Glasinac

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Glasinac na mapi nalazišta iz perioda V-I stoljeća pne.

Glasinac je visoravan u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine na planini Romaniji, sa prostranim Glasinačkim poljem površine od 22 km2, dužine 7 km, na nadmorskoj visini iznad 800 metara. Visoravan se sastoji od prostranih livada i pašnjaka, karakterističnim za istočni dio Bosne, čije je dno mahom od tvrdih nepropustljivih stijena. Glasinačka visoravan okružena je četinarskim šumama i vrhovima Romanije, Bogovićke planine, Gradine, Rabra, Crnog vrha, Kopita, Kratelja. Sokolac se nalazi u samom središtu Glasinca, i broji oko 3.500 stanovnika u mjestu.

Arheologija[uredi | uredi izvor]

Glasinac je poznato arheološko nalazište u Bosni i Hercegovoni sa ostacima još iz vremena neolita, ali prvenstveno iz bronzanog i željeznog doba. To je vrijeme Ilira, odnosno šire ilirskoj etničke zajednice, u kojoj su se isticali Autarijati.[1] [2] [3] Arheološki pojam Glasinac je širi od geografskog pojma. Zbog obilja arheološkog materijala na ovom području, cijeli jedan period nazvan je Glasinačka kultura, kojoj se kontinuirani razvoj može pratiti od ranoga bronzanog do mlađega željeznog doba.

Prva iskopavanja obavio je 1880. godine austro-ugarski poručnik Johan Leksa kada je i pronašao čuvena Glasinačka kolica, koja su i danas u muzeju u Beču. Istraživanja su nastavili Ćiro Truhelka, Đorđe Stratimirović i Franjo Fiala. Ukupno u XIX vijeku iskopano je 1234 humki, oko 250 praznih.[4]

Gradine na Glasincu[uredi | uredi izvor]

Gradine na Glasincu su svjedočanstvo o naseljenosti i Glasinačkoj kulturi. Prvi popis gradina napravio je Ćiro Truhelka, a kasnije spisak proširivan je novim otkrićima.

Girsko brdo 2 – Borovac 3 – Ilijak-Zagrađe 4 – Križevac

Klisura-Kadića brdo je arheološki lokalitet sa gradinom iz ranog željeznog doba, polukružnog oblika 77x32 m. Otkrivena je 1880, kada je prvi put istraživana. Tokom 1980 i 1988 ponovo je istraživana.[5] Ovdje je pronađen znatan broj dobro očuvanih arheozooloških nalaza prikupljenih tokom iskopavanja 1988. god, pa se ostaci životinjskih kostiju mogu iskoristiti za rekonstrukciju prethistorijske ekonomike ovog naselja.

Udio divljači procentualno je zanemarljiv. Iznenađujući su nalazi koji ukazuju na postojanje ribolova u ovom visinskom naselju. Svrha uzgoja domaćih životinja razlikovala su od vrste do vrste.

Važnost proizvodnje vune i mlijeka potvrđuje veliki broj pronađenih pršljenova za tkanje (različitih veličina i oblika). Njihova prisutnost ukazuje na proces predenja i tkanja vune. Neki od keramičkih oblika (kao što su sita – cjediljke ) su vjerovatno korišteni u proizvodnji mliječnih proizvoda.[6] Sitna stoka uzgajana je nomadski. Ove životinje su tokom zime preseljavane u mjesta nizinskih ispaša koja su bila zaštićena od oštrih vremenskih uslova ovog visinskog kraja.

Berkovići – Bukovik – Liješće – Pediše – Bijela voda – Šahinski Grad – Vitez - Pohovac (otkrivena 1890, iskopavana 1977) – Pliješ – Bjelosavljevići – Velika gradina Novoseoci (otkrivena (1890) – Mala gradina Novoseoci – Buljukovina – Vitanj – Loznik (otkrivena 1893, iskopavana 1979.) – Miošići – Ilijak-Vinogradi (Otkrivena je 1893, iskopavana 1893 i 1981) – Prisoje I – Prisoje II – Zidina Košutica – Vjetrenik Košutica – Margetići – Sokolac – Staro selo – Šuke-Kusače – Kusače I – Kusače II - Dolovi –Amovići – Hreljin Grad – Mlađ – Šenkovići I – Šenkovići II – Vrbarje – Vrlazije (otkrivena 1894, iskopavana 1978) – Kramer selo – Vuškovići – Golubovići I – Golubovići II – Kovanje – Gulija – Kopljevići – Gradina Dumanjići – Pračšići – Laznica – Ilijak-Sjeversko – Gradac-Osovo – Kik-Osovo – Ilića kuća-Osovo - Rujnik[7]

Tumuli na Glasincu[uredi | uredi izvor]

Ukupno u XIX vijeku iskopano je 1234 humki, oko 250 praznih.[4] U tumulima ima i paljevinskih i skeletnih grobova, u kojima su nađeni mnogobrojni grobni prilozi (metalno oruđe, oružje i nakit, keramika).[8] Kod tih priloga radi se pretežno o domaćim proizvodima, sa lokalnim karakteristikama.[9] [10]

Lokalitet Ilijak[uredi | uredi izvor]

Tumuli na Ilijaku su skupina tumula pored ilirske gradine Ilijak, udaljene 3 km. od Hrenovice, općina Pale-Prača, Bosna i Hercegovina. Naziv Ilijak se koristi u stručnoj literaturi, dok lokalno stanovništvo koristi naziv Vinograd-Gornja Vinča.

