Tumuli

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Tumul u Turskoj

Tumuli ili tumulusi su prahistorijski nadgrobni spomenici sagrađeni od skupine kamena i zemlje. Riječ tumulus je latinskog porijekla u značenju malo brdo, a u raznim sredinama različito se nazivaju (tumulus, Hügel, barrow, kurgan, mogila, gomila, humka), [1] [2] a u raznim sredinama različito se nazivaju (tumulus, Hügel, barrow, kurgan, mogila, gomila, humka).

Danas tumuli spadaju u red najbrojnijih kulturnoistorijskih spomenika na području starog svijeta. Ovi markantni i nijemi svjedoci prošlih vremena i nestalih kultura mogu se sresti na svim geografskim prostorima. U Europi je to prostor od Trakije do Lamanša, koji su naseljavali Tračani, Iliri i Kelti, prostor Dnjepra i Kubana, gdje su nekada živjeli Skiti, pa sve do Altajskih planina u Aziji (kurganske grobnice). Ima ih i u Sjevernoj Americi.

U arheološkom kontekstu tumul je nalazište iz domena kulta mrtvih, odnosno mjesto pojedinačnog ili višekratnog sahranjivanja i karakterističan grobni spomenik. Bio je i simbol moći sahranjenog i čitave zajednice, i mjesto za obavljanje različitih kultnih rituala. Predstavlja prvu monumentalnu kultnu građevinu za koju se sa sigurnošću može reći da nije posvećena bogu već čovjeku.[3]

Kneževski tumuli[uredi | uredi izvor]

U početku su to bile male humke, ali su, sudeći po dobro opremljenim grobovima, u njima već bili sahranjivani posebno odabrani, zaslužni članovi tadašnjih zajednica. Procesom socijalnog raslojavanja i stvaranjem društvene elite, grade se monumentalne humke sa veoma bogatim grobovima („kneževski“ kurgani iz okvira kultura Majkop i Usatovo, tumul iz Baalberge). Osobe koje su u takvim „kneževskim“ humkama bile sahranjene, očigledno su posjedovale veliku moć i poštovanje u svom okruženju, i sahrano prelazili su u svijet heroja i bogova.

Oblik kruga i simbolika[uredi | uredi izvor]

Tumuli predstavljaju nasute objekte po pravilu kružne osnove (ponekad i eliptične). Dimenzije promjera su nekoliko do nekoliko desetina metar. Visina je i do 7 metara. Podizani su od kombinacije zemlje i kamena, a u našim kraškim krajevima samo od kamena.

Oblik kruga predstavlja suštinu tumula. Krug istovremeno razdvaja i spaja, on je najjednostavniji, ali ujedno i najsadržajniji simbol od svih simbola koje je čovjek zamislio i stvorio. Krug je jedina geometrijska forma koja je u prirodi permanentno prisutna (sunčev disk ili mjesečeva ploča). Njegova jednostavna savršenost, odnosno savršena jednostavnost, predstavljaju idealni prostor, koji pruža magičnu zaštitu i u ovozemaljskom životu i u vječnosti. I najranije ljudske građevine (logor homo erectusa iz Bilzingslebena u Türingenu, SR Njemačka), su skromne, kružne ili ovalne kolibe i šatoraste konstrukcije paleolitskog čovjeka. Bilo je to intuitivno imitiranje nekih prirodnih oblika (spontana kopija vidljivog nebeskog svoda), koji su palelolitskom čovjeku davali osjećaj udobnosti i sigurnosti. .[3]

Sadržaj tumula u Osovu (Glasinačka kultura)

Ilirski tumuli[uredi | uredi izvor]

Najstarije sahrane pod tumulima potječu iz eneolita (XX – XVIII st. p.n.e.): Ljeskova Glavica u Ljubomiru kod Trebinja, Rudine u Rusanovićima i Gosinja planina na glasinačkom području (kod Rogatice), Naklo u Grabovici u Buškom Blatu (kod Duvna) i neki drugi.

Veliki broj tumula pripada ranom bronzanom dobu (XVIII i XVII st. p.n.e.) i to na stotine kamenih tumula sa skeletima u zgrčenom položaju u kamenim sanducima, na većem broju lokaliteta glasinačkog područja i dr.

Sahrane iz srednjeg bronzanog doba (XVI – XIII st. p.n.e.) nađene su u većem broju humki glasinačkog područja te srednjeg i donjeg Podrinja (podrinjska grupa), a jedan specifičan tip niske dosta velike humke s brojnim ukopima (karakterističan je za grupu Barice – Gređani u sjevernoj Bosni).

Najveći broj tumula pripada kasnom bronzanom dobu (XIII – VIII st. p. n. e.) i posebno željeznom dobu (VIII – V st. p. n. e.). Tačan broj nije utvrđen, pa procjene variraju od nekoliko hiljada do nekoliko desetina hiljada.

Glavni nosioci “kulture tumulusa” na području današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije bili su Iliri - najstariji poznati narod ovih područja za koji je nauka utvrdila ime i osnovne činjenice iz istorije, života i kulture. Na osnovu ostataka materijalne kulture koji su u njima pronađeni, podizani su, zajedno sa gradinama, od srednjeg ili kasnog bakarnog doba (od oko 1600. godine p.n.e.) do kraja željeznog doba, odnosno do rimske prevlasti. Neznatan dio potiče iz eneolita. [2]

Osobenost spomenutih grobnica je da se njihovim podizanjem obilježava vidljivo mjesto gdje su sahranjivani pokojnici. Prilikom sahranjivanja na humkama vršene su određene vrste obreda što se zaključuje na osnovu pronađenih priloga npr. hrana, piće i posude koje su korištene prilikom obreda i ostavljane na humkama ili razbijane. Zanimljivo je da se i danas kod stanovništva istočne Hercegovine susreće pojava razbijanja posuđa prilikom pokapanja. [4]

Među stanovništvom Bosne i Hercegovine teško se prekidalo s praksom sahranjivanja u tumule, tako da je i većina srednjovjekovnih nekropola nastajala na tumulima ili uz njih. Stoga se pored tumula u srednjovjekovnim grobljima često nalaze hramovi, a najčešče su podizani stećci. [2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Goran Majetić TUMULUSI U HRVATSKOJ – VELIČANSTVENE PRAPOVIJESNE „PIRAMIDE“". Kulturna baština. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ^ a b c "Arheološki leksikon". Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. ^ a b "Blagoje Govedarica: Ideološki značaj grobnih tumula i sakralna simbolika kruga /". AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE GODIŠNJAK JAHRBUCH KNJIGA / 39, Sarajevo 2010. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. ^ "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Tumuli". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]