Minerali

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Minerali
Za druga značenja pojma Mineral pogledajte Mineral (čvor).

Mineral je prirodni homogeni kristal, nastao kao rezultat geoloških procesa, sa definisanim hemijskim sastavom, koji ne mora biti stalan. Minerali su osnovna komponenta od koje su izgrađene stijene čvrste Zemljine kore. Pojam mineral se ne odnosi samo na hemijski sastav, već i na strukturu minerala. Dva minerala mogu imati isti hemijski sastav, a različitu kristalnu strukturu. Pravilna unutrašnja građa uvjetuje i pravilnu vanjsku građu minerala. Prema hemijskom sastavu, minerali mogu biti čisti elementi (nazivaju se samorodni elementi), jednostavne soli, složeni silikati, itd. Nauka koja se bavi proučavanjem minerala se naziva mineralogija.

Definicija minerala i klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Struktura rutila
Struktura anatasa

Da bi bila svrstana u minerale, supstanca mora biti čvrsta i mora imati kristalnu strukturu. Takođe, mora se javljati u prirodi, kao homogena supstanca i imati određeni hemijski sastav. Tradicionalne definicije ne uključuju organske materije. Ipak, Internacionalna Mineraloška Asocijacija 1995. godine usvojila je novu definiciju:

Mineral je element ili hemijski spoj koji je obično kristalan i koji je nastao kao rezultat geoloških procesa.[1]

Nove klasifikacije uključuju i organsku klasu (nova Dana i Strunc klasifikaciona shema).[2][3] Hemijski sastav može varirati između konačnih članova mineralnog sistema. Na primer feldspati se sastoje od serije minerala koja se kreće od natrijumom bogatog albita (NaAlSi3O8) do kalcijumom bogatog anortita (CaAl2Si2O8) i četiri prepoznatljiva hemijska sastava između. Mineralne supstance koje ne odgovaraju u potpunosti definiciji minerala ponekad se nazivaju mineraloidima. Mineraloidi su prirodne supstance, čija je struktura parcijalno kristalična. Mogu sadržavati nepravilnu strukturu zajedno sa pravilnom. Neki primjeri mineraloida su opal i ćilibar.[4] Kristalna struktura uveliko utiče na fizičke osobine minerala, a najpoznatiji primjeri su dijamant i grafit, koji imaju isti hemijski sastav (ugljik), a različite osobine. Dijamant je najtvrđi mineral, dok je grafit izuzetno mehak. Ove osobine su posljedica različite unutrašnje građe. Grafit je slojevit, a dijamant ima trodimenzionalnu strukturu. Anatas i rutil su također primjeri minerala sa istim hemijskim sastavom (titanij dioksid) a različitom strukturom.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija po Hugo Strunzu:[4]

  1. Klasa I: Samorodni elementi
  2. Klasa II: Sulfidi i sulfosoli
  3. Klasa III: Halidi
  4. Klasa IV: Oksidi i hidroksidi
  5. Klasa V: Nitrati karbonati i borati
  6. Klasa VI: Sulfati, hromati, molibdati i volframati
  7. Klasa VII: Fosfati, arsenati i vanadati
  8. Klasa VIII: Silikatni minerali
  9. Klasa IX: Organske komponente i mineraloidi
Samorodni bakar

Klasifikacija po James Dwight Danau:

  1. Klasa I: Samorodni elementi
  2. Klasa II: Sulfidi i sulfosoli
  3. Klasa III: Oksidi i hidroksidi
  4. Klasa IV: Halidi
  5. Klasa V: Nitrati karbonati i borati
  6. Klasa VI: Sulfati, arsenati i hromati
  7. Klasa VII: Fosfati, molibdati, vanadati i volframati
  8. Klasa VIII: Silikatni minerali
  9. Klasa IX: Organski minerali

Teoretska hemijska formula minerala je jedinstvena i određuje samo jednu mineralnu vrstu. Praktično, stvarni hemijski sastav je varijabilan, jer su moguće izomorfne zamjene ili prisustvo tragova nečistoća. Relativna atomska masa ili molekularna masa se izračunavaju iz teoretske formule.

Sumporna fumarola (hidrotermalni otvor)

Podjela prema načinu postanka[uredi | uredi izvor]

S obzirom na način postanka, razlikujemo pirogene minerale koji su nastali kristalizacijom iz magme. Ako su nastali iz vodenih otopina, nazivamo ih hidratogenima, a ako su kristalizirali iz plinova i para, pneumatskim mineralima. Ako su minerali nastali iz vruće vode, riječ je o hidrotermalnim mineralima. Organogeni minerali nastali su djelovanjem organizama u vodenim otopinama. Ako su nastali djelovanjem biljaka, govorimo o fitogenim, a ako su nastali djelovanjem životinja, zoogenim mineralima.

