Bosanski staračac

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bosanski staračac
(Senecio bosniacus)
Status zaštite: Ugroženi
Zrele ahenije U okviru je žuta cvast
Zrele ahenije
U okviru je žuta cvast
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaAngiospermae
RazredEudikotiledone
RedAsterales
PorodicaAsteraceae
PlemeSenecioneae
RodSenecio
VrstaS. bosniacus
G. Beck

Bosanski starāčac (lat. Senecio bosniacus G. Beck.) je biljka iz porodice Asteraceae (Compositae): glavočike. Ova vrsta je opisana svojevremenim izdvajanjem bosanskih populacija vrste Senecio thapsoides.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjenim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40–70 cm. Sivobijele su i paučinasto-vunasto pustenaste, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Lice cjelovitih listova je tamnozeleno, uz nerve paučinasto-vunaste, a naličje je sivkastobijele boje, također paučinasto-vunasto, na rubu plitko nareckano iii sitno zupčasto Donji listovi su dugi 10 – 25 cm, a široki 2 - 4,5 cm. Izduženo su ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku.

Cvjeta od juna do septembra. Glavice su valjkaste, duge 15 mm i na relativno dugačkoj peteljci. Ovojni (involukralni) listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, dugi 12–15 mm, a široki 2–3 mm. Pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Svijetlosmeđe ahenije su duge oko 4–5 mm, a široke oko 0,7-1,0 mm.

Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Bosanski staračac raste na karbonatnim kamenjarima i stijenama na nadmorskim visinama od oko 1.000 do 2.000 m. Na visokim hercegovačkim planinama u slivu srednjeg toka Neretve ovo je karakteristična vrsta en­demske biljne zajednice sa munikom (Pi­nus leucodermis).

Bosanski staračac je endem bosanskohercegovačkih Dinarida, dok je tipski takson opisan na planinama Grčke i Albanije.

U okviru roda Senecio opisano je nekoliko endemskih vrsta i nižih taksona. Tako je u okviru agregata S. papposus (Reichenb.), Less opisan takson S. t. ssp. kitaibelii (Jav.) Cuf., en­dem Velebita, a u istočnoj Srbiji i Bugarskoj vrsta S. pancicii Degen, koja ima narandžaste cvjetove.

Locus classicus: Ova vrsta je opisana na osnovu proučavanja primjeraka iz Bosne.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.