Stroncij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Stroncij
[Kr] 5s2 38Sr
   
Periodni sistem elemenata
Općenito
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Stroncij, Sr, 38
Serija Zemnoalkalni metali
Grupa, Perioda, Blok 2, 5, s
Izgled srebreno bijeli metal
Zastupljenost 0,014[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 87,62 u
Atomski radijus (izračunat) 200 (219) pm
Kovalentni radijus 195 pm
Van der Waalsov radijus 249[2] pm
Elektronska konfiguracija [Kr] 5s2
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 8, 2
Izlazni rad 2,59[3] eV
1. energija ionizacije 549,5 kJ/mol
2. energija ionizacije 1064,2 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 1,5
Kristalna struktura kubična plošno centrirana
Gustoća 2630[4] kg/m3
Magnetizam paramagnetičan
Tačka topljenja 1050 K (777 °C)
Tačka ključanja 1653[5] K (1380 °C)
Molarni volumen 33,94 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 141[5] kJ/mol
Toplota topljenja 8 kJ/mol
Pritisak pare 246 Pa kod 1042 K
Brzina zvuka m/s
Specifična toplota 300 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 7,41 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 35 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacijsko stanje 2
Oksidi SrO
Elektrodni potencijal -2,89 V (Sr2+ + 2e- → Sr)
Elektronegativnost 0,95 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
82Sr

sin

25,55 d ε 0,180 82Rb
83Sr

sin

32,41 h ε 2,276 83Rb
84Sr

0,56 %

Stabilan
85Sr

sin

64,84 d ε 1,065 85Rb
86Sr

9,86 %

Stabilan
87Sr

7,00 %

Stabilan
88Sr

82,58 %

Stabilan
89Sr

sin

50,53 d β- 1,497 89Y
90Sr

sin

28,78 god β- 0,546 90Y
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: 15
S: 8-24/25-43
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Stroncij (lat. - strontium) je hemijski element sa hemijskim simbolom Sr i atomskim brojem 38. U periodnom sistemu elemenata nalazi se u petoj periodi i drugoj glavnoj grupi, pa tako pripada zemnoalkalnim metalima. On je mehki i veoma reaktivni metal. Po Mohsovoj skali ima tvrdoću 1,5.

Element je otkrio Adair Crawford 1790. godine i dao mu je ime po mjestu Strontian u Škotskoj, gdje je i otkriven. Sa malim primjesama drugih elemenata, ali u prilično čistom elementarnom stanju, Humphry Davy ga je dobio 1808. godine u procesu elektrolize. Tek 1855. godine Robert Bunsen je uspio dobiti čisti stroncij. Danas se elementarni čisti stroncij upotrebljava još samo za izradu katodnih cijevi, u pirotehnici (zbog crvenog plamena), u trajnim magnetima i pri topljenju aluminija.

U ljudskom tijelu, stroncij se nalazi u veoma malehnim količinama, ali nema nijednu poznatu biološku ulogu niti je neophodan. Nedavno se počelo istraživati o uticaju stroncijevih soli, naročito stroncij ranelata za liječenje osteoporoze.[6]

Historija[uredi | uredi izvor]

Prve dokaze o postojanju ovog elementa našli su Adair Crawford i William Cumberland Cruikshank 1790. godine, kada su detaljnije proučili jedan mineral koji potiče iz sela Strontian iz Škotske. Dotada, taj mineral su smatrali barij karbonatom ili mineralom witheritom. Od minerala su načinili hlorid te su uspoređivali mnoge osobine barij hlorida i novonastalog hlorida, kasnije poznatog kao stroncij hlorid. Pri tom su utvrdili da se hloridi razlikuju u rastvorljivosti u vodi, a različite su bile u forme kristala. Kasnije je Friedrich Gabriel Sulzer 1791. godine[7] novom mineralu dao ime strontianit po mjestu gdje je pronađen. Sulzer i Johann Friedrich Blumenbach su još preciznije proučavali mineral i pronašli i druge razlike u odnosu na witherit, kao što su različit stepen otrovnosti i boje plamena.[8] Narednih godina su strontianit detaljnije proučavali hemičari kao što su Martin Heinrich Klaproth, Richard Kirwan, Thomas Charles Hope i Johann Tobias Lowitz te su iz njega dobili druge spojeve stroncija.[9]

