Starčevačka kultura

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Migracije u Evropi u doba neolita
Područje prostiranja Starčevačke kulture

Starčevačka kultura je neolitska kultura koja je u vremenu od 6200. - 5400. p.n.e obuhvatala veliko područje od Transilvanije i Transdanubije na sjeveru, do srednjih područja Albanije i Skopske kotline na jugu, Sofijske visoravni na istoku, cijeli sjeverni dio Hrvatske i srednje Bosne na zapadu. Ime je dobila po lokalitetu Starčevo, nedaleko od Pančeva u Srbiji.[1]

Zajedno sa Protosesklo kulturom u sjevernoj Grčkoj, Anzabegovo-Vršnik kulturom u sjevernoj Makedoniji i Čavdar-Kremilovci-Karanovo u Bugarskoj pripada grupi kultura pod nazivom APN (First Temporate Neothlitic), a odnosi se na najranije neolitske kulture u umjerenoj klimi Evrope.[2]

Na periferiji matične starčevačke oblasti, dolazi do miješanja ove kulture sa lokalnim varijantama kao što su Kriš u Rumuniji, Kereš u Mađarskoj i Impreso u dijelovima Bosne i Albanije[3] U ovim područjima lokalno stanovništvo je, preuzimajući neolitsko znanje i tehnologije, davalo mu i lokalni pečat. Obzirom da su regionalne razlike očite nije moguće napraviti sinhronizaciju nalazišta, odnosno preciznu periodizaciju, što su pokušali brojni arheolozi (Milajčić 1949, Dimitrijević 1969, Draga Garašanin 1954, Milutin Garašanin 1971, Srejović 1971, Tasić 1994)

U neolitskoj arheologiji jugoistočne Evrope učvrstila se podjela na rani, srednji i kasni neolit. Rani neolit je vrijeme dolaska neolita (sa ili bez populacionih kretanja, svejedno) i hronološki se smješta do 6000 - 5800 godine p.n.e. Srednji neolit je doba starčevačke kulture u užem smislu reči, dok je kasni neolit vrijeme Butmirske kulture.

Lokalitet Starčevo Grad, u neposrednoj blizini Pančeva, otkriven je još 1912. godine, kada je tokom radova na ciglani pronađen arheološki materijal, a zatim su 1928. krenula istraživanja, koja su 1931–1932. bila potpomognuta američkom arheološkom ekspedicijom, koju je predvodio i američki naučnik češkog porekla Vladimir J. Fjuks (Fewkes). Reviziona iskopavanja su obavljena 1969–1970, pod vođstvom Drage Garašanin i njujorškog City University. Pronađene su dosta grube keramičke posude, ali i keramika s geometrijskim ornamentima, te i antropomorfne figure izrađene od pečene zemlje. Pronađena su i oruđa od kamena i kostiju.

Starčevačka kultura donosi početke stalnog naseljavanja stanovništva i stacionarne poljoprivrede, te uzgajanja stoke, dok su lov i ribolov manje zastupljeni. Naselja su jednoslojna i kratkotrajna, sastavljena od zemunica i nadzemnih objekata od pruća i zemlje.[4]

Karakteristike keramike[uredi | uredi izvor]

U ostatcima materijalne kulture najzastupljenije je keramika oksidacijski pečena, tj. uz prisustvo kiseonika, što keramici daje crvenu ili oker boju. Najviše je zastupljena gruba keramika, rijetko sa slikanim ukrasima, sa nekoliko funkcionalnih oblika, od kojih se ističu zaobljeni lonci malo izvučenog ruba i zaobljenog dna, posude na nozi i zdjele. Često je ukrašavana ubadanjem urezivanjem, utiskivanjem ili plastičnim modeliranjem, a ponekad i kaneliranim barbotinom. Barbotinski način ukrašavanja je namjerno ogrubljivanje površine posude nabacivanjem razmućene gline, ponekad bez određenog plana. Najčešći oblici finog, mehanički glačanog posuđa su zdjele na ravnoj ili povišenoj nozi, ukrašavane linijskim slikanim motivima bijelom i tamnom bojom.

U starčevačkoj kulturi česti su predmeti kultnog obilježja i shematizirane ljudske figurice. Antropomorfnom oblikovanju pripadaju ženski i muški likovi u stavu oranta aplicirani kao niski reljefi na ulomcima masivnih grubih keramičkih posuda.

Posebnu vrstu kultnih predmeta čine žrtvenici na četvrtastom postolju i četiri kratke noge ili trokutasti žrtvenici s trima zoomorfno oblikovanim nogama. Osim cijepanih litičkih proizvoda, najčešće kamene izrađevine su kalupaste sjekire i klinovi.[5]

Rekonstrukcija neolitske kuće u Tuzli

Starčevačka kultura u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, postoje dva nalazišta, Obre I i Gornja Tuzla.[3] Ponekad se ova nalazišta smještaju u „prelaznu zonu“ između neolita na jadranskoj obali i kontinentalnog neolita Balkana. Preplitanje dva stila ukrašavanja, dvije tradicije izrade keramike govori o specifičnoj mješavini kultura sa prevagom starčevačkih elemenata. Alojz Benac je ovu mješavinu nazvao Starčevačka-impresso kultura.[6] Nalazi sa ovih nalazišta omogućavaju proučavanje razvoja starčevačke kulture, njenog odnosa s neolitskim zajednicama jadranske oblasti, kao i za određivanje granica prodiranja starčevačke kulture na zapad.[7]

U Obre I, sudeći po prisustvu uređenog barbotine ukrasa i fragmenata sa krivolinijskim slikanjem radi se o relativno poznoj fazi starčevačko-impresso kulture. Tri rezultata C14 analize obrađena u laboratoriji u Los Angeles-u smještaju naalaze u Obre I u vrijeme oko 5500. p.n.e.[8]

Nalazi Starčevo-impreso kulture na lokalitetu Gornja Tuzla pronađeni su u stratumu VI (5,45-4,9 m). Po raznolikosti i kombinacijama pravolinijskog ukrasa, pojave spiralnog slikanja, kao i ukrašavanja grube keramike u vidu kanelura i cik-cak barbotina, ova faza života u Gornjoj Tuzli smješta se na sam kraj Starčeva IIb. C14 analiza daje rezultate 5580. - 5475.god. p.n.e.

Na primjeru nalazima bogatog i dugotrajnog naseljavanja u Gornjoj Tuzli mogu se izvući zaključci o važnosti koje su naslage soli i slani izvori imali u toku naseljavanja već od perioda srednjeg neolita.[8]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • St. Dimitrijević, Problem stupnjevanja Starčevačke kulture s posebnim obzirom na doprinos južnopanonskih nalazišta rješavanju ovog problema.
  • N. Tasić (red.), Počeci ranih zemljoradničkih kultureu Vojvodini i Srpskom podunavlju. Materiali X, Subotica 1972 (Beograd 1974) 59-122.
  • M. Garašanin, Centralnobalkanska zona. In: Praistorija jugoslavenskih zemalja II: Neolitsko doba (Sarajevo 1979) 79-212.
  • Dimitrijević, S. Sjeverna zona - Neolitik u centralnom i zapadnom dijelu sjeverne Jugoslavije, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Sarajevo, 1979, pp 229–360 (252-253)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Starčevačka kultura". Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  2. ^ "J: Balen, Rajna Šošić Klindžić, Tomislav Hršak - Starčevačka kultura". Arheološki muzej u Zagrebu, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  3. ^ a b "Starčevačka kultura". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017..
  4. ^ "The Starčevo culture". Arhivirano s originala, 2. 3. 2018. Pristupljeno 5. 12. 2017.
  5. ^ "Slavonija, Baranja, Srijem - Vrela europske civilizacije". Arhivirano s originala, 10. 5. 2019. Pristupljeno 30. 10. 2019.
  6. ^ "Alojz Benac, Sarajevo 1964 –STUDIJE O KAMENOM I BAKARNOM DOBU SJEVEROZAPADNOG BALKANA". Pristupljeno 9. 2. 2016.
  7. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  8. ^ a b "Nenad N.Tasić - Neolit u senci - još jedan osvrt na starčevačka naselja u Bosni" (PDF). ANUBIH – Godišnjak, Knjiga XXXVI, Sarajevo, 2007. Arhivirano s originala (PDF), 14. 12. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2019.