Aleksandar II, car Rusije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Aleksandar II
Alexander II of Russia portrait.jpg
Car Rusije
Vladavina 2. mart 1855. - 13. mart 1881.
Prethodnik Nikola I
Nasljednik Aleksandar III
Krunidba 7. septembar 1855.
Supružnik Marija Aleksandrovna
Katarina Dolgorukova
Djeca Aleksandra Aleksandrovna
Nikolaj Aleksandrovič
Aleksandar III, car Rusije
Vladimir Aleksandrovič
Aleksej Aleksandrovič
Marija Aleksandrovna
Sergej Aleksandrovič
Pavel Aleksandrovič
Dinastija Romanov
Otac Nikola I, car Rusije
Majka Aleksandra Fjodorovna
Rođenje 29. april 1818.
Kremlj, Moskva, Rusko carstvo
Smrt 13. mart 1881. (u 62. godini)
Zimski dvorac, Sankt Peterburg, Rusko carstvo
Mjesto sahrane Katedrala svetog Petra i Pavla, Sankt Peterburg

Aleksandar II (ruski: Алекса́ндр II Никола́евич; 29. april 1818. - 13. mart 1881.) je bio car Rusije i veliki vojvoda Finske od 1855. do atentata 1881. godine. Njegova najznačajnija reforma je bila emancipacija ruskih kmetova 1861. godine, zbog čega je postao poznat kao Aleksandar Oslobodilac (ruski: лекса́ндр Освободи́тель). Uveo je i druge reforme, kao što su reorganizacija pravosudnog sistema, postavljanje lokalnih sudija, ukidanje tjelesnog kažnjavanja, promovisanje lokalne samouprave putem zemstvo sistema, nametanje vojne službe, okončanje privilegija plemstva i promovisanje visokog obrazovanja.

U vanjskoj politici, Aleksandar je prodao Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama 1867. godine, bojeći se da će kolonija pasti u ruke Velike Britanije. Kako bi zadržao mir, prekinuo je odnose sa ratobornom Francuskom i njenim vladarem Napoleonom III i pridružio se Njemačkoj i Austriji stvarajući Ligu tri cara kako bi stabilizirao situaciju u Evropi. Iako je vodio miroljubivu vanjsku politiku, pokrenuo je kratki rat sa Osmanlijskim carstvom (1877. - 1878.), kako bi proširio svoju teritoriju u Sibiru i Kavkazu. Iako je bio razočaran rezultatima Berlinskog kongresa 1878. godine, poštovao je sve dogovore. Njegov najveći domaći izazov je bio ustanak u Poljskoj 1863. godine. Prije nego što je ubijen, Aleksandar je predlagao dodatne parlamentarne reforme kako bi spriječio uspon revolucionara i anarhističkog pokreta. Naslijedio ga je sin Aleksandar III.