Koplje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Koplje "Mesa Verde"

Koplje je pješačko ili jahačko hladno oružje na motki. Sastoji se od metalnog dijela, vrha (koji se dijeli na: bodilo, tuljac i zakovice) i drvene motke od 120 cm, kod kratke sulice za bacanje, pa do oko 600cm, kod piketa koji je bio najpopularnije oružje pješaštva u 16. vijeku (Pikeniri, Pikemen).

Jeftino i gotovo svima dostupno oružje pojavljuje su kamenom dobu u obliku zašiljene motke malo opaljene vatrom radi tvrdoće. Koplje je unaprijeđeno nasađivanjem kamenog vrha čime je dobilo na oštrini i čvrstoći. Pojavom bakra, a posebice bronze, koplje ulazi u razdoblje masovne proizvodnje ljevanjem.

Vrste[uredi | uredi izvor]

Pilum[uredi | uredi izvor]

Jedno od najpoznatijih vrsta kopalja svakako je i legendarni Rimski pilum. Standardno naoružanje rimskih legionara, koje je teško bacačko koplje razvijeno za borbu protiv gustih, discipliniranih i oklopljenih grčkih falangi. Kad bih se dva bojna reda približila na oko trideset metara, rimljani bi zasuli grčke Hoplite smrtonosnom kišom Piluma. Dalje bi nastavili juriš s isukanim kratkim španskim mačem i dugačkim štitom - Scutumom.

Pilum je bio dugačak oko 220 do 250 cm. Od toga je željezno bodilo zauzimalo 100 cm. Kratko bodilo (5cm) bilo je oblikovano u čvrsti četverobridni šiljak. Tanko tijelo metalnog dijela koplja završavalo se okruglom "jabukom" koja je štitila šaku i davala kinetičku energiju pri bacanju kao uteg koji pojačava udarac.

Metalni dio bio je pričvršćen na motku dijametra oko 7 do 9 cm drvenim klinovima. Tu novost u svojoj reformi rimske vojske uveo je car Vespazijan. Naime, on je kao bistar čovjek i dobar vojnik, primjetio da pilume čvrsto nasađene i učvršćene željeznim klinovima prilikom bacanja neprijatelji, osobito Gali i Germani, odmah vrate prema legionarima. Da bi to spriječio , uveo je drvene klinove koji su koplje činili za jednokratnu upotrebu. Kad bi legionari u borbi bacili pilum na neprijatelja, on bi se na sastavu slomio i nije se više mogao koristiti. Tim potezom je višestruko smanjio broj svojih gubitaka.

Lovačko koplje[uredi | uredi izvor]

Lovačko koplje iz srednjeg vijeka karakteristično je po tome što na tuljcu ispod bodila ima dvije uške od oko deset centimetara križasto postavljene. U lovu na veprove služile su da koplje ne utone preduboko i da razjarenu životinju drži na sigurnoj udaljenosti.

Koplje u srednjem vijeku[uredi | uredi izvor]

Kao i pješaci, tako i jahači koriste i bacačko i bodno koplje. Svoj procvat bodno bojno koplje doživljava u ranom srednjem vijeku pojavom viteštva. Poznati su viteški turniri, koji su bili omiljena zabava u srednjem vijeku, a dvoboji su se izvodili po strogim turnirskim pravilima dva borca, viteza na konju s dugačkim bodnim kopljem nosio je vitezov štitonoša.

Koplje je bilo preko 300 cm dužine i imalo je karakterističan štitnik za šaku otprilike na donjoj petini dužine. Viteško koplje u ratu je bilo oštrog čeličnog i ubojitog vrha, dok su za turnire koristili blažu varijantu zaobljenog ili tupog drvenog vrha koje je trebalo samo izbaciti protivnika iz sedla. Iako je ova varijanta "sportska" i naoko bezopasna, događale su se itekako opasne, nerijetko i smrtonosne povrede.

Tokom cijelog srednjeg vijeka od prvih križarskih ratova, preko stogodišnjeg rata Francuske i Engleske krune, pa do duboko u 16. vijek i tridestgodišnjeg rata Katolika protiv Protestanata, čvrsti blokovi jeftinog pješaštva čine "srce i dušu" svake vojske.

Nestanak sa ratne scene i upotrebe[uredi | uredi izvor]

Razvojem vatrenog oružja jahači polahko napuštaju bojno polje, a njihovo elitno mjesto preuzimaju pješaci. Već početkom 18. vijeka razvojem muskete, koplje definitivno napušta scenu evropskog ratovanja, ali i danas u nerazvijenim dijelovima svijeta postoje narodi, kao npr. Masai u Južnoj Africi koji se ne odvajaju od svog vijernog koplja kao odbrane od lavova, oslonca kod dugog puta ili samo kao pastirskog štapa.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]