Forniks

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Moždani luk
(Fornix)
Gray747.png
Diagram of the fornix. Right=anterior
Identifikatori
Gray's p.837
MeSH A08.186.211.577.265
NeuroLex ID Fornix
TA A14.1.08.949
A14.1.09.255
FMA 61965
Anatomska terminologija
Forniks (animacija na klik)

Moždani luk (lat. fornix ) je C-oblikovani svežanj nervnih vlakana u mozgu koji prenosi signale iz hipokampusa do sisastog tijela, a zatim u prednje jezgro talamusa. Dio je dio limbnog sistema.[1][2][3][4]

Dok tačna funkciju i značaj u fiziologiji mozga još uvijek nije u potpunosti jasan, kod ljudi je dokazano da hirurška transekcija – rezanje forniksa duž tijela – može izazvati gubitak pamćenja. Postoje neke rasprave o tome koji tip memorije je pogođen ovim ošgtećenjem, ali je utvrđeno da većina usko korelira s sjećanje, a ne memorije nagrade. To znači da oštećenja luka može uzrokovati poteškoće u podsjećanju na dugoročne informacije, kao što su detalji prošlih događaja, ali ima mali uticaj na sposobnost prepoznavanja predmeta ili poznatih situacija.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Vlakna forniksa počinju u hipokampusu na svakoj strani mozga kao niti, posebno na lijevoj i desnoj strani, koji se se zove forniksne (množina) krura). Snopove vlakana dolaze zajedno u srednjoj liniji mozga, formirajući tijelo luka. U donjem rubu pfregrade septum pellucidum (membrana koja razdvaja bočne komore) je pričvršćena na gornju površinu forniksnog tijela.[5] [6][7][8]

Tijelo forniksa se proteže spreda i ponovo dijeli blizu prednje komisure. Lijevi i desni dijelovi se razdvajaju, postoji i prednje / stražnje razilaženje.

Komisure[uredi | uredi izvor]

Očni dijelovi tijela forniksa se pridružuju tankim trokutasti pločama, pod nazivom psalterij (lira). Ova lamina sadrži neka poprečna vlakna koja povezuju dva hippocampusa, preko srednje linije i predstavljaju forniksne komisure također zvane hipokampusne komisure.

Vršna lamina stvara komisurnu ploču. Ova struktura omugućuje postojanje corpus callosum, septum pellucidum i forniksa. Na prednjoj strani, forniks se dijeli u dvije kolone (prednje stubova), a zatim na dvije zadnje krure. Ove dvije krure se spajaju preko hipokampusne komisure. Početak cijepanja se zove psalterium ili Davidisova lira ( lyra Davidis). Potonji naziv se koristi jer je struktura podseća na liru (ili trokutastu harfu): Dvije krure su "kućište" u lire, a komisurne veze su vlakna.

Stubovi – kolumne[uredi | uredi izvor]

Stubovi ili kolumne (prednji stub; forniksna kolona) u forniksnom luku naniže ispred međukomornog otvora – foramina i iza prednje komisure, a svaki se spušta kroz sivu masu u bočni zid treće komore u bazu mozga, gdje se završava u sisastom tijelu.

Krure[uredi | uredi izvor]

Krura (zadnjeg stuba) forniksa su produžene unazad iz organizma forniksa. One su spljoštene trake, i, na njihovom početku, usko povezane ispod površine kaloznog tijela (corpus callosum).

Međusobno se razilaze, svaka krivina krajem zadnjeg dijela talamusa, a prolaze naniže i proslijeđuju u sljepoočni rog bočne komore. Ovdje leže uz udubljenje od hipokampusa, na površini, pri čemu su neka od njihovih vlakana raspoređena u formiranje hipokampusne alveole, a ostatak se nastavlja kao uska bijela, u niti hipokampusa, koja se produžuje u unkus parahipokampusne vijuge.

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pritchard T. E., Alloway D. (1999): Medical neuroscience. Hayes Barton Press, ISBN 978-1-59377-200-0:http://books.google.com/books/about/Medical_neuroscience.html?id=m7Y80PcFHtsC.
  2. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4. http://books.google.com/?id=3nO6ggvV1PUC&dq=%22Comparative+vertebrate+neuroanatomy:+evolution+and+adaptation%22.
  3. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  4. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  5. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Archived 21 March 2012[Date mismatch] at the Wayback Machine. (5th ed.). Oxford University Press
  6. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  7. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  8. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]