Humphry Davy je 1808. godine uspio dobiti stroncij u metalnom stanju elektrolitičkom redukcijom u prisustvu crvenog živa(II) oksida čime je nastao stroncij amalgam, te ga je na kraju pročistio destilacijom. Tako dobijeni stroncij i dalje sadržavao tragove drugih elemenata.[10] On ga je nazvao strontium po mineralu strontianitu, analogno drugim zemnoalkalnim metalima. Čisti elementarni stroncij dobio je Robert Bunsen 1855. godine elektrolizom istopljenog stroncij hlorida. Također je i utvrdio neke osobine metala stroncija kao što je gustoća.[11]

Zastupljenost[uredi | uredi izvor]

Zastupljen je u kontinentalnom dijelu zemljine kore u količini od 370 ppm,[12] što ga čini relativno dobro zastupljenim elementom, gotovo isto ga ima kao i barija i sumpora. I u morskoj vodi nalaze se velike količine stroncija. U prirodi se ne može naći samorodan, već je prisutan samo u raznim spojevima. Uz vrlo slabu topljivost u vodi najvažniji minerali stroncija su celestin (SrSO4), sa udjelom stroncija do 47,7%[13] kao i stroncij karbonat odnosno stroncianit sa udjelom stroncija do 59,4 %.[13] Do 2013. godine otkriveno je preko 200 minerala koji sadrže stroncij.[14]

Depoziti najvažnijeg minerala stroncija, celestina, nastali su taloženjem teško rastvorljivog stroncij sulfata iz morske vode. Također je moguće i hidrotermalno stvaranje minerala. Strontianit se stvara iz celestina hidrotermalno ali i kao sekundarni mineral. Najznačajnija nalazišta ruda stroncija nalaze se u Španiji, Meksiku, Turskoj, Kini i Iranu. Ujedinjeno Kraljevstvo je dugo vremena bilo jedan od najvećih proizvođača stroncija, ali je prestalo sa proizvodnjom 1992. godine.[15] Svjetska potražnja za stroncijevim mineralima u 2008. godini iznosila je oko 496 hiljada tona.[16]

Dobijanje[uredi | uredi izvor]

Stroncij, destiliran u vakuumu, čuvan u staklenoj ampuli ispunjenoj zaštitnim gasom.

Početni materijal za dobijanje metalnog stroncija i njegovih spojeva je najčešće mineral celestin (stroncij sulfat). Po pravilu se iz njega prvo dobija stroncij karbonat, koji je najvažniji industrijski spoj stroncija i osnova za industrijsku proizvodnju stroncija i njegovih spojeva.

Da bi se dobio stroncij karbonat, stroncij sulfat se zagrijava na 1100–1200 °C u prisustvu ugljika. Pri tom se sulfat reducira na sulfid te nastaje stroncij sulfid i ugljik dioksid. Stroncij sulfid se, zatim, prečišćava putem ekstrakcije sa vrelom vodom.[15]

\mathrm{SrSO_4 + 2\ C \longrightarrow SrS + 2\ CO_2}

Na kraju, kroz rastvor stroncij sulfida uvodi se ugljik dioksid ili se stroncij sulfid zamjenjuje sa natrij karbonatom. Pri tome, pored stroncij karbonata nastaju vodik sulfid odnosno natrij sulfid. Koja od navedene dvije varijante će se koristiti, zavisi od dostupnosti potrebnih sirovina i mogućnosti prodaje međuproizvoda.[15]

