Feničani

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Merge-arrows 2.svg Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Fenicija.
Molimo da napišete svoje mišljenje na stranici za razgovor.
Istočna obala Mediterana domovina je ovog čuvenog pomorskog naroda.

Vrlo malo nam je poznato o Feničanima. Nađeno je nekoliko njihovih natpisa. Bili su odlični knjigovođe. Zna se da su imali svoj književnost ali njihove knjige nisu opstajali. Oni sebe nisu zvali Feničanima, već Sidoncima, po Sidonu, jednom od njihova dva najvažnija grada, koji je ležao nešto na sjever od Tira.

Feničani su proizvodili purpurnu boju visoke kvalitete, kojom su bojili tkanine te tajnu njezine proizvodnje sebično čuvali. Boja se dobijala iz nekih vrsta školjki, a cijena haljina je bila toliko visoka da su ih mogli kupiti samo najbogatiji. Po ovoj boji, Feničani su dobili ime. Grci su ih nazvali Phoiniki - Φοινίκη od njihov riječ za ljubičast.

Ono nekoliko pomaka feničkog jezika, koji su nam se sačuvali, nalaze se u jednoj komediji Plauta, rimskog komediografa iz trećeg vijeka. Neka lica te komedije govore prostim feničkim narječjem. Isto tako u nekom modernom djelu čovjek nailazi na odlomke čudnovatog i nerazumljivog jezika, umetnute tu i tamo, da bi kod publike izazvali smijeh na račun malog posrednika, trgovčića, koji je doputovao iz daleka, a pripada jednom dijelu ljudske zajednice, koji nikad nije bio popularan.

Pa baš su Feničani to i bili: pomorski torbari starog svijeta. Bili su radini, lukavi, okretni i bistri, ali nisu imali ni najosnovnijeg pojma o ugodnim vrlinama kao što su poštenje ili čestito poslovanje. Oni su nam, doduše, ostavili alfabet, onaj spretan instrumenat, pomoću kojega možemo sačuvati naše misli i današnje znanje za korist budućih pokoljenja, kao što konzerviramo smokve, jagode i paradajz za iduću zimu. Ljudi su često navodili tu činjenicu kao dokaz, da su Feničani imali interesa za uzvišenije stvari života. Isto tako bi neko mogao tvrditi, da je ljubav prema lijepoj knjizi nadahnula izumitelje stenografije i stroja za pisanje. Ljubav prema književnosti nije imala nikakve veze ni s jednim od ovih izuma. Oni su bili jednostavno praktična pomagala za olakšanje poslovnih transakcija. Feničani, kao i stanovnici njihove najvažnije kolonije, Kartažani, bili su skroz i skroz poslovni ljudi. I zato što su se naročito bavili onom nepopularnom granom trgovine, koju mi moderni ljudi zovemo „posredništvom", od srca su ih prezirali svi ljudi, s kojima su dolazili u dodir.

Čini se, da su oni kroz nekoliko vijekova imali monopol na trgovinu robljem u istočnom dijelu Sredozemnog mora, a to ih nije činilo popularnijima. Robova je od pamtivijeka bilo (i još ih ima u ublaženoj formi) u svim krajevima svijeta. Prije uvođenja strojeva, ropstvo je bila apsolutna potreba, ako su ljudi htjeli da svršavaju svoje poslove. Građani vrijedni svakog poštovanja bili su uvjereni vlasnici robova kao što se i danas građani vrijedni svakog poštovanja bave raznim vrstama eksploatacije, koje će naši unuci proučavati s istim začuđenim gnušanjem s kojim mi sada čitamo „Čiča Tominu kolibu".

No ni najuvjereniji vlasnici robova na plantažama južnih država stare Amerike nisu nikad htjeli da jedu i piju s profesionalnim trgovcima robljem. Oni su, istina, kupovali njihovu robu, ali su smatrali da ti trgovci ne spadaju u civilizirano društvo i nisu se htjeli s njima da druže na bazi društvene jednakosti. Isti osjećaji kao da su nadahnjivali i Grke i Rimljane i Krećane, kad su dolazili u dodir s Feničanima i Kartažanima, jer su ih bez izuzetka od srca mrzili. Ni narod, ni zemlja, ni grad koji se ogriješi o prvotni osjećaj pristojnosti čitavog ljudskog roda i samo slijedi neposredne diktate svoje požude za dobitkom, ne može se nadati da će se održati za dugo vremena. To potvrđuju gole klisure, koje pokazuju mjesto, gdje je nekad stajala Kartaga.

