Neboder Željezničarsko-štedne zadruge u Sarajevu

Neboder Željezničarsko-štedne zadruge u Sarajevu je stambeno – poslovni objekat i prvi neboder izgrađen u Sarajevu. Nalazi se u ulici Augusta Brauna, u općini Centar u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 11. maja 2017. godine, donijela je odluku da se neboder proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.^[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Amir Pašić, Goran Milojević (predsjedavajući), Radoje Vidović.

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Nalazi se u strogom centru Sarajeva, u sjevernom nizu ulice Avgusta Brauna. Na objekat se nadovezuje stambena zgrada izvedena tokom perioda između dva svjetska rata, a na južnoj strani ulice nalazi se zgrada Marijin-Dvora iz austrougarskog perioda.^[2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Tokom dvadesetih i tridesetih godina, sa studija arhitekture završenih na nekim od najprestižnijih evropskih akademija, u Bosnu i Hercegovinu se vraća grupa mladih arhitekata školovanih pod uticajem moderne. Tada nastaju objekti moderne arhitekture, koji odgovaraju osnovnoj funkciji i zahtijevanoj upotrebi.^[3] Arhitektonsko stvaralaštvo tog perioda u Sarajevu je uglavnom vezano za stambene zgrade. Ti objekti su interpolirani između ranije izvedenih građevina, a rijetko su planirani ili izvođeni širi urbanistički potezi. Takav primjer je naselje Crni vrh.

Projektant prvog sarajevskog nebodera na uglu današnjih ulica A. Brauna i Doline je bio arhitekta Isidor Rajs, istaknuti predstavnik sarajevske moderne. Neboder je izgrađen 1938. god.

Neboder je avangardno ostvarenje u Bosni i Hercegovini. Radi se o objektu koji je bio opskrbljen kotlovnicom za centralno grijanje u suterenu, liftom za prevoz stanara, teretnim liftom, telefonskim instalacijama i skloništem sa pratećim sadržajima. Lift za prevoz stanara se otvarao ključem, dok su ga gosti mogli koristiti ubacivanjem dinara. Teretni lift je pretvoren u ostave stanara. Svi stanari su u stanovima imali lokalne telefone za internu komunikaciju. Zgrada je imala i posebne protivpožarne hidroinstalacije, koje danas nisu u funkciji. Nakon završetka Drugi svjetskog rata, u nivou devetog sprata nalazio se ugostiteljski objekat sa vanjskom terasom. Tu funkciju deveti sprat je imao do 1950. godine, kada se adaptira u prostor administrativne namjene, a nakon 1962. godine služi za potrebe ”Stambene željezničke zadruge“. Šezdesetih godina je izvršena djelimična dogradnja, opravka fasade i rekonstrukcija. Tokom zadnjeg rata u BiH (period 1992–1995.), u poslovnim prostorima Željezničarske štedno-kreditne zadruge je bila smještena vojna komanda. Nakon rata neboder je saniran.

U neboderu su, pored stambenog dijela, smještene uprave Željezničarske kreditne i potporne zadruge Z.S.O.J. osnovane 26. juna 1923. godine i Stambene zadruge koja je osnovana 1925. godine

Opis[uredi | uredi izvor]

Tlocrtna osnova nebodera je pravougaonog oblika 20,55 m x 13,30 m i spratnosti Sut+P+9. Na sjevernoj strani nalazi se dio zgrade pravougaone tlocrtne osnove dimenzija 20,55 m x 19,15m i spratnosti Sut+P+2. Konstrukcija objekta je izvedena u armiranom betonu.

Fasade objekta su oblikovane pod utjecajem ideja modernog pokreta. U kompoziciji akcenat je dat na sučeljavanju dominantne vertikale nebodera na jugu i horizontalne mase stražnjeg sjevernog dijela. U kompoziciji preovladavaju racionalne forme i oštre ivice, ali je forma obogaćena polukružnim završetkom u nivou prvog sprata na jugoistoku

Literatura[uredi | uredi izvor]

Nedžad Kurto - Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
B. Zlatar, M. Ganibegović, Š. Gavraović, V. Žujo. Sarajevo, ulice, trgovi, mostovi, parkovi i spomenici – općina Centar. Sarajevo: “Mediapress”, 2007.
Milošević, Predrag (1997). Arhitektura u kraljevini Jugoslaviji (Sarajevo 1918 -1941). Srpsko kulturno i prosvjetno društvo "Prosvjeta".