\mathrm{SrS + CO_2 + H_2O \longrightarrow SrCO_3 + H_2S}

Usitnjeni mljeveni stroncij sulfat može se direktno pretvoriti u stroncij karbonat djelovanjem sa natrij- ili amonijumkarbonatom. Međutim, nakon toga su potrebne skupe procedure pročišćavanja. Da bi se dobio metalni stroncij, stroncij oksid se reducira sa aluminijem (aluminotermija). Pri tome, pored elementarnog stroncija, nastaje smjesa aluminij- i stroncij oksida. Reakcije se odvija u vakuumu, a pri tim uslovima stroncij može reagirati u gasovitom stanju, te ga je takvog lahko odvojiti u uređaju za hlađenje.[15]

\mathrm{4\ SrO + 2\ Al \longrightarrow 3\ Sr + SrO \cdot Al_2O_3}

Osobine[uredi | uredi izvor]

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Kubična-plošnocentrirana kristalna struktura stroncija

Stroncij, u potpuno čistom elementarnom stanju, je svijetli zlatnožuti, sjajni metal[17], dok mu primjese drugih elemenata daju srebrenasto bijeli izgled. U prisustvu zraka na njegovoj površini se stvara zaštitni sloj oksida, slično kao i kod aluminija. Po temperaturi topljenja od 777 °C i temperaturi ključanja od 1380 °C, nalazi se po tački ključanja između lahkog kalcija i težeg barija, tako da kalcij ima nešto više a barij nešto niže talište. Poslije magnezija i radija, stroncij ima najnižu tačku ključanja među zemnoalkalnim metalima. Stroncij se ubraja u lahke metale i ima gustoću od 2,63 g/cm3. Vrlo je mehak, po Mohsovoj skali ima tvdoću od 1,5 i može se lahko savijati i valjati. Poput kalcija, stroncij na sobnoj temperaturi se kristalizira u kubični plošnocentrirani kristalni sistem, prostorna grupa Fm\scriptstyle\overline{\mathbb{3}}m (tip bakra) sa parametrom rešetke a = 608,5 pm sa četiri formulske jedinice po elementarnoj ćeliji. Pored ove, poznate su još druge dvije modifikacije koje nastaju na visokim temperaturama. Na temperaturi višoj od 215 °C kristalna struktura se mijenja u heksagonalnu kompaktnu sferičnu strukturu (tip magnezija) sa parametrima rešetke a = 432 pm i c = 706 pm. Iznad 605 °C najstabilnija je kubična prostorno centrirana struktura (tip volframa).[18]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Stroncij je, poslije barija i radija, najreaktivniji zemnoalkalni metal. Reagira sa halogenim elementima, kisikom, dušikom i sumporom, gradeći okside, hidrokside, fluoride i soli organskih kiselina. U svim svojim spojevima stroncij uvijek gradi dvovalentne katione. Pri zagrijavanju na zraku, metal sagorijeva dajući tipični jarko crveni plamen, oksidirajući na stroncij oksid i stroncij nitrid. Kao veoma neplemenit (bazni metal) stroncij reagira sa vodom istjerujući vodik i gradeći stroncij hidroksid. Stroncij hidroksid se stvara već pri kontaktu metala sa vlagom iz zraka. Stroncij se rastvara i u amonijaku, gradeći plavo-crni kompleks (amonijakat).

\mathrm{Sr + 2\ H_2O \longrightarrow Sr(OH)_2 + H_2 \uparrow}

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Poznata su 32 izotopa stroncija i sedam nuklearnih izomera čije se atomske mase nalaze između 75-101. Od njih stabilna su četiri izotopa koja se javljaju u prirodi: 84Sr, 86Sr, 87Sr i 88Sr. U prirodnoj smjesi izotopa preovladava izotop 88Sr sa udjelom od 82,58 %. Izotopi 86Sr sa udjelom od 9,86 %, 87Sr sa 7,0 %, kao i 84Sr sa udjelom od 0,56 % su mnogo rjeđi.[19] Izotop 90Sr emitira beta zrake energijom raspada od 546 keV sa vremenom poluraspada od 28,78 godina nakon čega prelazi u izotop 90Y, koji se dalje raspada (vrijeme poluraspada od 64,1 sata) emitirajući energetski snažnije beta (energija raspada od 2282 keV) i gama zrake, dajući stabilni izotop 90Zr. Pri tome 90Sr se pojavljuje uglavnom kao sekundarni proizvod raspada. On nastaje u toku nekoliko minuta nakon višestrukog beta raspada iz primarnih proizvoda raspada masenog broj 90, koji se javlja pri 5,7 %[20] od svih nuklearnih raspada izotopa uranija 235U u nuklearnim reaktorima i pri eksploziji atomske bombe. Zbog toga se izotop 90Sr ubraja među najčešće proizvode raspada uopće.[21]

