Arheološki lokalitet Kamenjača

Arheološki lokalitet Kamenjača je iz mlađeg željeznog doba i rimska nekropola pronađena u urbanom dijelu naselja Breza, Bosna i Hercegovina.

Istraživanja

Prvi indikativni arheološki nalazi dobiveni su 1975. godine prilikom kopanja temelja za stambenu zgradu. Svi nalazi su uništeni. Istraživanja su obavljena u vremenu 1976-1980 pod vodstvom Veljka Paškvalina. Dobiveni rezultati otkrili su da na većem dijelu lokaliteta Kamenjača postoji antička nekropola koja, u kronološkom pogledu, jednim dijelom pripada dobu ilirske samostalnosti i kontinuiranom prelazu iz tog vremena u period definitivne rimske okupacije ilirskih zemalja.

Način sahranjivanja

Na nekropoli, uz jedan inhumirani grob žene, prevladava isključivo pogrebni obred ritus incineracije. Utvrđen je prostor nekropole na kojem se vršio sepulkralni običaj spaljivanja pokojnika ustrinum publicu.

Jedan način sahranjivanja pripadao je periodu ilirske samostalnosti, a drugi periodu rimske okupacije.

Spaljeni pokojnici su postavljani na kameni odar četvrtaste forme, na gomilu kamenja, kamenu konstrukciju oblika kruga ili u riječni nanos. U svim slučajevima polagani su grobni prilozi − koplje, nož ili keramika s ostacima nagorjelih kostiju. Sahranjivanja u periodu ilirske samostalnosti su veoma slični sahranjivanju spaljenih pokojnika u tumulima Glasinca u periodu mlađeg željeznog doba. Ta podudarnost vidi se u kamenim konstrukcijama u funkciji “odra”i u kamenom vijencu od velikog kamenja. Posebnu podudarnost je u tome što ni u nekropoli u Brezi, kao ni u tumulima glasinačkog područja, nema spaljenih pokojnika koji se polažu u urne, kao što je slučaj u japodskim nekropolama u dolini Une. I na kraju, između načina sahranjivanja spaljenih pokojnika na nekropoli u Brezi i onog u tumulima Glasinca iz perioda mlađeg željeznog doba, sličnost nalazimo u brojnim malim fragmentima keramike koji upućuju na jedan od ritualnih običaja u kultu mrtvih.

Mlađi način sahranjivanja spaljenih pokojnika pripada rimskom periodu. Ovaj period, u pogledu obreda sahranjivanja, za razliku od parcijalnog načina spaljivanja u doba ilirske samostalnosti, karakterizira isključivo intenzivno spaljivanje. I mlađi način sahranjivanja označavaju dvije grobne konstrukcije.

U periodu rimske vlasti, prevladava intenzivno spaljivanje mrtvih koje se očituje u veoma sitnim nagorjelim kostima, postavljenim u grobne jame koje su u sredini unutar manjih i većih grobnih konstrukcija. U nekim jamama bila su i po dva ukopa.

Jedini skeletni grob u nekropoli pripada mladoj ženskoj osobi. Osim fibule tipa Boljevci-Zemun, koja se primarno veže za područje Skordiska, ostali predmeti iz groba su vrlo rijetki, tako da su gotovo unikatni. Zbog toga je teško govoriti o porijeklu ženske osobe, osim da je imala istaknutu ulogu u okviru zajednice iz koje potječe te da je vjerojatno bila kćerka ili unuka tadašnjih uglednika koja je dio jedinstvenog nakitnog seta naslijedila od starijih članica porodice, a koji je položen uz nju.

Grobni nalazi

Pronađena su dva tipa bronzanih fibula, od kojih prvi pripada starijem ranolatenskom tipu fibula, a drugi srednjelatenskoj shemi fibula. Odgovaraju nalazima s područja Beograda i Donje Doline. U Njima se prepoznaju uticaji Kelta i spadaju među keltske elemente u Bosni. Prisustvo helenističkog uticaja pokazuju fragmentarni ostaci kaciga i keramika u vretenastom tipu lekytosa.

Zaključak

U Saloni postavljeni su 16/17. i 19/20. godine n.e. natpisi – početni miljokazi, u počast P. Kornelija Dolabele, prilikom izgradnje putnih pravaca koji su vodili prema unutrašnjosti provincije Dalmacije. Na jednom od tih miljokaza piše: ...a Salonis ad Hedum (?) castellum Daesitiatium per millia passuum CLVI munit.... U ruševinama ranokršćanske bazilike u Brezi, otkriven je cipus, nadgrobni spomenik “...VALENS VARRONIS F(ilius) PRINCEPS DAESITIATI(um)...”. Uz nalaze na nekropoli Kamenjača, historičari smatraju da je područje Breze, uz područja gornjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa, područje Lašve, kao i područje prema istoku do Rogatice, pripadalo ilirskom plemenu Desitijati.

Nalazište kao kultno mjesto

Na temelju dodatnog pregleda dokumentacije i ostalog materijala s lokaliteta, uočena je velika koncentracija različitih ulomaka koji su namjerno polomljeni i usitnjeni. Na lokalitetu su nađeni i vrlo jedinstveni predmeti, poput ulomka nanožnice od osam orašastih članaka, jedinog takvog primjerka dosad otkrivenog na bosanskim lokalitetima. Posebno je zanimljiv nalaz triju konjskih žvala, koje nisu nađene uz ukope konja, već na sasvim drugom mjestu, i to u neposrednoj blizini jedne od drugih, formirajući oblik trokuta. Uz njih su bili poredani i drugi dijelovi konjske opreme, također unikatni na ovom području. Na osnovu ovih nalaza predpostavlja se da je Kamenjača predstavljala kultno mjesto koje je bilo u funkciji od druge polovine 4. st. p.n.e (ulomak noge ranolatenske zoomorfne fibule, dvije fibule ranolatenske sheme datirane u stupanj LT B1), pa sve do 3. st. (rimske sidraste fibule), iako se ne isključuje mogućnost da je barem jedan njezin dio ipak bio korišten kao nekropola s incineracijom, primarno u rimsko doba.

Literatura

• Veljko Paškvalin, Ilirsko-panonsko pleme Dezidijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova područja, Godišnjak, XXXI, CBI, ANUBiH, Sarajevo, 2000.
• Dimitrije Sergejevski, Iskopavanje bazilike u Brezi, AP 1, Beograd, 1959.
• Dimitrije Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, GZM n.s. II, Sarajevo
• Borivoj Čović, Srednjobosanska kulturna grupa - Praistorija južnoslavenskih zemalja V, Sarajevo, 1987, 481-528.
• Borivoj Čović, Arheološki leksikon, tom 1, Sarajevo, 1988, leksikografske jedinice: Srednjobosanska kulturna grupa, str. 163-166; Ostave, str. 133-135; Kultura polja sa urnama,110-112.