Sve veća upotreba željeza ubrzava društveni razvitak autarijatskih zajednica tokom VIII. i posebno u VII. st. p. n. e. Dolazi do socijalne diferencijacije i jačanja moći i stabilizaciji položaja i pojedinih lokalnih, kneževskih dinastija, koje nameću svoj autoritet na pojedinim područjima. O tom procesu najbolje svjedočanstvo pružaju u nauci poznati kneževski grobovi, sa bogatim i raznovrsnim materijalom pronađenim u njima.

Istraživanja[uredi | uredi izvor]

Tokom 1893. i 1894. godine Franjo Fiala je u okolini Ilijaka i na Rajinom Brdu, istražio 36 tumula, od kojih su neki bili kneževski grobovi.[4]

U grobu II, 1 je pronađen veliki broj bronzanih toka, bronzane knemide, dvosjekli željezni mač s bronzanim lijepo ukrašenim balčakom, mnogobrojni šiljci željeznih kopalja, žezlo, jantarska ogrlica, narukvice, pojasne kopče. Pronađene su bronzane posude uvezene iz južne Italije od kojih je posebno zanimljiva rebrasta zdjela koja je korištena u svrhu kulta, kao posuda za izlijevanje tečnih žrtava.

U drugom grobu III, 9 sahranjen je pojedinac koji se nalazio u veoma bliskim vezama sa pokojnikom iz groba II, 1. U ovom grobu pronađene su dvije ratne sjekire, dva dvosjekla željezna mača i bronzane knemide sa prikazima brodova. Pored ratne opreme u III, 9 se nailazi i na kopču za pojas, 2 mala zemljana pehara za piće, i na vrlo malo nakita (dijadema i narukvice). U istom tumulu je sahranjeno još osam osoba, od kojih 2 žene s dosta bogatim grobnim prilozima sastavljenim od nakita i 1 dijete.

Na Rajinom Brdu kneževski grob pronađen je u tumulu koji je Fiala označio kao Ilijak XIII,1 i njegov nastanak datira se na prijelaz VII. u VI. st. p. n. e. I ovaj kneževski grob pored bogatih priloga nakita, ofanzivnog oružja (dvosjekli mač, dugačko koplje i više fragmenata od koplja i jednog noža), defanzivnog oružja (brončane knemide sa prikazima jelena) i bronzanih posuda sadržavao je i žezlo, sličnog oblika kao i ona pronađena u nekropoli Ilijak.[9]

Područje oko Ilijaka uslovno se u literatiri naziva Ilijačka kneževina, vladajući sloj Ilijačka dinastija. Na cjelokupnom području Glasinačke kulture (ili plemena Autarijata) bilo je sedam kneževina.[11]

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Glasinac se spominje u više navrata tokom 15. vijeka. Ti spomeni pokazuju da se radi o karavanskoj stanici koja se razvila kao prometno mjesto između primorskih i hercegovačkih područja sa unutrašnjošću srednjovjekovne bosanske države, prije svega sa područjem srednje Bosne (Olova) i srednjeg Podrinja (Srebrenice). Podatak iz juna 1428. godine pokazuje da je na području Glasinca tokom 15. vijeka postojala i crkva. Vlah Radosav Milićiević se obavezao dubrovačkom plemiću Ivanu Saraki i njegovim kompanjonima da će prevesti 17 tovara njihove robe od Dubrovnika do Glasinca /kod crkve/. Cijena ugovorenog prijevoza bila je 5,5 perpera dubrovačkih dinara.[12]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.udruga-kameleon.hr/tekst/533/.
  2. ^ http://www.cin.ba/Stories/P2_Culture/?cid=400,2,1
  3. ^ http://www.edukat.org/NEXUS/index.php?option=com_content&view=article&id=548:prethistorija-na-tlu-dananje-bih&catid=16:historijabih
  4. ^ a b c "Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. ^ "Gradina Kadića Brdo". Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. ^ "Haskel J. Greenfield, Manitoba with a contribution by Elizabeth Arnold, CalgaryThe zooarchaeological remains from Early Iron Age hill-top fortress at Klisura- Kadića Brdo, eastern Bosnia: a taphonomic assessment". Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. ^ "Arheološki leksikon, arheološka nalazišta". Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  8. ^ "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati". Arheološki institut - Beograd. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. ^ a b "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  10. ^ Hrvatska enciklopedija – Glasinac
  11. ^ "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  12. ^ "Radossauus Milichieuich vlachus se obligando promisit ser Iohanni Ru. de Saracha presenti et stipulanti pro se et sociis suis conducere cum equis decem et septem bonis et sufficientibus bene fulcitorum opportunis ad salmizando eius ser Iohannis et sociorum mercantias et bona de Ragusio ad Glasinaç penes ecclesiam unam. Et hoc pro precio yperperorum quinque cum dimidio pro qualibet salma" (27. juni 1428. godine) Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Diversa Cancellariae, Svezak: XLV, Folija: 10.