Mehmedalija Mak Dizdar

   

Mehmedalija Dizdar
Mak Dizdar
Rođenje	17. oktobar 1917. Stolac, Austro-ugarska
Smrt	14. juli 1971. (53 godina) Sarajevo, SFRJ

Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Alija Dizdar, (Stolac, 17. oktobar 1917. - Sarajevo, 14. juli 1971.) je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika. Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka su vjerovatno najznačajnije bosanskohercegovačke pjesničke kreacije dvadesetog vijeka.

Biografija

Osnovnu školu završio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stiče gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noć) ulazi u javni život. Njegov stariji brat je Hamid, pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbornikom buntovnih stihova "Knjiga drugova" (1929) tada urednik sarajevskih novina i časopisa "Gajret", za koje i Dizdar počinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenog u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista "Oslobođenje" i poduzeća Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis "Život" (1964-71).

Cjelina Dizdarovog pjesništva, pa i njegov razvojni luk, obično se razmatra iz perspektive zaključne, krunske zbirke "Kameni spavač" (1966). Dizdar se također borio protiv sve jačeg uticaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega", Život, XIX/11 - 12, Sarajevo, 1970, 109-120.

Premda je od njegovog prvog pravog pjesničkog nastupa, sredinom 1950ih, do pojave te zbirke riječ o razmjerno kratkom razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnog pročišćenja Dizdarovih preokupacija trajao je očito mnogo duže. Kritika je, doduše, gotovo sve do "Kamenog spavača" bila u nedoumici znači li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednom kritičkom tekstu je (1959) i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine", a kada je 1956. na pjesničkoj smotri, gotovo usputno, pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.

Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkog realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan način i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava kako se osjeća, "..opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse", pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, no još nije siguran, "da je na putu skidanja plašta s njegove tajne". Gorčin je tek anticipacija konačne autorske sinteze što počiva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezičnom i misaonom sklopu kao ključnom među bosanskim kulturnim slojevima.

Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u historijski raspon hrvatskog književnog izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Držeći se njezinim legitimnim baštinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s historijske pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.

Drugi sloj Dizdareva introspektivnog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" (1963), koja razrađuje senzualni nacrt poeme "Plivačica" (1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali generički zapravo lociran u adžamijskom (alhamijado) kompleksu. (Riječ je o književnosti pisanoj arabicom i bosanskim jezikom, koja datira u Bosni od XVI vijeka, a obuhvaćala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični pa do petrarkističkih suzvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatog Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. vijeku živio u Visokom i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se držati motom Dizdarove ljubavne poezije.

Mnogo je važniji od evidentnog studijskog zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima; sastavio je i antologije "Stari bosanski epitafi", 1961, "Stari bosanski tekstovi", 1969) Dizdarov neposredni osjećaj zavičajnika: njegova poezija je moderna po izvornosti i dubini jezičnog, historijskog pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao tačku opstanka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njenog historijskog ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" (1960) ispitivao efekte gnomskog kazivanja i učinke paradoksa, izraz "Kamenog spavača" umirio je lirskom digresivnošću. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), što i kompozicijski korespondira s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njezinom zaokupljenošću Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva Bosna je definirana stećcima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji). Bosni je, kaže pjesnik u komentaru "bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka".

Obrađujući dakle mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onog što kako kaže "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujući mu "noćnu rijeku". Univerzalnu potku njegova pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u izuzetnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom - povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna, ali postaje smislena kada je prepoznata.

Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnog jezika, izvornog po sadržaju i autorskom obliku, pridavajući mu snagu tajanstvenog, unutrašnjeg otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s krugovaškim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu, otkrio je neočekivan i produktivan trag.

Bibliografija

• Okrutnosti kruga (1960)
• Koljena za madonu
• Minijature
• Ostrva
• Kameni spavač (1966)
• Modra rijeka (1971)

Nagrade

• 1964. - Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva;
• 1966. - Zmajeva nagrada;

Vanjski linkovi

Wikicitat: Mak Dizdar

• Kulturna manifestacija Slovo Gorčina
• Fondacija Mak Dizdar
• Duh Bosne