosti 22. februara 1922. godine.[18]

Nova vlada je izradila i implementirala ustav 1923. godine koji se temeljio na parlamentarnom sistemu. Saad Zaghlul je izabran za premijera Egipt 1924. godine. 1936. godine sklopljen je Anglo-egipatski ugovor. Nastavak nestabilnosti zbog preostalog britanskog uticaja i povećanja političkog angažman od strane kralja doveli su do raspuštanja parlamenta usljed vojnog državnog udara poznatog kao revolucija 1952.. Pokret slobodnih oficira je prisilio kralja Farouka na abdiciranje u korist svog sina Fuada. Britanska vojna prisutnost u Egiptu je trajala sve do 1954. godine.[19]

Republika[uredi | uredi izvor]

Napredovanje egipatskih tenkova u pustinji Sinaj za vrijeme Oktobarskog rata, 1973. godine

18. juna 1953. godine proglašena je egipatska Republika s generalom Muhamedom Naguibom kao prvim predsjednikom Republike. Naguib je bio prisiljen podnijeti ostavku 1954. godine od strane Gamal Abdel Nassera - pravog arhitekte pokreta iz 1952. godine - a kasnije je stavljen u kućni pritvor. Naser je preuzeo vlast kao predsjednik, u junu 1956. godine. Britanske snage su završile svoje povlačenje iz okupiranog zone Sueskog kanala 13. juna 1956. godine. Isti je nacionaliziran 26. jula iste godine.

1958. godine, Egipat i Sirija su osnovali suverenu uniju poznatu kao Ujedinjena Arapska Republika. Unija je bila kratkog vijeka a završila je 1961. godine kada se Sirija odcijepla čime je unija prestala postojati. Tokom većine svog postojanja, Ujedinjena Arapska Republika je također bila u labavoj konfederaciji sa Sjevernim Jemenom, poznatoj kao Ujedinjene Arapske države.

U ranim 1960-ih, Egipat je u potpunosti uključen u Sjevernojemenski građanski rat. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, podržao je jemenske republikance s čak 70.000 egipatskih vojnika i hemijskim oružjem.

Maja 1967. godine Naser je zatvorio tjesnac Tiran za prolaz izraelskih brodova. 26. maja Naser je izjavio: "Bitka će biti opća i naš osnovni cilj će biti uništiti Izrael".[20] Izrael je zatvaranje tjesnaca Tiran smatrao kao casus belli tj. povod za rat. U šestodnevnom ratu 1967. godine, Izrael je napao Egipat pri tome zauzevši Sinajsko poluostrvo i pojas Gaze, koji je bio pod egipatskom vlašću od arapsko-izraelskog rata iz 1948. godine. Tokom rata, donesen je zakon o vanrednom stanju koji je ostao na snazi ​​do 2012. godine, s izuzetkom jednog 18-mjesečnog prekida tokom 1980/81.[21] Prema ovom zakonu, policijske ovlasti su proširene, ustavna prava suspendirana i cenzura je legalizirana.

Zemljišna reformu, dramatični rast univerzitetskog obrazovanju i državnoj pomoći nacionalnoj industriji uveliko je poboljšana društvena mobilnost i općenito stanje u Egiptu.

1970. godine, predsjednik Nasser je umro, a naslijedio ga je Anwar Sadat. 1973. godine Egipat je zajedno sa Sirijom, pokrenuo Oktobarski rat, iznenadni napad sa ciljem povrat dijela Sinaja, teritorije koje je Izrael okupirao prije šest godina.

Kairo, grad izrastao u metropolitansko područje sa populacijom od preko 20 miliona stanovnika

Sadat je u historijskom posjetu Izraelu 1977. godine, što je dovelo do mirovnog sporazuma 1979. u zamjenu za izraelsko povlačenja sa Sinaja. Sadatova je inicijativa izazvala ogromne kontroverze u arapskom svijetu i dovela do isključenja Egipta iz Arapske lige, ali je podržana od strane većine Egipćana. Međutim, Sadat je ubijen od strane islamskih ekstremista. Hosni Mubarak je došao na vlast nakon ubistva Sadatan na referendumu u kojem je on bio jedini kandidat.

Hosni Mubarak je reafirmisao odnose s Izraelom. Na unutrašnjem planu, Mubarak je suočen s mnogim ozbiljnim problemima. Iako se broj farmi povećao i industrije ojačala, privreda nije mogla držati korak s velikim porastom stanovništva. Siromaštvo i nezaposlenost su doveli do migracije seoskog stanovništva u gradove poput Kaira.

U 1980-ih, 1990-ih, 2000-ih i, teroristički napadi u Egiptu su postali brojni sa teškim posljedicama.

Za vrijeme vladavine Mubaraka, političkom scenom je dominirala Nacionalna Demokratska stranka koju je stvorio Sadat 1978. godine. Krajem februara 2005. godine, Mubarak je najavio reformu predsjedničkog izbornog zakona, utirući put za izbore s više kandidata po prvi put nakon pokreta 1952. godine. Međutim, novi zakon je postavljao ograničenja kandidatima, što je dovelo do toga da Mubarak lahko ponovno izbori pobjedu. Odaziv birača bio je manji od 25%.

Revolucija[uredi | uredi izvor]

25. januara 2011. godine proširili su se protesti protiv Mubarakove vlade. 11. februara iste godine, Mubarak je podnio ostavku i pobjegao iz Kaira nakon čega je nastupilo slavlje povodom toga na Tahrir trgu u Kairu.[22] Egipatska vojska je preuzela vlast.[23][24] Mohamed Hussein Tantawi, predsjednik Vrhovnog vijeća oružanih snaga Egipta, postao je de facto privremeni šef države.[25] 13. februara 2011. godine vojska je raspustila parlament i suspendovala egipatski ustav.[26]

Referendum o ustavu održan je 19. marta 2011. godine a 28. novembra 2011. u Egipatu su održani prvi parlamentarni nakon što je prethodni režim zbačen s vlasti. Izlaznost je bila visoka, a nije bilo izvještaja o velikim nepravilnostima ili nasilju.[27] Muhammed Mursi je izabran za predsjednika 24. juna 2012. godine.[28] 2. augusta 2012. egipatski premijer Hisham Kandil najavio je da njegov kabinet čine 35 člana, 28 novih, uključujući i četiri iz muslimanskog bratstva.[29]

Liberali i sekularisti su se povukli iz Ustavotvorne skupštine, jer su vjerovali da će ustav nametnuti strogu islamsku praksu, a Muslimansko bratstvo je pružilo podršku Mursiju. 22. novembra 2012., predsjednik Mursi izdao deklaraciju i tražio da se zaštiti rad Ustavotvorne skupštine.

Taj potez je doveo do masovnih protesta i nasilnih demonstracija u Egiptu.[30] 5. decembra 2012. godine desetine hiljada pristalica i protivnika predsjednika Mursija se sukobilo, a sukob je opisan kao najveći sukob između islamista i njihovih neistomišljenika.[31] Muhammed Mursi je ponudio "nacionalni dijalog" s liderima opozicije, ali je odbio da poništi decembarski referendum o ustavu.[32]

Dana 30. juna 2013. organizovani su masovni protesti širom Egipta protiv Mursijeve vladavine, što je dovelo do svrgavanja Mursija u državnom puču 3. jula 2013. i instaliranja privremene vlade.

4. jula 2013. egipatski sudija Adly Mansour je položio zakletvu kao predsjednik nove vlade nakon uklanjanja Mursija. Vojska koja je svrgla Mursija ugušila je Muslimansko bratstvo i njegove pristalice, zatvaranjem na hiljade i ubijajanjem na stotine demonstranata sa ulica. Mnogi od lidera i aktivisti Muslimanskog bratstva su osuđeni ili na smrt ili na doživotni zatvor u nizu masovnih suđenja.

