Mehmedalija Mak Dizdar

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Mehmedalija Dizdar
Example alt text
Mak Dizdar
Rođenje 17. oktobar 1917.
Stolac, Austro-ugarska
Smrt 14. juli 1971.
Sarajevo, SFRJ

Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Alija Dizdar, (Stolac, 17. oktobar 1917. - Sarajevo, 14. juli 1971.) je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika[1]. Njegovo pjesništvo objedinjuje uticaje iz bosanske hrišćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno s njenim kamenim nadgrobnim spomenicima. [2] Njegova djela Kameni spavač[3] i Modra rijeka su vjerovatno najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. vijeka[4]. Ona su ujedno i vrhunac Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. [5]

Biografija

Osnovnu školu završio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stiče gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noć) ulazi u javni život. Njegov stariji brat Hamid je bio pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbirkom buntovnih stihova "Knjiga drugova" iz 1929. godine i tadašnji urednik sarajevskih novina i časopisa "Gajret", za koje i Dizdar počinje pisati. [6]. Njegovo pjesničko ime "Mak" je pseudonim, koji je koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizanski borac. [7] Nakon Drugog svjetskog rata, dijelom provedenog u ilegali Narodnooslobodilačkog pokreta, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista "Oslobođenje" i preduzeća Narodna prosvjeta koje je u njegovo vrijeme bila jedan od najznačajnijih izdavača na Balkanu, a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis "Život" od 1964. do 1971. godine. [6].

Stvaralaštvo i stil pisanja poezije

Dvije zbirke poezije i niz od više pjesama Maka Dizdara Kameni spavač 1966-1971 i Modra rijeka 1971. spajaju naizgled nespojive elemente. Njegova poezija koristi natpise sa srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika i njihovih natpisa o prolaznosti života. Oni izražavaju prepoznatljivu viziju života i smrti, oslanjajući se na hrišćanske i muslimanske gnostičke senzibilitete o životu kao prelazu između "groba i zvijezda". [8] Cjelokupno pjesništvo Maka Dizdara, pa i njegov razvojni put, obično se razmatra iz ugla zaključne, krunske zbirke "Kameni spavač" iz 1966 godine. Dizdar se također borio protiv sve jačeg uticaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega", (u izdanju Život, XIX/11 - 12, Sarajevo, 1970. godine, str. 109-120).

Premda je od njegovog prvog pravog pjesničkog nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke riječ o srazmjerno kratkom vremenskom razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnog pročišćenja Dizdarovih preokupacija trajao je očito mnogo duže. Kritika je gotovo sve do "Kamenog spavača" bila u nedoumici znači li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinska igra ili je to korjenita promjena. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednom kritičkom tekstu iz 1959. godine je i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine". Kada je 1956. na pjesničkoj smotri gotovo usputno, pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.

Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkog realizma - vojnikom, ali na neuobičajen način i u nepretencioznoj jednostavnosti oblika i stila. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava kako se osjeća,

Citat „"..opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse"“

, pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, no još nije siguran,

Citat „"da je na putu skidanja plašta s njegove tajne"“

. Gorčin je tek očekivanje konačnog piščevog objedinjavanja što počiva na krstjanskoj tradiciji, njezinom jezičkom i misaonom sklopu kao ključnom među bosanskim kulturnim slojevima.

Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u historijski raspon književnog izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Držeći se njezinim legitimnim baštinikom, on pokazuje kako ta kultura sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s historijske pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.

Drugi sloj pjesnikovog samoispitivačkog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici oblikovanoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" iz 1963. godine, koja razrađuje senzualni nacrt poeme "Plivačica" iz 1954. godine izbija poetski izraz panerotizma, karakteristično orijentalan ali srodan zapravo lociran u adžamijskom (alhamijado) kompleksu. (Riječ je o književnosti pisanoj arabicom i bosanskim jezikom, koja postoji u Bosni od 16. vijeka, a obuhvaćala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični pa do petrarkističkih suzvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatog Mehmeda iz 1588. godine.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. vijeku živio u Visokom i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se držati motom Dizdarove ljubavne poezije[9].

Mnogo je važniji od očiglednog studijskog zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima sastavio je zbirke "Stari bosanski epitafi", 1961. godine "Stari bosanski tekstovi", 1969. godine) pjesnikov neposredni osjećaj zavičaja: njegova poezija je moderna po izvornosti i dubini jezičkog, historijskog pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao tačku opstanka nepokorive materije koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njenog historijskog ritma morao je napraviti sličnu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" iz 1960. godine ispitivao efekte gnomskog kazivanja i učinke paradoksa, izraz "Kamenog spavača" umirio je lirskom digresijom. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), što se i kompozicijski uklapa s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njezinom zaokupljenošću Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva Bosna je određena stećcima, ali i svojom stigmom. Na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji). Bosni je, kaže pjesnik u komentaru

Citat „"bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka"“

.