Sve ovo, dakako, nimalo ne priječi da se Feničane mora smatrati prvim mediteranskim narodom, koji je počeo graditi lađe zaista podobne za plovidbu. U prvome redu oni su stvorili novi tip lađe, koji se kasnije upotrebljavao isključivo za ratne svrhe. Čamci Egipćana bili su skoro isto toliko široki kao i dugi, a piroge Babilonaca bile su cilindrična oblika, puke košare obložene blatom. Mogle su se upotrebljavati kao ratni brodovi, ali u suštini to su bile trgovačke lađe. Feničani su pak sasvim napustili stari uzor. Gradili su sasvim duge i uske brodove, koji su uslijed toga bili mnogo brži nego bačvaste lađe, u kojima su njihovi susjedi sporo plovili duž obala svojih širokih rijeka. Nemamo nikakvog konkretnog dokaza, kojim bih potkrijepili ovu smionu tvrdnju. Postoji velik broj slika egipatskih i grčkih i rimskih i kretskih lađa, ali osim nekoliko komada kovanog novca i par asirskih skulptura nema ništa, što bi nam dalo detaljnu sliku feničke ili kartaške trgovačke lađe. No, okolnosti govore njima u prilog. Ako se upitamo, tko su bili najveći mornari duge plovidbe u starome svijetu, odgovor mora biti: Feničani.

Fenički brod.

Oni su osnovali kolonije u svakom dijelu Sredozemnog mora. I Cadiz u Španiji, i Marseille u Francuskoj, i većina gradova na Sardiniji i Korzici, i Kartaga na sjevernoj obali Afrike, sve su to bile fenička naselja mnogo prije nego što su pripadale Grcima i Rimljanima. Imamo pouzdanih dokaza, da su Feničani prošli kroz Herkulove Stupove (moderni Gibraltar) mnogo prije nego se ma tko drugi odvažio na tako dalek put. Ima skoro isto tako vjerodostojnih dokaza, da su oni plovili do Scilly Islands, na jugu Engleske, i tamo mijenjali mediteransku robu za kalaj iz Cornwalla. Čudnovato je, da im, čini se, nikad nije bilo dopušteno stupiti na englesko tlo, jer su uživali vrlo hrđav glas. Velšani su radije s njima trgovali na neutralnom (i po svoj prilici nenastanjenom) zemljištu. Inače bi njihovi poslovni prijatelji iz daleke zemlje, kao zaključak poslovanja, oteli njihove žene i kćeri, da ih zatim prodadu trgovcima robljem u Africi, Španiji i Siriji.

No oni su plovili i dalje od maglovitog carstva nepoznatih ostrva Sjevernog mora. Čini se, da su prodrli i u Baltik. Baltičko more je u staro doba bilo prava riznica za svakog poduzetnog trgovca. Protivno opće prihvaćenom vjerovanju, čovjek će mnogo više platiti za svoj luksus nego za životne potrebe. Baltik je bio domovina neke smole, koju su rimske gospođe upotrebljavale za bojenje kose. Kad je crvena kosa već jednom bila u modi, svaka je rimska matrona morala bojiti kosu. Stoga su najstariji trgovački putevi, koji vode iz sjevernog dijela Evrope u južni, bili oni kojima su išli torbari s tovarima jantara na leđima.

Ali Feničani se nisu zaustavili na Baltiku. Herodot priča o feničkoj mornarici, koju je egipatski faraon Neko II. iznajmio za put oko cijele Afrike, i prema tome bi fenički moreplovci bili uživali u pogledu na Table Bay dvadeset vjekova prije nego što je Vasco da Gama dao ovom kraju današnje ime Rt Dobre Nade. Možda je ova priča istinita, a možda i nije, ali sigurno znamo, da su Kartažani, koji su bili samo fenički kolonisti, istražili zapadnu obalu Afrike sve do Rta Blanco, hiljadu i pet stotina milja južno od Gibraltara, i da su osnovali više trgovačkih središta u onom kraju. Oni su također otkrili i Kapverdske ostrva, hiljadu i sedam stotina godina prije no što su se Portugalci pojavili na pozornici. Feničani zaista ne bi bili mogli sve to postići još u vrijeme, kad se Grci nisu počeli ni kretati, da nisu imali neku bolju vrstu lađe, i to ne na vesla nego na jedra, jer nikako se nije moglo prijeći one udaljenosti samo pomoću ljudske pogonske snage.

Imamo vrlo malo podataka iz prve ruke o tome, kako su bile opremljene feničke lađe na ovim putovanjima. Čini se, da su Feničani u početku bili zadovoljni s onim čudnovatim jarbolom, koji nam je poznat iz egipatskih slika, a koji je sličio na izvrnuto slovo V. Budući da su oni redovno plovili u smjeru vjetra (pojam o krstarenju protiv vjetra je sjevernjački izum mnogo kasnijeg datuma), takav jarbol je bio posve dovoljan za njihove potrebe, iako nije mogao biti tako pouzdan kao jarbol napravljen iz jedne grede. Ponekad su upotrebljavali dva jedra namjesto jednoga, i to jedno s lijeve, a drugo s desne strane križa na jarbolu. No slike mnogo novijeg datuma, slike kasnije rimske ratne lađe, sagrađene po originalnom feničkom uzoru, pokazuju, da su oni postepeno napustili dvostruki jarbol za obični. I dalje su ostali kod četvrtastog jedra, ali su katkad znali podići mali jarbol s jedrom na prednjem dijelu broda, da bi mu tako povećali stabilnost i olakšali upravljanje.

