Opsada Edrina (1913)
Opsada Edrina bila je dugotrajna opsada, nekada glavnog grada turske imperije i važnog administrativnog centra. Kao takav je bio dobro utvrđen od strane njemačkih inženjera, koji su već jedno vrijeme snadbijevali i uvježbavali tursku vojsku. Opsadu grada Edrine je znatno potpomogla srbijanska II armija Stepe Stepanovića, sa oko 50.000 vojnika, koji su bili poslani na molbu Bugarske. Razlog je bio i u tome što Bugari nisu imali teških opsadnih topova, već samo Krupove topove 75 mm. Srbijanska vojska je na opsadu donijela Šnajderove haubice od 120 i 150 mm, nabavljene 1908. iz Francuske.
Dolazak srbijanskih snaga[uredi | uredi izvor]
Srbijanske snage pod komandom generala Stepe Stepanovića su stigle 6. novembra 1912. u mjesto Mustafa Paša (željeznička stanica ispred Edrina). General Stepanović se odmah javio vrhovnom komandantu opsadnih trupa generalu Nikoli Ivanovu. Srbijanske trupe su činile Timočka divizija bez 14. puka, Dunavska divizija drugog poziva, ojačana 4. prekobrojnim pukom prvog poziva i Drugim drinskim artiljerijskim divizionom. Ukupno je bilo 47.275 srbijanskih vojnika sa 72 artiljerijska oružja, 4142 konja i volova i 3046 kola.
Dolazak srbijanskih vojnika je znatno popravio moral bugarskih trupa kod Edrina. Dvije srpbijanske divizije odmah su upućene na front. Timočka divizija ojačana bugarskim pukom, zauzela je sjeverozapadni sektor između rijeka Marice i Tundže. Njen sektor je bio dug 15 kilometara. Dunavska divizija je zauzela zapadni sektor između Marice i Arde širok 5 kilometara. Od Timočkog konjičkog puka i bugarskog gardijskog konjičkog puka formirana je kombinovana brigada sa zadatkom da osmotri dolinu Marice.
Privremeni prekid vatre[uredi | uredi izvor]
Primirje potpisano 3. decembra 1912. i kada su pregovori započeti, Dobrosav Milenković, autor knjige o Drugoj armiji u Prvom balkanskom ratu, piše da su „logori oživeli. Pralo se, čistilo, oružje i odelo, popravljale zemunice i ležaji na predstraži, nabavljala prostirka i uređivali logori.“
U toku primirja bila je obrazovana komisija pod predsJedništvom generala Ivanova radi izrade planova za osvajanja Edrina. Član komisije je bio i general Stepanović. Pošto je istočni sektor bio najslabije utvrđen, komisija se složila da napad bude izveden u sjeveroistočnom uglu istočnog sektora. Zbog toga Bugari su odlučili da svu srbijansku artiljeriju prebace sa zapadnog na istočni sektor, sem šest poljskih baterija koji su zadržani na zapadnom sektoru. Stepanović je tada izjavio da Dunavska divizija neće biti u mogućnosti da postigne nikakav uspjeh bez teške artiljerije, pa je odlučeno da ona za vrijeme napada ostane pasivna. Takođe je izjavio da Timočka divizija, bez snažne artiljerijske podrške, nema uslova da postigne odlučujući uspjeh, ali je ipak naglasio da će ona izvršiti zadatak tj. zauzeće sve istaknute turske položaje u ovom sektoru.
Pad Edrina[uredi | uredi izvor]
Nakon temeljnih dvomjesečnih priprema, 24. marta 1913. godine, je počela trodevna bitka savezničkih armija za osvajanja Edrina. Cijelog tog dana artiljerijska vatra saveznika cijeli dan je bombardovala Edrine, sa svih strana osim sa istoka, kako bi obmanuli neprijatelja. Sutradan je počeo pješadijski napad u 3 sata ujutru sa sjevernog, južnog i zapadnog sektora. Timočka divizija je toga dana postigla najveći uspjeh. Bez podrške artiljerije je zauzela cijeli sjeverni sektor, za samo 45 minuta, čime je navukla najveći deo edrinske tvrđavske artiljerije. S druge strane Turci su slomili napade savezničkih snaga na zapadnom i južnom sektoru. Bugarske trupe na istočnom sektoru su počele napad sat vremena kasnije i neprimjetno se privukle turskim prednjim položajima. Tada je 228 artiljerijskih oruđa deset minuta pucalo na turske položaje, čime su ušutkali tursku artiljeriju i porušili sve kazamate. Turci nemoćni pred šrapnelskom vatrom su počeli da napuštaju položaje prije napada bugarske pješadije.
Na kraju dana odlučeno je da se sutra uveče, pod zaštitom mraka savladaju protivpješadijske prepreke i u ranu zoru preduzmu juriš za osvajanje forova. Bugari su, sa istočnog sektora, odmah započeli nastupanje odmah po izlasku Mjeseca od 23,30 do 1,30 po izlasku mjeseca i izbila na foru Ajdžu-jolu. Turci su se našli u panici i počeli da napuštaju svoje položaje. Na ostalim sektorima su vođene vrlo snažne borbe. Turci su na frontu Timočke divizije preuzimali napad kako bi povratili položaj, ali nisu imali nikakav uspjeh.[1]
U 5,30 sati, Stepanović je naredio srbijanskim trupama da krenu u odsudan napad u liniju fronta, kako bi olakšali dejstvovanje bugarskih trupa na istočnom sektoru, koji je pao oko 8 sati. Već u 8,30 sati dvojica turskih oficira došla su kod 20. puka radi pregovora o predaji po nalogu Šukri-paše. Pošto nije dobio odgovor, poslao je svog ađutanta u 20. puk s porukom da Šukri-paša želi da o predaji pregovara sa generalom Stepanovićem. Stepanović je odgovorio kako on nije ovlašten od strane komandanta da vodi pregovore i da za to treba da se obrati generalu Ivanovu. U međuvremenu Timočka divizija je zauzela liniju forova, a Dunavska divizija Papas-tepe. General Stepanović se je kretao iza prednjih dunavskih pukova, i u 11 sati bio na Bekčitepe, nedaleko od Maraša, koji je zauzeo 4. prekobrojni puk. u 11,30 sati bugarski oficiri su došli u štab Šukri-paše i on se predao generalu Ivanovu u 12,15 sati, ali se vratio, po svojoj želji, u for Hadurluk, gdje su ga zarobile sat kasnije srbijanske trupe, pod komandom majora Milovana Gavrilovića 13. marta 1913. gdoine.[2]
[uredi | uredi izvor]
Prvi zameci Drugog balkanskog rata bili su prisutni i nakon osvajanja Edrina. Nakon Londonskog sporazuma bile su organizovane posjete grobova palih srbijanskih vojnika kod Edrina, ta su bila u selu Kadikej (Kadinkej). Očevi i majke su zaprepašteno ustanovili da su Bugari promijenili (pobugarili) sama prezimena, koja su bila upisana na krstove palih boraca.[3]
Zagrebački Srbobran o ovoj opsadi[uredi | uredi izvor]
Zagrebačke novine Srbobran su imale svog izvještača sa ratišta (Milan Pribićević), koji je pisao da balkanski saveznici imaju problem pred Edrinom i Skadrom jer te balkanske seljačke zemlje nisu stigle iz svoje sirotinje da nabave jaka tehnička sredstva za ratovanje oko tvrđava, kao što su nabavile sredstva za poljsku vojnu. Sa gradskom vojnom se traže teški topovi sa mnogo municije, reflektori, aeroplani i berzbrojna druga tehnička sredstva.[4] Opisivao je stanje srbijanske vojske, da su daleko od domova i da dobro znaju da Edrine ne uzimaju za sebe nego za Bugare. Srbija ih je tu poslala i tu na smetovima, Suncu i kiši stoje njihove zastave, topovi i grobovi.[5] Nakon petomjesečne opsade grad je osvojen. Autor navodi da je srbijanska pomoć bila od presudnog značaja, poslana je najbolja srbijanska konjica, koja je slavodobitno ušla u grad. Bugarski izvještaji su minimalizirali srbijansku pomoć, zapostavljali srpsko ime i govorili samo o bugarskoj vojsci i bugarskim uspjesima.[6]
Ishod opsade[uredi | uredi izvor]
Grad je kratko bio u vlasti Bugarske, ali je nakon Drugog balkanskog rata u kojem su Srbija, Crna Gora, Grčka, Rumunija i Osmansko carstvo zajedno ratovali protiv Bugarske, vraćen Turskoj.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Скоко, Саво (1975). Војвода Степа Степановић у ратовима Србије 1876.—1918., 2. изд. Београд: Београдски издавачко-графички завод. str. 11., 251.-254. 978-86-13-00453-0. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Laffan, R. G. D. (1991). The Serbs. Guardians of the Gate. Dorset Press. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Томић, Јаша (2006). Рат у Маћедонији и Бугарској. Нови Сад: Прометеј. str. 11. 978-86-515-0007-0. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Србобран, бр.45., Пред Једреном. Загреб. 1913. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Србобран, бр.48. Загреб. 1913. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Србобран, бр.58. Загреб. 1913. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)