Obrađujući mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onog što kako kaže "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i spominjući mu "noćnu rijeku". Jedinstvenu potku njegovog pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u izuzetnom prijemu gotovo se stopila s anonimnom tradicijom - povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna, ali postaje objašnjiva kada je prepoznata.

Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnog jezika, izvornog po sadržaju i autorskom obliku, pridavajući mu snagu tajanstvenog, unutrašnjeg otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s novim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu, pjesnik je otkrio neočekivan i produktivan trag.

Uticaj antičke Grčke na njegovu poeziju

Stih Maka Dizdara odjekuje blisko sa književnim tradicijama i filozofskim pogledima na svijet starih Grka. Mnoge njegove pjesme podcrtavaju bliski odnos sa Homerovom Odisejom. Pjesme Maka Dizdara poput Kalipso, Penelopa, Polifem i Kirka uzimaju intimno, a ne samo sa njihovim naslovima iz Homerove Odiseje.

Projekcijom, zapravo krađom, dvojbe iz Homerovih stihova, i Dizdareva poezija zadobijaju određenu antičnost. Kada se čini da se odnos prema drevnom pjesniku više ne može promijeniti, Dizdar čini upravo to. To znači da razlika između Homerovih drevnih stihova i Dizdareve savremene poezije nije suštinska − suštinska postaje sličnost između Homera i Dizdara. Dizdar odražava sa Grcima viziju onoga što je život. Alan Blum objašnjava da nisu historijske i empirijske tradicije Grka, nego metafizičke i moralne baštine Grka kojima je Mak Dizdar nasljednik. Kao što to utvrđuje kritička literatura, Dizdar je veliki bosanski pjesnik. Njegova poezija sažima kulturnu historiju, društveni karakter i moralno tkivo Bosne. Da bi se Dizdar smjestio unutar svjetske književnosti te shvatio kao njen dio, nužno je shvatiti i njegov bliski odnos sa Grcima. Dizdareva transpozicija duha antičke Grčke može se mjeriti sa bilo kojim modernim pjesnikom i upravo na tom uspjehu se temelji prepoznavanje značaja njegove poezije u kanonu svjetske književnosti. [10]

Baština

Izvan Bosne i Hercegovine pjesnik Mak Dizdar je relativno nepoznat. Uključen je u antologiju Savremene jugoslovenske poezije. U Bosni i Hercegovini Dizdar je najbolje poznat po zbirci Kameni spavač. Godine 1967. Muhamed Filipović je tvrdio da je sa ovim objavljenim djelom Dizdar postao jedan od najznačajnijih pjesnika u BiH i uspostavio je stvaralački pravac izrazito bosanske književnosti. Kroz njegov stih Dizdar obuhvata duhovni značaj misterioznih bosanskih stećaka - ogromnih kamenih grobnica iz 13. i 14. vijeka, mnoge elokventno gravirane, razasutih po krajoliku. Nekoliko najznačajnijih je prikupljeno i čuvaju se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Sa uvezanim stihom Dizdar pantomimom oživljava uzvišeni karakter materijalne kulture Bosne i zagonetno nasljeđe iz ovog zagonetnog perioda srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine, kako su to Rusmir Mahmutćehajić i Amila Buturović lucidno objasnili. Drugu zbirku poezije, Modra Rijeka, objavljena je godinu dana nakon pjesnikove smrti, potvrđuje mjesto Maka Dizdara kao najboljeg modernog pjesnika Bosne i Hercegovine, kao što je opisao Vladimir Premec. Po jednoglasnom mišljenju o ovoj literaturi Mak Dizdar je bio pjesnik koji je duboko i lijepo snimio suštinu bosanske duše.

Po riječima velikog bosanskog pisca Meše Selimovića:

Citat „ "Mak Dizdar je uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka."“

[7]

Bibliografija

  • Okrutnosti kruga (1960)
  • Koljena za madonu
  • Minijature
  • Ostrva
  • Kameni spavač (1966)
  • Modra rijeka (1971)

Nagrade

Zanimljivosti

  • Fondacija Mak Dizdar bavi se različitim aktivnostima. U Stocu, rodnom mjestu ovog istaknutog bosanskohercegovačkog pjesnika, otvorena je galerija Makova hiža, u kojoj izlažu domaći i inostrani, afirmisani i mladi umjetnici. Član ove fondacije je i pjesnikov sin Gorčin Dizdar.
  • Prošle, 2013. godine je uspostavljena i nagrada Slovo Makovo. [11]

Vanjski linkovi

Wikicitat
Wikicitat: Mak Dizdar

Reference