Bubrežasta bokvica
| Bubrežasta bokvica Plantago reniformis | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Koljeno | Dikotiledone |
| Razred | Eudikotiledone |
| Red | Lamiales |
| Porodica | Plantaginaceae |
| Rod | Plantago |
| Vrsta | P. reniformis |
Bubrežasta bokvica ili trputac i ilirska bokvica (lat. Plantago reniformis G. Beck) je zeljasta biljka iz porodice Plantaginaceae: bokvice ili trpuci. Diploidna hromosomska garnitura ove bokvice sadrži 2n=12.[1]
Opis[uredi | uredi izvor]
Ova slikovita bokvica je visegodišnja zeljasta biljka, visine 15–40 cm. Njene uzdužno izbrazdane stabljike su bez listova, koji se nalaze u prizemnoj rozeti. Dugi su oko 5-20, a na torinama i 30 cm, a široki 2,5–10 cm. Jednostavni su i goli, bubrežasti ili okruglasti, grubo nazubljenih rubova, a blago srcolike ili odsječene osnove, sa 5-9 uočljivih nerava. Lisna peteljka je duža od plojke.
Cvjeta u junu i julu. Čaška je duga 2-2,5 mm, zelenkasto-smeđa do purpurna, razdijeljena na 4 režnjića. Gola Krunična cijev je duga oko 2 mm, a režnjici 1-1,5 mm. Jajoliki su do jajksto-lancetasti, zašiljeni do zatupljeni. Brakteje su duge 2-2,5 mm, jajasto-lancetaste, obično maljave.
Svijetlosmeđi plod (bez sjaja) je gola vrčolika čahurica, koja se pri vrhu otvara zaklopcem. Pri dnu ima kratki šiljak, a sadrži 1-2 jajasto-elipsoidne sjemenke, duge oko 3 mm, a široke 0,8-1,0 mm, s jedne strane zaobljene, a s druge ravne. U središtu imaju kraću uzdužnom brazdu, svijetlosmede,
Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Staništa bubrežaste bokvice su na subalpskom i najvišim pozicijama planinskog pojasa. Raste na nadmorskim visinam od oko (1.300) 1.500-2.300 m. Optimalne uvjete pa i najveću zastupljenost ima u vegetaciji planinskih torova, gdje je karakteristična vrsta za endemsku biljnu asocijaciju koju je prvi opisao i imenovao profesor Živko Slavnić. Uspijeva i u vegetaciji planinskih rudina i subalpskih livada, te klekovini bora i na šumskim progalinama i proplancima u pojasu bukovo-jelovih, subalpskih bukovih i smrčevih šuma. Optimalno raste i na krečnjačkoj i silikatnoj podlozi, na dubokim humusnim i umjereno vlažnim tlima.
Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Bubrežasta bokvica je endem Dinarida, pretežno u Bosni i Hercegovini, a zatim i na Kosovu, sjevernoj Crnoj Gori i Grčkoj.[2]
Locus classicus je u Bosni: Hranisava, planina iznad Tarčina (Beck, G. 1887.).
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.
- ^ Dimopoulos, P., Raus, T., Bergmeier, E., Constantinidis, T., Iatrou, G., Kokkini, S., Strid, A., Tzanoudakis, D. (2013). Vascular plants of Greece. An annotated checklist; 1-372. Botanic gardens and botanical museum Berlin-Dahlem, Berlin and Hellenic botanical society, Atina.