Dana 18. januara 2014. godine, privremena vlada institucionalizirala je novi ustav nakon referenduma u kojem je 98,1% glasača dalo podršku novom ustavu. Izlaznost je bila mala i iznosila je samo 38,6% registrovanih birača ali je ipak bila veća od 33% koliko ih je glasalo na referendumu za vrijeme Mursijevog mandata. 26. marta 2014. godine, Abdel Fattah el-Sisi komandant egipatskih Oružanih snaga, koji je u to vrijeme kontrolisao vlast u zemlji, dao je ostavku na mjesto komandanta vojske i najavio da će se kandidovati na predsjedničkim izborima 2014. Na izborima održanim od 26. do 28. maja 2014. glatku pobjedu je odnio el-Sisi. Sisi je položila zakletvu kao predsjednik Egipta 8. juna 2014. godine. Muslimansko bratstvo i neke liberalne i sekularne aktivističke grupa su bojkotovale predsjedničke izbore.[33] Iako je vlast podržana od vojne hunte produžila glasanje na treći dan, izlaznost od 46% od ukupnog broja registrovanih birača je ipak bila manja od izlaznosti od 52% na prethodnim izborima 2012. godine.[34]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Egipta
Nil

Egipat se nalazi u suptropskom pojasu, obuhvata istočni dio Sahare, sa nizijama zapadno od Nila i planinskim uzvišenjima na istoku, u primorju Crvenog mora. Ljeti vlada velika vrućina, koja raste kako se ide prema jugu, gdje praktično i nema padavina. One su rijetke već u delti, gdje iznose oko 50 mm godišnje. Dolina Nila, mjestimice široka 3 - 15 km, ima izuzetan značaj zbog racionalnog korištenja poplava, koje povećavaju plodnost zemljišta. Asuanska brana je regulisala navodnjavanje, obezbjeđujući istovremeno najveći dio električne energije, omogućila je dobijanje novih plodnih površina, te povećala godišnji broj žetvi (ponekad i 4 godišnje). Egipat uvozi polovinu hrane koja mu je potrebna.

Gotovo polovina stanovništva još uvijek živi od poljoprivrede, ali egzodus sa sela doprinosi bujanju gradova, u prvom redu Kaira i Aleksandrije,u kojima živi više od 50% stanovništva. Industrija je slabo razvijena, izuzev tekstilne, šećerne, metalurgije i naftne.

Nafta je zauzela prvo mjesto na listi najznačajnijih izvoznih proizvoda. Veliki deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni ne može u potpunosti da se pokrije doznakama radnika na privremenom radu u inostranstvu, prihodom od Sueskog kanala i turizma, koji je veoma razvijen. On povećava teret vanjskog duga zemlje, koja ima nizak životni standard i u kojoj demografski rast i dalje predstavlja ključni problem.

Gotovo istovremeno s pojavom paleolitskog čovjeka u Evropi, nalazimo tragove ljudi i u porječju Nila na egipatskoj visoravni koja je omeđena Libijskom pustinjom na zapadu, Arapskim poluostrom na istoku, Sredozemnim morem na sjeveru i prvim kataraktom Nila na jugu. Nil je druga rijeka po dužini na zemlji a proteže se od izvora riječice Kagera koja se ulijeva u jezero Viktorija-Nyanza iz kojeg dalje istječe Viktorijin Nil. Ukupna dužina te čudesne rijeke iznosi 6497 km.

Klima[uredi | uredi izvor]

U Egiptu preovladava suptropska pustinjska klima, ali u uskom obalnom pojasu i na sjeveru preovladava sredozemna. Tu zimi padne oko 150 do 200 mm godisnje. U drugim dijelovima padavine su vrlo rijetke, manje od 50 mm godišnje i pojavljuju se u obliku kratkotrajnih pljuskova. Od marta do septembra čest je hamsin, vruć vjetar iz Libijske pustinje.

Politika[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Politika Egipta
Vrhovni ustavni sud Egipta

Predstavnički dom, čiji su članovi izabrani da služe u petogodišnjem mandatu, predstavlja zakonodovanu vlast.[35] Izbori su zadnji put održani od novembra 2011. do januara 2012. godine. Egipatski predsjednički izbori održani su 26. do 28. maja 2014. godine. Službeni podaci govore o odazivu od 47,5%. Abdel Fattah el-Sisi je došao do pobjede sa osvojena 23.780.000 glasa ili 96,91% u odnosu na 757.511 glasa ili 3,09% koliko je osvojio Hamdeen Sabahi.[36]

3. jula 2013. godine milioni demonstranata širom Egipta demonstrirali su protiv Morsija u jednim od najvećih protesta u historiji.[37] Tada na scenu stupa general Abdul Fatah Al-Sisi koji uklanja predsjednika Morsija sa vlasti i suspendira ustav. Formirana je 50-člana komisija za izmjenu ustava za čije se usvajanje odlučivalo referendumom. Ustav je usvojen 18. januara 2014. godine.[38]

Egipat ima najstariju kontinuiranu parlamentarnu tradiciju u arapskom svijetu.[39] Prva popularna Skupština je osnovana 1866. godine. Raspuštena je kao rezultat britanske okupacije 1882. godine, a britanci su dozvolili rad samo savjetodavnom tijelu. 1923. godine, nakon što je Egipat proglasio nezavisnost, novi ustav je predvidio parlamentarnu monarhiju.[39]

Pravo[uredi | uredi izvor]

Pravni sistem je zasnovan na islamskom i građanskom pravu.

Islamska sudska praksa je glavni izvor zakonodavstva. Šerijatski sudovi i qadis rade i licencirani su od strane Ministarstva pravde. Zakon ličnog statusa koji uređuje pitanja, kao što su brak, razvod i starateljstvo je uređen prema šerijatu. U porodičnom sudu, svjedočenje žene vrijedi kao polovina svjedočenja muškarca.

26. decembra 2012. godine Muslimansko bratstvo je pokušalo institucionalizirati kontroverzni novi ustav. Taj ustav je odobren od stanovništva referendumom koji je održan od 15. do 22. decembar 2012. sa 64% podrške, ali sa izlaznošću na referendum od samo 33% biračkog tijela. Zamijenjen je privremenim Ustavom Egipta iz 2011. koji je usvojen nakon revolucije.

Kazneni zakon je jedinstven i dopušta smrtnu kaznu, uključujući i slučaj kada se sudi u odsustvu.

18. januara 2014. godine, privremena vlada uspješno je institucionalizirala sekularniji ustav koji uspostavlja predsjednika i parlament.[40] Predsjednik se bira na mandat od četiri godine a ta funkcija se može obnašati 2 puta.[40] Parlament može da smijeni predsjednika.[40] Prema ustavu, postoji garancija ravnopravnosti spolova i apsolutna sloboda misli.[40] Vojska zadržava privilegiju da imenuje nacionalnog ministra odbrane za narednih 8 godina.[40] Prema ustavu, političke stranke se ne mogu zasnivati ​​na "vjerim, rasnim, spolnim ili geografskim" osnovama.[40]

Vojska[uredi | uredi izvor]

Avion F-16 egipatskih zračnih snaga za vrijeme dosipanja goriva tokom Operacije Sjajna zvijezda

Egipatske oružane snage se sastoje od 468.500 aktivnih pripadnika i 1.000.000 rezervista što ukupno čini 1.468.500 pripadnika.[41]

Prema bivšem šefu Kneseta za vanjske poslove i odbora za odbranu Izraela, Yuvalu Steinitzu, egipatske zračne snage imaju otprilike isti broj modernih borbenih aviona kao i izraelske i daleko veći broj zapadnjačkih tenkova, artiljerije, protivavionskih baterija i ratnih brodova od izraelskih odbrambenih snaga. Također Izrael nagađa da Egipat nastoji da bude druga sila u regiji s špijunskim satelitima, osim EgyptSat 1,[42] 16. aprila 2014. lansiran je i EgyptSat 2.

