Rudolf II, car Svetog rimskog carstva

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Rudolf II
Car Svetog Rimskog Carstva; kralj Njemačke, Ugarske, Češke, i Hrvatske; nadvojvoda Austrije
Joseph Heintz d. Ä. 002.jpg
Vladavina 1576 - 1612
Prethodnik Maksimilijan II
Nasljednik Matija
Dinastija Habsburg
Otac Maksimilijan II, car Svetog Rimskog Carstva
Majka Marija Austrijska
Rođenje 18. juli 1552.
Beč
Smrt 20. januar 1612.
Prag

Rudolf II (18. juli 1552 - 20. januar 1612) je bio car Svetog Rimskog Carstva, kralj Ugarske, Hrvatske, Češke i Njemačke, te vladar ostalih habsburških posjeda.

Rudolf II je u stvari bio drugi vladar po imenu Rudolf samo u Njemačkoj (nakon Rudolfa I) i Češkoj (nakon Rudolfa I). Bio je prvi car Svetog Rimskog Carstva po imenu Rudolf, ali je i kao car vladao kao Rudolf II u čast svom habsburškom pretku. Kao kralj Ugarske nije nosio redni broj.

Djetinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Rodio se u Beču, a bio je sin cara Maksimilijana II i kastiljsko-aragonske infante i austrijske nadvojvotkinje Marije. Djed po ocu mu je bio Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva, a djed po majci Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva. Carevi Ferdinand I i Karlo V bili su braća, što znači da su Rudolfovi roditelji bili rođaci u prvom koljenu.

Mladost (od 1563. do 1571. godine) je proveo na dvoru svog daidže, kastiljskog kralja Filipa II, odakle se vratio kao krut i povučen mladić. Već tada je pokazivao nezainteresiranost za državničke poslove i putovanja. S druge strane, njegovi interesi bili su uglavnom okrenuti alhemiji i astrologiji, koje su tokom renesanse bile tretirane kao nauke, kao i sakupljanju konja, satova, raznih rijetkih i neobičnih predmeta i umjetničkih djela. Također, bio je sklon duljim razdobljima "melanholije", kako se u ono vrijeme nazivala klinička depresija. Iako je depresija bila uobičajne za Habsburgovce kao porodicu, kod Rudolfa su napadi trajali sve duže i duže kako je stario.

Veze i potomstvo[uredi | uredi izvor]

Slično svojoj savremenici, engleskoj kraljici Elizabeti I, Rudolf II je vodio česte pregovore oko sklapanja braka pri čemu je važio za dobru partiju, ali se na kraju nikada nije ženio. Ova činjenica je dovela do brojnih špekulacija oko njegovog seksualnog opredjeljenja budući da su mnogi sumnjali da je Rudolf bio homoseksualac. Međutim, danas se smatra da su glasine o Rudolfovoj homoseksualnosti širili njegovi neprijatelji, kako iz njegove vlastite porodice, tako iz redova Rimokatoličke crkve. U historiji je dokumentirano da je Rudolf imao vanbračne veze s nekoliko žena, te da je iz tih veza imao i nezakonito potomstvo. Godine 1604. spomento je osmero careve vanbračne djece.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Rudolf II je već za očeva života okrunjen za kralja Ugarske 1572. godine, a zatim i za kralja Češke 1575. godine. Nakon smrti Maksimilijana II 1576. postao je austrijski nadvojvoda i car Svetog Rimskog Carstva. Već 1583. napustio je Beč i odselio se u Prag gdje je proveo ostatak života. Državničke poslove je povjerio svojoj braći među kojima je najambiciozniji bio Matija, kome je 1593. prepuštena uprava nad Austrijom.

'Carska kruna Rudolfa II', koja je od 1806. korištena kao kruna austrijskih careva

Iako je bio odgajen na katoličkom španskom dvoru, u pogledu vjerske politike Rudolf je pokazivao toleranciju prema protestantima i Jevrejima. Car nije bio zainteresiran ni za protestantizam, već je pokušavao uspostaviti ravnotežu između protestantizma i agresivnog papstva, koje je insistiralo na politici protureformacije. Prilikom vjerskih rasprava na njegovom dvoru uvijek bi podržavao onu stranu koja mu je djelovala neutralnije. Njegova vjerska politika se ponekad ocjenjuje kao neodlučna i neadekvatna u vrijeme kada su vjerske razlike i neprijateljstvo između katolika i protestanata bili sve uočljiviji.

Najznačajniji ratni sukob tokom Rudolfove vladavine bio je Dugi ili Trinaestogodišnji rat koji je od 1593. do 1606. vođen protiv Osmanskog carstva. Osmanlije su, naime, poslije poraza kod Siska 1593. objavile rat Svetom Rimskom Carstvu. Sukob je uglavnom vođen u Podunavlju oko prevlasti nad sjevernom Ugarskom i Erdeljom. Na kraju, obje sile su bile iscrpljene, a erdeljski knez Stjepan Bočkaj je 1604. pokrenuo ustanak ugarskog luteransko plemstva protiv katoličkih Habsburgovaca. Rudolf je za vrijeme rata boravio u Pragu i zanosio se mišlju o ujedinjenju čitavog kršćanskog svijeta zarad novog križarskog rata protiv Osmanlija. Međutim, Habsburgovci su 1604. natjerali Rudolfa da bratu Matiji povjeri vladavinu nad Ugarskom. Matija je 1606. s Bočkajem sklopio Bečki mir kojim je protestantima u Ugarskoj data sloboda vjeroispovijesti, dok je s Osmanlijama zaključen povoljni mir u Žitvatoroku. Rudolf II je pak odbijao potpisati mir s Turcima pošto je priželjkivao nastavak rata i novo uplitanje u poslove Erdelja. Matija je iskoristio ovu situaciju da uz ugarsku pomoć opsjedne svog brata u Pragu. Rudolf je tako morao imenuje brata za nasljednika i da mu 1608. prepusti krunu Ugarske i nakon toga Češke, kao i Austrijsko nadvojvodstvo.