Fizičke osobine[uredi | uredi izvor]

Primjeri fluorescentnih minerala

Fizičke osobine minerala omogućavaju njihovu identifikaciju. Neke minerale je moguće identifikovati samo na osnovu fizičkih osobina, dok je za neke potrebna dodatna kompleksnija i dugotrajnija analiza pomoću rendgenske difrakcije. Najvažnije fizičke osobine minerala su:

Hemijske osobine[uredi | uredi izvor]

Minerali se klasificiraju prema njihovom hemijskom sastavu. Sljedeća lista predstavlja grupe minerala prema njihovoj zastupljenosti u Zemljinoj kori (približno su poredane od najviše do najmanje zastupljenih):

Lančana struktura silikata
Lisnata struktura silikata

Silikatni minerali[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Silikatni minerali

Daleko najveća klasa su silikatni minerali. Oni sačinjavaju više od 95% stijena. Glavne komponente silkatnih minerala su silicij i oksigen, a sadrže i aluminijum, magnezijum, željezo i kalcijum, a također i druge elemente. Klasificiraju se prema strukturi na odgovarajuće podklase. Neki od silikatnih minerala su kvarc, olivin, topaz, itd.

Karbonatni minerali[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Karbonatni minerali

Karbonatni minerali sadrže karbonat anion. Karbonati se često akumuliraju na morskom dnu, jer su ljušture morskih organizama građene od karbonata. Također se nalaze u evaporitima. Rastvaranjem i taloženjem karbonatnih minerala nastaju stalaktiti i stalagmiti. Karbonatna klasa uključuje nitrate i borate. Neki od karbonatnih minerala su kalcit, aragonit, malahit, itd.

Mineral halit kristališe u kubičnom kristalnom sistemu. Jasno su vidljivi kristali oblika kocke.

Sulfatni minerali[uredi | uredi izvor]

Sulfatni minerali često nastaju u evaporitima pri sporom isparavanju vode, gdje dolazi do kristalizacije sulfatnih i halidnih minerala. Sulfatni minerali se također pojavljuju u hidrotermalnim žilama, zajedno sa sulfidnim rudama. Još jedan način nastajanja sulfatnih minerala je sekundarna oksidacija sulfidnih minerala. Neki od sulfatnih minerala su barit, gips, celestin, itd. U sulfatnu klasu se ubrajaju i hromati, molibdati, selenati, sulfiti, telurati i volframati.

Halidni minerali[uredi | uredi izvor]

Halidi se kao i sulfati često nalaze u evaporitima. U halidne minerale spadaju prirodne soli kao što su halit (natrijum hlorid), fluorit (kalcij fluorid), silvit (kalijum hlorid), itd. U halide spadaju fluoridi, hloridi, bromidi i jodidi. Tipični halidni minerali su mehki, mogu biti transparentni i generalno nemaju veliku gustoću. Imaju dobru kalavost i obično su svijetlih boja.[5]

Oksidni minerali[uredi | uredi izvor]

Oksidni minerali su jako važna klasa, jer se koriste kao rude za ekstrakciju vrijednih metala (npr. hematit). Oni također nose podatke o promjenama Zemljinog magnetnog polja. Obično dolazi blizu površine Zemljine kore, zatim kao produkti oksidacije drugih minerala. Ova klasa uključuje i hidroksidne minerale. Veliki diverzitet ove klase minerala se objašnjava velikom zastupljenošću oksigena u Zemljinoj kori (preko 45% masenih procenata). Mnogi minerali iz drugih klasa bi se mogli svrstati pod klasu oksida (npr. kvarc SiO2, koji ipak pripada silikatnim mineralima), ali se po konvenciji, ova grupa ograničava na nekompleksne minerale koji sadrže oksigen ili hidroksid.[6]

Sulfidni minerali[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Sulfidni minerali

Sulfidni minerali su ekonomski jako važna klasa minerala, jer se upotrebljavaju kao rude za dobijanje metala. Najvažniji sulfidni minerali su pirit, halkopirit, galenit. U sulfidnu klasu spadaju i selenidi, teluridi, arsenidi, antimonidi i sulfosoli. Većina sulfidnih mineral su neprozirni, metalnog sjaja, male do srednje tvrdoće, visoke gustoće, crnog ili sivog ogreba i magmatskog postanka. Također postoji i nekoliko staklastih i transparentnih minerala u sulfidnoj klasi (npr. cinabarit).[7]