Čini se, da su Feničani znali i za sidro. Tako kapetan nije morao više izvlačiti svoju lađu na suho poslije sumraka, već je mogao ostati na ma kojoj točci vode, pod uvjetom da je vrijeme bilo prilično mirno i more dosta plitko da bi sidro moglo taci dno. Oni još nisu znali za čelična ili željeznacili brončana sidra. Umjesto toga služili su se teškim stijenama ili vrećama od životinjskih koža koje bi ispunili kamenjem. Ima jedan otsjek života na brodu, o kojemu bismo rado znali nešto više, to jest, kako su ovi davni moreplovci mogli nositi dovoljno hrane i pitke vode za tako duga putovanja? Dok su ostajali na Sredozemnom moru, s njegovim prikladnim lukama, oni su se po potrebi mogli iskrcati da prirede jelo i nabave svježe pitke vode. No pitanje je postajalo teže izvan gibraltarskih vrata i duž zapadne obale Afrike, gdje se i danas sva roba prevozi na obalu pomoću naročitih čamaca (lighter), jer uopće nema luka. Ali moramo se sjetiti, da su Feničani, kao sve semitske rase te kao moderni Arapi i Berberi, bili vrlo umjereni u svojim dnevnim potrebama. Pregršt urmi ili suhoga grožđa bila je prosječnom mornaru dovoljna hrana za dvadeset i četiri sata. A od lončara istočnog Sredozemnog mora uzimali su posude za pitku vodu, dok vinogradari Cezarove Galije nisu iznašli one bačve, koje su skoro dvije hiljade godina bile jedino sredstvo, pomoću kojega su naši pomorci u prošlosti mogli prevoziti vino i pivo i rakiju i vodu.

Ne treba naročito spominjati, da su ova putovanja bila duga i dosadna. Ali azijski duh nije nemiran kao evropski. Na modernoj lađi, koja prevozi hodočasnike u Meku, brzo ćete primijetiti, da vrijeme za putnike ne znači ništa. Oni znadu satima mirno sjediti ne radeći uopće ništa: samo sjede i ništa ne rade. Sentimentalni suputnici, kojima je to prvo putovanje na Istok, pravit će primjedbe o dubokim meditativnim sposobnostima orijentalne duše. Oni koji poznaju stvarne činjenice, znadu da otmjeni Orijentalac može provesti čitave nedjelje u takvom stanju skoro potpune obamrlosti, jer je tako pun ravnodušnosti, da nema smisla ni za što. Dakle, dosadu ovih putovanja, koja često mora da su trajala godinama, ovi davni moreplovci nisu tako teško osjećali, kao što bismo je mi danas osjetili. Osim toga bilo je onih brojnih igara slučaja, koje su isto tako dio broda, koji dolazi iz Orijenta, kao i brodski štakori. Kad je putovanje bilo završeno, dijelio se plijen i onda je slijedilo nekoliko nedjelja burnog života i ljubavi i kockanja u krčmama domaće luke. I tad opet natrag na tvrdu dasku brodske palube, na put u Taršiš ili Beirut po one cedre s Libanonske gore, koje je njihov susjed kralj Salamun trebao za gradnju hrama u malom gradu feničkog zaleđa, a koje je trebalo u nizu divovskih splavova povući do Jafe. Ili je trebalo otploviti u maglom pokrivena sjeverna mora, gdje su neukroćeni divljaci imali vrlo dragocjenu kovinu, poznatu pod imenom kositar.

Zapravo to i nije bio život, ako ga se mjeri našim današnjim mjerilima. Ali to je bio normalan život svih mornara od onih ranih dana sve do naših vremena. Pa i danas bi se fenički mornar iz šestog vijeka prije Krista osjećao kod kuće na modernom teretnom parobrodu. Naravno, našao bi nekih poboljšanja. Donekle redovito bi dobijao toplo jelo, i danas više ne bi mogao biti prodan u ropstvo. Ali hrana bi bila baš tako loša kao što je bila u doba njegove mladosti, i uzevši u obzir prilike, koje vladaju danas na morima, bio bi prisiljen da radi za malo veću nagradu nego što ju je prije imao, kad je bio mornar kralja Hirama, feničkog monarha, koji nam je natovario na vrat još neriješen problem zemlje Ofir.