Egipatska vojna industrija ima na desetine fabrika za proizvodnju oružja, kao i robe široke potrošnje. Oprema Oružanih snaga "uključuje opremu iz različitih zemalja širom svijeta. Vojna oprema iz bivšeg Sovjetskog Saveza se postepeno zamjenjenuje onom modernijom iz SAD-a, Francuske, Britanije i značajanog dijela opreme izrađene pod licencom u Egiptu, kao što je tenk M1 Abrams.

Egipatska mornarica je najveća mornarica u Africi i na Bliskom istoku i općenito u arapskom svijetu, te je sedma po veličini u svijetu, mjereno po broju brodova.[43]

SAD pruža Egiptu vojnu pomoć, koja je u 2009. godini iznosila 1,3 milijarde američkih dolara.

Vojska ima dosta uticaja u političkom životu Egipta, kao i privreda i izuzima se od zakona koji se primjenjuju na druge sektore. Također uživa značajnu moć, prestiž i samostalnosti u okviru države i naširoko se smatra kao dio egipatske "države u državi".[44][45]

Ljudska prava[uredi | uredi izvor]

Egipatska organizacija za ljudska prava je jedno od najstarijih tijela za odbranu ljudskih prava u Egiptu.[46]

2003. godine vlada je osnovala Nacionalno vijeće za ljudska prava. Vijeće je glasno kritikovano od strane lokalnih aktivista, koji su tvrdili da je Vijeće propagandno vladino sredstvo[47] i da daje legitimitet represivnim zakonima kao što je Zakon o hitnim slučajevima.[48]

Međunarodni odnosi[uredi | uredi izvor]

Stalno sjedište Arapske lige se nalazi u Kairu kao i generalni sekretarijat ovog tijela. Ova poziciju trenutno drži bivši ministar vanjskih poslova Nabil el-Araby. Sjedište Arapske liga je nakratko premještena iz Egipta u Tunis 1978. godine u znak protesta zbog egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, ali se kasnije ponovo vratilo u Kairo 1989. godine.

Nakon rata 1973. i kasnijeg mirovnog sporazuma, Egipat je postao prva arapska nacija koja je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom. Bez obzira na to, Izrael se i dalje od velikog broja Egipćana smatra neprijateljskom državom.[49] Egipat je igrao historijsku ulogu kao posrednik u rješavanju različitih sporova na Bliskom istoku, prije svega zbog svoje reakcije na izraelsko-palestinski sukob i mirovni proces.[50] Veze između Egipta i drugih nearapskih država Bliskog Istoka, među kojima Irana i Turske, su često bili napeti. Iran, dijelom zbog svog rivalstva s Saudijskom Arabijom, UAE i drugim zalivskim zemaljama[51] koje tradicionalno održavaju jake veze sa Egiptom, i Turska zbog podrške turske vlade za sada zabranjenoj Muslimanskoj braći u Egiptu.[52] 1989. godine, Egipat je označen kao glavni saveznik SAD-a izvan NATO-a. Egipat je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih i Ujedinjenih nacija. Bivši egipatski potpredsjednik Vlade Boutros Boutros-Ghali je služio kao generalni sekretar Ujedinjenih nacija u periodu 1991. do 1996. godine.

Egipat je priznao nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine 16. aprila 1992. godine a puni diplomatski odnosi između ove dvije države uspostavljeni su 17. aprila 1993.[53]

U 21. stoljeću, Egipat se susreće s velikim problemom imigracije, milioni ljudi iz drugih afričkih zemalja bježe od siromaštva i rata.

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Egipatski guvernorati
Guvernorati Egipta

Egipat je administrativno podijeljen na 27 guvernorata. Guvernorati se dalje dijele na regije. Regije se sastoje od gradova i sela. Svaki guvernorat ima glavni grad koji ponekad nosi naziv guvernorata. Egipatski guvernorati su:

Privreda[uredi | uredi izvor]

Egipatska ekonomija uglavnom zavisi o poljoprivrednoj proizvodnji, izvozu nafte i prirodnog plina i vrlo razvijenom turizmu. Osim toga, više od tri miliona Egipćana je na privremenom radu u inostranstvu, uglavnom u Saudijskoj Arabiji, zemljama Perzijskog zaliva i Evropi što utiče na ekonomiju ove zemlje. Završetak brane u Aswanu 1970. godine što je rezultiralo nastankom jezera na rijeci Nil, je u velikoj mjeri uticalo na razvoj poljoprivrede i stanje po pitanju ekologije Egipta. Brzo rastuće stanovništvo, ograničeno obradivo zemljište i zavisnost o Nilu i dalje opterećuje resurse i utiče na stres u ekonomiji. Egipatska ekonomija se uglavnom oslanja na izvore prihoda koji dolaze od turizma, doznaka Egipćana koji rade u inostranstvu i prihoda od Sueckog kanala. Egipat ima razvijeno tržište energije zasnovano na hidropotencijalu i energiji dobivenoj iz uglja, nafte i prirodnog plina. Značajna nalazišta uglja na sjeveroistoku Sinaja obezbjeđuju oko 600.000 tona godišnje. Nafta i plin se eksploatišu u zapadnim pustinjskim regionima, zalivu Suez i delti Nila. Egipat ima ogromne rezerve plina, procjenjene na oko 1.940 kubnih km.

Ekonomski uslovi u zemlji su počeli da se značajno poboljšaju, nakon perioda stagnacije, uglavnom zbog usvajanja liberalnijih ekonomski politika od strane vlade kao i povećanju prihoda od turizma i procvatu berzi. U svom godišnjem izvještaju, Međunarodni monetarni fond (MMF) je ocijenio Egipat kao jednu od vodećih zemalja u svijetu po preduzimanju ekonomskih reformi. Neke velike ekonomske reforme koje je pokrenula vlada od 2003. uključuju dramatično kresanje carina i tarifa. Novi zakon oporezivanja implementiran u 2005. godini o smanjenju korporativnih poreza sa 40% do 20% je rezultiralo povećanjem prihoda od poreza za 100%. Direktna strana ulaganja u Egiptu su bila u znatnom porastu prije uklanjanja sa vlasti Hosnija Mubaraka, prelazeći iznos od 6 milijardi dolara za 2006. godinu, zbog mjera ekonomske liberalizacije i privatizacije koje je poduzeo ministar za investicije Mahmoud Mohieddin. Od pada Hosnija Mubaraka 2011. godine, Egipat je doživio drastičan pad i stranih investicija i prihoda od turizma, nakon čega slijedi pad deviznih rezervi od 60% i pad BDP-a od 3% kao i brze devalvacije egipatske funte.

Iako je jedna od glavnih prepreka u razvoju egipatske ekonomije ograničenost resursa u odnosu na prosjek populacije, mnogi Egipćani kritiziraju svoju vladu za veće cijene osnovnih dobara dok njihov životni standard i kupovna moć i dalje relativno stagniraju. Egipćani kao glavnu prepreku za dalji ekonomski rast navode korupciju. Vlada je obećala veliku obnovu infrastrukture u zemlji, koristeći novac dobijen od Etisalata za licencu trećeg mobilnog operatera (oko 3 milijarde dolara). Prema indeksu korupcije u 2013. godini Egipat je zauzeo 114. mjesto u rangu od ukupno posmatranih 177 država.

