Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ferdinand I
Car Svetog rimskog carstva
Vladavina5. januar 1558 - 25 juli 1564.
PrethodnikKarlo V
NasljednikMaksimilijan II
Krunidba11. januar 1558.
Kralj Ugarske
Vladavina16. decembar 1526 – 25. juli 1564.
PrethodnikLudovik II
NasljednikMaksimilijan II
Krunidba3. novembar 1527.
Kralj Češke
Vladavina24. oktobar 1526 - 25. juli 1564.
PrethodnikLudovik II
NasljednikMaksimilijan II
Krunidba24. februar 1527.
SupružnikAna Jagelonka
DjecaElizabeta, kraljica Poljske
Maksimilijan II, car Svetog Rimskog Carstva
Ana, vojvotkinja Bavarije
Ferdinand II, nadvojvoda Prednje Austrije
Marija, vojvotkinja Jülich-Cleves-Berga
Katarina, kraljica Poljske
Eleonora, vojvotkinja Mantue
Barbara, vojvotkinja Ferrare
Karlo II, nadvojvoda Unutrašnje Austrije
Ivana, velika vojvotkinja Toskane
DinastijaHabsburg
OtacFilip I, kralj Kastilje
MajkaIvana, kraljica Kastilje i Aragonije
Rođenje10. mart 1503.
Smrt25. juli 1564.

Ferdinand I (španski: Fernando I; 10. mart 1503 – 25. juli 1564) bio je car Svetog Rimskog carstva od 1558. i kralj Bohemije i Ugarske od 1526. do smrti 1564. Prije pristupanja, vladao je austrijskim nasljednim zemljama Habsburgovaca u ime svog starijeg brata Karla V, cara Svetog rimskog carstva.

Ključni događaji tokom njegove vladavine su bili takmičenje sa Osmanlijskim carstvom, čiji je veliki napredak u srednjoj Evropi započeo 1520-te i protestantska reformacija koja je rezultirala sa nekoliko religijskih ratova. Ferdinand je bio u mogućnosti da brani svoje carstvo i čini ga donekle kohezivnim, ali nije mogao osvojiti najveći dio Ugarske. Njegov fleksibilan pristup carskim problemima, uglavnom religijskim, je donio više rezultata nego borbeno držanje njegovog brata. Moto Ferdinanda je bio "Fiat iustitia, et pereat mundus" ("Neka pravda bude zadovoljena, iako će svijet nestati").

Mladost[uredi | uredi izvor]

Ferdinand je bio sin Filipa Lijepog, nasljednika habsburških zemalja i Ivane Lude, nasljednice Kastilje i Aragona. S očeve je strane bio unuk cara Maksimilijana I i burgundske vojvotkinje Marije, a s majčine aragonskog kralja Ferdinanda II i kastilijske kraljice Izabele I. Rođen je 10. marta, istog datuma kada i njegov djed Ferdinand, po kojem je dobio ime.

Tokom djetinjstva, koje je proveo na dvoru svoga djeda Ferdinanda, odgajan je za vladara Kastilje i Aragona na što je bio predodređen kao drugorođeni sin po roditeljskom bračnom sporazumu. Njegov stariji brat Karlo trebao je naslijediti Austriju i druge habsburške posjede. Maternji jezik mu je bio španski (kastiljski).

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Ferdinand 1514. godine

Ipak, prvobitni sporazum o nasljeđivanju zemalja je propao i njegov brat je naslijedio sve zemlje njihovih djedova i nana. Na kraju, da bi sebi olakšao upravljanje golemim carstvom, Karlo V Ferdinandu 1521. ustupa austrijske zemlje koje su uz austrijski obuhvaćale i teritorij današnje Slovenije. Ferdinand je, međutim, pri preuzimanju svoga posjeda naišao na teškoće, jer niti je govorio njemački jezik, niti je poznavao običaje zemlje. Austrijski staleži, čija je prava Ferdinand pokušavao ograničiti, pružili su mu otpor. Na najveći otpor Ferdinand je naišao u Beču.

Ugarsko-hrvatski kralj[uredi | uredi izvor]

Ferdinandov položaj se naglo poboljšao katastrofalnom bitkom kod Mohača 1526. godine, kada su ugarske i hrvatske trupe uništene od Turaka. U bici je poginuo i ugarsko-hrvatski i češki kralj Ludovik II Jagelonac. Ferdinand je od tada pretendirao na ta prijestolja. Njegov djed, car Maksimilijan I, je još 1491. godine, a što je ponovo potvrđeno 1515. godine, sklopio s tadašnjim ugarsko-hrvatskim i češkim kraljem Vladislavom II nasljedni ugovor prema kojemu su Vladislava, umre li bez muškog potomka, u njegovim zemljama trebali naslijediti Habsburgovci. Ugovor je zapečaćen i Ferdinandovim vjenčanjem 1521. godine s Anom Jagelonkom, kćerkom Vladislava II, te Ferdinandove sestre Marije za Vladislavova sina i budućeg kralja Ludovika.

