Bosanski staračac

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Bosanski staračac
(Senecio bosniacus)
Status zaštite: Ugroženi
Zrele ahenije U okviru je žuta cvast
Zrele ahenije
U okviru je žuta cvast
Sistematika
Carstvo Plantae
Divizija Angiospermae
Razred Eudikotiledone
Red Asterales
Porodica Asteraceae
Pleme Senecioneae
Rod Senecio
Vrsta S. bosniacus
G. Beck

Bosanski starāčac (lat. Senecio bosniacus G. Beck.) je biljka iz porodice Asteraceae (Compositae): glavočike. Ova vrsta je opisana svojevremenim izdvajanjem bosanskih populacija vrste Senecio thapsoides.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjenim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40-70 cm. Sivobijele su i paučinasto-vunasto pustenaste, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Lice cjelovitih listova je tamnozeleno, uz nerve paučinasto-vunaste, a naličje je sivkastobijele boje, također paučinasto-vunasto, na rubu plitko nareckano iii sitno zupčasto Donji listovi su dugi 10 - 25 cm, a široki 2 - 4,5 cm. Izduženo su ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku.

Cvjeta od juna do septembra. Glavice su valjkaste, duge 15 mm i na relativno dugačkoj peteljci. Ovojni (involukralni) listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, dugi 12-15 mm, a široki 2-3 mm. Pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Svijetlosmeđe ahenije su duge oko 4-5 mm, a široke oko 0,7-1,0 mm.

Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Bosanski staračac raste na karbonatnim kamenjarima i stijenama na nadmorskim visinama od oko 1.000 do 2.000 m. Na visokim hercegovačkim planinama u slivu srednjeg toka Neretve ovo je karakteristična vrsta en­demske biljne zajednice sa munikom (Pi­nus leucodermis).

Bosanski staračac je endem bosanskohercegovačkih Dinarida, dok je tipski takson opisan na planinama Grčke i Albanije.

U okviru roda Senecio opisano je nekoliko endemskih vrsta i nižih taksona. Tako je u okviru agregata S. papposus (Reichenb.), Less opisan takson S. t. ssp. kitaibelii (Jav.) Cuf., en­dem Velebita, a u istočnoj Srbiji i Bugarskoj vrsta S. pancicii Degen, koja ima narandžaste cvjetove.

Locus classicus: Ova vrsta je opisana na osnovu proučavanja primjeraka iz Bosne.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.