Okosnički lanac

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
IUPAC definicija

Glavni lanac
Okosnica (kičma)
Linearni lanac na kojem se svi drugi lanci, dugi ili kratki, ili oba, <se /> mogu smatrati privjescima

Napomena:
Gdje bi se jednako mogu uzeti u obzir dva ili više lanaca
glavni lanac je onaj je koji najjednostavnije predstavlja
molekulu.[1]

Okosnica X-zračne kristalne strukture goveđih rodopsina: makromolekule nisu prikazane sa svim detaljima, nego samo kičma da bi se bolje vidjela u prostornoj konformaciji.

Okosnički lanac ili okosnica ili kičmeni lanac ili glavni lanac – u nauci o polimerima – je serija kovalentno poveznih atoma koji skupa tvore kontinuirani lanac molekule. [2][3]

Karakter glavnog lanca[uredi | uredi izvor]

Na neki način je karakter okosničkog lanca ovisi o vrsti polimerizacije: u postepeno rastućoj polimerizaciji i polovina monomera postaje dio okosnicwe, a time i okosnica je obično funkcionalna, kao u politiofenima ili trakastim polimerima sa niskim gepovitim u organskim poluvodičima.[4]U polimerizaciji rastućeg lanca, obično kod alkena, ta kičma nije funkcijska, ali nosi funkcijske bočne lance ili bočne grupe. Međutim, u polipeptidima, okosnica je važmna za funkcionalnost polimera kao i bočni lanci. Okosnica polipeptida se sastoji od ugljikovih i dušikovih atoma konstitutivnih aminokiselina i ne uključuje bočne lance.

Karakter okosnice, tj. njenu fleksibilnost, određuju termička svojstva polimera (kao što je tranzicijska temperature stakla; npr,. okosnica poliziloksanskog lanca je vrlo fleksibilna, a rezultinska sa vrlo niskim temperaturama prijelaza u staklo, od -123 °C.[5]Polimeri s krutom okosnicom su skloni kristalizaciji (npr. politiofeni) u tankoim razmazima (filmovima) i rastvorima. Kristalizacija sa svoje strane utiče na optička svojstva polimera, optičke praznine u trakama i razine elektrona.[6]

Konfiguracija polipeptida se oslanja na fleksibilnost torziju uglova okosnice. [7] Fleksibilnost peptidne okosnice održava njena sposobnost da se isteže, što je važno za proteine pod mehaničkim stresom.

Tipovi okosnice[uredi | uredi izvor]

Uobičajeni tipovi okosnice su kod:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Glossary of basic terms in polymer science (IUPAC Recommendations 1996)". Pure and Applied Chemistry 68 (12): 2287–2311. 1996. doi:10.1351/pac199668122287. 
  2. ^ Graeme K. Hunter G. (2000). Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. London: Academic Pres. ISBN 0-12-361811-8. 
  3. ^ Voet D., Voet J. G. Biochemistry, 3rd Ed.[publisher= Wiley. ISBN 978-0-471-19350-0. 
  4. ^ Budgaard, Eva; Krebs, Frederik (2006). "Low band gap polymers for organic photovoltaics". Solar Energy Materials and Solar Cells 91 (11): 954-985. 
  5. ^ "Polymers". Arhivirano s originala, 2 Oktobar 2015. Pristupljeno 7 Juli 2016.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  6. ^ Brabec, C.J.; Winder, C.; Scharber, M.C; Sarıçiftçi, S.N.; Hummelen, J.C.; Svensson, M.; Andersson, M.R. (2001). "Influence of disorder on the photoinduced excitations in phenyl substituted polythiophenes". J. Chem. Phys. 115: 7235. doi:10.1063/1.1404984. 
  7. ^ Voet, Donald; Voet, Judith; Pratt, Charlotte (2013). Fundamentals of Biochemistry: Life at the Molecular Level (4th iz.). United States of America: John Wiley & Sons, Inc. str. 129-130. ISBN 978-0470-54784-7. 
  8. ^ "Biochemistry. 5th edition.Section 3.2 Primary Structure: Amino Acids Are Linked by Peptide Bonds to Form Polypeptide Chains". NCBI Bookshelf. Pristupljeno 10 September 2015. 
  9. ^ Hirsch, Andreas (1993). "Fullerene polymers". Advanced Materials 5 (11): 859–861. doi:10.1002/adma.19930051116.