\mathrm{^{235}_{\ 92}U + ^{1}_{0}n \longrightarrow ^{236}_{\ 92}U \longrightarrow ^{144}_{\ 57}La + ^{90}_{35}Br + 2\ ^{1}_{0}n}
\mathrm{^{235}_{\ 92}U + ^{1}_{0}n \longrightarrow ^{236}_{\ 92}U \longrightarrow ^{143}_{\ 56}Ba + ^{90}_{36}Kr + 3\ ^{1}_{0}n}
\mathrm{^{90}_{35}Br\ \xrightarrow [{1,91} \ {\ s}]{\beta^{-}} \ ^{90}_{36}Kr\ \xrightarrow [{32,32} \ {\ s}]{\beta^{-}} \ ^{90}_{37}Rb\ \xrightarrow [{158} \ {\ s}]{\beta^{-}} \ ^{90}_{38}Sr\ \xrightarrow [{28,78} \ {\ a}]{\beta^{-}} \ ^{90}_{39}Y\ \xrightarrow [{64,0} \ {\ h}]{\beta^{-}} \ ^{90}_{40}Zr }

Kod svih dosadašnjih nuklearnih katastrofa u svijetu, u okolinu su dospjele velike količine izotopa 90Sr. Nesreće pri kojima su u okolinu ispušten izotop 90Sr su, između ostalih, požar u nuklearnoj centrali Windscale 1957. godine kada je ispušteno 0,07 TBq 90Sr[22] i Černobilska katastrofa kada je ispuštena radioaktivnost 90Sr iznosila 800 TBq.[23] Nakon nadzemnih nuklearnih testova u periodu 1955. do 1958. te 1961-1963. godine izuzetno mnogo je porasla koncentracija 90Sr u atmosferi. Ovo je dovelo, zajedno sa povećanjem koncentracije izotopa 137Cs do potpisivanja sporazuma o zabrani nuklearnih testova u atmosferi, svemiru i pod vodom 1963. godine, kojim su takvi testovi zabranjeni svim državama potpisnicama sporazuma. Nakon tog sporazuma, primjetno je značajno smanjenje ispuštanja stroncijevog izotopa u atmosferu.[24] Ukupna količina ispuštene radioaktivnosti 90Sr u nuklearnim testovima iznosi oko 6 · 1017 Bq (600 PBq).[21]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Vatromet crvene boje, kojem crvenu boju daju soli stroncija

Stroncij se proizvodi i koristi u vrlo malehnim količinama. Najveći dio proizvedenog stroncij karbonata se koristi za pravljenje katodnih cijevi, trajnih magneta i, zbog intenzivne crvene boje plamena, kao dodatak u pirotehničkim sredstvima.[16] Metalni stroncij se najviše koristi u industriji aluminija (kao primarni i sekundarni topionik i kalup za lijevanje) i zajedno sa natrijem kao mikrostrukturni materijal za legiranje aluminija i silicija uz udio silicija od 7-12%. Male količine dodatog stroncija mijenjaju eutektičnu tačku legure silicija i aluminija te poboljšavaju njene mehaničke osobine. Bez dodavanja stroncija, legure aluminija i silicija su gruba i igličasta zrna, slabih mehaničkih osobina, što se popravlja dodavanjem stroncija.[15] Svoje oplemenivačke osobine zadržava u otopljenim smjesama spremnim za lijevanje duže od natrija, jer se malo teže oksidira od njega. U oblasti sporostvrdnjavajućih otopina (pijeska za lijevanje) djelimično je potisnuo natrij, koji se koristio decenijama. Kod brzog stvrdnjavanja u metalnim trajnim oblicima, naročito kod odlijeva pod pritiskom, korištenje stroncija nije neophodno, jer se već pri brzom stvrdnjavanju dobija fini, oplemenjeni oblik.[25]