Karpatit je rijetki mineral iz organske klase. Po hemijskom sastavu je policiklički aromatski ugljikovodik C24H12

Fosfatni minerali[uredi | uredi izvor]

U fosfatnu klasu spadaju minerali koji imaju tetraedarsku strukturu AO4, gdje je A fosfor, antimon, arsen ili vanadijum. Osnovna tetraedaska jedinica može se kombinovati sa metalnim ionima u odnosu 1:1 ili davati još kompleksnije kombinacije sa hidroksid ionima, halogenima, ili čak molekulama vode. Fosfatni minerali su staklastog do mutnog sjaja, obično jako obojeni, srednje gustoće, srednje tvdoće (4 - 7), niskog indeksa prelamanja (osim ako ne sadrže olovo).[8] Najvažniji fosfatni mineral je apatit. Fosfatni minerali služe kao sirovina za proizvodnju fosfatnih đubriva.[9]

Samorodni elementi[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Samorodni elementi

Ova klasa uključuje metale (npr. zlato, srebro, bakar), nemetale (sumpor, ugljik) i neke prirodne legure, silicide, nitride i karbide. Minerali samorodnih elemenata su dosta velika klasa, jer obuhvataju jako rasprostranjenu podklasu nemetala. U ovu klasu ulaze legure, silicidi, i drugi spojevi, pa na prvi pogled može biti čudno što se u nju svrstavaju minerali koji se sastoje od više elemenata, a ne od samo jednog. Ova nedosljednost se objašnjava tako što se u klasu samorodnih elemenata svrstavaju samo minerali čije su hemijske veze slične kao u elementarnom stanju. Npr. veza ugljik-ugljik kakva postoji u dijamantu je slična vezi ugljik-silicijum u moisanitu.[10]

Organska klasa[uredi | uredi izvor]

Organski minerali su biogene supstance kod kojih su geološki procesi dio geneze. U ovu klasu spadaju neki oksalati, citrati, acetati i druge vrste. Organski minerali su rijetka grupa minerala, koja obuhvata ugljikovodike. Ovi minerali se po nekim autorima ne trebaju svrstavati u minerale, jer definicija minerala ne uključuje organske spojeve. Ipak, neki od organskih minerala su nađeni u Zemljinoj kori u obliku velikih kristala, koji u potpunosti liče na anorganske minerale.[11]

Minerali i stijene[uredi | uredi izvor]

Mineral je prirodna čvrsta supstanca, definisanog hemijskog sastava i specifične kristalne strukture. Stijena je agregat jednog ili više minerala, koja također može sadržavati organske ostatke i mineraloide. Neke stijene su predominantno građene od samo jednog minerala. Npr. krečnjak je sedimentna stijena, građena samo od jednog minerala – kalcita. Komercijalno važni minerali i stijene se nazivaju industrijski minerali. Najvažniji faktor koji određuje formiranje minerala u stijenama je njihov hemijski sastav, jer do formiranja dolazi ako je prisutna dovoljna količina odgovarajućih elemenata. Npr. kvarc nastaje u pješčarama i magmatskim stijenama sa velikim sadržajem silicijum dioksida. Također, dvije vrste stijena mogu imati sličan hemijski sastav, a potpuno različit sastav minerala, što zavisi od uslova nastanka.

Struktura dijamanta

Drago kamenje[uredi | uredi izvor]

Dragi kamen je prirodni mineral sa izuzetnim fizičkim osobinama, koji se može polirati i koristiti u draguljarstvu. Striktno se u drago kamenje ubrajaju sljedeća četiri minerala: dijamant, smaragd (varijetet berila) i dva varijeteta korunda (rubin i safir). U drago i poludrago kamenje ubrajaju se i drugi minerali, a i neki mineraloidi (npr. opal, lapis lazuli). Karakteristike dragog kamenja su ljepota, trajnost i rijetkost, dok poludrago kamenje ima samo jedan ili dva od navedenih kvaliteta. Drago kamenje se može pojaviti u svim geološkim materijalima, ali ih se većina nalazi u magmatskim stijenama i sedimentnim aluvijalnim šljuncima. Metamorfne stijene također mogu sadržavati drago kamenje.

Identifikacija minerala[uredi | uredi izvor]

Pored navedenih fizičkih osobina, za identifikaciju minerala se koriste i hemijski i pirognostički testovi. U nekim područjima svijeta, kao što je Bosna i Hercegovina, zbog nedostatka finansijskih sredstava, identifkacijom minerala se počinje baviti sve više nadri-stručnjaka koji su kvazi preko noći postali geolozi, pokušavajući imitirati Semira Osmanagića, dokotra za piramide. Jedan od tih stručnjaka je R.K (ime poznato redakciji Wikipedije), koji je na sajmu u Kreševu, zadivio publiku svojim nalazima. Strušnjaci predviđaju da bi R.K. mogao da bude ključna osoba na polju amaterske Minerologije, kao što je to bio Semir na polju piramida. R.K živi i radi u jednom malog gradiću blizu Sarajeva.

Hemijski testovi[uredi | uredi izvor]

Reakcija sa jakim mineralnim kiselinama (hloridnom, nitratnom, sulfatnom, fluoridnom, zlatotopkom) je jedan od važnih i brzih testova identifikacije minerala. Neki minerali reaguju uz oslobađanje gasa, što se vidi po pojavi mjehurića. Npr. kalcit brzo reaguje i odmah se oslobađa ugljik dioksid, dok dolomit reaguje samo u sprašenom stanju. Fluorit oslobađa fluorovodik, koji nagriza stakleno posuđe.

Pirognostički testovi[uredi | uredi izvor]

Pirognostički testovi su brze laboratorijske tehnike u mineralogiji, koje uz upotrebu plamena omogućavaju kvalitativnu identifikaciju, bez upotrebe kompleksne opreme. Postoji pet osnovnih testova:[4]

  • plameni test: Omogućava identifikaciju na osnovu karakteristične boje u plamenu, koja potiče od prisustva nekih hemijskih elemenata
  • test topljivosti: Upoređuje tačku topljenja sa referentnim materijalom
  • redukcija na drvenom uglju: Većina sulfidnih minerala daje metalnu kuglicu i na osnovu boje se određuje koji je metal prisutan. Prilikom testiranja redukcijom na drvenom uglju može se dodati reagens, koji daje karakteristično obojenje u prisustvu određenog hemijskog elementa. Tipični reagensi su 5%-tni kobalt (II) nitrat i sumpor jodid (koji se generiše in situ miješanjem stehiometrijskih količina sumpora i joda s sprašenim mineralom).

Obojenje pri reakciji sa Co(NO3)2:

Boja Hemijski element
Siva do crna Barij, stroncij, kalcij, niobij
Plavo-siva Berilijum
Ružičasto-siva Tantal
Ružičasta Magnezijum
Plava Aluminijum
Tamno plava silicij
Žuto-zelena Titanij
Zeleno-plava Kalaj
Sivo-zelena Antimon
Smaragdno-zelena Cink
Tamno-ljubičasta Cirkonijum, arsen, bor, fosfor

Obojenje pri reakciji sa sumpor jodidom:

Boja Hemijski element
Ultramarin-plava Molibden
Plavo-zelena Volfram
Narandžasta Arsen, antimon
Crveno-smeđa Selen
Ružičasto-smeđa Telurijum
Smeđa Bizmut
Smeđe-zelena Kobalt
Zlatna Olovo
Žuta Srebro
Žuto-smeđa Kalaj
Žuta i crvena Živa
  • test u otvorenoj i zatvorenoj cijevi: Kod testa u zatvorenoj cijevi posmatraju se promjene materijala, oslobađanje gasova ili sublimacija. Kod testa u otvorenoj cijevi dolazi do oksidacije minerala i oslobađanja gasova kao reakcionih produkata (npr. sumpor dioksid)
  • boraksna perla (boraksna biserka): Identifikacija se vrši na osnovu boje staklaste perle koja nastaje taljenjem sa boraksom.

Test sa boraksnom perlom:[4]

Boja perle Oksidirajuća Reducirajuća
Bezbojna th:Al, Si, Sn, Bi, Cd, Mo, Pb, Sb, Ti, V, W Al, Si Sn, alkalni metali
nz:Ag, Al, Ba, Ca, Mg, Sr t: Cu; th: Ce, Mn
Siva/neprozirna pz: Al, Si Sn Ag, Bi, Cd, Ni, Pb, Sb, Zn; z:Al, Si, Sn; pz:Cu
Plava h: Cu; th:Co th: Co
Zelena h: Cr, Cu; t: Cu, Fe + Co Cr; th: U; pz: Fe; h: Mo, V
Crvena h: Ni; t: Ce, Fe h: Cu
Žuta/smeđa t, nz: Fe, U, V; t, pz: Bi, Pb, Sb W; t: Mo, Ti, V
Ljubičasta t: Ni + Co; th: Mn h: Ti

U tabeli su korištene sljedeće skraćenice: t- topla, h - hladna, th - topla ili hladna, nz - nezasićena, z - zasićena i pz - prezasićena.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: