Polifonija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Muzički primjer koji dočarava polifonijski stil renesansnog kompozitora Josquina des Preza. Njegov stil je posebno uočljiv u paru motivskih imitacija iz prvih taktova drugog dijela psalm moteta pod nazivom Domine ne in Furore.

Polifonija ili višeglasje je pojam koji potječe od grčke riječi Πολυφωνία što znači "mnogo zvukova". U muzici, to je tekstura koja se sastoji iz dva ili više melodijskih glasova koji su naoko nezavisni, a ipak su srodni. U zapadnoj muzici polifonija obično uključuje kontrapunktalno odvajanje melodije i basa. Tekstura je čisto polifonijska, a time i više kontrapunktalna kada su melodijske linije ritmički podijeljene.

Homofonija je podkategorija polifonije, a postoji u svom najčistijem obliku kada se svi glasovi ili njihovi dijelovi kreću zajedno u istom ritmu.

Monofonija za razliku od polifonije, predstavlja muziku sa samo jednim glasom koja se često koristi u liturgijskoj muzici.

Pojam polifonija se obično upotrebljava u vezi sa muzikom kasnog srednjeg vijeka i renesanse. Barokni oblici kao fuga su umjesto toga nazvani kontrapunktni. Margaret Bent je polifoniju nazvala „diadičan kontrapunkt“, gdje je svaka melodijska linija pisana u odnosu na drugu melodijsku liniju.

Najstariji zapisi polifonije dolaze iz 10. vijeka. Glasovi u njima se kreću u paralelnim oktavama, kvintama i kvartama. Ovi notni zapisi nisu pisani za sviranje već samo radi potrebe podučavanja. Notni zapisi iz 11. vijeka su najstariji primjeri praktične polifonije, iako intervali, visina i trajanje nota često nisu naznačene. [1]

Poznata polifonijska djela i kompozitori[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Starocrkveni modusi

Reference[uredi | uredi izvor]