Aleksandar Litvinjenko

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Aleksandar Litvinjenko
AlexanderLitvinenko.jpg
Alexander Litvinenko
Rođenje (1962-12-04) 4. decembar 1962.
Voronjež, Rusija
Smrt 23. novembar 2006(2006-11-23) (43 god.)
London, Engleska

Aleksandar Litvinjenko (Александр Вальтерович Литвиненко) (Voronjež, 4. decembar 1962. - London, 23. novembar 2006.) pripadnik tajne službe Rusije, disident.

Biografija[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Nakon mature 1980. regrutiran je te je uznapredovao do čina brigadira. Služi u protivobavještajnim službama KGB-a, a od 1997. u odjelu Analize kriminalističkih organizacija. Na novinarskoj konferenciji 1998. javno je kritizirao vodstvo FSB/KGB-a i razotkrio više zapovijedi koje je dobio. S pukovnikom Mihailom Trepaškinom ustvrdio je na novinarskoj konferenciji 1997. da se priprema likvidacija milijardera Borisa Berezovskog.[1] Uhapšen je u martu 1999, a u novembru je pušten te opet uhapšen. Pušten je iduće godine. Iz Ukrajine je pobjegao u Tursku, odakle konačno u London gdje je zatražio i u maju 2001. dobio azil i državljanstvo. Za njim su legalnim putem došli supruga i sin. Litvinjenko je bio jedan od najvećih prebjega iz ruske Federalne službe sigurnosti i kritičar režima predsjednika Putina.

Atentat polonijem 210[uredi | uredi izvor]

Dana 1. novembra 2006. Litvinjenko se naglo razbolio te je početkom mjeseca hospitaliziran u Londonu. Umro je tri sedmice poslije, otrovan radioaktivnim izotopom polonijem 210, koji mu je ubačen u čaj.[2] Njegovu agoniju i smrt budno je pratilo oko javnosti iz dva razloga. Prvi je izgledna upletenost Kremlja i time opravdanost Litvinjenkovih optužbi i povezanost njegovog slučaja s ostalim disidentskim likvidacijama, naročito onom Ane Politkovske. Drugi je način na koji je Litvinjenko likvidiran, odnosno radioaktivnost i ugroženost svih koji su bili u kontaktu sa žrtvom. Stoga je pokrenuta opsežna istraga koja je britanske agente dovela u Moskvu, ali ondje nisu naišli na saradnju. Nije im dopušteno da razgovaraju s glavnim osumnjičenim, Andrejem Lugovojem koji je i sam završio u bolnici zbog radijacije. Andrej Lugovoj bio je operativac KGB-a/FSB-a, tjelohranitelj bivšeg ruskog premijera Jegora Gajdara, a zatim poduzetnik. Lugovoj je 25. oktobra, sedam dana prije nego što je Litvinjenko otrovan, doputovao u London. Radijacija je otkrivena u avionu kojim je doletio, kao i u hotelu Sheraton u kojem je odsjeo. Dan prije trovanja, 31. oktobra, Lugovoj je ponovo došao u London i ponovno su njegov avion i njegov hotel, ovaj put Millenium, kao i novi nogometni stadion Arsenala Emirates, koji je posjetio, bili pozitivni na radijaciju.

Reakcije na atentat[uredi | uredi izvor]

Britanski kao ni općenito zapadni mediji isprva nisu pokazali interesa za ovaj incident, možda radi zaštite Litvinjenka koji je bio strogo čuvan u bolnici. Premda je Litvinjenko od početka novembra bio u bolnici, tek je 18. novembra vijest procurila u javnost. Kasnije, međutim istraga traje još dugo nakon njegove smrti, osobito kad je utvrđeno da je još nekoliko osoba s kojima je bio u bliskim kontaktima ozračeno.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Raznošenje Rusije (Blowing up Russia)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Andreas Albes i Cornelia Fuchs, "Der Agent, der nicht töten wollte", stern.de, objavljeno 31. 7.2014; pristupljeno: 1. 8.2014 (de)
  2. ^ "Chronologie: Der langsame Tod des Alexander Litwinenko"spiegel.de, objavljeno 24.11.2006; pristupljeno: 9. 6.2014 (de)