Koristeći težak položaj u koji je Rudolf zapao, češki protestanti su zatražili veće vjerske slobode. Razvlašćeni car im je 1609. izdao Kraljevsko pismo kojim su protestanti u Češkoj i Šleskoj dobili značajne ustupke. Protestanti su nakon toga zatražili nove privilegije, koje je Rudolf odbio upotrebom sile. Češki staleži su zatim pozvali carevog brata Matiju koji je 1611. natjerao Rudolfa da mu prepusti vlast nad Češkom. Rudolf II je na kraju preminuo u januaru 1612. godine, devet mjeseci nakon što je Matiji morao prepustiti svu vlast osim prazne titule cara Svetog Rimskog Carstva. Sahranjen je u praškoj Katedrali sv. Vita u kojoj je pokopan i njegov otac Maksimilijan II.

Pokrovitelj znanosti i umjetnosti[uredi | uredi izvor]

Nakon što je postao car Rudolf II se 1583. preselio u Prag gdje je živio okružen znanstvenicima, umjetnicima i šarlatanima čiji je patron. Sakupljao je djela Albrechta Dürera i Pietera Brueghela starijeg i poručivao slike od Paola Veronesea. Također, bio je pokrovitelj niza manirističkih umjetnika kao što su bili Giambologna, Bartolomeus Spranger, Hans von Aachen, Giuseppe Arcimboldo, i dr.

Rudolf se od mladosti zanimao za astronomiju. Prije njegove vladavine Nostradamus je za njega izradio horoskop. Rudolfovi dvorski astrolozi bili su Tycho Brahe i njegov učenik Johannes Kepler. Zahvaljujući carevom pokroviteljstvu Brahe i Kepler su izvršili i niz važnih astronomskih istraživanja. Braheova istraživanja kretanja nebeskih tijela, koje je Kepler završio, zabilježena su u vidu Rudolfovih tablica, koja su naravno tako nazvane u čast njihovog carskog mecene.

"Rudolf II kao rimski bog godišnjih doba Vertumn", na nadrealnom portretu koji je 1590. i 1591. izradio Giuseppe Arcimboldo.

Rudolf II je također u Pragu stvorio botanički vrt i najveći "kabinet čuda" (Kunstkammer) u cijeloj Evropi. Između 1587. i 1605. Rudolf je sagradio sjeverno krilo Hradčana kako bi u tom dijelu palače držao svoju sve veću zbirku minerala, fosila, prepariranih životinja, neobičnih strojeva i drugih predmeta koje je sakupljao. Kada su radovi na izgradnji sjevernog krila završeni, samo je podzbirkaNaturalia, koju su činili minerali i drago kamenje bila dovoljno velika da zauzme tri prostorije koje su bile široke 5,5 metara i dugačke po 60 metara. Za razliku od sličnih vladarskih zbirki, Rudolf je bila uređena po strogo enciklopedijskom principu. Dvorski ljekar Anselmo Boecije de Bodt, koji je bio odličan poznavalac minerala, dobio je zadatak organizirati kolekciju. De Bodt je proputovao rudarske oblasti u Austriji, Češkoj i Šleskoj i 1609. je izdao djeloGemmarum et Lapidum, najznačajniji minerološki priručnik 17. stoljeća.

Kao poklonik alhemije, Rudolf II je na svoj dvor doveo Edvarda Kellyja i Johna Dija, koji su bili savjetnici engleske kraljice Elizabete I. Car je utrošio prilično sredstava ne bi li otkrio kamen mudraca. Navodno je imao vlastitu laboratoriju u kojoj je izvodio alhemijske oglede.

Tokom Rudolfove vladavine njegovi dvorski znanstvenici koristili su eksponate i zbirke izložene u "kabinetu čuda". Ipak, čitava kolekcija je lagano počela da propada tokom vladavine njegovih nasljednika. Sredinom 17. stoljeća veći dio zbirke je spakovan u drvene sanduke i poslan u Beč. Ono što je preostalo u Pragu opljačkala je švedska vojska tokom pljačke Hradčana 26. jula 1648. godine za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Šveđani su odnijeli najznačajnija djela iz careve zbirke umjetničkih slika. Poslije smrti švedske kraljice Kristine veći dio kolekcije je prešao u ruke vojvode od Orleansa. Pojedina djela je od privatnih kolekcionara otkupio 1782. Josip II, car Svetog Rimskog Carstva. Sačuvani primjerci eksponata koji su pripadali caru Rudolfu II danas se nalaze u muzejima diljem svijeta.