Ferdinand je 1. januara 1527. godine, na saboru u Cetingradu, izabran za hrvatskog kralja. Hrvatsko plemstvo se pri izboru najviše vodilo praktičnim razlozima. Očekivalo je, naime, da će Ferdinand braniti Hrvatsku, tada teško ugroženu od Osmanlija. U Ugarskoj se stanje zakompliciralo. Manji dio plemstva izabrao je Ferdinanda 16. decembra 1526. u Požunu za ugarskog kralja, dok se veći dio zemlje zajedno sa Slavonijom priklonio erdeljskom vojvodi Ivanu Zapolji. Ferdinand je bez problema 24. novembra 1526. godine izabran za češkog kralja i okrunjen 24. februara 1527. u Pragu.

Rat sa Zapoljom[uredi | uredi izvor]

Ferdinand I

U Ugarskoj i Slavoniji planuo je građanski rat između Ferdinanda i Zapolje. Ferdinand se pokazao jačim, pa je Zapolja potražio pomoć od Turaka koji su 1529. opsjeli Beč. Ferdinand je pobjegao u Češku smatrajući da je sve izgubljeno. Osmanlije su ipak bili uspješno odbijeni. Njihovom pomoću Zapolja je iste godine u Budimu okrunjen za kralja, ali u vazalskom odnosu prema Osmanskom Carstvu. Građanski rat se nastavio godinama. Konačno, 1538. godine, Ferdinand je sklopio mir sa Zapoljom u Velikom Varadinu. Tim mirom Ferdinand je priznao Zapolju za vladara u onom dijelu Ugarske koji je držao, ali ga je nakon njegove smrti trebao naslijediti Ferdinand. Time je građanski rat završen.

Međutim, nakon Zapoljine smrti 1540. godine, njegova udovica, Izabela Jagelović, zatražila je za svog maloljetnog sina Ivana Sigismunda očevu baštinu i našla potporu kod Turaka. Osmanski sultan Sulejman I provalio je u Ugarsku i 1541. godine osvojio Budim, dok je Ivanu Sigismundu prepustio Transilvaniju. Ferdinandu je tako na kraju ostala samo zapadna Ugarska s Požunom jer su najveći dio Ugarske osvojili Osmanlije.

Dana 5. januara 1531. njemački izborni kneževi izabrali su Ferdinanda za njemačkog kralja (takozvanog kralja Rimljana). Od tada je mijenjao svoga brata Karla u Njemačkoj kao namjesnik (Staathalter), jer je ovaj često bio odsutan. U Njemačkoj se u to doba odvijala reformacija. Iako vatreni rimokatolik, Ferdinand je ubrzo uvidio da je nemoguće uništiti protestantizam u Njemačkoj. Stoga je vodio politiku kompromisa u čemu se pokazao tolerantnijim od svoga brata. Međutim, u Austriji je Ferdinand s uspjehom suzbijao protestantizam zbog čega je Austrija, za razliku od Njemačke, ostala većinski rimokatolička zemlja.

Uređenje Habsburške Monarhije[uredi | uredi izvor]

Sve zemlje koje je Ferdinand stekao postale su poznate kao Habsburška Monarhija. Te zemlje su, međutim, u Ferdinandovo doba bile prilično nejednako razvijene, međusobno povezane zapravo samo Ferdinandovom osobom. Češki, ugarski i hrvatski staleži u Ferdinandu su vidjeli samo zajedničkoga vladara inače nezavisnih kraljevina, dok je Ferdinand sve zemlje kojima je vladao smatrao jednom državom. On zbog toga, želeći ojačati svoju državu iznutra i izvana, provodi upravnu reformu kojima pokušava centralizirati vlast u jednome središtu - Beču. U Ferdinandovo doba naziru se tek počeci centralizacije, dok će njegovi nasljednici imati u tome puno više uspjeha.

Još 1. januara 1527. Ferdinand je objavio dvorski red. Ovim je uređenjem organizirana centralna uprava, koja se u ponekim osnovama zadržala sve do 1848. godine, i koja je jače povezala Austriju, Češku, Ugarsku i Hrvatsku. Od novih je ureda najviši rang imalo Tajno vijeće (Geheimrat), koje se bavilo vanjskom i unutrašnjom politikom.

Državna je blagajna često bila prazna, tako da Ferdinand nije mogao pružiti veću pomoć ni Ugarskoj ni Hrvatskoj u obrani Turaka, na što se prilikom izbora za hrvatskog kralja bio obavezao. Ni njegov brat Karlo nije mu, zauzet španskim i italijanskim problemima, ratom s Francuskom, te ratom protiv protestanata u Njemačkoj, mogao pružiti gotovo nikakvu vojnu i financijsku pomoć. Osmanlije su tako u Ferdinandovo doba osvojili veliki dio Hrvatske i Ugarske. Godine 1556. osnovao je Dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrat) kao središnji ured za potrebe vezane za obranu zemlje od Osmanlija.

