Bosanski staračac
| Bosanski staračac (Senecio bosniacus) | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
 Zrele ahenije U okviru je žuta cvast | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Angiospermae |
| Razred | Eudikotiledone |
| Red | Asterales |
| Porodica | Asteraceae |
| Pleme | Senecioneae |
| Rod | Senecio |
| Vrsta | S. bosniacus G. Beck |
Bosanski starāčac (lat. Senecio bosniacus G. Beck.) je biljka iz porodice Asteraceae (Compositae): glavočike. Ova vrsta je opisana svojevremenim izdvajanjem bosanskih populacija vrste Senecio thapsoides.[1]
Opis
[uredi | uredi izvor]Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjenim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40–70 cm. Sivobijele su i paučinasto-vunasto pustenaste, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Lice cjelovitih listova je tamnozeleno, uz nerve paučinasto-vunaste, a naličje je sivkastobijele boje, također paučinasto-vunasto, na rubu plitko nareckano iii sitno zupčasto Donji listovi su dugi 10 – 25 cm, a široki 2 - 4,5 cm. Izduženo su ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku.
Cvjeta od juna do septembra. Glavice su valjkaste, duge 15 mm i na relativno dugačkoj peteljci. Ovojni (involukralni) listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, dugi 12–15 mm, a široki 2–3 mm. Pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Svijetlosmeđe ahenije su duge oko 4–5 mm, a široke oko 0,7-1,0 mm.
Ekologija i rasprostranjenje
[uredi | uredi izvor]Bosanski staračac raste na karbonatnim kamenjarima i stijenama na nadmorskim visinama od oko 1.000 do 2.000 m. Na visokim hercegovačkim planinama u slivu srednjeg toka Neretve ovo je karakteristična vrsta endemske biljne zajednice sa munikom (Pinus leucodermis).
Bosanski staračac je endem bosanskohercegovačkih Dinarida, dok je tipski takson opisan na planinama Grčke i Albanije.
U okviru roda Senecio opisano je nekoliko endemskih vrsta i nižih taksona. Tako je u okviru agregata S. papposus (Reichenb.), Less opisan takson S. t. ssp. kitaibelii (Jav.) Cuf., endem Velebita, a u istočnoj Srbiji i Bugarskoj vrsta S. pancicii Degen, koja ima narandžaste cvjetove.
Locus classicus: Ova vrsta je opisana na osnovu proučavanja primjeraka iz Bosne.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.