Turizam[uredi | uredi izvor]

Velika plaža u San Stefanu, Aleksandrija
Pogled na Kairo

Turizam je jedan od najvažnijih privrednih sektora Egipta. U 2008. godini, Egipat je posjetilo više od 12,8 miliona turista pri čemu je ostvaren prihod od gotovo 11 milijardi $. U ovom sektoru je zaposleno oko 12% radne snage Egipta.[54] Ministar turizma Hisham Zaazou je izjavio da je turizam generirao oko 9,4 milijarde dolara u 2012. godini s blagim porast u odnosu na 9 milijardi $ iz 2011. godine.

Nekropola Gize je egipatska turistička ikona. To je najpopularnija turistička destinacija u Egiptu još od antičkog doba, a popularizirana je u helenističko doba puta kada je Velika piramida naveden od strane Antipatera kao jedno od sedam svjetskih čuda. Danas je to jedino od sedam čuda koje još uvijek postoji.

Egipat ima širok spektar plaža koje se nalaze na obalama Sredozemnog i Crvenog mora a koje se prostiru na više od 3.000 km. Crveno more se karakteriše mirnim vodama, boje koralnih grebena, rijetkim ribama uz prekrasne planine. Plaže Akba zaliva pružaju mogućnosti za mnoge sportova na moru. Safaga na kraju Crvenog mora se odlikuje svojom prekrasnom lokacijom unutar Suezkog kanala. Posljednje, ali ne i najmanje važno, Sharm el-Sheikh, Hurghada, Luxor (poznat i kao najveći svjetski muzej na otvorenom ili grad sa 1/3 svjetskih spomenika), Dahab, Ras Siðr, Marsa Alam, Safaga na sjevernoj obali Mediterana su glavne turističke destinacije rekreativnog turizma.

Transport[uredi | uredi izvor]

Prijevoz u Egiptu je uglavnom skoncentrisan na glavni grad Kairo i dolinu rijeke Nil.

Željeznica[uredi | uredi izvor]

Glavna linija nacionalne željezničke mreže, duge 40.800 kilometara, je druga najstarija željeznička mreža u historiji Egipta i povezuje Aleksandriju sa Aswanom. Željeznicama u Egiptu upravlja Nacionalna egipatska željeznica a sastoji se 28 linija, 796 željezničkih stanica a broji ovo 1800 vozova koji pokrivaju dolinu i deltu Nila, obale Sredozemnog i Crvenog more kao i područja Sinaja i zapadnih oaza.

Metro[uredi | uredi izvor]

Kairski metro (linija 2)

Kairski metro je prvi od samo dva punopravna metro sistema u Africi i arapskom svijetu. Smatra se jednim od najvažnijih nedavnih projekata u Egiptu koji je koštao oko 12 milijardi egipatskih funti. Sistem se sastoji od tri operativne linije s četvrtom linijom koja je u planu.

Zračni saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Egipat se smatra jednim od zemalja pionira u korištenju zračnog prometa nakon što je osnovan egipatski najvažniji i glavni avioprijevoznik, Egyptair, 1932. godine u 100% vlasništvu egipatske vlade. Avioprevoznička tvrtka ima sjedište na međunarodnom aerodromu u Kairu, glavnom aviočvorištu Egipta, koji je povezan sa više od 75 destinacija na Bliskom istoku, Evropi, Africi, Aziji i Americi. Trenutna flota Egyptaira obuhvata 80 aviona.

Sueski kanal[uredi | uredi izvor]

Most na Sueskom kanalu

Sueski kanal je umjetni kanal u Egiptu koji se smatra najvažnijim središtem pomorskog prometa na Bliskom istoku a povezuje Sredozemno more i Crveno more. Otvoren je novembra 1869. godine, nakon 10 godina gradnje a omogućava prijelaz brodovima između Evrope i Azije, bez plovidbe oko Afrike. Na sjevernom kraju kanala je Port Said dok je na jugu luka Tawfiq u gradu Suez. Ismailia leži na zapadnoj obali, 3 km od sredine kanala. Kanal je dug 193,30 km, dubok 24 m i širok oko 205 metara. Sastoji se od sjevernog pristupnog kanala dužine 22 km, samog kanala dužine 162,25 km i južnog pristupnog kanala dužine 9 km. Kanal je jednosmjerni sa mjestima za prolaske "Ballah by-pass" i Great Bitter Lake. Ne sadrži ustave, morska voda teče slobodno kroz kanal. Općenito, sjeverno od Great Bitter Lakea voda teče sjeverno zimi i južno ljeti.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

S oko 84 miliona stanovnika (2013. godina), Egipat je najmnogoljudnija zemlja Bliskog istoka i treća najmnogoljudnija afrička država.[55] Stanovništvo Egipta se ubrzano povećavalo u periodu između 1970. i 2010. prvenstveno zbog medicinskih dostignuća i povećanja poljoprivredne produktivnosti što je omogućilo zelenu revoluciju.[56] U doba Napoleonove invazije Egipta 1798. godine, po procjenama u Egiptu je tada živjelo 3 miliona stanovnika.[57]

Gustoća stanovništva u Egiptu

Egipatsko stanovništvo je visokourbanizovano i uglavnom skoncentrisano duž rijeke Nil (posebno u najvećim gradovima Kairu i Aleksandriji) i u njenoj delti kao i u blizini Sueckog kanala. Egipćani su demografski podijeljeni na one koji žive u većim urbanim centrima i fellahine, ili poljoprivrednike, tj. one koji žive u ruralnim područjima.

Etnički Egipćani su daleko najveća etnička grupa u državi i čine 91% od ukupnog broja stanovnika. Etničke manjine uključuju Abazase, Turce, Grke, beduinska arapska plemena koji žive u istočnom pustinjama i Sinajskom poluostrvu, Berbere koji govore Siwis jezikom i Nubijce čija je zajednica grupisana duž rijeke Nil. Osim ovih naroda u Egiptu su prisutne i plemenske zajednice naroda Beja koncentrisane uglavnom na jugoistoku zemlje, kao i brojni klanovi naroda Dom uglavnom u delti Nila i gradu Faiyumu koji se progresivno asimiliraju sa ubrzanom urbanizacijom.

Prema Međunarodnoj organizaciji za migracije, procjenjuje se da oko 2,7 miliona Egipćana živi u inostranstvu. Oko 70% od egipatskih imigranata živi u arapskim zemljama (923.600 u Saudijskoj Arabiji, 332.600 u Libiji, 226.850 u Jordanu, 190.550 u Kuvajtu a ostatak drugdje u regiji) dok preostalih 30% živi uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi (318.000 u SAD, 110.000 u Kanadi i 90.000 u Italiji).

Egipat je dom nepoznatom broju izbjeglica i tražitelja azila a procjenjuje se da je taj broj između 500.000 i 3.000.000. Trenutno (2014.) u Egiptu živi oko 70.000 palestinskih i oko 150.000 iračkih izbjeglica.[58]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Službeni jezik u Egiptu je moderna verzija standardnog arapskog jezika. Jezici koji se govore su: egipatski arapski jezik (68%), sa'idi arapski jezik (29%), istočnoegipatski arapski Bedawi jezik (1,6%), sudanski arapski (0,6%), domari jezik (0,3%), nobiin jezik (0,3%), beja jezik (0,1%) i dr. Pored toga, grčki, armenski i italijanski su glavni jezici imigranata. U Aleksandriji je u 19. vijeku postojala velika zajednica italijanskih Egipćana te je italijanski jezik "lingua franca" za ovaj grad.

Strani jezici koji se uče u školama su engleski, francuski, njemački i italijanski.