Dolazak na carsko prijestolje i smrt[uredi | uredi izvor]

Godine 1556. car Karlo V je abdicirao zato što nije htio prihvatiti vjerski raskol u Njemačkoj. Na carskom prijestolju naslijedio ga je Ferdinand, koji je, za razliku od svog brata, odlučio vladati kao neokrunjeni car, te je tako tradicija krunidbe careva Svetog Rimskog Carstva u potpunosti iščezla. Nastavio je voditi kompromisnu politiku prema protestantima.

Ferdinand I umro je 25. jula 1564. u Beču.

Ferdinand kao vladar i čovjek[uredi | uredi izvor]

Ferdinand je u svomu dugom, a uprkos brojnim preokretima, u osnovi uspješnom razdoblju vladavine uspio zadobiti povjerenje naroda u čije je zemlje dolazio kao stranac. Proširenje habsburške vlasti na Češku, Ugarsku i Hrvatsku, uvođenje dobre središnje uprave, te vođenje obrambenih ratova protiv Osmanlija glavna su obilježja njegove vladavine.

Njegovi interesi za duhovne sadržaje bili su korisni za habsburške zbirke, dvorsku biblioteku i Bečko sveučilište. Da bi Dvorska kapela u Beču mogla nesmetano djelovati, Ferdinand joj je uvijek poklanjao znatnu novčanu potporu. Zanimao se i za umjetnost. U Innsbrucku je naredio dogradnju velikog grobnog spomenika svoga djeda Maksimilijana u dvorskoj crkvi i ukrašavanje tamošnjih nadvojvodskih dvorova; jednako je proširio i dogradio kraljevske dvore na Hradčanima u Pragu i Beču.

Ferdinand nije bio osoba koja imponira. Bio je tek srednjega rasta, vrlo mršav, a za mlađih godina i blijedog lica. Nos mu je bio velik, usne (poseno donje) debele, a podbradak izbočen, iako ne tako jako kao u njegovog brata Karla. Iako slabašan, bio je vješt jahač, elegantan borac na turnirima i stravstven lovac.

Brak i potomstvo[uredi | uredi izvor]

Ferdinandova supruga, Ana Jagelonka, umrla je tri dana poslije poroda svog petnaestog i posljednjeg djeteta, u 43. godini života.

Dana 25. maja 1521. godine, u Linzu, oženio je Anu Jagelonku. Imali su petnaestero djece, od kojih je trinaestero doživjelo punoljetnost:

  1. Elizabeta (1526-1545), kraljica Poljske
  2. Maksimilijan II (1527-1576), car Svetog Rimskog Carstva
  3. Ana (1528-1590), vojvotkinja Bavarije
  4. Ferdinand II (1529-1595), nadvojvoda Prednje Austrije
  5. Marija (1531-1581), vojvotkinja Jülich-Cleves-Berga
  6. Magdalena (1532-1590), redovnica
  7. Katarina (1533-1572), kraljica Poljske
  8. Eleonora (1534-1594), vojvotkinja Mantue
  9. Margareta (1536-1567), redovnica
  10. Ivan (1538-1539)
  11. Barbara (1539-1572), vojvotkinja Ferrare
  12. Karlo II (1540-1590), nadvojvoda Unutrašnje Austrije
  13. Ursula (1541-1543)
  14. Jelena (1543-1574)
  15. Ivana (1547-1578), velika vojvotkinja Toskane

Ferdinand je osnivač mlađeg ogranka dinastije Habsburg. Ovaj mlađi ogranak je nadživio stariji ogranak kojeg je u Španiji uspostavio Ferdinandov stariji brat Karlo, izumrijevši 80 godina poslije španskog ogranka.

Nasljednici[uredi | uredi izvor]

Već 1554. godine Ferdinand započeo s podjelom svojih zemalja. Najstariji sin, Maksimilijan, dobio je austrijske dunavske pokrajine, a osigurane su mu i krune Češke, Ugarske i Hrvatske. Maksimilijan je još za očeva života okrunjen u ovim zemljama 1562. i 1563. godine. Godine 1562. također je izabran za njemačkog kralja, tako da je nakon očeve smrti postao car Svetog Rimskog Carstva.

Ferdinandov drugi sin, Ferdinand, dobio je Tirol i Prednju Austriju, a njegov treći sin Karlo Unutrašnju Austriju (Štajersku, Korušku i Kranjsku) zajedno s Trstom, Pažinskom kneževinom u Istri, Rijekom i kvarnerskim otocima.

Preci[uredi | uredi izvor]


Prethodnik:
Karlo V
Nadvojvoda Austrije
15211564
Nasljednik:
Maksimilijan II
Karlo II
Ferdinand II
Car Svetog Rimskog Carstva
15581564
Nasljednik:
Maksimilijan II
Prethodnik:
Ludovik II
Kralj Ugarske, Hrvatske i Češke
15261564



Također pogledajte[uredi | uredi izvor]