Mehmedalija Mak Dizdar

   

Mehmedalija Dizdar
Mak Dizdar
Rođenje	17. oktobar 1917. Stolac, BiH
Smrt	14. juli 1971. (53 godina) Sarajevo, BiH

Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Alija Dizdar, (Stolac, 17. oktobar 1917. - Sarajevo, 14. juli 1971.) je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika. Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka su vjerovatno najznačajnije bosanskohercegovačke pjesničke kreacije dvadesetog vijeka.

Biografija

Osnovnu školu završio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stiče gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noć) ulazi u javni život. Njegov stariji brat je Hamid, pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbornikom buntovnih stihova "Knjiga drugova" (1929) tada urednik sarajevskih novina i časopisa "Gajret", za koje i Dizdar počinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenog u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista "Oslobođenje" i poduzeća Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis "Život" (1964-71).

Cjelina Dizdarovog pjesništva, pa i njegov razvojni luk, obično se razmatra iz perspektive zaključne, krunske zbirke "Kameni spavač" (1966). Dizdar se također borio protiv sve jačeg uticaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega", Život, XIX/11 - 12, Sarajevo, 1970, 109-120.

Premda je od njegovog prvog pravog pjesničkog nastupa, sredinom 1950ih, do pojave te zbirke riječ o razmjerno kratkom razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnog pročišćenja Dizdarovih preokupacija trajao je očito mnogo duže. Kritika je, doduše, gotovo sve do "Kamenog spavača" bila u nedoumici znači li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednom kritičkom tekstu je (1959) i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine", a kada je 1956. na pjesničkoj smotri, gotovo usputno, pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.

Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkog realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan način i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava kako se osjeća, "..opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse", pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, no još nije siguran, "da je na putu skidanja plašta s njegove tajne". Gorčin je tek anticipacija konačne autorske sinteze što počiva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezičnom i misaonom sklopu kao ključnom među bosanskim kulturnim slojevima.

Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u historijski raspon hrvatskog književnog izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Držeći se njezinim legitimnim baštinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s historijske pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.

Drugi sloj Dizdareva introspektivnog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" (1963), koja razrađuje senzualni nacrt poeme "Plivačica" (1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali generički zapravo lociran u adžamijskom (alhamijado) kompleksu. (Riječ je o književnosti pisanoj arabicom i bosanskim jezikom, koja datira u Bosni od XVI vijeka, a obuhvaćala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični pa do petrarkističkih suzvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatog Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. vijeku živio u Visokom i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se držati motom Dizdarove ljubavne poezije.

Mnogo je važniji od evidentnog studijskog zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima; sastavio je i antologije "Stari bosanski epitafi", 1961, "Stari bosanski tekstovi", 1969) Dizdarov neposredni osjećaj zavičajnika: njegova poezija je moderna po izvornosti i dubini jezičnog, historijskog pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao tačku opstanka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njenog historijskog ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" (1960) ispitivao efekte gnomskog kazivanja i učinke paradoksa, izraz "Kamenog spavača" umirio je lirskom digresivnošću. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), što i kompozicijski korespondira s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njezinom zaokupljenošću Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva Bosna je definirana stećcima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji). Bosni je, kaže pjesnik u komentaru "bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka".

Obrađujući dakle mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onog što kako kaže "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujući mu "noćnu rijeku". Univerzalnu potku njegova pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u izuzetnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom - povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna, ali postaje smislena kada je prepoznata.

Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnog jezika, izvornog po sadržaju i autorskom obliku, pridavajući mu snagu tajanstvenog, unutrašnjeg otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s krugovaškim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu, otkrio je neočekivan i produktivan trag.

Bibliografija

• Okrutnosti kruga (1960)
• Koljena za madonu
• Minijature
• Ostrva
• Kameni spavač (1966)
• Modra rijeka (1971)

Vanjski linkovi

Wikicitat: Mak Dizdar

• Kulturna manifestacija Slovo Gorčina
• Fondacija Mak Dizdar
• Duh Bosne