Historijski egipatski jezik, također poznat i kao kopto-egipatski, sastojao se od drevnog egipatskog i koptskog jezika i formiran je kao poseban ogranak unutar afro-azijske jezičke skupine. "Koinè" dijalekt grčkog jezika, mada ne porijeklom iz Egipta, bio je u helenističkom dobu važan u gradu Aleksandriji. Taj jezik se u velikoj mjeri koristio u filozofiji i nauci. Kasniji prevodi sa grčkog na arapski postali su predmetom proučavanja arapskih učenjaka.

Religija[uredi | uredi izvor]

Džamija Muhammed Ali sagrađena u periodu između 1828. i 1848. godine od strane otomanskog valije, egipćanina Muhammeda Ali-paše, koji ju je dao izgraditi kao znak sjećanja na svog sina Tosun pašu

Egipat je uglavnom nastanjem muslimanima sunitima sa islamom kao državnom religijom. Procenat pristalica različitih religija je kontroverzna tema u Egiptu. Procjenjuje se da se 90% ukupnog stanovništva zemlje identificira kao muslimani, 9% kao koptski kršćani dok je 1% pripadnika ostalih kršćanskih religija.

Nakon što je islam stigao na ove prostore u 7. vijeku, Egipat postaje političko i kulturno središte muslimanskog svijeta. Za vrijeme Anwara Sadata (1970. do 1981.), islam je postao službena državna religija a šerijat glavni izvor prava. Procjenjuje se da 15 miliona Egipćana slijedi tarikat[59][60] dok sufijske vođe tvrde da je taj broj mnogo veći, jer mnogi nisu zvanično registrovano kao pripadnici sufizma. Također postoji i ši'itska manjina. Jerusalemski centar za javne poslove procjenjuje da je ši'ita u Egiptu od jednog do 2,2 miliona.[61] Procjenjuje se da je Ahmedija ne manje od 50.000, dok je broj pripadnika selefija procjenjen na 5 do 6 miliona. Glavni grad Egipta, Kairo, je poznat po svojim brojnim džamijama i minaretima te ga zovu i "grad sa 1.000 minareta".[62]

Najveći gradovi[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Spisak gradova u Egiptu
Najveći gradovi u Egiptu
MjestoIme gradaAdministrativna podjela EgiptaBroj stanovnika MjestoIme gradaAdministrativna podjela EgiptaBroj stanovnika
Kairo
Kairo
Aleksandrija
Aleksandrija		 1.KairoKairo (guvernorat)8.105.071 11.AsyutAsyut403.202 Giza
Giza
Shubra El-Kheima
Shubra El-Kheima
2.AleksandrijaAleksandrija (guvernorat)4.388.21912.IsmailiaIsmailia352.411
3.GizaGiza (guvernorat)3.348.40113.FaiyumFaiyum338.959
4.Shubra El-KheimaQalyubia1.072.95114.ZagazigAl Sharqia314.331
5.Port SaidPort Said607.35315.DamiettaDamietta299.296
6.SuezSuez (guvernorat)547.35216.AsuanAsuan (guvernorat)281.891
7.LuxorLuxor487.89617.MinyaMinya253.767
8.MansouraDakahlia480.49418.DamanhourBeheira252.017
9.El-Mahalla El-KubraGharbia458.29719.Beni SuefBeni Suef223.789
10.TantaGharbia437.79320.HurgadaCrveno more (guvernorat)223.124

Kultura[uredi | uredi izvor]

Al-Azhar Park proglašen od strane Projekta za javne prostore kao jedan od 60 najvećih svjetskih javnih prostora

Egipat je prepoznat i kao kulturni trendseter u svijetu arapskog govornog područja i savremene arapske i bliskoistočne kulture su pod snažnim utjecajem egipatske literature, muzike, filma i televizije. Egipat je preuzeo regionalnu vodeću ulogu tokom 1950-ih i 1960-ih godina, što dodatno utiče na položaj egipatske kulture u arapskom svijetu.

Egipatski identitet se razvio u toku dugog perioda i primanja islama, kršćanstva i judaizma.

Egipatski renesansni vrhunac je dostignut krajem 19. i početkom 20. vijeka kroz rad ljudi poput Muhameda Abduhua, Ahmeda Lutfi el-Sayeda, Muhammad Loutfi Goumah, Tawfiqa el-Hakima, Louisa Awada, Qasima Amina, Salama Moussa, Taha Huseina i Mahmouda Mokhtara. Oni su utrli liberalni put za Egipat izražen kroz obavezu za ličnu slobodu, sekularizam i vjeru a u cilju napretka.[63]

Umjetnost[uredi | uredi izvor]

Scena vaganja srca iz Knjige mrtvih

Egipćani su bili jedna od prvih civilizacija koja je kodifikovala elemente dizajna u umjetnosti i arhitekturi. Egipatska plava, također poznata kao silikat kalcija i bakra je pigment koji su Egipćani koristili hiljadama godina. Smatra se da je to prvi sintetički pigment. Egipatska civilizacija je poznata po svojim kolosalnim piramidama, hramovima i monumentalnim grobnicama. Najpoznati primjerci su: Džozerova piramida, koju je dizajnirao arhitekt i graditelj Imhotep, Sfinga, i hram Abu Simbela. Moderna i savremena egipatska umjetnost je raznolika od vernakularne arhitekture Hassane Fathyja i Ramsesa Wissa Wassefa preko skulptura Mahmouda Mokhtara, do osebujne Koptske ikonografije Isaaca Fanousa. Kairska kuća opere služi kao glavno mjesto izvođenja umjetničkih djela i sastajalište umjetnika u egipatskom glavnom gradu.

Književnost[uredi | uredi izvor]

Egipatska književnost vuče korijene još iz Starog Egipta. I zaista, Egipčani su bili prva kultura koja je razvila književnost u današnjem obliku, tj. knjigu.[64] To je važan kulturni element u životu Egipta. Egipatski pisci i pjesnici su bili među prvima koji su eksperimentisali sa modernim stilovima arapske književnosti i u tome su imitirani širom Bliskog istoka.[65] Prvi moderni egipatski roman Zaynab Muhammeda Huseina Haykala je objavljen 1913. godine na egipatskom dijalektu arapskog jezika.[66] Egipatski romanopisac Naguib Mahfouz je prvi pisac na arapskom jeziku koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Egipatske književnice uključujući Nawal El Saadawi, poznatu po feminističkom aktivizmu, i Alifa Rifaat su književnice koje pišu o ženama i tradiciji.

Književnost na egipatskom arapskom je najpopularniji književni žanr među Egipćanima, zastupana od strane Ahmeda Fouada Negma (Fagumi), Salaha Jaheena i Abdela Rahman el-Abnudija.

Kinematografija[uredi | uredi izvor]

Egipatska kinematografija je regionalni lider još od pojave zvuka. 1936. godine, Studio Misr, finansiran od industrijalca Talaata Harba, pojavljuje se kao vodeći egipatski studio i tu ulogu je zadržao tri desetljeća. Za više od 100 godina, u Egiptu je producirano više od 4000 filmova što čini oko tri četvrtine ukupne arapske produkcije. Egipat se smatra vodećom zemljom u oblasti kinematografije na Bliskom istoku. Glumci iz cijelog arapskog svijetu nastoje se pojaviti u egipatskoj kinematografiji kako bi se proslavili. Međunarodni filmski festival u Kairu je od strane Međunarodne federacije udruženja filmskih producenata ocijenjen kao jedan od 11 festivala u svijetu uz vrhunski svjetski rejting.

Muzika[uredi | uredi izvor]

Egipatska muzika je bogata mješavina autohtonih, mediteranskih, afričkih i zapadnjačkih elemenata. Sastavni je dio egipatske kulture još od antičkog doba. Drevnim Egipćanima je za muziku zaslužan jedan od njihovih bogova Hathor koji je pronašao muziku, dok ju je Oziris s druge strane koristio kao dio svog napora da civilizuje svijet. Egipćani još od tada koriste muzičke instrumente. Savremena egipatska muzika svoje početke vuče od tragova kreativnog rada ljudi kao što su: Abdu-l Hamuli, Almaz i Mahmud Osman, koji su uticali na kasnija stvaralaštva Sayeda Darwisha, Umme Kulsum, Mohammeda Abdel Wahaba i Abdela Halim Hafeza čija se doba smatraju zlatnim dobima egipatske muzike. U istaknute savremene egipatske pop pjevače ubrajaju se Amr Diab i Mohamed Mounir.

Muzeji[uredi | uredi izvor]

Egipatski muzej

Egipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija na svijetu. Zahvaljujući milenijskoj tradiciji, ova civilizacija je tokom svog postojanja dolazila u kontakte s mnogim drugim civilizacijama i nacijama te je kroz mnogo epoha, počevši od prahistorijskog do modernog doba, prolazila kroz mnoge periode kao što su: faraonski, romanski, grčki, islamski i mnoge druge. Upravo zbog ovih velikih vremenskih razlika u svom postojanju, kontinuiranih kontakta s drugim narodima i kulturama u današnjem Egiptu postoji najmanje 60 muzeja koji uglavnom pokrivaju navedene periode egipatske civilizacije.

Tri glavna muzeja u Egiptu su: Egipatski muzej koji ima više od 120.000 muzejskih eksponata, Egipatski nacionalni vojni muzej i Ratni panoramni muzej 6. oktobar, muzej izgrađen u sjećanje na oktobarski rat iz 1973. godine.

Veliki egipatski muzej (GEM), poznat i kao Giza muzej, je planirani muzej artefakata drevnog Egipta. Opisan kao najveći arheološki muzej u svijetu, muzej će zvanično biti otvaren 2015. godine. Muzej će biti smješten na površini od 50 hektara a nalazit će se oko 2 km od nekropole Giza i dio je novog master plana platoa.

Festivali[uredi | uredi izvor]

Egipat proslavlja mnoge festivale i vjerske karnevale, također poznate i kao mulid. Oni su obično povezani s određenim koptskim svecima ili sufijskim historijskim ličnostima i često ih proslavljaju Egipćani bez obzira na vjeru. Tokom mjeseca Ramazana osjeća se poseban doživljaj u Egiptu, proslavlja se sa mnoštvom zvuka, svjetala (lokalni lampioni poznati kao fawaneesi) i baklji tako da se mnogi muslimanski turisti iz regije tokom Ramazana okupljaju upravo u Egiptu kako bi svjedočili tim dešavanjima.

Drevni festival proljeća Sham en Nisima egipćani proslavljaju hiljadama godina, obično između egipatskih mjeseci Paremoude (aprila) i Pashonsa (maja), nakon Vaskrsa.

Kuhinja[uredi | uredi izvor]

Koshari, egipatsko nacionalno jelo

Egipatska kuhinja je posebno pogodna za vegetarijansku dijetu, jer se u velikoj mjeri oslanja na jela od povrća. Iako kuhinja u Aleksandriji i priobalnom dijelu Egipta ima tendenciju korištenja ribe i drugih morskih plodova, ipak se većina egipatske kuhinje temelji na namirnicama koje rastu iz zemlje. Posmatrajući kroz historiju, meso je bilo vrlo skupo za većinu Egipćana, tako da razvijen veliki broj vegetarijanskih jela.

Neki smatraju da je koshari (mješavina riže, leće, i makarona) nacionalno jelo. Ovom jelu se može dodati i prženi luk. Osim toga, ful medames (jelo od boba, jedne vrste mahunarki) je jedno od najpopularnijih jela. Bob se također koristi i za pripremanje falafela (poznat i kao "ta'meyya"), jela koje je izvorno nastalo u Egiptu i proširilo se na druge dijelove Bliskog Istoka. Prženi bijeli luk sa korijanderom se dodaje mulukhiyyau, popularnoj zelenoj supi od sitno sjeckanog lišća jute ili korkore, ponekad sa dodatkom pilećeg ili zečijeg mesa.

Sport[uredi | uredi izvor]

Nogomet je najpopularniji sport u Egiptu. Kairski derbi je jedan od najkrvavijih derbija u Africi. BBC je ovaj derbi svrstao kao sedmi u svijetu po štetama koje se nanesu tokom njegovog održavanja.[67] Upravo zbog tih nemira koji se dešavaju tokom nogometnog derbija dva najveća egipatska kluba, već duže vrijeme derbiji se odigravaju na neutralnom stadionu u Kairu. Nogometni klub Al Ahly je najuspješniji klub 20. vijeka u Africi prema Afričkoj konfederaciji nogometnih saveza (CAF) a kojeg u stopu prati njegov rival Zamalek SC. Od iste konfederacije, klub Al Ahly je 2000. godine proglašen kao afrički klub 20 vijeka. Osim toga, Al Ahly je trenutno uz klubove Boca Juniors i AC Milan najuspješniji svjetski klub po broju osvojenih međunarodnih trofeja (ukupno osvojenih 18 trofeja).

Egipatska nogometna reprezentacija, poznata pod nazivom Faraoni je osvajala afričko prvenstvo 7 puta od čega triput uzastopno 2006., 2008. i 2010. godine. Smatrana kao najbolja afrička reprezentacija jedna je od rijetkih koja je dostigla 9. mjesto na FIFA-inoj rang listi iako se samo u dva navrata kvalifikovala na svjetsko nogometno prvenstvo. Mlada egipatska nogometna reprezentacija Mladi faraoni, je na svjetskom prvenstvu u Argentini 2001. godine osvojila bronzanu medalju. Pored nogometa, u Egiptu su popularni i skvoš i tenis. Egipatska skvoš reprezentacija je poznata kao nezgodna reprezentacija na međunarodnim takmičenjima još od 1930-tih. Amr Shabana i Ramy Ashour su najbolji egipatski igrači skvoša i obojica su bili najbolji skvoš igrači svijeta. Od svih afričkih košarkaških reprezentacija, egipatska drži rekord za najbolji nastup na Svjetskom košarkaškom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Osim toga, košarkaška reprezentacija Egipta je osvojila rekordan broj titula (16) na afričim prvenstvima.

1999. godine Egipat je bio domaćin Svjetskog rukometnog prventsva za rukometaše a 2001. godine nacionalna rukometna reprezentacija ostvarila je svoj najbolji rezultat na prvenstvu osvajanjem četvrtog mjesta. Na kontinentalnom prvenstvu rukometni reprezentativci su po pet puta osvajali prvo i drugo i četiri puta treće mjesto.

Od 1912. godine Egipat učestvuje na Ljetnim olimpijskim igrama a bio je i domaćin prvih Mediteranskih igara održanih 1951. godine u Aleksandriji.

Telekomunikacije[uredi | uredi izvor]

Prvi početci žične i bežične telekomunikacijske u Egiptu su počeli 1854. godine puštanjem u rad prve telegramske liniji koja je povezivala Kairo i Aleksandriju dok je prva telefonska linija između ova dva grada uspostavljena 1881. godine.[68] U septembru 1999. godine, nacionalni projekt za tehnološki napredak je objavio da Egipatska vlada odražava interes za potrebe razvoja informatičke industrije u Egiptu.

Mobilne komunikacije[uredi | uredi izvor]

Prva GSM usluga u Egiptu je puštena 1996. godine a trenutno se na ovom polju nude 2G/3G usluge, dok je usluga LTE u probnom radu.[69] Egipat ima 3 operatera koja nude usluge mobilne telefonije a to su:

  • Mobinil u vlasništvu Global Telecom Holdinga i Orange S.A.
  • Vodafone Egypt u vlasništvu Vodafone i Telecom Egypt.
  • Etisalat u vlasništvu Emirates Telecommunication Corporation.

Pošta[uredi | uredi izvor]

Egipatska pošta je osnovana 1865. godine i jedna je od najstarijih institucija u Egiptu. Egipat se smatra jednom od zemalja koje su pridonijele uspostavljanju Svjetske poštanske unije zajedno s još 21 zemljom, organizacije koja se u početku zvala "Generalna poštanska unija", kao rezultat Ugovora u Bernu koji je potpisan 9. oktobra 1874. godine. Egipat je također pridonio osnivanju Arapske poštanske unije kao i Afričke poštanske unije.

Egiptska pošta prelazi brojku od 15 miliona korisnika. Egipatska pošta je i ekonomska organizacija koja direktno doprinosi ostvarivanju plana zemlje za postizanjem razvoja na ovom polju.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Univerzitet Al Azhar u Kairu

Procijenjena stopa pismenosti odraslih u Egiptu u 2010. godini je procjenjena na 72,0%.[70]

Sistem obrazovanja u evropskom stilu je prvi put predstavljen u Egiptu od strane Turaka u ranom 19. stoljeću. Pod britanskom okupacijom ulaganja u obrazovanje su se drastično smanjila a svjetovne državne škole, koje su prethodno bile besplatne, počele su se naplaćivati.

1950-ih godina, predsjednik Naser je u fazama uveo besplatno obrazovanje za sve Egipćane. Egipatski plan i program su pod utjecajem drugih arapskih obrazovnih sistema, odakle dolazi mnogo egipatskih nastavnika. Broj onih koji pohađaju škole odnedavno je nadmašio nivo raspoloživih državnih resursa u oblasti obrazovanja, što uzrokuje pogoršavanje kvalitete javnog obrazovanja. Danas ovaj trend kulminira u omjera nastavnika u odnosu na broj studenata (često oko jedan nastavnik na oko pedeset učenika) kao i u neravnopravnosti spolova.

Osnovno obrazovanje, koja obuhvata šest godina osnovne i tri godine pripremne škole, je prava stvar za egipatsku djecu u dobi od šest godina. Nakon osnovne škole, učenici mogu upisati srednju školu općeg ili tehničkog smjera. Opće srednje obrazovanje priprema učenike za daljnje obrazovanje i diplomanti na tom putu obično se upisuju na visokoškolske ustanove na osnovu analiza Thanaweya Amma s polaganjem državne mature.

Tehničke srednje škole se dijele na one trogodišnje i one naprednije koje traju 5 godina. Nakon završetka ovih škola, učenici mogu nastaviti visokoškolsko obrazovanju na temelju ostvarenih rezultata na završnom ispitu, ali to je općenito rjeđe.

Prema Webometricsonovom rangiranje svjetskih univerziteta, najbolje rangiran egipatski univerzitet je Univerzitet u Kairu (1203. mjesto), Američki univerzitet u Kairu (1306. mjesto) i Mansoura univerzitet (1712. mjesto).[71] S druge strane prema QS World University Rankingsu za 2013. godinu najbolje egipatski rangirani univerzitet je Američki univerzitet u Kairu (348. u svijetu), Univerzitet u Kairu (na mjestu između 551. i 600.) i Ain Shams univerzitet (601-650).[72]

Zdravstvo[uredi | uredi izvor]

U 2010. godini izdaci za zdravstvenu zaštitu činili su 4,66% BDP-a zemlje. U 2009. godini bilo je 16,04 liječnika i 33,80 medicinski sestara na 10.000 stanovnika. Očekivana životna dob bila je 73,20 godina u 2011. odnosno 71,30 godina za muškarce i 75,20 godina za žene. Egipat troši 3,7 posto svog bruto domaćeg proizvoda na zdravstvo, uključujući troškove liječenja od 22 % koji su nastali od strane građana, a ostatak od strane države.[73]

Zdravstveno osiguranje[uredi | uredi izvor]

Država želi da poveća broj onih koji su zdravstveno osigurani i da u tu kategoriju uključi i nove kategorije zdravstveno neosiguranih. Ukupan broj osiguranih korisnika dostigao je 37,3 miliona, od kojih je oko 27,92 miliona u skladu sa zakonima i 11,208 miliona djece osiguranika, što pokazuje stopu osiguranja od oko 51,6 posto egipatskog stanovništva.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Midant-Reynes, Béatrix. The Prehistory of Egypt: From the First Egyptians to the First Kings. Oxford: Blackwell Publishers.
  2. ^ Andrew F. Cooper, Agata Antkiewicz and Timothy M. Shaw, 'Lessons from/for BRICSAM about South-North Relations at the Start of the 21st Century: Economic Size Trumps All Else?', International Studies Review, Vol. 9, No. 4 (Winter, 2007), str. 675, 687.
  3. ^ Bowman, Alan K (1996). Egypt after the Pharaohs 332 BC – AD 642 (2nd ed.). Berkeley: University of California Press. pp. 25–26. ISBN 0-520-20531-6.
  4. ^ Stanwick, Paul Edmond (2003). Portraits of the Ptolemies: Greek kings as Egyptian pharaohs. Austin: University of Texas Press. ISBN 0-292-77772-8.
  5. ^ "Egypt". Berkley Center for Religion, Peace, and World Affairs. Retrieved 14 December 2011. See drop-down essay on "Islamic Conquest and the Ottoman Empire"
  6. ^ Kamil, Jill. Coptic Egypt: History and Guide. Cairo: American University in Cairo, 1997. str. 39
  7. ^ "Berkley Center for Religion, Peace and World Affairs". berkleycenter.georgetown.edu (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  8. ^ El-Daly, Okasha (2005). Egyptology: The Missing Millennium. London: UCL Press. p. 140.
  9. ^ Abu-Lughod, Janet L. (1991). Before European Hegemony: The World System A.D. 1250-1350 (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 9780195067743. 
  10. ^ "Egypt - Major Cities". countrystudies.us. Pristupljeno 2017-11-10. 
  11. ^ Abu-Lughod, Janet L. (1991). Before European Hegemony: The World System A.D. 1250-1350 (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 9780195067743. 
  12. ^ "Icelandic Volcano Caused Historic Famine In Egypt, Study Shows". ScienceDaily (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  13. ^ "Treaty of Lausanne - World War I Document Archive". wwi.lib.byu.edu (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  14. ^ Izzeddin, Nejla M. Abu (1981). Nasser of the Arabs: an Arab assessment. Third World Centre for Research and Publishing. p. 2. ISBN 978-0-86199-012-2.
  15. ^ Nejla M. Abu Izzeddin, Nasser of the Arabs, str 2.
  16. ^ De facto protectorate: Joan Wucher King, Historical Dictionary of Egypt. Metuchen, New Jersey, USA; 1984; Scarecrow. str 17.
  17. ^ Jankowski, James. Egypt, A Short History. str. 111.
  18. ^ Jankowski, James. Egypt, A Short History. str. 112.
  19. ^ "The World Factbook — Central Intelligence Agency". www.cia.gov (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  20. ^ Samir A. Mutawi (18. juli 2002). Jordan in the 1967 War. Cambridge University Press. str. 95. ISBN 978-0-521-52858-0. "On 26 May he declared, "The battle will be a general one and our basic objective will be to destroy Israel"
  21. ^ "The Emergency Law in Egypt". International Federation for Human Rights. Pristupljeno 2. februara 2011.
  22. ^ Post/AP, The Huffington (2011-02-11). "Mubarak Resigns As Egypt's President; Armed Forces To Take Control". Huffington Post (jezik: en-US). Pristupljeno 2017-11-10. 
  23. ^ Kirkpatrick, David D. (2011-02-11). "Egypt Erupts in Jubilation as Mubarak Steps Down". The New York Times (jezik: en-US). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2017-11-10. 
  24. ^ "Egypt's Mubarak resigns as leader". BBC News (jezik: en-GB). 2011-02-12. Pristupljeno 2017-11-10. 
  25. ^ Hope, Christopher (2011-02-15). "WikiLeaks: Egypt’s new man at the top 'was against reform'" (jezik: en-GB). ISSN 0307-1235. Pristupljeno 2017-11-10. 
  26. ^ "Egypt's army dissolves parliament". BBC News (jezik: en-GB). 2011-02-13. Pristupljeno 2017-11-10. 
  27. ^ "Turnout High For Egyptian Elections". NPR.org (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  28. ^ Staff, By the CNN Wire. "Egypt's new president moves into his offices, begins choosing a Cabinet - CNN". CNN. Pristupljeno 2017-11-10. 
  29. ^ "Egypt unveils new cabinet, Tantawi keeps defence post"
  30. ^ Spencer, Richard (2012-11-23). "Violence breaks out across Egypt as protesters decry Mohammed Morsi's constitutional 'coup'" (jezik: en-GB). ISSN 0307-1235. Pristupljeno 2017-11-10. 
  31. ^ Bradley, Charles Levinson And Matt. "Egypt Sees Largest Clash Since Revolution". WSJ. Pristupljeno 2017-11-10. 
  32. ^ Fleishman, Jeffrey (2012-12-06). "Morsi refuses to cancel Egypt's vote on constitution". Los Angeles Times (jezik: en-US). ISSN 0458-3035. Pristupljeno 2017-11-10. 
  33. ^ "Sisi elected Egypt president by landslide". www.aljazeera.com. Pristupljeno 2017-11-10. 
  34. ^ "Egypt's Sisi secures landslide win". BBC News (jezik: en-GB). 2014-05-29. Pristupljeno 2017-11-10. 
  35. ^ "The World Factbook — Central Intelligence Agency". www.cia.gov (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  36. ^ "El-Sisi wins Egypt's presidential race with 96.91% - Politics - Egypt - Ahram Online". english.ahram.org.eg (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  37. ^ Ohlheiser, Abby. "What Sunday's Massive Anti-Morsi Protests in Egypt Looked Like". The Atlantic (jezik: en-US). Pristupljeno 2017-11-10. 
  38. ^ "Who's Who: Members of Egypt's 50-member constitution committee - Politics - Egypt - Ahram Online". english.ahram.org.eg (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  39. ^ a b "UNDP-POGAR: Mechanisms of Accountability in Arab Governance". 2012-06-05. Pristupljeno 2017-11-10. 
  40. ^ a b c d e f "Egypt constitution 'backed by 98%'". BBC News (jezik: en-GB). 2014. Pristupljeno 2017-11-10. 
  41. ^ "Egypt Military Strength Statistics". 2008-09-13. Pristupljeno 2017-11-10. 
  42. ^ "Egypt to launch first spy satellite". The Jerusalem Post | JPost.com. Pristupljeno 2017-11-10. 
  43. ^ "Total Naval Strength by Country" (jezik: en-US). Pristupljeno 2017-11-10. 
  44. ^ Cambanis, Thanassis (2010-09-11). "Succession Gives Army a Stiff Test in Egypt". The New York Times (jezik: en-US). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2017-11-10. 
  45. ^ Cambanis, Thanassis (2010-09-11). "Succession Gives Army a Stiff Test in Egypt". The New York Times (jezik: en-US). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2017-11-10. 
  46. ^ "The Egyptian Organization for Human Rights". en.eohr.org. Pristupljeno 2017-11-10. 
  47. ^ "The Egyptian Organization for Human Rights". 2003-07-01. Pristupljeno 2017-11-10. 
  48. ^ "الشبكة العربية لمعلومات حقوق الإنسان - بوابة حرية التعبير في العالم العربي". الشبكة العربية لمعلومات حقوق الإنسان (jezik: en-US). Pristupljeno 2017-11-10. 
  49. ^ "Massive Israel protests hit universities" (Egyptian Mail, 16 March 2010) "According to most Egyptians, almost 31 years after a peace treaty was signed between Egypt and Israel, having normal ties between the two countries is still a potent accusation and Israel is largely considered to be an enemy country"
  50. ^ Maddy-Weitzmann, Bruce (1997). Middle East Contemporary Survey: 1995, Volume 19; Volume 1995. Moshe Dayan Center. p. 265. ISBN 9780813334110.
  51. ^ Shama, Nael (2013). Egyptian Foreign Policy: Against the National Interest. Routledge. pp. 129–131.
  52. ^ Mezzofiore, Gianluca (2014-09-30). "Boycott Turkey Movement Grows in Egypt After Erdogan's Inflammatory UN Speech". International Business Times UK (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 
  53. ^ Vanjska politika Bosne i Hercegovine. "Datumi priznanja i uspostave diplomatskih odnosa". mvp.gov.ba. Pristupljeno 27. 12. 2017. 
  54. ^ Editorial, Reuters. "Egypt tourism numbers to fall less than feared". AF (jezik: en-US). Pristupljeno 2017-11-10. 
  55. ^ "الجهاز المركزي للتعبئة العامة والإحصاء". www.capmas.gov.eg. Pristupljeno 2017-11-10. 
  56. ^ "The limits of a Green Revolution?" (jezik: en-GB). 2007-03-29. Pristupljeno 2017-11-10. 
  57. ^ "Egypt - Population". countrystudies.us. Pristupljeno 2017-11-10. 
  58. ^ "FMO Research Guide:". 2005-03-21. Pristupljeno 2017-11-10. 
  59. ^ "The Sufis’ Choice: Egypt’s Political Wild Card". World Affairs Journal. Pristupljeno 2017-11-10. 
  60. ^ Hoffman, Valerie J. (1995). Sufism, Mystics, and Saints in Modern Egypt. University of South Carolina Press
  61. ^ "Egypt’s Shiite Minority: Between the Egyptian Hammer and the Iranian Anvil | Jerusalem Center For Public Affairs". Jerusalem Center For Public Affairs (jezik: en-US). Pristupljeno 2017-11-10. 
  62. ^ "US". The Independent (jezik: en-GB). Pristupljeno 2017-11-10. 
  63. ^ Jankowski, James. Egypt, A Short History. str. 130
  64. ^ "The Literature and Religion of Ancient Egypt.". digital.library.upenn.edu. Pristupljeno 2017-11-10. 
  65. ^ "Egypt State Information Service- Culture - Global influence of Egyptian culture". 2007-11-24. Pristupljeno 2017-11-10. 
  66. ^ Vatikiotis, P.J. (1991). The history of modern Egypt: from Muhammad Ali to Mubarak (4. ed.). London: Weidenfeld and Nicolson. p. 486. ISBN 978-0-297-82034-5.
  67. ^ "Al-Ahly v Zamalek" (jezik: en-GB). 2002-10-05. Pristupljeno 2017-11-10. 
  68. ^ "Historical synopsis of Telecom Egypt's developments".
  69. ^ James, Middleton, (2011-06-23). "LTE network plans: Middle East and Africa". Telecoms.com (jezik: en-GB). Pristupljeno 2017-11-10. 
  70. ^ UIS. "UIS Statistics". data.uis.unesco.org. Pristupljeno 2017-11-10. 
  71. ^ "Egypt | Ranking Web of Universities". www.webometrics.info. Pristupljeno 2017-11-10. 
  72. ^ "QS World University Rankings 2013-2014". Top Universities. 2013-08-27. Pristupljeno 2017-11-10. 
  73. ^ "SESRIC - Statistical, Economic and Social Research and Training Centre for Islamic Countries". www.sesrtcic.org (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-11-10. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Egipat&oldid=3060326"