Stroncij se dodaje ferosiliciju za reguliranje strukture ugljičnih materijala te onemogućava neravnomjerno otvrdnjavanje pri lijevanju.[15] Osim toga, stroncij se može koristiti i kao geter u elektronskim cijevima, za uklanjanje sumpora i fosfora iz čelika kao i za očvršćavanje olovnih akumulatorskih ploča.[21]

Biološka uloga[uredi | uredi izvor]

Acantharea je relativno velika grupa morskih zrakastih protozoa koje grade zamršene mineralne skelete sastavljene od stroncij sulfata.[26] U biološkim sistemima, kalcij se zamjenuje sa malim količinama stroncija.[27] U ljudskom tijelu, najveći dio stroncija se odlaže u kostima. Odnos između stroncija i kalcija u ljudskim kostima se ugrubo kreće između 1:1000 i 1:2000, što je približan odnos kao i u krvnom serumu.[28]

Ljudsko tijelo apsorbira stroncij na gotovo identičan način kao i kalcij. Zbog hemijskih sličnosti ova dva elementa, stabilni izotopi stroncija ne predstavljaju nikakvu značajnu opasnost po zdravlje ljudi. Naprotiv, određeni nivoi prirodnog stroncija mogu na neki način djelovati korisno. Određeni radioaktivni izotopi, naročito 90Sr, mogu dovesti do određenih poremećaja i bolesti kostiju, uključujući i rak kostiju. Za izražavanje radioaktivnosti djelovanjem izotopa 90Sr, uvedena je posebna mjerna jedinica nazvana stroncijeva jedinica. Nedavne in-vitro studije koje je proveo Koledž dentalnih nauka New Yorka koristeći stroncij na osteoblastima pokazale su značajna poboljšanja u osteoblastima koje izgrađuju kost.[29]

