Estonska mitologija

Estonska mitologija sadrži skup mitova, legendi i vjerovanja estonskog naroda. Estonska mitologija javlja se dijelom ugro-finske mitologije.

Historija[uredi | uredi izvor]

Drevna estonska vjerovanja se temelje na osnovu folklornog materijala, sakupljenog glavnim dijelom u 19. vijeku, a također iz starinskih ljetopisa i hronika. Estonska mitologija je u bliskom srodstvu sa finskom mitologijom, spajajući elemente uralskih i ugrofinskih nasljeđa sa uticajem baltičke i germanske mitologije.

Osnova vjerovanja drevnih Estonaca bila je harmonija čovjeka sa prirodom. Ljudi su vjerovali da u svakoj životinji, drvetu i kamenu postoji duša; vjerovali su u duhove-čuvare, koji su živjeli u kamenju, izvorima i drveću. Prema najstarijim mitovima, čiji su se tragovi sačuvali samo u narodnim pjesmama, preci Estonaca su vjerovali, da je svijet nastao iz jajeta. Mliječni put smatrali su deblom svjetskog stabla (estonski: Ilmapuu) ili stazom (estonski: Linnutee), po kojoj su ptice nosile duše pokojnika na drugi svijet. Veliki medvjed — to su kolica sa gazdom, u koja su zajedno upregnuti bik i vuk. Vuk za kaznu vuče kola zbog toga, jer je nekada pojeo bika, koji je bio upregnut u kolica.^[1]

S razvojem poljoprivrede, nebeska božanstva su postala važnija u mitološkom svjetonazoru Esta. Vrhovnim božanstvom drevnih Esta bio je Uku, sličan kao karelo-finski Ukko,^[1] njega su zvali estonski: Vanaisa — Stari otac, Vanataat — Stari djed, Taevataat — Nebeski djed.^[1] Kao i litovski Parkunas, on je bio gromovnik. Moguće da je postojao i drugi bog groma (estonski: Kõu, estonski: 'Pikker, Pikne, Piker, Ejke (Stariji), Tiu.^[1] Henrik Latvijski u "Hronici Livonije" piše o bogu rata Ezelijanaca (stanovnici ostrva Saaremaa) kojega su zvali estonski: Tarapita. Istoričari su to ime interpretirali na razne načine. Najčešće su smatrali da je ime Tarapita — iskvaren naziv od riječi estonski: Taara avita (Taara -pomozi!).

Odatle su došli do zaključka, da je bog Ezelijanaca bio Taara (sr. skandinavski Tor). U zapadnoj Estoniji, na osnovu dostupnih informacija, četvrtkom je slavljena večera Toora. Veze između Taara, Tooru i Tora još uvijek su nejasne. U mitovima i narodnim pjesmama susreću se također personifikacije nebeskih svjetala — Sunca, Mjeseca i zvijezdi.

Bogovi zemlje bili su Rõugutaja (zaštitnik trudnih žena i porodilja), Tuule-ema (Majka-vjetar), Metsaisa (šumski duh, sličan sa slavenskim lešim), Metsik (božanstvo plodnosti, zaštitnik polja i životinja. Estonski svijet duhova upotpunjuje niz sporednih stvorenja: rusalke (Niksi (näkk), koje vuku kupače u vrtloge; vodeni đavoli (Paharet: Kalevipoeg X:58); đavol Kurat (Kalevipoeg XVI:711); podzemni duhovi (estonski: maa-alused), koji su skovali krunu zmijskom caru; domovoji; lutajuće duše: U estonskoj mitologiji također su postojali divovi — Kalev, Suur Til i drugi.

Zagrobni svijet[uredi | uredi izvor]

Vjerovanje u zagrobni život kod Esta je razvijeniji ,nego kod Finaca. Carstvo smrti, Manala ili Toonela — mjesto koje podsjeća na zemlju, na šume, polja i gore. Vladar zagrobnog svijeta — nije ni dobar, ni zao Tooni. U kasnu jesen spominali su sve umrle: vjerovali su da duše umrlih posjećuju svoje bivše domove. Duhovima su servirali hranu na posebne stolove i zagrijavali banje, čuvali su mir i tišinu.

Autentičnost[uredi | uredi izvor]

Estonski pjesnik Kristjan Jaak Peterson 1821. godine je objavio prevod na njemačkom jeziku, rad o finskoj mitologiji finskog folklorista Christfrieda Ganandera. Na osnovu primjera iz narodnog nasljeđa Finaca Friedrich Robert Faehlmann je 1844. godine objavio zbirku kvazifolklornih estonskih mitoloških priča na njemačkom jeziku. Kao rezultat toga, niknula je takozvana "estonska pseudomitologija" s panteonom bogova (Vanemujne i drugi), koja se kroz školske udžbenike i časopise brzo ukorijenila u narodnoj svijesti i mnogi istraživači poslije toga smatrali su je autentičnom.