Sva četiri stabilna izotopa stroncija se ugrađuju u ljudsko tijelo u sličnim omjerima. Međutim, stvarna distribucija izotopa značajno varira od jednog do drugog geografskog područja. Na taj način, analizirajući kosti svakog pojedinca moguće je približno odrediti njegovo geografsko porijeklo. Ovaj pristup može pomoći u identifikaciji drevnih seoba naroda kao i porijekla ljudskih ostataka nađenih na arheološkim nalazištima. Odnos između količina stroncijevih izotopa može također pomoći i forenzičarima.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3
  2. ^ Manjeera Mantina, Adam C. Chamberlin, Rosendo Valero, Christopher J. Cramer, Donald G. Truhlar: Consistent van der Waals Radii for the Whole Main Group. In: J. Phys. Chem. A. 2009, 113, str. 5806–5812, doi:10.1021/jp8111556.
  3. ^ Ludwig Bergmann, Clemens Schaefer, Rainer Kassing: Lehrbuch der Experimentalphysik, Band 6: Festkörper. 2. izd., Walter de Gruyter, 2005, ISBN 978-3-11-017485-4, str. 361.
  4. ^ N. N. Greenwood und A. Earnshaw: Chemie der Elemente, 1. izd., VCH, Weinheim 1988, ISBN 3-527-26169-9, str. 136.
  5. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086.
  6. ^ Protelos and Osseor, Evropska medicinska agencija
  7. ^ Hans Lüschen: Die Namen der Steine. Das Mineralreich im Spiegel der Sprache. Ott Verlag, Thun und München 1968, str. 329, 381, (2. izdanje) ISBN 978-3-7225-6265-0
  8. ^ J. F. Blumenbach: Ueber den Strontianit, ein Schottisches Fossil, das ebenfalls eine neue Grunderde zu enthalten scheint; und über einige andere naturhistorische Merkwürdigkeiten u: Johann Heinrich Voigt (ur.), Magazin für das Neueste aus der Physik und Naturgeschichte. 1891, 8, 3, str.. 68–72
  9. ^ J. R. Partington: The early history of strontium u: Annals of Science. 1942, 5, 2, str. 157–166, doi:10.1080/00033794200201411
  10. ^ Humphry Davy: Electro-Chemical Researches, on the Decomposition of the Earths; With Observations on the Metals Obtained from the Alkaline Earths, and on the Amalgam Procured from Ammonia. u: Philosophical Transactions of the Royal Society of London. 1808, 98, str. 333–337 (abstrakt).
  11. ^ Robert Bunsen: Darstellung des Lithiums. u: Justus Liebigs Annalen der Chemie. 1855, 94, 1, str. 107–111, doi:10.1002/jlac.18550940112.
  12. ^ David R. Lide (ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics, 90. izd, CRC Press, Boca Raton, Florida, 2009. Section 14, Geophysics, Astronomy, and Acoustics; Abundance of Elements in the Earth's Crust and in the Sea. ISBN 1420090844
  13. ^ a b Webmineral – Celestine
  14. ^ Webmineral – Mineral Species sorted by the element Sr (Strontium)
  15. ^ a b c d e f J. Paul MacMillan, Jai Won Park, Rolf Gerstenberg, Heinz Wagner, Karl Köhler, Peter Wallbrecht: Strontium and Strontium Compounds. u: Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, Wiley-VCH, Weinheim 2005, doi:10.1002/14356007.a25_321.
  16. ^ a b Marc A. Angulo: Strontium (PDF; 85 kB). U.S. Geological Survey, Mineral Commodity Summaries, januar 2010.
  17. ^ Arnold F. Holleman, Nils Wiberg: Lehrbuch der Anorganischen Chemie. 102. izd., de Gruyter, Berlin 2007, str. 1238, ISBN 978-3-11-017770-1
  18. ^ K. Schubert: Ein Modell für die Kristallstrukturen der chemischen Elemente. u: Acta Crystallographica. 1974, B30, str. 193.
  19. ^ G. Audi, O. Bersillon, J. Blachot, A. H. Wapstra: The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties (PDF; 1018 kB). u: Nuclear Physics. 2003, Bd. A 729, str. 3–128.
  20. ^ Martin Volkmer: Basiswissen Kernenergie. Informationskreis Kernenergie, Bonn 1996, str. 30, ISBN 3-925986-09-X
  21. ^ a b c Helmut Sitzmann: Strontium. Thieme Chemistry (izdavač): RÖMPP Online – Version 3.13. Georg Thieme Verlag KG, Stuttgart 2011.
  22. ^ Windscale-Kernreaktorunfall. u: Römpp Chemie-Lexikon. Thieme Verlag, mart 2002.
  23. ^ Tschernobyl-Kernreaktorunfall. u: Römpp Chemie-Lexikon. Thieme Verlag, mart 2002.
  24. ^ Jozef Goldblat, David Cox: Nuclear weapon tests: prohibition or limitation? Stockholm International Peace Research Institute, Oxford University Press, 1988, str. 83–85, ISBN 978-0-19-829120-6
  25. ^ Gießereilexikon, pojam Strontium, 17. izd., Verlag Schiele&Schön, Berlin 1997, ISBN 3-7949-0606-3
  26. ^ De Deckker, Patrick (2004). "On the celestite-secreting Acantharia and their effect on seawater strontium to calcium ratios". Hydrobiologia 517: 1. doi:10.1023/B:HYDR.0000027333.02017.50
  27. ^ Pors Nielsen, S. (2004). "The biological role of strontium". Bone 35 (3): 583–8. doi:10.1016/j.bone.2004.04.026
  28. ^ Cabrera, Walter E. et al. (1999). "Strontium and Bone". Journal of Bone and Mineral Research 14 (5): 661–8. doi:10.1359/jbmr.1999.14.5.661
  29. ^ The Effects of Strontium Citrate on Osteoblast Proliferation and Differentiation.
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: